Život u mjehuru

Život u mjehuru

Zadnja utakmica regularne NBA sezone odigrana je u ožujku ove godine. Prošlo je više vremena od te utakmice nego što prođe kada je pauza između dvije čitave sezone, takozvani offseason. U toj pauzi bar imamo mnoštvo zbivanja, od drafta, tržnice pa do ljetne lige. U ovih par mjeseci smo imali jedno veliko ništa te nas je ova pandemija koštala i oduzela nam hrpu uzbuđenja. Nogometne lige kao i košarkaške su trebale odavno završiti, Europsko prvenstvo u nogometu je trebalo biti ovog ljeta isto kao i Olimpijske Igre u Japanu. Kvalifikacijski turnir u Splitu za OI se trebao održati gdje bi pokušali izboriti nastup uz pomoć naših najjačih igrača. No ništa od navedenog se nije dogodilo, većina natjecanja je odgođeno dok se neka uz mnoštvo logistike dovode pred sam kraj. Najveći izazov svakako je bio NBA.

Adam Silver je pred sobom imao ogroman izazov jer koliko god mislio na širu sliku, primoran je pokleknuti surovom kapitalizmu koji ne trpi poraze. Novac mora stizati, a ako nema košarke nema ni dollara. „Cash rules everything around me, C.R.E.A.M get the money..” kažu poete iz Wu Tang Clana, a to i je realnost današnjeg svijeta. Novac im zato nikad nije bio prepreka, imaju ga. Veći problem je bio kako organizirati daljnji tijek natjecanja u kojem bi svi imali ravnopravne šanse i uvjete za igru. Ne pomaže im što se nalaze na Američkom kontinentu gdje je populacija ljudi blago rečeno neozbiljna i ekstremna. Ništa čudno s obzirom na to tko im je na čelu države. Koronavirus nije bio shvaćen previše ozbiljno te se nauštrb zdravlju stavio profit.

Poslovi su nastavljeni normalno bez ikakvih mjera opreza i predostrožnosti sve dok nije bilo prekasno. Tisuće i tisuće mrtvih kasnije shvatili su da se ipak radi o nečemu stvarnom unatoč svojim zaostalim razmišljanjima. Karl Towns je izgubio majku u tom procesu, ali nažalost neki njegovi vršnjaci tu tragediju nisu shvatili kao upozorenje. To je zemlja gdje ljudi ne slušaju svjetski priznate stručnjake iz medicine jer oni znaju bolje. Savezne države poput Floride i Texasa se ponašaju kao zasebni entiteti bez osjećaja pripadnosti.

Ne nose zaštitne maske, ne vjeruju u cjepiva te još pritom vode borbe na socijalnim mrežama kako bi utvrdili da su u pravu. Prolazno je još dok to radi neka zadrta osoba iz Alabame koja živi u maminom podrumu, ali kada to rade NBA igrači na svojim socijalnim platformama gdje ih prate milijuni povodljivih ljudi, problem je. Jedan od njih je dežurni klaun, Dwight Howard. Jedan od izuma koje je Silver ugradio u Orlandu je hotline (popularnije, snitchline) na koji igrači, osoblje mogu nazvati i reći ako se netko ne pridržava pravila. Pogodili ste, meta brojnih poziva bio je upravo Howard koji se ne ponaša sukladno s pravilima, a kamoli godinama. Ako je svima zajednički cilj i interes završiti sezonu, onda ne bi trebao biti problem pratiti jednostavan set pravila. Jer na kraju dana, sami igrači žive od tog sporta i u interesu im je da se igra, pogotovo onima koji imaju petoro djece s pet različitih žena. Bolno je očito da Dwight mrzi nositi bilo kakvu vrstu zaštite.

Uz ovu pandemiju koja traje od početka godine i koja je zahvatila cijeli svijet, Ameriku je potresao događaj koji je naciju podigao na noge. Ubojstvo Georga Floyda te Breonne Taylor između mnogih drugih od strane policijskih snaga je izazvalo brojne nerede te socijalni aktivizam diljem nacije. Prekomjerna uporaba sile nad tamnoputim osobama u Americi se događa na dnevnoj bazi, ali ovoga puta su oni sami odlučili stati tome na kraj te tako doveli Ameriku na rub građanskog rata.

