X`s and O`s: U novom ruhu

X`s and O`s: U novom ruhu

Prvi dojam je najvažniji. Nije. Ali u kontekstu NBA lige taj kategorički sud ima smisla. Zbog prvog dojma odvažni smo etiketirati igrače i donositi preuranjene zaključke. Prvi dojam zapravo stvara hrpu narativa oko nekog igrača koji se talože tijekom godina, i poput sjene ga prate kroz cijelu karijeru. Postoji velika šansa da će te posao koji napraviš (ili ne napraviš) na početku karijere definirati kao igrača i zalijepiti etiketu posred čela. Ako si bio marljiv, ili imao sreće, problema uglavnom nema, plivat ćeš nizvodno s aurom pobjednika. U drugoj krajnosti, ako si zabrazdio, upao u loš kontekst ili te sreća zaobišla, pripremi prsluk za spašavanje jer plivaš kontra struja. Možda se nećeš izvući, a možda se u borbi za opstanak naučiš preživljavati i okreneš situaciju u svoju korist.

Ovo je upravo priča o četvorici igrača iz ove sezone koji su razbili narative koji su ih okruživali, nadišli kontekst, počeli graditi novu percepciju o sebi, i skinuli etikete koje su  im bile praktički ugravirane na čelo. A bilo ih je: „ciglar“, mentalno labilni, „sirovina“, prazne brojke… Nisu samo četvorica, ima ih i više, ali zaogrnut plaštom autorske autonomije, odabrao sam ove frajere dolje, i ciljam baš na jedno ili dva specifična područja gdje su ostvarili iskorak koji im možda i spašava karijeru.

Tobias Harris – Spot-up

Imam osjećaj da je Tobias već 100 godina u ligi, i da ne znam da ima 25 godina pomislio bi da ima 33, s obzirom na to koliko ga već dugo gledam diljem lige. To je zato jer je u ligu došao s 19 godina. Na draftu je biran 2011. godine od strane Charlotte Bobcatsa, ali je odmah proslijeđen u Buckse. Zvuči nevjerojatno da je samo godinu dana stariji od recimo Franka Kaminskog koji je u ligu došao 2015., i dvije godine stariji od Krisa Dunna koji je na draftu biran 2016.

U Bucksima je odradio jednu i pol sezonu, a onda je u razmjeni poslan u Orlando gdje je stekao igračku afirmaciju. Trenutno je u Pistonsima u koje  stiže 2016. godine u zamjenu za ni više ni manje nego Brandona Jenningsa i Ersana Ilyasovu. Vrijeme je pokazalo da je ovo bio vizionarski potez Stana Van Gundyja jer Harris iz sezone u sezonu igra sve bolju košarku i razvija se u pouzdanog strijelca na poziciji četvorke.

Ali nije Harris uvijek plivao nizvodno. Prvo su bile struje. Dugo je Tobias bio u opasnosti da ga ne uhvati Beasley-Greenov virus pa da još jedno hibridno krilo ne ispuni svoj potencijal. Kao klasični tweener nije bio dovoljno visok (206 cm) da igra četvorku, a ni dovoljno brz da igra nisko krilo. All-round igru nije imao, iako mu scorerski gen nitko nije mogao poreći. Vidjelo se da je Harris igrač finese, i da ima nešto carmeloanthonyjevsko u sebi. Nije pak bio ni specijalist, obrambeni ili tricaški. Dugo su zato Harrisa razni treneri šaltali s pozicije na poziciju, iz startne petorke na klupu, i u drugom smjeru. A onda je došao Van Gundy…

Istinabog, i SVG se lani predomišljao što s Harrisom. Nije bio siguran je li on njegov novi Hedo Turkoglu ili Rashard Lewis iz vremena kada je Stan bio u Magicu, ili je Harris predodređen da vodi klupu kao šesti igrač zbog dominantnih košgeterskih bravura. Zato je lani Harris kao starter počeo samo 48 utakmica, iako je nastupio u svih 82. To ga nije pokolebalo, odigrao je najbolju scorersku sezonu u karijeru s jako finim šuterskim postotcima, a da to nije slučajnost pokazuje i ove sezone. Potrošnja (USG%), efikasnost (TS%) i PER su ostali u nekim lanjskim gabaritima, ali ono gdje je Harris napravio ogroman iskorak je šut za tricu, i realizacija iz catch and shoota, te skok šutova nakon jednog ili dva driblinga.

