X`s and O`s: Mississippi Bullet

X`s and O`s: Mississippi Bullet

(Najdražem igraču, ako treba da je kraj…)

Chihuahua from Jackistan

„Naišao sam na gradove u Južnoj Karolini, Alabami, Mississippiju i Arkansasu koji su izgledali poput gradova u Zimbabveu, jednako zanemareni i izmučeni. To je globalizacija, kažu ljudi…“

Ovako u članku za New York Times piše poznati američki putopisac Paul Theroux koji je tematiku američkog Juga obradio u svojoj knjizi Duboki jug: Četiri godišnja doba na sporednoj cesti. Theroux putujući svojim autom upoznaje čari američkog Juga poput ljubaznih domaćina, arhitekture, gastronomske ponude, glazbe, ali i mračnu stranu – visoku nezaposlenost, duboko siromaštvo, razbojstva, slabu medicinsku skrb, itd. Većina stanovništva juga SAD-a, oduvijek poznatijeg po nižem stupnju razvijenosti od sjevera države, nikada neće ostvariti američki san. Stanovnici najsiromašnije američke savezne države Mississippi s razlogom se mogu pitati kako je moguće da SAD već desetljećima posvećuje više pažnje državama udaljenima tisuće kilometara „brinući“ o demokraciji, pravima i slobodi, nego o svojim saveznim državama na jugu čije gradove izjeda siromaštvo, i kako Theroux kaže: „that looked like towns in Zimbabwe, just as overlooked and beleaguered.“

Mississippi ima najveću stopu siromaštva u SAD-u i čak 22% stanovništva živi ispod granice siromaštva. Prosječni dohodak kućanstva manji je za 15 tisuća dolara od nacionalnog prosjeka. Stopa nezaposlenosti je među najvećima u SAD-u – 6,5%. Očekivana životna dob u „Državi gostoprimstva“, kako se još naziva Mississippi, iznosi 75 godina i najniža je u SAD-u. Samo 20% stanovništva ove države ima barem fakultetski stupanj prvostupnika, što je dosta niže od državnog prosjeka koji iznosi 30%. Ova savezna država ima i najvišu stopu smrtnosti u SAD-u, a priču zaključujemo s podatkom da je u Mississippiju veći broj zatvorenika per capita nego u Rusiji i Kini kombinirano.

Glavni grad Missa je Jackson, zbog visokog stupnja kriminala i ubojstava, poznat i kao Jackistan. U Jackistanu se 1985. godine rodio Monta Ellis. U gradu u kojem ljudski život često ne vrijedi ni pišljivog boba Ellis je imao tu sreću da se uzdigne iznad neugodne svakodnevice obilježene ubojstvima, pucnjavom i drogom. Bailey avenija u Jacksonu i danas izgleda kao jedna od onih ulica koje smo mogli gledati u kultnom The Wireu. Ništa se nije promijenilo još od vremena kada je Monta koračao tim ulicama noseći glavu u torbi: „Mogao si hodati ulicom ili kroz park u blizini Bailey avenije i vidjeti nekoga izbodenog nožem. Mogao si igrati i košarku na igralištu i biti upucan.“

Na plastičnom primjeru Ellis objašnjava kako je bilo živjeti u surovom Jackistanu: „Hm, kako da to objasnim? Uzmite mačku… Ne, ne, uzmite psića nekog. Nekog najmanjeg. Eh da, uzmite Chihuahuu. Uzmite je i stavite u sredinu okruženu pit bullovima. Tako je to bilo. Mislite li da će Chihuahua biti prestrašena? Tako je, tako to ide…“, zbori Ellis dok sam postavlja pitanja i odgovara na njih, i nastavlja: „Ja sam u sredini takvog okruženja, a sve oko mene su ubojstva, ratovi bandi, droga… Sve je to oko mene.“

Umjesto da zauzme corner na ulici Monta je odabrao pametniji put – košarku. Mississippi, treba reći, nije klasična košarkaška utvrda, tijekom godina dali su tek nekoliko poznatih NBA igrača, poput Travisa Outlawa, Moa Williamsa i Ala Jeffersona. I Montu, naravno, koji je sa sobom u ligu odnio južnjački naglasak i temperament, da bi uskoro dobio i nadimak Mississippi Bullet. Prikladan nick za dečka iz Jackistana, nema što, ali nije ga Ellis zaradio zbog reputacije na ulici nego je njegov stil igre zaslužan za to.

Skin and bones

Monta je odrastao bez oca kojeg je upoznao tek kada je postao NBA zvijezda, s majkom Rosom koja se brinula za njega i još dva sina. Rosa je imala pomoć u vidu svojih roditelja, a Monta je dobio ime baš po djedu Montani. Iako je nekako uobičajeno da Ellisovo ime čitamo kao Mon-tuh (Monta), pravi izgovor je zapravo Mon-tay (Montej). Šesteročlana obitelj je živjela u jednom od najsiromašnijih kvartova Jacksona, u Georgetownu, dijelu grada gdje su bile načičkane male, uske kućice, bez katova, samo s prizemljem.

Košarkaške gene je vjerojatno naslijedio od Rose koja je nastupala za junior koledž u Jacksonu. Bila je dosta talentirana igračica, navodno je bio dogovoren i nastavak karijere na prestižnom Teksas sveučilištu, ali s obzirom na to da je postala samohrana majka, suradnja se nikada nije ostvarila.

Fizički izgled Monte u osnovnoj školi nikada nije ukazivao na to da će postati profesionalni sportaš u jednoj od fizički najzahtjevnijih sportskih liga na svijetu. Doduše, Monta kakvog pamtimo s parketa nije baš puno napredovao u odnosu na Montu iz formativnog razdoblja i djetinjstva. Nizak i mršav, ili riječima Merrill Thomas, njegove profesorice fizike iz osnovne škole: „Bio je kost i koža. Samo da si ga krivo pogledao slomio bi se.“

Možda, možda Ellis i nije izazivao strahopoštovanje fizičkim gabaritima, ali od najmlađih dana je bio izvrstan sportaš. Bavio se s nekoliko sportova u osnovnoj školi. Prvo je nastupao za Rowan Middle School, i to, vjerovali ili ne, kao tenisač. Nisam uspio iskopati omjer pobjeda i poraza, ali legenda kaže da nikada nije izgubio meč. Onda je na red došao američki nogomet. U footballu je, kažu, bio nenadmašan kao wide receiver. Quarterback je slobodno mogao bacati pasove preko obrane jer: a) nitko nije bio brži od Monte i b) nitko nije mogao skočiti više od Monte. Na koncu, okušao se i kao nogometaš, i to golman u osmom razredu. Kako je škola ostala bez nogometnog trenera netko je morao uskočiti na njegovo mjesto, a na funkciju se prijavila profesorica Thomas. Djeca koja su se bavila soccerom bila su nepovjerljiva, nisu htjeli igrati za trenericu, a pronaći golmana za svoj tim bila je noćna mora za Thomas. Sve dok se nije pojavio dobri duh Monta, koji je na svoja nejaka pleća preuzeo tu dužnost, navukao preveliku golmansku opremu na sebe i… Briljirao! Profesorica Thomas nam je javila da je Monta u toj sezoni primio samo 4 pogotka.

Srećom po nas Montine fanove, nije se predugo zadržao u ovim hobijima. Ljubav prema košarci je presudila. Rosa je svakako imala svoj utjecaj tu, ali najveći je svakako bio od starijeg brata Antawna. Prema pričama Antawn je bio izrazito talentirano krilo, visoko preko dva metra s kompletnim košarkaškim vještinama. U napadu je za svoju srednjoškolsku ekipu Lanier igrao razigravača, da bi zatim u obrani preuzimao petice i štitio obruč. Dva puta je Antawn Lanier vodio do srednjoškolskog naslova prvaka u saveznoj državi, što je privuklo veliki broj koledž skauta koji su se počeli otimati za njegove usluge. Tko zna kako bi košarkaška karijera Antawna Ellisa izgledala da nije zastranio, što u Jackistanu i nije bilo tako teško. Prvo je njegov najbolji prijatelj Ronnie Gaylor 1997. ubijen u kući Kecije Brown od koje je išao naplatiti nekakav narko dug. Meci sačmarice su ga samo okrznuli, ali od uboda nožem nije bilo spasa. Gaylor je bio Antawnov suigrač i nikoga ova tragedija u ekipi nije pogodila više od Antawna koji je pao u depresiju i zamrzio košarku. „Znaš kako si blizak s nekim, da kada taj netko umre, ti osjećaš kao da je umro i dio tebe. E tako se Antawn osjećao i nikada se od toga nije oporavio“, svjedoči Angelo Broadus, košarkaški trener iz Jacksona.