Brojni neredi na ulicama primorala je Trumpa da pošalje vojsku na ulice i tako dodatno eskalira sukob. Svi se bore na svoj način, neki izlaze na ulice, neki na twitter, dok igrači svoj status i glas koriste kako bi pomogli ispraviti nepravdu. Svaki intervju, press konferencija ili običan trening koriste kako bi poslali poruku javnosti da ti zločini nisu zabravljeni te da one odgovorne treba privesti pravdi. Taj aktivizam će biti manifestiran i na samim dresovima igrača gdje će umjesto njihovih imena pisati poruke po vlastitom izboru, bar one koje liga odobri. Zaista hvale vrijedan potez od strane svih pojedinaca uključenih u to, ali nažalost neki su otišli predaleko.

Danas svatko ima pravo na svoje mišljenje, sloboda govora i sve što ide uz to, ali problem je kad neobrazovane osobe imaju glas u javnosti i njihovo mišljenje ima široku publiku. Jedan od njih je bivši NBA igrač, Stephen Jackson, onaj isti koji je skočio u peti red tribina kako bi istjerao svoju pravdu. Jer nije dovoljno što vlada pandemija uz velike proteste diljem države, određeni pojedinci su još odlučili malo dodatno zakuhati stvari. NFL igrač, DeSean Jackson je išao toliko daleko da je citirao jednog od najgorih bića koje su hodale ovim svijetom, Adolfa Hitlera.

Njima je očito rasizam samo kada su tamnopute osobe žrtve nasilja, nijedna druga rasa. U svojim javnim istupima su tako veličali antisemitizam te se ponašali kao da je to sasvim normalno. Kada mu je poznati aktivist i osoba koja je odrasla na dubokom jugu Amerike gdje je rasizam ukorijenjen oduvijek, Sir Charles Barkley ponudio slamku spasa sa svojim govorom na tu temu on mu je samo odbrusio te dodatno eskalirao stvari. Starije košarkaške ikone čije glasove možemo čuti danas u javnosti su se susretale s mnogo gorim slučajevima rasizma.

Iako su bili sama elita, s tribina su čuli stvari koje vjerojatno neće nikada zaboraviti. Bill Russell je išao do te mjere da nije htio „fanove” na tribinama za vrijeme ceremonije umirovljenja njegovog dresa. On, Kareem, Barkley te mnogi drugi su prošli sito i rešeto, ali ih možemo čuti kako pozivaju na mir. Ne potenciraju mržnju i netrpeljivost. Svojim javnim istupima te elokventnim govorima pozivaju svoj narod da se pokrene na bolje unatoč tome što ih je taj isti narod sputavao.

Nadam se da će većina ljudi opredijeliti se za taj izbor te ugušiti negativnost koja se širi putem drugih kanala.

Zašto sve to pišem?

Htio sam navesti okolnosti u kojem se trenutno nalazimo, ne točno mi, ali naši dragi akteri koje volimo gledati kako igraju košarku. Čujem dosta mišljenja iz javnosti kako će ova sezona imati asteriks, ali zaista ne bi trebala. Jedinstvena je po mnogo toga, a zbog svih zbivanja oko samog mjehura ima posebnu težinu. Većina njih nosi breme društva koje se bori za svoja prava te su oči nacije konstantno uperene u smjeru Orlanda. Svojim igrama mogu malo skrenuti pažnju na sebe te dati šansu javnosti da odahne, da smanji napetost. Dosta ljudi vidi problem u tome jer bi time skretali pažnju s gorućeg problema rasizma, ali to nije tako.

Samo bi na mirniji i civiliziraniji način držali fokus na tome. Na dnevnoj bazi bi podsjećali sve na nekažnjene zločine. LeBron James, Paul George, Tobias Harris kao i mnogi drugi na upite medija govore samo jedno, privedite ubojice Breonne Taylor. Svojim primjerom vode bitku na pravi način. Nažalost nije isto kada „mali” čovjek vodi borbu na ulici ili kada to kaže LeBron. Sve to ima efekt na igrače koji su još u fazi navikavanja na novu okolinu. Mjehur je zaista unikatno iskustvo te vjerojatno nešto što nećemo više viđati.