Lani je tricu Harris šutirao 34,7%, na prosječno 3,8 pokušaja po utakmici. Ove sezone realizacija je porasla na izvrsnih 47,1% iako se debelo povećao i broj pokušaja – 6,1. Sve do nedavno Harris je bio u TOP 5 po realizaciji s trice s učinkovitošću od 50%. Zadnje utakmice je popustio, što je i normalno, pa su postotci pali, ali i dalje su izvrsni s obzirom na visoku potrošnju s perimetra. Ovako izgleda njegov shot chart:

Pogled na Synergy brojke otkriva nam da Harris najčešće do poena dolazi kroz spot-up situacije, odnosno asistirane poene. Na spot-up mu otpada 35% svih napadačkih akcija, iz čega postiže 1,20 poena po posjedu što ga svrstava u gornji dom efikasnosti iz te napadačke akcije. Napredak u odnosu na lani u catch and shootu i pull-up šutovima je također jasno vidljiv:

Sezona 16/17 FG% (freq%/efg%) 3PFG (freq%/3p%)
Catch and shoot 31/53 27/35
Pull-up 24/47 1,4/20
Sezona 17/18 FG% (freq%/efg%) 3PFG (freq%/3p%)
Catch and shoot 37/68 34/47
Pull-up 24/48 8,6/47

Tablice nam sugeriraju da je Harris trenutno u korverovskoj heat zoni kada se radi o catch&shoot varijantama i brojke mu vjerojatno nisu održive na druge staze. Ali napredak je evidentan jer je povećao potrošnju (freq) i efikasnost (efg) u odnosu na lani. Također, Harris je na račun kratke i duge distance povećao potrošnju trice za 10% u odnosu na lani, pa tako ove sezone na tricu otpada čak 39% svih njegovih uzetih šutova. Brojke će pasti, ali proces i koncept su bitniji. Pistonsi su dobili pravu ubojicu s perimetra i Harrisov napredak jedan je od glavnih razloga zašto Detroit ovako dobro „gura“ na početku sezone. A postoji i jedan dodatni razlog zašto Harris ovako dobro šutira na početku sezone. Sam igrač je priznao da je njegovim dobrim tricaškim brojkama pridonijela operacija uklanjanja dioptrije ovog ljeta, i kako se sada osjeća puno ugodnije na šutu.

Harris svejedno mjesta za napredak još uvijek ima. Sada kada je dodao šutersku komponentu Pistonsi bi trebali istražiti postoji li u njemu i nešto više od šuterskog specijalista. Tobiasu je asistirano 65% svih poena koje je ubacio ove sezone, što znači da ne kreira puno sam za sebe, ali ni za druge (1,8 asista po utakmici). Brojke u izolaciji nisu dobre, postotci oko obruča bi mogli biti bolji, a nedostaje i laganih poena sa slobodnih bacanja (1,9 bacanja po utakmici). Harris nije dribler, nije atletsko čudo prirode, što ga samo po sebi limitira, pa optimizam u pogledu kreacije nema sigurnu bazu, što ne znači da Harris ponovno neće nadići očekivanja. Ne zaboravimo da mu je tek 25.

