Zašto nisi mogao biti MVP malo duže?

Zašto nisi mogao biti MVP malo duže?

Ozljede su sastavni dio sporta. To je nešto što slušamo kroz cijeli život kao sportaši, navijači ili samo povremeni pratioci bilo kojeg sporta. Dešavaju se slučajno, nenamjerno, kroz kontakt i iz čistog mira. Ipak, i dalje predstavljaju najveću fizičku i mentalnu prepeku s kojom se sportaš može susresti jer im je dovoljna stotinka da nezaustavljivu zvijer pretvore u običnog smrtnika. Pitajte Derricka Rosea.

Rose danas izgleda zdravo, uspio je povezati par utakmica gdje izgleda kao NBA igrač nakon dugo vremena. To možda zvuči malo okrutno kad se priča o prijašnjem MVP-u, ali činjenica koja se često zanemaruje zbog njegovih ozljeda je ta da se Roseov stil igre nikako ne uklapa u moderne trendove lige. No opet, najlakše je reći kako se Rose nije prilagodio nakon ozljeda, kako nikad nije postao relevantan šuter za tri kao i bolji obrambeni igrač. Da periodi u oporavku od ozljeda služe samo za poboljšavanje igre, puno više bi bilo slučajeva gdje igrači što više vremena provode van terena za vlastito poboljšanje.

Cilj kod svakog oporavka od ozljede je vratiti se na prijašnje stanje i prijašnjim pokretima s jednakom dozom samopouzdanja. Što su ti pokreti opasniji i zahtjevniji, teži je i proces oporavka, pogotovo kod ozljeda koje toliko uruše fizičku konstituciju tijela da eventualno najveća blokada postane ona psihološka. Rose je imao upravo jednu takvu. Do puknuća ACL-a lijevog koljena nije imao nikakve ozbiljnije ozljede od ukočenih leđa pa da bi za njega mogli reći da je igrač podložan ozljedama poput Granta Hilla ili Tracyja McGradyja. Koliko god takva ozljeda bila teška, teže je zamisliti da uz današnju medicinu nije moguće napraviti potpuni povratak.

Tko zna, možda se njegovo tijelo jednostavno raspalo nakon te ozljede, no za svaki slučaj ću probati naći neku nejednakost, nešto što je jednostavno bilo krivo, a time i odgovor na pitanje u naslovu teksta.

Prednji križni ligament služi za rotacijsku funkciju koljena i tako osigurava stabilnost. Najranjiviji je kada je noga potpuno ispružena jer je tada potpuno zategnut i tada prilikom doskoka, nagle promjene smjera i zaustavljanja dolazi do djelovanja veoma jakih sila koje uzrokuju njegovo pucanje. Dakle, vrlo rijetko će do pucanja ACL-a doći prilikom kontakta, dapače, prilikom kontakta se puno lakše ozljeđuju vanjski ligamenti (MCL i LCL) čije je liječenje veoma lakše, a prvobitna bol nerijetko i jača nego kod pucanja ACL-a.

Naravno, to su stavke koje variraju od osobe do osobe, ali s obzirom na to da je dotok krvi puno manji unutar koljena, do samog oticanja dolazi tek nakon par sati. U principu, ozljeda prednjeg križnog ligamenta često zna na prvu izgledati bezazleno- pitajte Dejountea Murrayja koji se htio vratiti u igru nakon što ih je pokidao, samo da bi nakon par dana bio otpisan na cijelu sezonu. Dodatan problem koji se javlja su sekundarne ozljede prilikom pucanja, koje mogu uključivati oštećenja meniskusa i ostalih ligamenata. Kako se zatim gubi stabilnost koljena, samo bavljenje sportom koji zahtijeva nagle pokrete i promjenu smjera predstavlja ludost i riskira znatno povećanje trošenje hrskavice koljena što eventualno može dovesti do preuranjenog artritisa i ostalih problema.

Kako ACL ne može zacijeliti bez rekonstrukcije, povratak sportu je gotovo nemoguća misija ako zanemarimo izuzetke poput Aarona Rodgersa, NFL quarterbacka koji je par sezona igrao bez ACL-a u koljenu. Zbog toga je za svakog sportaša, tako i Rosea, logični potez uputiti se na rekonstrukciju.