Naravno, osim ako ne izbije neka nova pandemija u bližoj budućnosti. Kako bi osigurali savršene uvjete za igru, medicinski stručnjaci svakodnevno testiraju sve igrače na virus. Novopridošli odmah idu u karantenu te se također prate, a oni koji su bili pozitivni ne dolaze sve dok nalaz ne postane negativan. To je standardna procedura koju prolaze svi, ali ne oduzima im puno vremena. Što s ostatkom dana? Gospodin Silver se potrudio omogućiti igračima što komotniji smještaj te aktivnosti kako bi ostali zaokupirani. Svima toplo preporučujem YouTube kanal mladog igrača Sixersa, Matissea Thybullea. Radi VLOG u kojem iznosi svakodnevicu igrača koji se trenutno nalaze u Disney Worldu. Osim treninga, a sada već i pripremnih utakmica, možemo vidjeti kako pokušavaju igrati golf, pecati ili voziti gliser. Na kraju dana, nisu toliko daleko od običnih smrtnika.

Sada se konačno mogu i ponašati tako jer su doslovno izolirani od svijeta. Mogu mirno izaći van svoje rezidencije te uživati u danu bez ikakvih ometanja, vrištanja fanova, slikanja i potpisivanja autograma. Ne mogu zamisliti kada im se to zadnji put dogodilo, vjerojatno u osnovnoj školi. Što se tiče zbivanja na samim parketima, sve je više manje isto, samo što ih sada možemo čuti jer nema navijača. Čujemo sva dobacivanja igrača sa strane, komunikaciju usred utakmica te ono daleko najvažnije, Carmela kako se dere kako je osigurao skok, samo na malo prostiji način.

Hrđa je vidljiva nakon tolike pauze unatoč svim treninzima i teretani. Neki su došli u vrhunskoj formi dok neki imaju poteškoća doći do obruča (tebe gledam C.J.). Denver je u nedostatku bekova odlučio otići u krajnju suprotnost današnjoj košarci te na parket poslao samo krila i centre gdje je Joker bio playmaker, a Bol Bol sve ostalo.

Imamo generične poklike navijanja ovisno o ekipama koje tada nastupaju. Iako su nepotrebni i naporni kao i još neki dodaci kako bi se maskirao nedostatak navijača neću reći ništa loše o tome jer sam samo sretan i zahvalan što nam se košarka vratila. Fokusiram se na ono pozitivno, a to je vraćanje svih onih narativa prije pauze. Kako će Rocketsi reagirati u doigravanju sa svojom niskom postavom na mlazni pogon zastrašujućeg dua? Hoće li Lakersi preživjeti bez pouzdanih driblera izuzev LeBrona? Mogu li se Blazersi s dva povratnika vratiti u sliku za doigravanje ili će im davanje minuta Hezonja doći glave? Kakve ćemo Sixerse vidjeti u Orlandu? Doma igraju kao najbolja momčad lige dok su u gostima na razini KK Bjelovara. Možda nikad bolja forma Joela Embiida bude jezičac na vagi u borbi za naslov. Ne znamo ništa od navedenih pitanja, ali zato nam slijede odgovori.

Iza nas je mukotrpnih par mjeseci gdje se činilo kao da je sve krenulo po zlu sa svih strana i gdje se bilo teško koncentrirati na išta drugo osim aktualnih zbivanja. Srećom po nas, najbolji komesar od svih liga se uhvatio s tim u koštac te nam dao tračak nade u bolje sutra. Osim što je vratio NBA košarku, dao je građanima Orlanda priliku za zaposlenje i tako je omogućio velikom broju ljudi siguran posao u periodu teške ekonomske krize. Corona je i dalje prisutna, rasizam još više, ali život nažalost ne čeka nikoga. S ta dva goruća problema će se i dalje ratovati, no vrijeme je da se rat prenese i na NBA parkete gdje se ova sezona mora završiti. Čeka nas zaista jedinstveno iskustvo i zato se veoma veselim početku te ponajviše doigravanju. Toliko narativa vrijednih dokazivanja, motivacija samih igrača zbog svih zbivanja oko njih te naravno, nadigravanje na parketu za prestiž najboljeg. Hoće li mjehur izdržati pod pritiskom ili će se raspuknuti kao mrežica nakon Waitersovog šuta? Ne znam kao ni vi, ali zato jedva čekam saznati.

    Ostavite komentar