Victor Oladipo – Tranzicija

Ovog blago pogrbljenog sina Nigerijke i Sijeraleonca učestalo smo tijekom njegove petogodišnje karijere častili podcjenjivačkim „bauštelskim“ etiketama i nadimcima tipa –  Cigladipo. Nakon što je Indiana Hoosierse napustio kao miljenik navijačke sekcije i koledž zvijezda s potencijalom budućeg DPOY-a u NBA ligi, od mladog Victora očekivalo se da izbavi Orlando Magic iz purgatorija u kojem je franšiza zapela odlaskom Dwighta Howarda. Magic je jedna od disfunkcionalnijih ekipa u novijoj NBA povijesti i ne čudi što od Oladipa nisu napravili igrača vrijednog drugog picka koji je „spucan“ na njega 2013. godine na jednom od najlošijih draftova ikad. Oko Oladipa su bili upitnici, je li jedinica ili dvojka, hoće li ikada naučiti šutirati ili razigravati na nekom elitnom nivou, može li kao strijelac nositi ekipu, itd. Nakon 3 sezone na Floridi na niti jedno pitanje nismo saznali odgovor, a nestrpljivi Orlando odlučio je Dipa na ljeto 2016. razmijeniti u Oklahomu. Za Thundere je odigrao jednu sezonu pojavljujući se tek povremeno kao epizodist u MVP showu Russella Westbrooka, s tim da mu je Oklahoma dala bogati ugovor pred početak sezone – 4 godine, 84 milijuna dolara. Jako brzo su uvidjeli da su pogriješili, i da Oladipo možda ipak nije igrač komplementaran s Westbrookom, a još manje igrač koji s njim može napasti vrh Zapada. Zato je Sam Presti iskoristio šansu i Oladipa vratio u Indianu u tradeu za Paula Georgea.

I evo nam Oladipa opet na dobro poznatom teritoriju i u najboljoj formi otkad je došao u ligu. Pacersi su trenutno na omjeru 10-8, skinuli su nekoliko velikih skalpova poput Spursa, Cavsa, Minnesote, Detroita, i imaju 6. najbolji napad lige. Može se slobodno reći da su navijači Pacersa za sad bezbolno odradili prijelaz s Georgea na Oladipa. Dipo bilježi brojke od 23 poena, 5 skokova i 4 asista. Njegova potrošnja se povećala, troši skoro svako treći napad Pacersa i to radi na efikasan način – 57% TS-a. Značajan iskorak napravljen je u šutu za tricu koju Oladipo kroz karijeru šutira 35%, a ove sezone je na izvrsnih 44%. Nema više Cigladipa.

Ove brojke nisu slučajnost. Oladipo je napokon „upao“ u dobar kontekst, i to kod Natea McMillana, jednog od najkonzervativnijih trenera u ligi, koji skupa s Victorom proživljava košarkašku metamorfozu. McMillanove ekipe nikada nisu bile poznate po elitnom napadačkom učinku, još manje po jurnjavi po terenu, a baš to ove sezone karakterizira Pacerse. Uz 6. najbolji napad igraju i 9. najbržim tempom lige. McMillan je shvatio da više nije u Blazersima pa na postavljene obrane možeš vrtjeti svoje metodične napade preko LaMarcusa Aldridgea na postu. Prigrlio je teoriju koja nalaže da u izostanku franšiznog talenta koji može nositi napad zaigraš va banque, baciš što više šutera na parket, digneš ritam i pokušaš kreirati što više kaosa po parketu.

Odlično su se snašli Pacersi u takvom stilu igre. Zabijaju čak 15 poena iz tranzicije tijekom utakmice, i 18,2 poena nakon izgubljene lopte protivnika. Oladipo je ideolog tog kaosa i jurnjave. S obzirom da se radi o sjajnoj atleti i odličnom skakaču za svoju poziciju McMillan mu je dao ovlasti da kada god može trči u tranziciju, svjestan da će na taj način najkvalitetnije maksimizirati njegove kvalitete, ali i sakriti nedostatke na postavljene napade. Dipo je dakle produkt sistema, ali ujedno i glavni pokretač istog. Čak 22% svih njegovih poena čini tranzicija iz koje ubacuje 1,24 poena po posjedu, ili 6,2 po utakmici.

