WNBA – povijest bez budućnosti?

WNBA – povijest bez budućnosti?

Kao vjerni korisnik Instagrama, često se nađem u čitanju komentara ispod nekih postova za koje znam da će izazvati neku vrstu kontroverze. Tako sam i naletio na par bitnih komentara nakon što su se velike NBA zvijezde „ujedinile“ kako bi rekli da igračice u ženskoj verziji NBA, prigodnog imena WNBA, zaslužuju više novca. Iako su trolovi radili svoj posao sa standardnim komentarima, ja sam odlučio da uzmem temu i dobro je prožvačem. Dakle, da vidim što je to WNBA, koje su ekipe dio toga, koje ekipe su bile dominantne kroz relativno kratku povijest lige, koje igračice su bile najbolje na svijetu i, na kraju, da analiziram izjavu kako bi igračice trebale biti plaćene više.

Naime, vlasnici NBA franšiza i njihov izabrani predstavnik, nama omiljeni komesar David Stern, su odlučili u travnju 1996. kako će napraviti žensku verziju NBA lige, i to su odmah najavili osam ekipa: Charlotte Sting, Cleveland Rockets, Houston Comets, New York Liberty, Los Angeles Sparks, Phoenix Mercury, Sacramento Monarchs i Utah Starzz. Kao što ćete primijetiti, sve ekipe su dolazile iz gradova gdje već postoji NBA franšiza, što je bilo očekivano za sami početak ove lige. Imali su sreću da je baš to ljeto ženska košarkaška reprezentacija SAD-a uzelo zlato na OI u Atlanti, pa je to stvorilo još hypea oko lige. Čitavu marketinšku kampanju oko lige su vodili oko tri odlične igračice, ali na kraju inauguralne sezone, dvije od tri su podbacile. Naime, Lisa Leslie i njeni Sparksi su masivno podbacili za sva očekivanja, dok je Sheryl Swoopes je zatrudnjela i nije mogla igrati veliku većinu sezone. Jedina koja nije podbacila je Rebecca Lobo koja je igrala za Liberty, kasnijeg finalistu prve sezone. Četvrta zvijezda ove lige je bila Cynthia Cooper, koja je bila jedna od dvije igračice koja je otišla prije prvog drafta u svoju franšizu. Ona je vodila Komete iz Houstona koje su, bez obzira na trudnoću Swoopes, došle do titule na kraju inauguralne sezone.

Vremenom je liga rasla po mnogim stvarima koje su bile povijesne za ženski sport, poput prvog collective bargaining agreement ugovora između igračica i vlasnika u povijesti ženskog sporta. To je bilo 1999., a godinu ranije su u ligu došla dva nova tima (Detroit i Washington) te istu godinu kao CBA dolaze još dva (Orlando i Minnesota). Godinu nakon dvije nove, u ligu dolaze četiri nove – Indiana, Seattle, Miami i Portland. Do 2000. godine, Houston je uzeo sva četiri prvenstva uz samo 24 poraza u te četiri godine, a može se reći kako je ovo bio prvi supertim u povijesti lige, jer se sačinjavao od tri velikanke košarke – Swoopes, Cooper (tada četverostruka MVP Finala) te Tina Thompson.

Na početku milenija dobivamo i drugu mini-dinastiju u Los Angelesu, gdje Sparksi pod vodstvom trenera Michael Coopera i uz igru Lise Leslie, dominiraju ligom dvije godine. U to doba, NBA se odvaja od WNBA na neki način te nude sve franšize novim vlasnicima. To rezultira s dvije ugašene franšize zbog malog interesa potencijalnih vlasnika (Miami i Portland), dok su se dvije franšize preselile. Starzzi su preseljeni u San Antonio i postali su Silver Starsi (kasnije promijenili u samo Stars), a Miracle iz Orlanda se preselio u Connecticut, tako postajući prva franšiza u povijesti lige koja nije povezana niti s NBA vlasnikom, niti s NBA gradom.