Koledž skauti i menadžeri su ga zaboravili, Antawn je ubrzo završio srednju školu, prestao igrati košarku i počeo visjeti na ulici. Došao je u doticaje s narkoticima, iako je navodno samo marihuana bila u pitanju, ali marihuana pomiješana s koktelom kemikalija što je izazivalo psihosomatske poremećaje kod Antawna. Deset godina kasnije propucan je u svojoj kući u Jacksonu. Pronašla ga je Rosa, a liječnici kažu da je samo čudom preživio. Danas i dalje živi u Jacksonu, nema stalni posao kao i dobar dio stanovnika Jacksona, a tek ponekad s veteranima Laniera putuje državom i igra košarku.

„Moj brat je imao sve. Moj brat je imao sve. Sve!“, tri puta naglašava Monta danas. Antawn je bio njegov uzor, još od najranijih dana kada je Monta bio skupljač lopti na košarkaškim utakmicama Laniera u kojima je Antawn dominirao. Stariji Ellis je usmjeravao brata: „Svaki put kada ti je dosadno, izađi vani, napravi koš i igraj košarku“, potpuno svjestan okruženja u kojem njegov mlađi brat odrasta i kako je košarka možda jedina karta za izlazak iz siromaštva i bijede Jacksona.

Monta je ozbiljno shvatio brata. Svaki slobodan trenutak od početka srednje škole provodio je igrajući košarku. Ili su, recimo to tako, igrali nešto nalik na košarku. Na igralištima je bilo preopasno, koševa nije bilo, „valjala“ se droga, meci su fijukali. Tek kasnije u blizini Georgetowna iz starog salona namještaja nastala je dvorana gdje je Monta mogao provoditi vrijeme igrajući basket. Do tada on i prijatelji su improvizirali. Od drvenih košara i kanti za smeće su radili koševe, a kao konstrukcija za objesiti koš poslužili su zidovi, rjeđe, i telefonski stupovi, češće. Prave košarkaške lopte često nije bilo, pa je bila dobra i neka manja, ponekad čak i teniska.

Kada nije igrao košarku uglavnom bi je gledao na TV-u. Nedjelja popodne, kada bi NBA utakmice počinjale ranije (i danas počinju) obavezno se provodila ispred televizora. Monta je odrastao na herojstvima Michaela Jordana u Bullsima i Kobeja Bryanta u Lakersima. Kada bi završile NBA utakmice Ellis bi istrčavao ispred kuće i pokušavao kopirati poteze koji su ga se dojmili.

Which quarter?

Rastao je s Antawnom i 1999. godine pratio iz prvih redova kako Lanier Bulldogse vodi do titule. A onda je i sam pristupio Buldozima 2001. godine. Thomas Billups, stric Chaunceyja Billupsa, bio je trener Laniera, i nakon jednog Ellisa dobio je tu čast da trenira i drugoga. Monta se pojavio na Lanieru bez da je poznavao koncepte timske igre. Bio je divlji, neobuzdan, kao i svaki drugi klinac koji je tek krenuo u srednju školu. Ali, Billups, koji je do tada na Lanieru proveo preko 20 godina, je u njemu vidio potencijal. Znao je tko je Monta zbog Antawna, i zato jer ga je pratio u osnovnoj školi gdje je uništavao konkurenciju.

Billups je bio na glasu kao strog i autoritativan trener, ali Monta je odmah shvatio da bi mu taj čovjek mogao pomoći u životu, čak je u njemu vidio i zamjenu za oca kojeg nikada nije imao. Billups ga brzo pridobio na svoju stranu davši mu ključeve momčadi iako je Monta bio jedan od najmlađih igrača u ekipi. Stariji učenici/košarkaši nisu bili zadovoljni favoriziranjem Ellisa, ali coach Billups je stajao iza svojih odluka. Sve što je Monta trebao napraviti je slušati njegove savjete.

U međuvremenu, „skin and bones“ je ostalo i dalje glavno Montino obilježje. Ali izgled je varao kako kaže John Riley, jedan od trenera iz Laniera: „Kada ga gledaš misliš nema šanse da se dobaci s loptom do koša. Ali mogao je, itekako. Ne može ni položiti loptu na obruču, a mogao je i to. Izgledao je slabo i krhko, ali jednom kada bi počeo igrati, zaboravio bi na njegov izgled i mogao si se samo moliti da te taj klinac ne osramoti u igri“.

Ellis je s vremenom očvrsnuo jer je često znao igrati basket s Antawnom i njegovim prijateljima među kojima je bio i Mo Williams (da, NBA Mo Williams) koji se sjeća mladog Monte: „Bio je vrlo dinamičan. Specijalan igrač, vidjelo se odmah.“

Savjeti trenera Billupsa urodili su plodom, Monta je košarku shvatio ozbiljno. Njegovi treninzi su bili ozbiljni, čak ponekad i malo preozbiljni. Ljetne praznike je provodio u dvorani s prijateljima, radeći na svojoj igri i igrajući basket gdje su bila dozvoljena samo 3 driblinga. Nije poznato koliko je bilo dozvoljeno udaraca „ispod pojasa“, a bilo ih je. Jako puno. Momci su toliko ozbiljno shvaćali ove treninge da nije postojao dan kada ne bi potekla krv – zbog razbijene glave, arkade, usne – ili da netko nije napustio dvoranu plačući: „Svaki dan bi netko krvavog nosa ili usne napustio dvoranu. Sjećam se da sam i ja nekoliko puta napustio dvoranu u suzama, toliko je bilo ozbiljno to između nas“, prisjeća se Montin prijatelj Isaac Wells, bivši igrač Arkansas Statea.

Monta je polako postajao srednjoškolska košarkaška zvijezda uspješno izbjegavši sve zamke okoline. Toliko se želio distancirati od problema koji su ga okruživali da ga se rijetko moglo sresti na ulici, u šoping centru ili kinu a da na sebi nije imao komad odjeće, bilo hlačice ili trening majicu Laniera. Kao da je odašiljao poruku da je poseban i ne želi biti dio svijeta s kojim se svakodnevno susretao: „Želio sam se odvojiti od svog tog nereda oko mene, a jedino što me moglo izdvojiti u odnosu na ostale bila je košarka. Košarka je bila moj bijeg od realnosti.“

Treneri na Laineru bili su oduševljeni Ellisovim ponašanjem. Kažu da s njim kao srednjoškolcem nikada nije bilo problema, bio je uzoran učenik, pristojno odjeven, bez nakita po ušima i spuštenih hlača. Monta je toliko pridobio sve trenere da su mu u nekom stadiju njegove srednjoškolske karijere dali i ključeve dvorane, jer kako kaže Billups: „Umorili smo se odlazaka u dvoranu u noćnim terminima samo da bi njemu otključali vrata.“

S vremenom je Monta izrastao, dobio i na kilaži, više nije bio najniži i najmršaviji na terenu, što je postao popriličan problem za suparnike jer je tada bio uvjerljivo najbolji igrač na području Mississippija. I dalje nitko nije bio brži od Monte, niti je itko mogao skočiti više od njega. Suparnike je ostavljao u prašini eksplozivnim prvim korakom i driblinzima, da bi se potom sjurio prema košu i nesretnog centra koji bi se eventualno tu zatekao stavio na poster divljačkim zakucavanjem, uz opće odobravanje delirične publike. Dribling, ulaz, trice u serijama, ukradene lopte, tranzicija, asistencije.