Tu nailazimo na prva pitanja oko Roseovog povratka. Naime, često se pacijentima preporučuje da za operaciju sačekaju po mjesec dana kako bi se fokusirali na jačanje mišića kvadricepsa koji su prirodni apsorberi sile oko koljena. Ako su slabi, gotovo je sigurno da će osoba kroz život vući velike probleme s koljenima. Međutim, NBA sportaši nisu obični ljudi i logično bi bilo da su mišići kvadricepsa najjači i najstabilniji dio tijela te nikakvog razloga za odgađanje operacije zapravo ni ne smije biti. Za usporedbu, Murray je na operaciju otišao 10 dana nakon ozljede, Kristaps Porzingis 7 dana, dok je Rose čekao čak 15. Da situacija bude još upitnija, pobrinuli su se i izvještaji koji su naveli da je razlog tolikom čekanju upravo dodatno jačanje mišića kvadricepsa. Kako njima obično treba 24 do 48 sati mirovanja da atrofiraju poželjno je da budu što jači prije operacije- očito nešto gdje je Rose kaskao.

Sljedeći dio rehabilitacije je sama vrsta rekonstrukcije. ACL ne može zacijeliti sam, a ni samo njegovo šivanje nije efikasno zbog malog dotoka krvi unutar koljena te zbog toga se mora tražiti njegova alternativa. Postoji više opcija, a prvi odabir je između umjetnog ligamenta iz vlastitog tijela (autograft) ili donora (allograft). Kako je allograft najmanje invazivan za sportaševo tijelo, zvuči kao najbolja opcija. Međutim, iako je i vrijeme oporavka kraće, rezultati na duge staze su znatno slabiji nego kod autografta.

Za primjer, upravo je igrač Lyona Nabil Fekir otišao na takvu proceduru, da bi se prilikom transfera u Liverpool pri medicinskom pregledu utvrdilo kako je njegova hrskavica znatno istrošenija i koljeno mu je mnogo podložnije budućim ozljedama što je bio deal breaker. Zbog toga se sportaši uglavnom okreću k autograftu, a tu postoji izbor između patelarne tetive i tetive zadnje lože. Kako je rekonstrukcija s tetivom zadnje lože postala najučestalija prije nekih 4-5 godina, Rose se tada prepustio rekonstrukciji s patelarnom tetivom. Sad, koja je metoda efikasnija za sportaša teško je reći, jer se prilikom obje metode radi najteža ruptura tetive i to zna biti izuzetno problematično jer je i patelarna tetiva te loža (ključna pri naglom zaustavljanju i kretnjama iz mjesta) jako bitan dio sportaševa tijela. No Rose nije nijednom obnovio ozljedu ACL-a što ukazuje na to da nikakav problem ne leži u izboru metode rekonstrukcije, već ako želimo pronaći razlog nemogućnosti povratka, treba gledati dalje u proces oporavka i povezati to s prijašnjim problemom mišića kvadricepsa.

Za potpuni oporavak je potrebno oko 8 do 12 mjeseci, a kako je košarka jedan od najzahtjevnijih sportova za koljeno, taj period gotovo sigurno iznosi više od 10 mjeseci ili u Roseovom slučaju, čak 18. Sam proces se sastoji od više dijelova, a za elitnog sportaša kao što je Rose, svaki je jednako važan. Prvo se prolazi period medicinske rehabilitacije, koji se sastoji od vraćanja punog pokreta koljenu, jačanja mišića kvadricepsa i u tom periodu je novi ligament najranjiviji te su bilo kakve sportske aktivnosti strogo zabranjene. Po izvještajima možemo vidjeti da je Roseu taj proces trajao 3 mjeseca što se uklapa u regularni okvir.