U narednoj eri ligom počinju da haraju djevojke iz Detroita, pod vodstvom bivšeg Pistona, Billa Laimbeera. Od 2002. kada su završili kao najgori u ligi, osvojili su dvije titule u četiri godine, 2003. i 2006. Inače, 2003. je ugašena jedna od originalnih franšiza, Cleveland Rocketsi, dok je tri godine kasnije dodana ekipa u Chicagu, uz nadimak Sky. Detroit je dodao još jednu titulu 2008., godinu nakon što su titulu osvojile djevojke iz Phoenix Mercuryja, pod vodstvom bivšeg trenera Lakersa, Paula Westheada. Međutim, uz sve to na parketu, van parketa je dodana jedna franšiza (Atlanta Dream), dok se jedna ugasila. Nažalost, to su bili četverostruki šampioni lige, Houston Cometsi, koji se nikada nisu uspjeli oporaviti od odlaska Cynthije Cooper.

Na početku druge dekade drugog milenija, gasi se još jedna franšiza (Sacramento Monarchs), dok slavni Shock se iz Detroita seli u Tulsu. Do danas, možemo vidjeti da su se još San Antonio Starsi preselili u Las Vegas i postali Aces, dok je slavni Shock prešao iz Tulse u Dallas i postao Wings. Od originalnih ekipa, ostale su New York Liberty, Los Angeles Sparks, Phoenix Mercury te Utah Stazz, sada Las Vegas Aces. Ostale četiri inauguralne ekipe, Cleveland Rockets, Charlotte Sting, Houston Comets i Sacramento Monarchs su se, u različitom dobu, ugasile. Danas, liga broji 12 ekipa, i sezona obično počinje u svibnju, kako bi se što više izbjegla NBA sezona. Igra se ukupno 34 utakmice, i to u formatu: jedna ekipa iz svoje konferencije četiri puta; ostale ekipe iz svoje konferencije tri puta; sve ekipe iz druge konferencije tri puta. U rujnu počinje doigravanje s po četiri ekipe iz obje konferencije, s pravilom da najbolja ekipa iz respektivne konferencije ima prednost domaćeg parketa i prvu seriju s najgorom playoff ekipom svoje konferencije. U listopadu se igra finale i to na tri dobivene, odnosno best-of-five serija. Trenutni šampioni su Minnesota Lynx, njihova četvrta titula u zadnjih sedam godina. Kada gledamo ukupno uspjeh franšiza, Cometsi imaju četiri titule uz savršenih 4-0 u finalima, slijedi baš Lynx s četiri titule ali i dva poraza u finalima, pa Sparksi, Mercury i Shock (danas Wings) s po tri. Franšiza iz Libertyja ima četiri poraza u finalima, s tim da su zadnje finale igrali tek 2003.

Sada već dolazimo do glavne poante teksta – da li bi igračice trebale da se plaćaju više ili ne? Neću okolišati pa ću reći – ne. I to je vrlo jednostavno za objasniti, a tu ćemo se morati malo pozabaviti brojkama. Recimo, brojke gledatelja. Jedine ekipe koje su probile 10 tisuća gledatelja u prosjeku u zadnjih osam godina su LA Sparksi (tri puta, 2011, 2012 te 2017), Minnesota (jednom, 2017), NY Liberty (jednom, 2010), Phoenix (jednom, 2016) te Washington (jednom, 2011). Ako čak gledamo brojke godinu za godinu, većina ekipa ili stagnira ili vrlo malo raste, s čak i nekim bitnijim opadanjima i opasnim manjkom interesa (Dallas, Atlanta za proteklu sezonu). Možemo i o profitu. Recimo, 2013. su tek dostigli da pola lige od 12 ekipa ima profit. Samo šest godina ranije, sve ekipe su gubile i to $1.5 do 2 milijuna, što je mnogo s obzirom na to da je u to doba NBA liga trošila $10 milijuna samo da se liga održi. Dodajmo isto tako da ESPN brojke kažu da tek oko 200 tisuća ljudi gleda te utakmice, prema podatcima iz sezone 2015. Mora se reći kako WNBA u potpunosti ovisi o NBA, što dokazuje i primjer Jamesa Dolana, vlasnika Knicksa i Libertyja, koji je rekao kako Liberty, iako je jedna od originalnih franšiza, jednostavno ne stvara novac.