Monta je bio full package. Znali su to već odavno treneri Lainera, a ubrzo je ime Monta Ellis počelo odjekivati diljem Jacksona i Mississippija. Na gostovanjima je redovito dočekivan aplauzom od suparničkih navijača i igrača, a oni koji bi ga pokušali isprovocirati ne bi prošli dobro. Ekipa iz Greenwood srednje škole osjetila je to na svojoj koži 2005. godine. Navodno su na poluvremenu utakmice na Lanieru treneri Greenwooda, da bi ohrabrili svoje igrače, Ellisa prozvali samo „običnim igračem“. Monta je do tada imao 15 poena na kontu. Utakmicu je, inspiriran motivacijskim govorom trenera Greenwooda, završio sa 65.

Gosti su dobili priliku za uzvrat jako brzo. Nakon 2 sata vožnje autobusom Monta i ekipa Laniera stiže u dvoranu gdje ih dočekuje zaglušujuća atmosfera, a Montu se verbalno napada i provocira.

„Uh, što su sve govorili“, prisjeća se coach Billups: „Monta je prvi ušao u dvoranu, a dvorana krcata. U prvim redovima nekoliko tipova koji su uvijek zaduženi za provociranje gostujućih igrača dobacuju Monti `Večeras nećeš zabiti 65`, `Večeras ćeš zabiti 17`“

„Kada sam ušao u dvoranu tu je bilo tih nekoliko likova koji su urlali `Monta! Monta! Monta! Dobit ćeš samo 17 večeras, samo 17`“, kaže Ellis i dodaje: „Ja sam im uzvratio `U kojoj četvrtini?`“

Monta je posljednje tri minute prvog poluvremena prosjedio na klupi zbog problema s osobnim pogreškama, ali je već na pauzi imao 23 poena. Zatim se vratio na parket i početkom treće četvrtine izdominirao protivnike i njihovu lajavu publiku: „I tako počinje drugo poluvrijeme, a ja samo šutiram i zabavljam se. Nisam imao u planu oboriti nikakav rekord. Ali nisam imao u planu niti promašiti šut. Odradio sam heat check na početku drugog poluvremena. Dva koraka sam ušao na protivničku polovicu, šut, trica. U idućem napadu, samo jedan korak preko centra, šut, ulazi i ta. Treći šut je bio doslovno s centra, lopta je već bila unutra, a zatim je iscurila. Trener mi je rekao `Ako već misliš šutirati tako onda si mogao oboriti i rekord.`“

„Sljedeće čega se sjećam su 72 poena.“

Obračunavao se Ellis na parketu i s budućim NBA igračima. Ubacio je na finalu srednjoškolskog turnira 42 poena Oak Hillu za koji su tada igrali Josh Smith i Rajon Rondo. Lanier je izgubio, ali je Monta uzeo MVP titulu. Dojmljivu partiju je u svojoj dvorani imao protiv South Gwinnett srednje škole za koju je nastupala još jedna velika srednjoškolska zvijezda – Lou Williams. Protiv njega je zabio 46. Lou svjedoči: „Prvo čega se sjećam je rasprodana dvorana i 11 tisuća ljudi u njoj. Sjećam se Monte i njegovog dresa. Sjećam se i da sam tada promislio: `Wow, ovo sve zbog njega, kao da je već profesionalac`. Cijeli grad ga je podupirao. U sebi sam tijekom utakmice razmišljao kako nikada do sada nisam igrao protiv igrača koji igra istim stilom kao i ja, i koji ima isti utjecaj na igru svoje ekipe kao i ja. Utakmica je otišla u tri produžetka, a njegova ekipa je odnijela pobjedu.“

Monta je srednjoškolsku karijeru završio s omjerom 129-16 i 4167 poena. Dva puta je vodio Lanier do naslova 4A državnog prvenstva (2002. i 2005.), u preostale dvije godine Lanier je završavao kao drugi. Po broju poena za Lanier ispred njega je ostao samo Othella Harrington, a 2005. je dobio titulu Mr. Basketballa u saveznoj državi Mississippi. Smatran je regrutom od 5 zvjezdica, sveučilišta su se mogla početi nadmetati za njegove usluge, kao nekada za Antawnove, ali Monta je imao neke druge planove.

Little selfish bastard

Ellis se „obećao“ Mississippi Stateu, iako je u igri bila čak i North Carolina. S današnje vremenske distance ni Monti baš nije jasno zašto je to napravio: „Oni su domaća ekipa. Valjda sam to napravio da im malo podignem ugled.“ Nebitno, jer je u njegovim mislima već bio NBA za koji je osjećao da je spreman, bez koledža. Te 2004. godine Ellis je svjedočio kako Sebastian Telfair, nekoć najbolji srednjoškolac u SAD-u, izlazi na draft i 13. pickom ga odabiru Portland Trail Blazersi. Stvar je bila time zanimljivija što ni Telfair nije dominirao fizikalijama, kao ni Ellis, štoviše, bio je 7 cm niži od Mississippi Bulleta.

Prije konačne odluke – NBA ili koledž – Monta je razgovarao s Philom Cunninghamom, pomoćnim trenerom Mississippi Statea koji ga je pokušao regrutirati za svoj koledž. Cunningham mu je objasnio kako ide dinamika salary capa za igrače birane od 1 do 30, i ukazao na to da nije isto biti odabran u Top 5, kao što će biti izvjesni Chris Paul s Wake Foresta, ili oko 20. mjesta što je bila projekcija za Montu. Razlika u plaći i pogodnostima bila je ogromna. „Monta razmisli“, rekao mu je tada Cunningham: „Ako dođeš na Mississippi na samo jednu godinu, bit ćeš najbolji igrač SEC konferencije, MVP SEC-a, vjerojatno first team All-American. Zar misliš da ne možeš biti jednako dobar igrač kao Chris Paul, jednako visoki pick i zaraditi jednako dobru plaću ako dođeš i odradiš jednu godinu na sveučilištu?“

„Ja sam već sada bolji od Paula“, doletio je Montin metak ravno u srce Cunninghama.

“Tada sam shvatio da je gotovo, da je odlučio otići u NBA“, kaže Cunningham.

NBA momčadi su bile zaintrigirane prospectom iz Jacksona. Vidjeli su u njemu nebrušeni dijamant, projekt, i primarno razigravača ako napornim treninzima dotjera svoje vještine. Ipak, nitko nije bio siguran koji je Ellisov plafon, birati štrkljavog undersized beka srednjoškolca nije bila baš najsigurnija oklada. Pojavio se tek na nekoliko draft combineova i treninga jer su ga ozljeda koljena i operacija limitirali, a skauti i operativci NBA franšiza su bili zadovoljni viđenim. Neki su čak vjerovali da će možda neka momčad povući okidač ranije i izabrati ga u Top 20. Ellis je ipak trebao sačekati da prođe prva runda, da bi ga 40. pickom te 2005. godine odabrali Golden State Warriorsi. „Njegove brojke su bile astronomske, te utakmice u kojima je dominirao sa 40 poena fantastične. Dugo smo ga pratili i oduvijek nam se sviđao“, potvrdio je nakon drafta Chris Mullin, proslavljeni igrač Warriorsa i tadašnji predsjednik košarkaških operacija ekipe iz Oaklanda.

Monta je uspio, ostvario je svoj san i zakoračio na veliku pozornicu. Tranzicija s juga na američki zapad nije bila baš jednostavna. Koljeno ga je i dalje mučilo, iako, kada se pojavio u trening kampu Warriorsa na Havajima impresionirao je suigrače. Baron Davis ga se dobro sjeća: „U prva četiri dana bio je najbolji igrač na terenu“.