Kao i u slučaju njegovog bivšeg suigrača iz Orlanda Harrisa i Oladipo još nije izgrađen kao igrač do kraja. Ove sezone pokazuje da može igrati na All-Star levelu za istočne prilike, napadati s loptom u rukama ili čekati u spot-upu. Za završnu glazuru biti će potrebno smanjiti izgubljene lopte i šutove s poludistance u koju je i dalje zaljubljen. Ovo drugo posebno dolazi do izražaja kada kreira iz picka. Protivnički bekovi mu često idu ispod bloka, visoki ga čekaju u zoni i ostavljaju mu poludistancu koju realizira sa samo 36% uspješnosti, a ona mu čini 21% svih poena.  Previše. Iz ball-handler napadačkih akcija ubacuje samo 0,77 poena po posjedu, ili 5,3 po utakmici što je ispodprosječan učinak, a gotovo trećina napada Oladipa je upravo ta akcija.

Aaron Gordon – Spot-up

Volio bih znati kako se danas osjećaju operativci Orlanda iz ureda kada su osvijestili da su na rosteru zajedno imali Harrisa, Oladipa i Gordona, a da ništa pametno ili dobro iz te jezgre nisu uspjeli izvući. Barem da su za Harrisa i Oladipa dobili neku protuvrijednost u tradeovima, ali ni to, riješili su ih se za “vreću govana”. Isto će se dogoditi i s Marijom Hezonjom, moguće i Elfridom Paytonom. Nije to slučajno, jer kao što vidimo i Harris i Oladipo su spasili karijere, valjda će i Mario i Elfrid. Zapravo, najveći problem Magica ovih zadnjih godina je užasna draft politika, a onda i ideja kojim putem ići kroz rebuilding. Pozicije i vještine su se uglavnom preklapale mladim igračima koje su imali na rosteru: Harris-Gordon, Payton-Oladipo, pa ne čudi što su 3 od 4 igrača proigrali dobro kada su se razdvojili. U slučaju Hezonje na njegovu poziciju su uvijek dovodili veterane koji su mu zatvarali minutažu: Terrence Ross, Arron Afflalo, Jeff Green, Jodie Meeks… Istu grešku su ove sezone napravili i Sacramento Kingsi, još jedna disfunkcionalna franšiza. Poanta je da ne dovodiš ovakve tipove veterana ako imaš mladu jezgru kojoj treba prostora za razvijati se. Tu onda nije problem u mladim igračima jer su tobože bustovi, problem je u politici GM-a i uprave jer slažu takav roster, a možda i najveći problem je vlasnik koji preko noći želi instant rezultat zbog zarade, i ne razmišlja košarkaški.

Oprostite na podužoj digresiji koja se ipak nametala sama od sebe zbog 3 igrača Magica u ovom tekstu. Njihova draft politika i gradnja kulture je zasebna tema za neki drugi tekst pa zato se vratimo na Gordona koji je konačno situaciju u Orlandu okrenuo u svoju korist.

Dvije su stvari dovele do Gordonove eksplozije ove sezone: 1) Pozicija koju igra; 2) Trica

U 4 godine koliko je u Orlandu 4 su NBA trenera (Vaughn, Borrego, Skiles, Vogel – još jedan prilog tezi koliko je Magic „stabilan“ zadnjih godina) pokušala dokučiti što je Aaron Gordon po struci, nisko ili visoko krilo. Vogel je konačno uspio, i to ne nekom genijalnom taktičkom prilagodbom ili testom nego zato jer je popustio kada je vidio da ga vrijeme i trendovi u NBA ligi gaze. Ali i to je pohvalno, nekada je dovoljno da treneri popuste u svojoj tvrdoglavosti pa da se planine pomaknu. Gordon je do sad u karijeri 46% vremena provodio na poziciji niskog krila, 53% na visokom krilu. Brojke su se radikalizirale ove sezone pa na visokom krilu igra čak 88% vremena, a na niskom 12%. To mu je u napadu osiguralo više prostora za napadanje: iz spot-upa, cutova ili kao roll opcija u picku. Sada kada je on jedini visoki igrač uz Vučevića počeo je sjajno napadati pukotine u obrani kojih uvijek ima jer se Orlando dobar dio večeri trudi igrati s pet šutera na parketu.