Sve ovo vodi ka bitnom ekonomskom argumentu koji je bitniji od bilo kojeg drugog – WNBA liga je ekonomski bliže gašenju nego plaćanju svojih igračica više. Naravno, ne želim reći da ove djevojke ne ostavljaju krv, znoj i sve što mogu na parketu, ali realno gledajući, kvaliteta ove košarke je mala, i to ne samo u poređenju s NBA ligom. Jednostavno, nema interesa niti ljudi pred malim ekranima niti ljudi u gradovima gdje su franšize, što je čisti odraz odgovora publike na nešto što im se nudi. Ako serija ili film ne dobivaju dobre rejtinge, to znači da će se skloniti s televizije, vodeći se najosnovnijim principom ekonomije – supply, odnosno postojanje ili dostavljanje proizvoda, i demand, odnosno koliko taj proizvod ljudi žele vidjeti. Potražnja za ženskom košarkom je realno premala, skoro i zanemariva, što naravno vodi ka manjem influksu sponzora, manjem broju ljudi pred malim ekranima i ultimativno ka manjem broju novca u ligi i u franšizama.

Naravno, ekonomija nije razlog zašto svi „plaču“ oko plaća WNBA igrača, ali probat ću da se držim dalje od politike. Na kraju krajeva, puno logičnije bi bilo da se ili smanje plaće, ili da se liga ugasi kompletno, jer ovako neće moći dalje. Mislim da nijedna medijska kampanja, makar je vodio Stephen Curry, neće dovesti do većeg skoka u gledanosti i nekog većeg interesa za ligom, jer ovo nije novi projekt, već nešto staro 20 godina. Pazite, ako su radi neke lažne „rodne jednakosti“ ljudi spremni gubiti svoj novac, ja ih tu ne mogu spriječiti, ali svi znakovi da se liga treba ili reformirati ili prekinuti su tu. Gledanost kontinuirano opada (govorim o većem modelu gdje je 1998. bila rekordna gledanost, a to je bila druga sezona u ligi), šampionske ekipe se sele ubrzo nakon osvajanja (dakle, ekipe se gase i sele jer traže publiku, a kontinuirane selidbe kažu da publika nije zainteresirana), dok sve više vlasnika gleda kako vratiti svoju franšizu u ruke NBA lige da je proda ili da je ugasi.

WNBA je bio odličan i pohvalan projekt, i stvarno je u to doba bio relativno veliki hype oko ženske košarke i ženskih sportova, ali budimo realni. Osnovni ekonomski principi kažu da ovo nije održivo, publika je eho istih, a koliko će trajati farsa dok se ne podvuče linija i totalno reformira liga (nikada ne bih želio da se liga ugasi, već samo da se srežu troškovi kako bi barem na papiru liga imala smisla), to ostaje za vidjeti. A što se tiče NBA igrača koji na sva zvona traže povećanje plaća za igračice u WNBA, najbolje bi im bilo da doniraju dio svojih plaća, jer drugačije, bojim se, do ispunjenja njihovih ‘želja’ neće doći.

Život posvetio Real Madridu, NBAu, pisanju i svađanju na Facebooku. Pogledao White Men Can't Jump tisuću puta i ustanovio da je premisa filma izuzetno točna. Na basketu diže trice, a na Hoopsteru diže pritisak navijačima Knicksa jer je ludi fan Netsa.

    Ostavite komentar