Međutim, to nikako ne znači da se od tog trenutka mogao vratiti treninzima, već mu je dozvoljeno pravocrtno kretanje i lagane aktivnosti poput trčanja, što odmah isključuje svaku ozbiljnu košarkašku aktivnost. Iako je stavljen pod ogroman pritisak zbog Adidasove kampanje „the Return“ povratak košarkaškim aktivnostima je također dozvoljen po regularnom okviru, šest mjeseci nakon operacije. Dakle, tek šest mjeseci nakon operacije Rose je dobio dopuštenje da se vrati treninzima gdje mu je dopušteno naglo mijenjati smjer što je glavna osovina njegove igre. Nije bilo šest mjeseci „vježbanja šuta za tri“ kao i ispravljanja slabosti u igri već šest mjeseci jačanja koljena da se što više smanji rizik za buduću ozljedu.

Nakon 3 mjeseca, dakle 9 mjeseci od operacije, Rose je dobio dozvolu da se vrati kontaktnim treninzima. Kako to baš i nije prošlo najbolje sa psihološke strane, Rose je samo dva tjedna nakon priznao kako postoji mogućnost da propusti cijelu sezonu. Za navijače Bullsa, Adidas i obožavatelje NBA lige sigurno tužna vijest, ali s Roseove strane i općenitog okvira oko ovakve ozljede sasvim realna opcija. Ipak, 6 mjeseci nije smio koristiti koljeno kako je navikao i tek nakon 9 se ponovo našao u situaciji gdje mora preći one najveće psihološke prepreke- u samoj igri gdje nije zaštićen.

Ubrzo su izašle vijesti kako sudjeluje u 5 na 5 treninzima, čak je krajem veljače izašao video gdje zakucava prije utakmice i točno 10 mjeseci nakon ozljede, Rose je dobio dozvolu da se vrati na parket.Međutim, kombinacija problema s ložom i bolnog koljena nakon treninga, odgodile su taj povratak tako da se realna opcija Roseovog povratka pojavila tek u doigravanju. Tad će Tom Thibodeau donijeti vjerojatno najtežu odluku u konzultaciji s Roseom i ostatkom tima, onu da ga uopće ne vraća na parket te sezone. Rose će time propustiti cijelu sezonu i naposljetku će povratak na teren ostvariti tek 18 mjeseci nakon ozljede što je ultra konzervativno i kod ovakvo teške ozljede.

Nažalost, mukama tu nije bio kraj jer samo 2 mjeseca unutar sezone povratka, Roseu je pukao meniskus desnog koljena zbog čega je propustio cijelu tu sezonu. Meniskus je zaslužan za stabilizaciju koljena pri svakom kretanju i zaustavljanju, praktički igra istu ulogu kao kočnica u autu i pogađate, ako je mišić lože nedovoljno jak da podrži meniskus pri takvim kretnjama, dolazi do njegovog pucanja. To je čak relativno česta ozljeda među košarkašima, ali i ona od koje se i dosta lakše oporavlja te ne predstavlja prijetnju za karijeru. Rose je dakle otišao na šivanje meniskusa, prošao rehabilitaciju i jačanje mišića desne noge da bi se ista ozljeda ponovila iduće sezone. Tog puta, odlučio se na uklanjanje meniskusa, vratio se nakon par tjedana i otad nema više većih problema s koljenima.

Kad se uzme u obzir da se radi o čovjeku koji ima dva pokrpana koljena s tri teške ozljede, pitanje „Zašto nisi mogao biti MVP malo duže“ zaista nema nikakvog smisla. Međutim, opet bih se vratio na sami početak gdje smo utvrdili da do dvadeset i treće godine života Rose nije imao nikakvih problema s koljenima. Zbog toga ne možemo tvrditi kako ima „staklena koljena“ poput Grega Odena, pogotovo kad s druge strane imate Russella Westbrooka koji je prošao kroz par aritroskopijskih procedura na koljenu, a i dalje ne izgleda kao da imalo usporava. Westbrook ipak nije imao ozljedu zbog koje je izbivao 18 mjeseci s terena pa nam ne može biti ni usporedba.