U rookie sezoni Ellis nije dobio puno šansi. Ispred njega su bili iskusniji bekovi poput Barona, Jasona Richardsona i Dereka Fishera. Monta je odigrao samo 49 utakmica, 18 minuta prosječno, što mu je bilo dovoljno za 6,8 poena po utakmici. Tadašnji trener Dubsa Mike Montgomery, u lovu na playoff oslanjao se na provjerene snage, a Monta bi tu i tamo dobio šansu s klupe. Ekipa se nije dokopala doigravanja a Montgormery iskreno progovara o svom odnosu s Ellisom: „Mislim da me baš i nije volio. Meni je teško bilo zamisliti i vjerovati da igrač koji je tek došao iz srednje škole može pomoći ekipi. Također, imao je tada i malih zdravstvenih poteškoća. Kvalitete je imao: sposobnost da napadne driblingom, jak desni ulaz i brzi prvi korak. Ali, tada smo imali dosta kvalitetnih bekova, pa vremena za Ellisa i nije bilo previše.“

Ellis je bio užasno nestrpljiv, čak i kada je primao savjete od Maria Elieja pomoćnog trenera Warriorsa. Jednostavno je naviknuo na glavnu ulogu na Lanieru da bi se tako lako pomirio s klupom u Warriorsima: „Nisam mogao vjerovati da bez obzira na to koliko ti misliš da si dobar, i da možeš pomoći momčadi, da moraš uvijek čekati svoju šansu i biti spreman iskoristit je kada ona dođe.“

Ellis je i dalje bio u srednjoškolskom „filmu“, a tome najbolje svjedoči anegdota kada ga je suigrač Calbert Cheaney pozvao kod sebe na večeru za Dan zahvalnosti, gdje ga je Monta uvjeravao da je ubacio 72 poena u jednoj utakmici. „Ma nema šanse“, skeptičan je bio Cheaney. Monta je sjeo u auto, otišao kući po VHS i vratio se na večeru u Cheaneyjev dom da bi mu demonstrirao silu.

Iduća sezona bila je puno uspješnija za Ellisa koji je postao standardni član rotacije Warriorsa i čak starter u 53 od 77 utakmica koje je odigrao. Warriorsi su napravili promjenu na klupi. Umjesto Montgomeryja na klupu Warriorsa se vratio legendarni Don Nelson čija je brza tranzicijska košarka savršeno dogovarala Monti. Monta je u toj sezoni bilježio 16,5 poena uz 47% šuta iz igre što mu je na kraju sezone bilo dovoljno da uzme Most improved player titulu. Znamo za onu da „nitko ne trči brže od Monte“ što se savršeno precizno preslikalo u ovoj sezoni na NBA parkete kada je Monta bio apsolutno neuhvatljiv u tranziciji i na ulazima. Te sezone je dobio nadimak Mississippi Bullet, iako ćete pronaći inačice i Missile, pa čak i Rocket.

Na klupi Nelson, a pored njega na parketu vrhunska imena koja su tvorila jednu od najikonskijih ekipa koje su igrale ikad. Hajde, barem jednu od najromantičnijih. Pazite ovo: Baron Davis, Monta Ellis, Stephen Jackson, Jason Richardson, Al Harrington, Andris Biedrins, Mickael Pietrus, Michael Dunleavy, Troy Murphy, Matt Barnes, Šarunas Jasikevičius… Ova grupa se nazvala We Believe, igrali su brzu i napadačku košarku, te su ušli u playoff kao osma momčad Zapada. U playoffu su napravili jedan od najvećih uspetova u povijesti NBA lige – izbacili su u prvoj rundi Dallas Maverickse s 4:2 u seriji, da bi u drugoj rundi ipak ispali od Utah Jazza. Grupa nije ostala dugo na okupu. Prvo je na ljeto razmijenjen Richardson u Charlotteu, a na kraju iduće sezone i Baron Davis u Clipperse. U toj sezoni 2007/08 Warriorsi su pobijedili u čak 48 utakmica, čak 6 više nego sezonu ranije, ali nisu ušli u doigravanje. Ellis je te godine već postao nezamjenjivi starter i popeo se do prosjeka od 20 poena po utakmici. Nažalost po njega We Believe Warriorsi više nisu bili na okupu. Mullin kaže da je on imao u planu zadržati jezgru momčadi na okupu, ali da se ostatak uprave nije slagao. Baron Davis je rastanak doživio još teže: „Osjećali smo kao da smo samo jedan komadić slagalice udaljeni od nečeg velikog. Prava je šteta što je komunikacija pri vrhu uprave bila loša i što su odlučili razbiti grupu. Mi igrači smo bili jako povezani, to osjetiš samo jednom u karijeri. Nismo bili samo timski suigrači, bili smo kao braća. Svi smo bili tu iz istog razloga: da pobjeđujemo i učinimo jedni druge boljima. Odlično smo se razumjeli, na terenu i van njega. Bila je to specijalna momčad. Ne doživiš to puno puta u karijeri.“

Tako su pred sezonu 2008/09 na rosteru Warriorsa od We Believe grupe ostali samo Biedrins, Harrington, Jackson i Ellis. Ostao je tu i Don Nelson za kormilom momčadi, a njegov i Ellisov odnos bio je dosta uzbudljiv. Trener koji je afirmirao našeg junaka prije par godina, dok je Ellis igrao za Mavse, je potvrdio da nije bilo lagano trenirati temperamentnog Ellisa, koji je izgleda „dobio krila“ po dolasku među profiće: „Bilo ga je jako teško trenirati dok je bio mlad. Monta je bio tvrdoglav, baš kao i većina mladih igrača u ligi, mislio je da može sve sam napraviti“, kaže Nelson.

Nelson ga je još nazvao „vrhunskom atletom“ ali ga označio i kao „bol u guzici“. Nellie se prisjeća: „Jednog dana prilazim mu i govorim: `Monta, ovo želim od tebe danas na treningu. Ne želim da šutiraš. Mislim da imaš izvrsnu sposobnost kreacije i asistiranja. Kada bi se malo više posvetio tom aspektu igre bio bi vrlo poseban igrač`.“ Monta je odradio zadatak koji je postavljen pred njega i na treningu se pretvorio u pravog pass first playmakera. Nakon treninga mu je Nellie opet došao: „Zašto se ne fokusiraš na to da budeš jedan od najboljih razigravača u ligi? Oni su jako bitni, oni vode igru, lopta je stalno kod njih.“ Monta nije odgovorio ništa decidirano, samo je naglasio da želi igrati košarku. Nelson nastavlja: „Sada je izvrstan igrač, kada je malo sazrio počeo je odrađivati ono što sam ja od njega tražio. Za razliku od onda kada sam ga ja trenirao… Kada je bio kod mene, sve što je htio raditi, mali sebični gad, je šutirati. I nikada dodavati!“

Brojke su na Nelsonovoj strani u ovom slučaju. U četiri godine koliko je trenirao Montu ovaj je samo jednom imao više od 5 asista prosječno u sezoni. Od Nelsonovog umirovljenja 2010. godine Ellis je u iduće 4 godine imao više od 5 asista prosječno.

Mopedgate

U spomenutoj četvrtoj sezoni 2008/09 gdje je ostalo svega par pripadnika We Believea Monta jedva da je igrao. Odradio je samo 25 utakmica, i to od kraja siječnja pa do kraja sezone. Warriorsi su bili bespomoćni bez njega te su na kraju završili s omjerom 29-53, a iza svega ovoga stoji Ellisova ozljeda gležnja koju je prema prvotnoj priči, koju je ispričao Mullinu, zaradio trenirajući i igrajući košarku u Jacksonu. Istina je zapravo bitno drugačija. Monta je nastradao vozeći moped u Jacksonu, kako se kasnije doznalo. Nastradali su ligamenti lijevog gležnja i podvrgnut je operaciji 27. kolovoza, uz prognoze da će s parketa izbivati dva mjeseca otprilike.

Problema u cijeloj priči su bila dva. Monta je par tjedana prije potpisao šestogodišnji ugovor s Warriorsima težak 66 milijuna dolara, a uz to je i lagao jer se bavio aktivnostima koje nisu dozvoljene. Naime, u njegovom ugovoru je postojao članak 12 kojim se definira koje su to opasne aktivnosti kojima se ne smije baviti dok je pod ugovorom s Golden Stateom. Vožnja mopedom je bila jedna od njih.