Uzalud bi bilo Gordonu igrati četvorku da nije počeo pogađati trice i da je ostao sirova atleta. Kroz prve četiri godine karijere Gordon je uzimao 2,2 pokušaja za tricu koje je realizirao sa samo 29% uspjeha. Ove sezone brojke su skočile u nebo baš kao i kod Harrisa: 5,1 pokušaj i 42% realizacije. Gordon je također jako dobar u spot-upu iz kojeg zabija 1,10 poena po posjedu, kao i iz catch&shoot situacija gdje tricu realizira s 43% uspjeha što je napredak od čak 12% u odnosu na lani. Evo i njegovog shot charta:

To što Orlando učestalo igra s 5 šutera na parketu (i Vogel je kao i McMillan doživio preobražaj), i sada kada je Vučević također razvukao svoj šut sve do trice, Gordon ima dosta prostora i za roll napadanje. Šteta što ga Orlando ne koristi dovoljno u tim akcijama, niti jedan cijeli posjed po utakmici. Ali to što dobije Gordon realizira, zabija čak 1,5 poena po posjedu. Izvrstan je Double0 AG i u putbackovima iz kojih zabija 1,6 poena po posjedu tako sjajno koristeći svoje fizikalije i atleticizam.

Gordon se polako ali sigurno pretvara u jednog od najboljih igrača Orlanda. Sve statističke kategorije su mu ove sezone skočile i napredak je evidentan. Vjerojatno nikada neće biti prva napadačka opcija, ali All-Star status na račun fine all-round igre je dohvatljiv, što je nemjerljivo bolja perspektiva od one pred početak sezone.

Andre Drummond – Slobodna bacanja, kreacija

Dežurni hrvatski Pistonsolog, moj prijatelj i Hoopsterovac Ivan Kuštra zadovoljno trlja ruke jer su Pistonsi, čini se, kliknuli. Omjer 11-6, drugo mjesto konferencije, TOP 10 napad i prosječna obrana. Zaslužio je čovjek, napatio se mnogo zadnjih godina. Još veća Kuštrina pobjeda je Drummond, sve do nedavno najpoznatiji kao najsiroviji igrač lige, mentalno labilan tip i najgori izvođač slobodnih bacanja u povijesti NBA lige. Drkadžija u obrani, smetnja u napadu. Svi su izgubili vjeru u Big Penguina, jedino je Kuštra stajao na braniku „svog“ centra. Tako mi svih „Andre Drummond“ inbox poruka na Facebooku!

Od svih igrača iz ove priče Dreov napredak me, moram priznati, najviše impresionirao. Prvo, slobodna bacanja koja je u prvih 5 godina karijere šutirao patetičnih 38% na 4,7 pokušaja. Ove sezone se dogodilo čudo, casual fanovi se više ne iščuđavaju “KAKO PROFI KOŠARKAŠ NE MOŽE ZABITI PENAL?”, jer Drummond na 4,6 pokušaja u sezoni ima realizaciju od 61%. Gle, nije idealno, ali je i s analitičke strane gledano sasvim dovoljno da ga ekipa može istrpjeti na parketu u gustim završnicama, i u momentima kada ga suparnik odlučuje hackati. Realizacija od 61% je više od poena po posjedu, što je sasvim prihvatljivo za čovjeka koji je do sada penale šutirao 30% slabije. Bolja realizacija s penala omogućila je Drummondu da bude agresivniji u napadu, da se ne boji kontakta kada krene u realizaciju, i kao što sam rekao Van Gundy ima igrača za završnicu jer ne mora strahovati da će ovaj prosuti utakmicu promašenim slobodnjacima.

Jako zanimljivu modifikaciju u kontekstu Drummondove napadačke igre napravio je Van Gundy. U ranijim sezonama Andre je bio korišten uglavnom kao pick and roll finišer, strijelac nakon skoka u napadu, i sam igrač trsio se, uz Van Gundyjev blagoslov, pokazati svijetu da nešto može zabiti iz low posta. Problem je bio u tome što je Drummond, recimo lani, bio očajan u dvije od te tri kategorije: roll igri i post-upu:

PLAY TYPE (16/17) POSS PPP PERCENTILE
ROLL MAN 1,8 1,06 57
POST UP 4,7 0,73 19

Stupac percentile (ugrubo rečeno, što je brojka bliža 100 igrač je efikasniji) nam pokazuje koliko je loš lani u ove dvije akcije bio Drummond. Pogledajmo je li se nešto promijenilo ove godine:

PLAY TYPE (17/18) POSS PPP PERCENTILE
ROLL MAN 2,2 0,95 32
POST UP 1,5 0,56 8

Pa, u pogledu efikasnosti ništa se nije promijenilo, Drummond je i dalje užasan finišer kao roller, ne snalazi se dobro u gužvi, lopte mu ispadaju, a i ekipe su spremne za njega i Reggieja Jacksona jer znaju da je centralni pick and roll osnova Van Gundyjeve napadačke filozofije još od Orlanda. Zanimljivo je da je ipak smanjio napadanje s niskog bloka i preselio se na visoki post, ali ne kao strijelac, nego kao, ni više ni manje nego kreator, dodavač, mantinela.

Dre je u prvih 5 sezona karijere imao 0,7 asista prosječno, ove godine je na 3,4 asistencije po utakmici. Zaslužan je za 15,8% svih asistiranih poena Detroita, lani je ta brojka bila na 6%. U čemu je fora? SVG je savršeno svjestan da mu Drummond očito neće pomoći kao roll finišer i wannabe Hakeem, a nema ni šut da ga izvlači prema perimetru. Jedini način da onda od njega napraviš korisnog napadača, osiguraš kakav-takav spacing i zamaskiraš njegove limite kada napadaš na halfcourt je da ga izvučeš prema perimetru i koristiš ga kao screenera i mantinelu koja će iz handoffa prosljeđivati loptu ili gađati cutere na ulazu. Van Gundy je morao eksperimentirati, Drummond je pristao na pokus i lijepa priča se dogodila. Drummond je nakon 5 punih sezona u Detroitu napokon plus igrač za Detroit u napadu.

Umjesto da troši, na tragikomičan način, posjede Pistonsa na divljanja u postu Drummond se preselio na „laktove“. Ove sezone Drummond ima 6,2 elbow dodira po utakmici  iz čega dolazi 0,6 asista po utakmici, što je, vjerovali ili ne, bolji učinak od elbow profesora emeritusa Marca Gasola koji ima 7,5 elbow touchesa, ali i samo 0,4 asista. Lani je Drummond imao samo 2,5 elbow dodira po utakmici. Ovako to izgleda na ovosezonskim utakmicama Detroita:

Posebno dobru kemiju u ovim lakat handoff varijantama Drummond je razvio s Averyjem Bradleyjem kojemu je Drummond asistirao za 26 ubačaja iz igre, 3 više od sljedećeg igrača s najviše asista za Bradleyja – Jacksona. Bradley je u Bostonu doktorirao u tandemu s Horfordom ovakve setove pa bez problema puni Drummondove asist kategorije.

Postoji tu i treća stvar koja me oduševila kod Velikog Pingvina ove sezone, a tu su ulazi prema košu.

Prvi put je sjajno prevario nepažljivog Karla-Anthonyja Townsa, a drugi put je naivno popio bananu jer je bilo preočito što će pokušati, Towns je bio spreman. Ali ohrabruju ovakve akcije, čak i kada izostane konačni rezultat. Ovo je opet znak da je Drummond aktivniji i agresivniji u napadu, da ga nije strah slobodnih bacanja gdje će završiti ako ga se faulira. Drummond ove sezone ima 1,9 ulaza po utakmici, lani je imao samo 0,7.

Slobodna, asisti, ulazi, uz već standardnu skok produkciju i second chance poene, čine od Drummonda opasnijeg centra nego što je ikada prije bio. Ne treba zaboraviti da su i njemu tek 24 godine, još uvijek nije gotov igrač, i ako još malo popravi napadačke finese Kuštra nam svima plaća rundu kad ga sretnemo.

Povijest i filozofiju zamijenio košarkom. Fah idiot postao, košarkaški junkie od glave do pete. Analitika ispred "pjesništva", napad osvaja naslove, Run&Gun baby. Vođa navijača Atlanta Hawksa na Balkanu.

    Ostavite komentar