Svaka ozljeda ima svoju prirodu, nešto što je pošlo po krivu unutar tijela, nešto što nije bilo dovoljno čvrsto. Za puknuti prednji križni ligament smo utvrdili da je vrlo lako mogao biti rezultat nedovoljno jakih mišića kvadricepsa. Pogotovo kada dodamo da je u toj sezoni odigrao svega 40 od 66 utakmica zbog sitnih ozljeda poput ozljeda prsta noge i ukliještenih leđa, može se dati teorija kako jednostavno nije bio na 100% i tijelo je popustilo.Proces oporavka od te ozljede, unatoč ogromnoj konzervativnosti, je odrađen izvanredno, čak do te mjere da je Roseu izmjeren 10 centimetara viši odraz nakon ozljede nego prije. Zato tu situaciju treba sagledati s košarkaške, fizičke i psihološke strane.

Košarkaški gledano, 18 mjeseci izostanka je previše. Pogotovo za igrača čiji stil igre se treba mijenjati s modernizacijom igre. Kada na to nadodamo da je u tri sljedeće sezone odigrao 61 od 246 utakmica i to s prekidima, može se zamisliti koliki je kulturološki šok za njega bio kad ga je u sezoni 2015-16 dočekala liga koja ispucava 24 trice po utakmici i igra na 96 posjeda u prosjeku u usporedbi s njegovom MVP sezonom gdje su te brojke iznosile 18 ispucanih trica i 91 posjed. Za igrača njegovih karakteristika, razigravača bez pouzdanog šuta i obrane, sama adaptacija u takvu ligu je nevjerojatno teška, kamoli unaprjeđivanje igre u kontekstu gdje je prosječni bek pouzdaniji šuterski i obrambeno.

S fizičke strane, sve jasnije postaje koliko je zapravo bitno biti fizički pripremljen na sve viši tempo igre. Mišići djeluju kao apsorberi sile i što su jači, manji će izgledi biti za tešku ozljedu. Roseu je dovoljan bio manji period sitnih ozljeda i Thibsovo preforsiranje da plati veliku cijenu. Također, veliku ulogu i igra izbalansiranost jakosti mišićnih skupina. Rose je cijelih 18 mjeseci proveo jačajući mišiće oko lijevog koljena što je eventualno možda dovelo do toga da upravo tu nogu smatra jačom i stavljajući sve više opterećenja- ozlijedio je desnu, onu koja je bila zdrava.Važnost malih mišićnih skupina možemo vidjeti i kod LeBrona Jamesa te njegovih problema s leđima u prvoj godini povratka s Cavsima.

Na kraju, psihološka strana je možda i najbitnija u svemu ovome jer ujedinjuje fizičku spremu sa samom igrom. Rose je i dan danas jedan od najbržih bekova lige, te je zadržao veliku količinu eksplozivnosti. Međutim, kombinacija gomile propuštenih utakmica i bizarnih ozljeda s totalnom modernizacijom igre je vjerojatno bio ogroman šok za Rosea, a vremena za adaptaciju nije imao. Tako da ne, ne mislim da su ozljede isključivi razlog i odgovor na moje pitanje. Ok, radi se o zaista teškoj ozljedi i zatim dodatnim problemima, ali sam uvjeren da je zapravo tajming takve ozljede  najviše unazadio Rosea. Da je igrao prije desetak godina i doživio sličnu ozljedu, vjerojatno bi se puno lakše vratio i ostao jedan od najboljih igrača lige. Ovako, kombinacije svega, Thibsove bizarnosti s nejednakošću jačine mišićnih skupina, teških ozljeda i velikom promjenom stila igre u kratkom vremenu, su jednostavno bile previše. Nažalost, neke stvari se ne mogu promijeniti, vrijeme teče i ne možemo jednostavno okrenuti pješčani sat da nas vrati unazad. Rose je danas šesti igrač Timberwolvesa, istaknuo se kao jedan od ranih kandidata za šestog igrača godine i jedino se možemo nadati da su svi ti problemi iza njega.

Kao veliki navijac Liverpoola se u tuzi zbog izostanka velikih trofeja okrenuo NBA ligi. Kad se ne živcira zbog spomenutih stvari, bavi se brojkama i filozofiranjem u tekstovima i ostalim egzistencijalnim problemima.

    Ostavite komentar