Ellis je cijelu priču pokušao izracionalizirati: „Radio sam nešto što radim cijeli život. Nisam se zajebavao, bio sam ozbiljan i posvećen treninzima, i onda se dogodi nesreća. Ok, prvo sam lagao jer nisam znao što će se dogoditi, bio sam uplašen i paničario sam. Onda su iz uprave doznali što se dogodilo pa je Cohan (stari vlasnik Warriorsa op.a.) počeo s prozivkama na moj račun. To me razljutilo jer se ponašao kao da ja nisam zaslužio ugovor koji su mi dali. A zaslužio sam ga jer sam naporno radio. Jesam li pogriješio što sam lagao? Jesam, ali novac sam svojim igrama zaslužio. Iako sam imao samo 20 godina tada želio sam da se sa mnom razgovara kao s odraslim čovjekom. Nije trebao u mene upirati prstom kao da sam ja jedan od njegovih sinova koje je odgajao.“

Na kraju je Ellis dobio 30 utakmica suspenzije, a iako je bilo šuškanja da će mu Warriorsi skupo naplatiti vožnju mopedom, i odbiti neki basnoslovni iznos od plaće, ali ipak se nije dogodilo. Ali zato jest nešto drugo… Monta nakon ozljede više nije bio isti igrač. Umjesto „kamikaza“ ulaza i napadanja obruča Ellis se polako pretvarao u šutera s poludistance. Iz driblinga. I preko ruke. Što mu je počelo narušavati reputaciju strijelca i dovelo ga na zao glas koji će ga pratiti do konca karijere.

Ostaje samo nepoznato je li s ovim ritualom počeo prije pada s mopeda, ili nakon. Ako je ovo drugo, onda sve postaje jasnije:

A imao je još jedan ritual. To su circus šutovi iz svlačionice, ili parkinga, ili tunela, kako želite. Danas je to nastavio Steph Curry, a kod Monte je to izgledalo ovako (uz bizarno zabavno rukovanje na kraju sa staffom):

Pred sezonu 2009/10 Chrisu Mullinu Warriorsi nisu produžili ugovor što je Ellisu teško palo jer je mislio da je to zbog mopedgate afere: „Chris Mullin mi je čuvao leđa 100%. Zbog toga su ga se riješili. A zašto? Zato što je prihvatio da sam mlad i da sam pogriješio. Tada sam izgubio povjerenje u organizaciju, nisam im mogao vjerovati. Kako da im vjerujem kada su otpustili jedinog čovjeka kojem sam ja mogao vjerovati. Sivi oblak se od tada nadvio nad odnos mene i uprave“, govori s vremenskim odmakom Ellis.

Hey Sexy

Prije nego je otišao Mullin je ipak nešto ostavio Warriorsima – Stepha Curryja – kojeg je na draftu 7. pickom izabrao baš te 2009. godine. Warriorsi su i u toj sezoni bili očajni s omjerom 26-56 i drugom najgorom obranom lige. Ellis je igrao jako dobro. Ubacivao je čak 25,5 poena po utakmici, na parketu provodio 41,4 minute (najviše u ligi), ali ekipa sklepana na brzinu, mahom od rubnih NBA igrača i anonimusa tada, nije mogla daleko. Čak ni Ellis, usprkos 25 poena po utakmici, nije završio na All-Staru.

Zanimljivost vezana uz tu sezonu tiče se prvog dana trening kampa kada je Ellis zaželio Curryju „dobrodošlicu“ izjavom da on i Steph ne mogu igrati zajedno u startnoj postavi: „Ne možemo! Jednostavno, ne možemo! Oni (Larry Riley (GM) i Don Nelson) kažu da možemo, ali ne možemo!“

Ellis je smatrao da su Warriorsi sada njegova ekipa, (posebno nakon što je Stephen Jackson, tog istog prvog dana trening kampa najavio da želi otići), i da ima pravo odlučivati uz koga će igrati. Monta je tada već bio praktički veteran u ligi, oženjen, dobio je dijete s Juanikom, i nisu se baš očekivale ovakve negativne izjave prema suigraču. Ali očito su bile jake i frustracije događajima u franšizi, odlaskom suigrača, Mullina, lošim rezultatima i koječim.

Pokušao je kasnije Ellis objasniti svoju teoriju da on i Curry ne mogu zajedno: „Mislim, igrali smo na Zapadu. Kako će to funkcionirati? Steph je bek šuter, ali ga koriste na jedinici. Imaš dvojicu igrača nižih od 190 i teških 80 kilograma, ako i toliko. Kako misliš pobjeđivati tako?“

Ono što je tada izgledalo kao doista neprofesionalno i nekolegijalno ponašanje Ellisa iz današnjeg rakursa izgleda kao proročanstvo. Ellis i Curry ni obrambeno ni napadački nisu mogli zajedno, a Steph je, vrijeme će pokazati, procvjetao odlaskom Ellisa i dolaskom Klaya Thompsona na njegovo mjesto.

Ni u sezoni 2010/11 nema sreće za Warriorse. Ne ulaze u playoff, Dona Nelsona na klupi mijenja Keith Smart, a dolazi i do promjene vlasničke strukture. Warriorse je kupio Joe Lacob pod čijim će vodstvom Dubsi postati supersila NBA lige.

Monta živi dosta uzbudljivo te godine. I dalje zabija puno. Čak 24 poena prosječno, opet igra prosječno najviše minuta u ligi. Neki njegovi okršaji tada s NBA zvijezdama su antologijski, poput ovoga protiv Kobeja:

Lakersi su odnijeli pobjedu, ali prema svjedočenju Jeremyja Lina, i Ellis je imao nešto crne mambe u sebi:

Potpisuje Monta i bogate sponzorske ugovore i snima reklame. Dogovorio je suradnju s Jordanovim And-Oneom i nakon Stephona Marburyja postaje prvi NBA igrač zaštitno lice jedne kompanije koja se bavi proizvodnjom tenisica. Također, uz Dwyanea Wadea i LeBrona Jamesa jedini je koji u tadašnjoj NBA ligi ima reklamu u kojoj se pojavljuje. Lebron, Wade i Monta.

 

Predatorski gen u Monti je radio (manje uspješno ali ok) i van parketa. Činjenica da je bio vjenčan nije ga spriječila da pokuša zavesti zaposlenicu ureda odnosa s javnošću Warriorsa, Eriku Smith. Ona je pak s gađenjem gledala na zavodničke tehnike Metka Mississippija pa ga je tužila da joj je u periodu 2010. i 2011. godine slao uznemirujuće SMS poruke tipa „Hey Sexy!“, ili, „Želim biti s tobom“, i još više uznemirujuće fotografije na kojima su navodno bile njegove genitalije. Navodno ga je ova pokušala odbiti odgovorima „Što želiš?“, i „Pusti me da spavam“, ali Monta nije odustajao pa ga je prijavila prvo vlasnicima, a onda sudu. Na sudu se čak požalila i na tretman uprave Warriorsa koji su znali za uznemiravanje ali su sve pokušali zataškati. Naravno, uprava je negirala optužbe izjavom kako su „upozorili obje strane da prestanu“. Urnebesno!

 

Tužba je na kraju balade ipak povučena, gospođica Smith je dobila „papire“u Warriorsima, a Monta je ostao… Suh? I nešto tanjeg bankovnog iznosa jer je povlačenje optužbe sigurno bio skupocjen projekt.

Making our dreams come true

Sezona 2011/12 bila je skraćena zbog lockouta, pa je odigrano samo 66 utakmica. Velike promjene događaju se u Warriorsima, sudbonosne čak. Mark Jackson postaje glavni trener, Bob Myers glavni operativac franšize, Jerry West se priključio kao savjetnik, a na draftu je 11. pickom odabran Klay Thompson.

Ellis je i ove sezone najbolji strijelac ekipe, on i David Lee čine izvrstan napadački tandem, ali pobjeda nema. Ostvarene su samo 23 te sezone pa nova uprava, vidjevši gdje i ova sezona vodi, odlučuje radikalno promijeniti temelje momčadi. Zato 13. ožujka 2012. godine razmjenjuju svog franšiznog igrača Ellisa u Milwaukee Buckse, u zamjenu za Andrewa Boguta. Put Milwaukeeja su krenuli i Kwame Brown te Ekpe Udoh, a Warriorsi su opet dobili Stephena Jacksona koji je došao u paketu s Bogutom, da bi ga odmah razmijenili u Spurse.

Trade Ellisa izazvao je šok kod navijača Warriorsa jer Monta je bio apsolutni ljubimac publike i najbolji igrač momčadi. Kada se Ellis već sutradan vratio u Oracle Arenu, ali u drugom dresu, dobio je gromoglasan pljesak i pozdravljen je s odobravanjem. Ubacio je 18 poena uz 4 skoka i 4 asistencije, a Bucksi su dobili utakmicu 120:98.

Navijači su bili bjesnili… Lacoba su pribili na stup srama i proglasili ga gorim vlasnikom od neuspješnog Chrisa Cohana, jer jednostavno im nije bilo jasno kako je to uprava mogla odabrati Stepha Curryja  ispred Monte Ellisa. Prema kasnijim pričama glavnu ulogu u zaokretu franšize imao je Jerry West koji je u tandemu Curry-Thompson vidio svijetlu budućnost.

Fanovi se nisu mirili s Ellisovim odlaskom. Sedam dana nakon razmjene Warriorsi su trebali umiroviti dres Chrisa Mullina, a Joe Lacob je krenuo držati ceremonijalni govor. Barem je pokušao održati jer ga se od silne količine zvižduka i galame ništa nije čulo:

Stvar je toliko eskalirala da se Mullin morao ustati sa svojeg stolca, uzeti mikrofon i umirivati publiku: „Promjene su nekada nužne. Iskoristite tu strast na pozitivan način jer nam treba vaše strpljenje i potpora. Ja imam veliko povjerenje u ljude iz uprave i u trenera Jacksona.“

Uzalud se trudio Mullin, zvižduci se nisu stišavali, Monta je tada bio veći i od same košarke za navijače Golden Statea. Pokušao je i legendarni Rick Barry spasiti stvar. I on se dokopao  mikrofona kako bi do razularene rulje došao glas razuma: „Hej, samo trenutak. Dajte ljudi… Vi ste fanovi Warriorsa najbolji fanovi na svijetu, to svi kažu… Pokažite malo pristojnosti i dostojanstva. Ovo je čovjek [Lacob] koji će promijeniti franšizu. Ovo je suludo, stvarno, činite sami sebi štetu… Pokažite malo respekta.“

Lacob je nakon ceremonije, koja se nekako privela kraju, izrazio žaljenje zbog postupaka navijača, prvenstveno iz perspektive Mullina koji je legenda franšize i nije zaslužio da mu se dres umirovi uz zvižduke, bez obzira što nisu bili usmjereni njemu. Lacob se dotaknuo i tradea: „Znam da je brojnim navijačima Golden Statea teško pao trade Monte Ellisa. Nema veze, razumjet će ga u budućnosti.“

Vlasnik franšize se istovremeno susretao s brojnim e-mailovima gdje ga navijači psuju zbog tradea. Doista je tih dana Joe Lacob bio najomraženija osoba u Oaklandu, a vjerojatno i šire. Nije pomoglo ni to što je na sve mailove odgovorio, a isti su dobili i mediji kao priopćenje. Ovdje ću ga parafrazirati i izdvojiti najvažnije dijelove, a cijelog pročitajte ovdje:

„Bilo je jako, jako teško razmijeniti Montu. JAKO. Volim Montu Ellisa kao košarkaša. Veliki je talent i obožavam ga gledati. ALI… Mi imamo naš plan od početka. Želimo čvrstu, defanzivno orijentiranu ekipu, napadački nesebičnu, i istog takvog trenera… Je li bilo teško razmijeniti Montu Ellisa? Da! Apsolutno, možete se kaditi na to. Znam da je ovo teško prihvatiti i razumjeti našim fanovima ali možete biti sigurni da smo pogodili home-run. Andrew Bogut i David Lee zajedno? Oduševljeni smo. Obojica sjajni skakači, koji mogu zabijati poene na različite načine. Andrew je komplementaran s Leejem kao zaštitnik obruča i defanzivac koji će Leeja učiniti još boljim… Steph i Klay su sjajan par. Klay nam donosi visinu i dužinu, može zabiti odakle poželi i igra obranu… Izgubili smo odličnog igrača, ali košarka je sport gdje treba posložiti slagalicu da bi se došlo do uspjeha. Volio bih da smo mogli zadržati sve dijelove zajedno na okupu, ali free agency je težak, i morali smo napraviti ovaj trade kako bi postigli cilj… Želim naglasiti još nešto. Trade nije napravljen zbog Montinih problema van parketa [seks skandal], zbog njegovog ugovora ili pritisaka da napravimo trade. Ovo je odrađeno da bi postali bolji.“

A Monta? Iako već duže vrijeme nije bio na istim valnim duljinama s upravom, bez obzira tko sjedio tamo, pogodio ga je trade jer je srastao s franšizom i navijačima, i zato jer ga nije očekivao ni u najluđim snovima. Još ga je više zasmetalo to što nije bio obaviješten da je razmijenjen nego je doznao preko TV-a: „Razmijenili su me a nisu rekli mom agentu da će to napraviti. Najgora stvar od svega, ja sam u Sacramentu, trade deadline se približava, i ja razgovaram s njima [upravom]. Rekli su: `Nećemo te razmijeniti. Ne ideš nigdje. Pripremi se za utakmicu`. Zadovoljan sam s tim. Samo smo dvije utakmice udaljeni od osme pozicije. Ekipa igra dobro, napaljeni smo, svi su zadovoljni. Idemo iz hotela prema dvorani, ja se odijevam i sljedeća stvar koju doznajem je da sam razmijenjen. Suigrači mi govore isto, a ja ne vjerujem: `Ne, nisam, rekli su da me neće trejdati`. Na dnu ekrana televizora opet se pojavljuje vijest da sam razmijenjen. Ja se i dalje pripremam za zagrijavanje a onda mi dolazi Mark Jackson i govori: `Nisu htjeli da ti kažem, ali ja ću biti čovjek i reći ti da smo te razmijenili`. To su točno bile njegove riječi.“

Trade Ellisa je bio neminovan. Došla je nova uprava i novi trener. U uredima su očito imali ideju kako transformirati ekipu i od Warriorsa napraviti snažnu ekipu, a Ellis nije odgovarao ni Jacksonu (zato jer nije bio napadač iz posta) ni njegovom glavnom pomoćniku Mikeu Maloneu (nije igrao obranu). Warriorsi su frustrirani rezultatima pošto-poto htjeli razbiti nekompatibilni tandem Ellis-Curry i pronaći defanzivno moćnu peticu. Zato su na draftu izabrali Thompsona, a iz Bucksa doveli Boguta. Ostalo je povijest…

Na kraju se ispostavilo da je Monta bio u pravu kada je prvog dana trening kampa u Curryjevoj rookie sezoni izjavio da njih dvojica ne mogu zajedno. I nisu mogli. Nakon što su Warriorsi uzeli prvu titulu Monta je opet bio brutalno iskren: „Stvari se događaju s razlogom. Da sam ja ostao tamo vrlo vjerojatno nikada ne bi osvojili naslov. Steph i ja nismo mogli zajedno. Kada su uklonili jednog od nas vidite što se dogodilo… Dakle, uklonili su mene i osvojili titulu. Imaju višu postavu s Klayom na dva, a tu je i Barnes. Ono što sam govorio bila je istina. Da smo bojica ostali tamo teško bi ostvarili ovakav rezultat s nama dvojicom u backcourtu.“

Ako nije mogao sa Stephom zbog visine i ostalih košarkaških razloga što li je Monta tek mislio kada su ga uparili s Brandonom Jenningsom? Jennings je bio 5 centimetara niži od Curryja, a poveznica s Ellisom bio je stil igre i tattoo fetiš. Obojica su ovisila o driblinzima i herojskim šutovima preko ruke. Činili su ultraniski backcourt koji ništa nije mogao obraniti zbog čega je Scott Skiles garant izgubio i onu poneku vlas na glavi koju je još i imao. Na prvu, Ellis je bio zadovoljan što je otišao iz Golden Statea, barem je tako izjavio: „U čemu je razlika? Ovdje su zapravo momci koji igraju svom snagom. Tamo se nisu ni trudili, nisu se trudili uopće. Sada se čini da je problem u meni bio. `Monta je sebičan`, `Monta je taj koji uvijek prigovara`. Ali ako pogledate zapravo ja sam imao 5 ili 6 asistencija prosječno tijekom cijele karijere, top 5 u ukradenim loptama u šest od osam mojih NBA sezona. Što sam još mogao napraviti? Sva su svjetla bila uperena u mene. Ništa više nisam mogao napraviti.“

Ellis je odigrao 21 utakmicu za Buckse do kraja sezone 2011/12, a ekipa kojoj su glavninu minuta igrali Carlos Delfino, Ersan Ilyasova i Drew Gooden ipak nije mogla do playoffa. Međutim, uprava Bucksa nadala se da bi u idućoj sezoni zvijezda poput Monte mogla izvesti franšizu na pravi put. Tandem Ellis-Jennings doživio je potpuni fijasko ipak, ali su Bucksi prije toga snimili legendarnu reklamu koje se fanovi i dalje rado sjećaju. Reklama se zvala Brandon&Monta, prikazivala je razvijenu kemiju između dva igrača, a snimljena je po uzoru na sitcom iz 70-ih Laverne&Shirley. U pozadini je pjesma Making our dreams come true:

Dva su divna komentara ispod ovog videa. Prvi: „greates nba commercial of all time“, i četvrti: „hahaha that shit didn’t last long“. Oko prvog bi se dalo diskutirati, a drugi je sto posto istinit. Ellis i Jennings šutirali su užasno loše i došli na zao glas kao vrlo neefikasni strijelci. Ellis je imao svijetlih trenutaka poput ovog pobjedničkog koša protiv Houstona ali oni su bili rijetkost:

Oko njih je opet bila sumnjiva pratnja, a John Hammond (tadašnji GM Bucksa) je nakon jedne utakmice protiv Thundera – gdje su Kevin Durant, Russell Westbrook, Serge Ibaka i atletične nemani iz Oklahome rasturili sitne i neatletične Buckse koje su predvodili kepeci poput Ellisa, Jenningsa i Redicka – shvatio da tako neće ići i da želi graditi ekipu po uzoru na Oklahomu. Dakle, Ellis je razlog zašto imamo Warriorse danas kakve imamo, a kumovao je i tome što imamo danas i Buckse kakve imamo sa svim svojim fizikalijama i atleticizmom.

Nekako se ova otužna grupa dokopala doigravanja. Naravno, bili su osmi i s negativnim omjerom 38-44. U prvoj rundi ih je čekao stroj za mljevenje mesa Miami Heat, koji je sezonu ranije, i te sezone uzeo titulu. To nije spriječilo Jenningsa da najavi prolaz Bucksa:

Tko zna, možda je Brandon znao za Ellisov intervju u kojemu se ovaj usporedio s Wadeom, i rekao da između njih dvojice čak i nema razlike:

Predlažem glasovanje cijenjenog auditorija koji ovo čita što je u ovom videu smješnije: a) Montin naglasak, b) naziv videa, c) Ellisova izjava

Miami je pak metlom počistio „nejač“ iz Milwaukeeja. Bucksi su najbliže bili u četvrtoj utakmici kada su izgubili samo 11 razlike. Ellis je igrao brutalno loše. Slobodna bacanja i tricu nije mogao zabiti i ubacivao je samo 14 poena po utakmici. Jennings je bio još gori, i sigurno su se igrači Heata potrudili da pojede svoje riječi. Čovjek je iz igre šutirao 29%, za tricu 21%.

 

Revolveraški stil igre ovoga dvojca u doigravanju nije se sviđao svima. Larry Sanders je nakon treće utakmice popizdio u svlačionici. Uletio je zajapuren unutra i počeo urlikati: „Počnimo igrati kao momčad i prestanimo razmišljati o sljedećoj sezoni! Prestanimo biti sebični i brinimo o sadašnjosti“.

 

Ellis se osjetio prozvanim jer je njemu istjecao ugovor na kraju sezone. Možda Sanders i nije mislio na njega jer je u toj trećoj utakmici Ellis uzeo samo 9 šutova, 1 manje od Sandersa, 3 manje od Ilyasove, i 6 manje od velikog gunnera Brandona (koji je isto bio slobodan igrač na ljeto). Prema svjedocima iz svlačionice Ellis se došetao do Sandersa i počeo tučnjavu koju su suigrači ipak uspjeli prekinuti.

Postalo je jasno svima da dinamični duo oko kojeg su Bucksi htjeli graditi momčad neće više biti tu iduće sezone. Međutim, da stvar bude bizarnija, Bucksi su iz nekog razloga Ellisu ipak ponudili nastavak suradnje. Trebao je prvo odraditi još jednu godinu starog ugovora od 11 milijuna dolara, da bi zatim produžio na još dvije godine s Bucksima koji su mu na stol bacili 25 milijuna dolara. Ellis je ipak odlučio ostaviti 36 milijuna dolara na 3 sezone i svoju sreću potražiti negdje drugo. Pokazalo se to dobrom odlukom.

Playing Monta Basketball

Ne želim se upuštati u analitičke vratolomije je li Ellis bio efikasan strijelac u globalu ili „ciglar“, bi li mu kroz karijeru bolje pristajala rola šestog igrača, i koja mu je prava pozicija. To ipak prelazi zacrtani tematski okvir ovoga teksta. Ali kada pričamo o Ellisu važno je imati par stvari na umu (uz ono da nakon pada s mopeda više nije bio isti igrač): 1) Ellis nikada nije bio franšizni igrač u punom smislu riječi, 2) Ellis je bio odličan sistemski igrač u pravom kontekstu, 3) Monta se „kockao“ u obrani i „živio“ na linijama dodavanja.

Potvrdu za ovo treće možemo pronaći u odličnim brojkama što se stealova tiče, i to je jedino gdje je Ellis bio obrambeno koristan, uz povremene presing obrane, ali samo kada bi mu se dalo. Za ovo prvo potvrdu imamo u sezonama kada Warriorsi nisu uspijevali prebaciti 30 pobjeda, a Bucksi s negativnim omjerom ulazili u doigravanje. A ovo drugo, i meni najmilije, dobilo je potvrdu za vrijeme Montinog boravka u Dallasu.

Rick Carlisle, Donnie Nelson (GM Mavsa i sin Dona) i Mark Cuban htjeli su Ellisa pošto poto. Vidjeli su u njemu prekaljenog veterana iz kakvih je Carlisle uvijek izvlačio maksimum i komadić u slagalici koji se izvrsno nadopunjuje s Dirkom Nowitzkim u Rickovom sistemu pick and rolla i Dirka na visokom postu. Iako sam samoproglašeni vođa navijača Atlanta Hawksa na Balkanu od 2013. do 2015. godine nisam propuštao utakmice Dallasa. Ellis, Nowitzki i Carlisle za komandama bili su čisti seks.

Na predstavljanju, kada je došao, opet je pomalo nepotrebno, nepristojno, neprofesionalno i kako god želite okrznuo bivšu momčad i organizaciju. Opet su drugi bili krivi, što je već sada pomalo simptomatično: „Kada ste na mjestu gdje ste nesretni poprilično je teško pokazati se u najboljem svijetlu i prikazati svoje mogućnosti. Ovo je novi početak, nova šansa za mene, bolja organizacija, bolji suigrači… Uz njih će stvari izgledati puno bolje.“

Potpisao je ugovor na tri sezone težak 25 milijuna dolara, što znači da je ponuda Bucksa bila izdašnija za 11 milijuna dolara. Ellis je tvrdio kako mu novac nije bio presudan u izboru destinacije, nego je to bila ekipa u kojoj na njemu neće biti preveliki teret: „U ovoj ekipi ne moram puno šutirati. U prijašnjim ekipama ja sam morao odrađivati 70% stvari u napadu. U Dallasu kada me zaustave neće biti potrebe za tim jer će Dirk biti otvoren, Jose [Calderon], Devin [Harris]. Za mene to znači da ću vratiti staru efikasnost, igrat ću konzistentnije i pravu Monta košarku.“

Tako nekako je otprilike i bilo, smanjio je potrošnju u odnosu na ranije sezone a povećao efikasnost. Bio je drugi najbolji strijelac iza Dirka s 19 poena, a Carlisle mu je dao loptu u ruke da vrti pick and roll/pop akcije. iskoristio je njegovu brzinu za slash and kick, dobar pregled terena za razigravanje, i doista, od malog sebičnog gada Monta je postao igrač kakvog je veliki Don Nelson zamišljao. Igrao je vrlo zrelo i bez amplituda. On i Nowitzki su vodili Dallas do trećeg najboljeg napada lige, te omjera 49-33, što im je donijelo osmu poziciju i teksaški derbi na početku playoffa protiv Spursa.

San Antonio će te godine osvojiti titulu ali znakovito je da im je do tog cilja najveća prepreka bio upravo Dallas kojeg su prošli jedva s 4-3. Dalje su satrali Portland 4-1, Oklahomu 4-2 i Miami 4-1. Gregg Popovich je uvijek igrao teško protiv Carlislea, a ni ova serija nije bila iznimka. Rick je preuzimanjima oduzeo dušu motion napadu Spursa i natjerao ih da više napadaju kroz izolacije što im nije bio forte. Gledali smo vrhunsku playoff košarku i dva briljantna taktičara koji su vodili svoju bitku. Moja teorija kaže da je Carlisle dobio Popovicha u ovoj seriji, ali da su Spursi dobili Dallas. Brojke nam pak kažu da je Ellis odigrao odličnu seriju. Ubacivao je 20 poena po utakmici, a posebno je impresivan bio u 3. i 6. koje su Mavsi dobili a on je pospremio 29 poena.

U idućoj sezoni Ellis opet igra dobro, prvi je strijelac ekipe, i Mavsi ostvaruju bolji omjer nego lani s jednom pobjedom više (50-32). Sedma pozicija ih je odvela na Rocketse koji su ih ipak razbili 4-1. James Harden, Josh Smith i Dwight Howard su ih razbili. Ellis je svejedno igrao odličnu košarku. U pet utakmica je ubacivao 26 poena prosječno uz izvrsne postotke ali on i Dirk nisu mogli sami.

Tada su krenule priče kako u svlačionici Dallasa baš nije sve štimalo. Chandler Parsons i Ellis se navodno nisu podnosili, dok je Monta bio i nezadovoljan što su Mavsi tradeali Jameera Nelsona s kojim je razvio odličnu suradnju, a doveli su mu Rajona Ronda u trade deadlineu koji je razbio kemiju u ekipi.

Ellis je opet upao u nervozu i sukobe unutar organizacije. Dallas je tog ljeta ciljao DeAndrea Jordana i Paula Georgea pa su ipak odlučili ne iskoristiti prava na treću godinu Ellisovog ugovora koja nije bila garantirana. Ellis nije htio čekati razvoj situacije pa je potpisao s Pacersima, a na njegovo mjesto su naknadno Mavsi potpisali Wesleyja Matthewsa.

Mississippi Bullet je ostavio ipak veliki trag u Dallasu. Carlisle mu je odao priznanje: „Gledajte, Monta je bio fantastičan u dvije sezone ovdje. Pomogao nam je da ostvarimo 99 pobjeda i uđemo u doigravanja. Igrao je jako dobro. Volio bih da smo ga mogli zadržati, ali nažalost, postoji određeni broj igrača koji smiješ imati na rosteru.“

Vratio se Monta opet u Istočnu konferenciju, u Pacerse koji su mu dali četverogodišnji ugovor težak 44 milijuna dolara. Vidjeli su u njemu komplementarnog igrača s Georgeom Hillom na jedinici i Paulom Georgeom na niskom krilu. Isto tako, Ellisova brzina i stil igre bili su u skladu s onim što su Pacersi htjeli igrati i što je trebalo predstavljati zaokret u franšizi, odnosno njenom identitetu na parketu koji je do tada bio prepoznatljiv po sporim napadima i igri s dva klasična visoka igrača.

Brojke su mu bile u evidentnom padu u usporedbi s epizodom u Dallasu, ali prema izjavama suigrača Ellis je bio od koristi u prvoj sezoni. George je hvalio njegovo iskustvo i stil igre koji njemu olakšava u napadu, dok je Monta tvrdio da je spreman napraviti sve kako bi olakšao PG-u: „Bio sam u njegovoj poziciji kada moraš ponijeti glavninu tereta i obrane su fokusirane na tebe. Činimo sve da mu olakšamo.“

Sjećam se, eto, jedne utakmice, odnosno sekvence u kojoj je Monta olakšao svojim suigračima. Zanimljiva anegdota. Pacersi su gostovali kod Mavericksa i u završnici utakmice Monta je pročitao akciju Dallasa koju je pripremio Carlisle i dao instrukcije suigračima kako da se postave u obrani. Kako je to izgledalo možete pogledati ovdje.

Te 2015/16 sezone Pacersi su imali omjer 45-37 i naišli su na Toronto u prvoj rundi koji ih je eliminirao sa 4-3, u seriji u kojoj je Monta zabijao samo 11 poena po utakmici. U idućoj sezoni, dolaskom Jeffa Teaguea Ellis se opet našao u deja vu situaciji gdje je backcourt morao dijeliti s nižim igračem sličnih karakteristika. Zato se nije puno bunio kada mu je Nate McMillan odredio novu poziciju – šestog igrača. Zapravo, ono najgore, postalo mu je svejedno. Izgledao je nezainteresirano, sporo i kao da se dosađuje na parketu. Scorerske brojke su bile nešto malo bolje nego u rookie sezoni. Od Monte Ellisa koji je „imao sve“ postao je veteran čije je vrijeme prošlo. Tužni su to dani bili…

Zato je i bolje da je pred početak ove sezone pao na doping testu jer su mu pronađeni tragovi korištenja opojnih sredstava, odnosno marihuane. Koja je dozvoljena i legalna u pojedinim državama SAD-a, ali je i dalje na crnoj listi NBA lige i njenog Anti-Drug programa. Monta je suspendiran na pet utakmica, a dva tjedna pred početak trening kampa Pacersi su raskinuli ugovor s njim. Iznos od 22 milijuna dolara će mu isplaćivati kroz idućih 5 godina.

Postoji dobra šansa da Metak iz Mississippija više nikada nećemo gledati na košarkaškim parketima. Kina je eventualno zanimljiva opcija i oni bi platili masnu lovu da ga vide na svojim parketima. Nadam se da se to neće dogoditi. To onda ne bi bio Monta kakvog ja želim pamtiti: atraktivni igrač smiješnog naglaska i dječjeg lica koji se igrao košarke.

Izvori:

Jonathan Abrams, Monta Ellis Is Probably Shooting Right Now, Grantland, 2013

Candance Buckner, Monta Ellis: Basketball was my escape, Indystar, 2015

www.JockBio.com, Monta Ellis Biography, JockBio, 2010.

Povijest i filozofiju zamijenio košarkom. Fah idiot postao, košarkaški junkie od glave do pete. Analitika ispred "pjesništva", napad osvaja naslove, Run&Gun baby. Vođa navijača Atlanta Hawksa na Balkanu.

    Ostavite komentar