Uobičajeni sumnjivac

Uobičajeni sumnjivac

Često u životu ne možemo birati određene stvari, nešto što nam diktira neka viša sila, sudbina. To je izvan naše kontrole. Ne možete uperiti prstom i reći ja želim nj za nekog pojedinca, to vaše srce čini za vas. Osjetite nešto u sebi, promjenu, želju, čežnju. Slična stvar je u košarci. Svi mi smo imali nekog zbog koga smo počeli gledati, nekoga tko nam je gledanje tog sporta učinio posebnim. Moje najranije sjećanje seže do početka novog milenija, Atena 2004. godine. Spektakularan turnir s mnoštvo legendi na parketu. Od rapsodije Portorikanaca predvođenih originalnom splash braćom Larryjem Ayusom i Carlosom Arroyom do filmske priče Argentinaca taj turnir je bio za povijest. Uživao sam, ali me se nije nitko toliko dojmio. Dvije godine kasnije, ponovno isti glavni glumci, ali ovaj put je bilo nešto drukčije. Jedan igrač koji je branio boje Amerikanaca mi je posebno zapao za oko. Isprepletena kosa, traka za glavu, najljepši skok šut u povijesti igre (mrvicu sam pristran da), neumoljiva lakoća zabijanja. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Od tog dana sam postao njegov fan broj jedan i glavni borac za njegova prava diljem igrališta u Hrvatskoj. Bio je prvi strijelac Amerikanaca na tom turniru ispred Dwyanea Wadea i LeBrona Jamesa. Da, postoji period vremena u kojem se on smatrao boljim igračem od strane javnosti, a u mojim očima je uvijek bio bolji. Riječ je naravno o Carmelu Anthonyju. Zašto baš sad pišem o njemu? Jednostavno imam neku potrebu kao sve ove prijašnje godine biti njegov branitelj na sudu. Na udaru je kritika otkako je došao u ligu, a razina mržnje ne jenjava iako je trenutno bez kluba. Ja sam tu da podsjetim o kakvoj se košarkaškoj veličini radi. Naravno da nisam slijep i vidim sve te mane i nedostatke koje mu isfrustrirani ljudi s kompleksom manje vrijednosti uporno ističu. Ili oni koji nisu bili dovoljno dobri pa su završili iza kamera na ESPNU. No kako to u životu biva, jednom kada se zaljubite previdite te lošije strane, zanemarite, nisu ružne kao ostatku svijeta. Prihvatite ih, štoviše, prigrlite. Izabrao je mnogo krivih puteva tijekom svoje karijere te vjerojatno nije u potpunosti iskoristio potencijal koji je imao, ali to ne znači da nije ostvario zavidnu karijeru.

Svoj put je započeo na jezivim ulicama Baltimorea koji je bio leglo kriminala te narkotika. Tko je ikada pogledao kultnu seriju Davida SimonaThe Wire“ može si predočiti na što je izgledao život u tom gradu. Djeca nisu imala previše izbora, većina njih bi imala roditelje koji su zlouporabili drogu te su i sama završila na ulici jer drugog izlaza nisu imala. Srećom po nas on je svoj spas te bijeg iz tog okrutnog svijeta pronašao u košarci. No te ulice su ga ipak na neki način oblikovale. U svojim ranim danima u Denver Nuggetsima često je bio u središtu zbivanja na parketu te van njega, ali ne zbog svojih igara. Prije no što je mogao obući taj nebesko plavi dres morao je proći još jednu stepenicu, NCAA košarku. Iako su neki igrači u tom periodu direktno iz srednje škole išli u NBA on se odlučio za tradicionalniji pristup. Pohađao je sveučilište Syracuse gdje je nastavio s dominacijom na terenu. Tu jednu sezonu odigranu tamo okrunio je titulom prvaka te odagnao sve sumnje oko njegovog daljnjeg boravka. Bilo mu je mjestu među elitom. Tu možemo istaknuti prvi prst sudbine. Draft klasa 2003. je jedna od najboljih svih vremena.

Prvi izbor svima je bio jasan, mladić koji si je nadjenuo nadimak The Chosen One izabran je od strane Cavaliersa, idući na redu, Detroit Pistonsi. U ponudi su imali pravo malo bogatstvo franšiznih talenata te su biranjem jednim od njih moglo stvoriti dinastiju. Da li bi se Melova karijera drukčije razvila da je odrastao pod mentorstvom Big Bena, Billupsa, Princea i Hamiltona? Vjerojatno, ali ne znamo to nit ćemo ikad znati. Oni su se odlučili za enigmu iz Europe nadajući se da će pronaći svog Nowitzkog kao i mnogi prije njih. Darko Miličić, ime koje se u Detroitu tretira kao Voldemortovo u Harry Potteru. Anthony je tako pao u ruke Nuggetsima koji su ga raširenih ruku dočekali. Franšiza koja je sezonu ranije imala najgori omjer lige je u prvoj sezoni s njim napravila preokret te izborila doigravanje. Premotajmo 16 godina kasnije, nalazimo se u ovom trenutku u vremenu. 10x All Star, 6 All NBA petorki, 1x najbolji strijelac lige, NCAA prvak. S ostvarenjima za reprezentaciju SAD-a ga slobodno možemo nazvati Captain Americom. Igrač je s najviše osvojenih medalja s Olimpijskih Igara za svoju momčad. Najbolji je strijelac te skakač u povijesti njihove ekipe.

U čemu je onda problem? Što je za nekoga definicija uspjeha? Proizvoljan odgovor za svakog pojedinca. Posljednjih dana njegovo ime dosta kruži po medijima. Zašto je Melo trenutno nezaposlen? Da li zbog toga što nije dovoljno dobar ili ima neki drugi razlog? Unatoč tome što ima 35 godina na leđima ne može me nitko uvjeriti da i dalje ne pripada u ligu. Postoji veliki broj igrača koji su na rosterima, a nisu vrijedni spomena. Budimo realni, problem očito nije njegova kvaliteta. Zadnje tri sezone se stvorio neki narativ oko Anthonyja kao toksičnog igrača, jedinog koji razdire svlačionicu i sam praktički donosi poraze. Veliki košarkaški mag, Phil Jackson ga je vukao po blatu preko medija za vrijeme svog boravka u New Yorku iako je Melo bio više no profesionalan i davao sve od sebe iz noći u noć.

Odlaskom Mela situacija u Knicksima je postala samo gora, a Zen Master nakon što je spalio momčad do temelja je mirno pokupio novce i odjahao u suton. Iduća postaja, Oklahoma City Thunder. Stvorila se nova velika trojka u nastojanju da sruši Warriorse. Igrali su solidno, uključujući njega. Promijenio je pristup igri, pokušao se prilagoditi suigračima, postao treća opcija. Gađao je respektabilnih 36% za tri poena, ali nažalost nisu bili dovoljno dobri za neki ozbiljan rezultat. Naravno, njegova krivica, nije sigurno playoff P sa svojim čudesnim performansom u eliminacijskoj utakmici gdje je šutirao 2-16 iz igre. Sezonu kasnije kada su maknuli Mela s rostera imali su samo jednu pobjedu više na kraju regularne sezone te isti ishod u doigravanju. Imam osjećaj da to nije do pojedinca. Novu šansu su mu dali Rocketsi gdje je igrao toplo hladno. Imao je sjajnih partija, ali i onih prilično loših. Nije se ni stigao aklimatizirati i već je bio na dnu klupe te na posljetku razmijenjen. Žrtveni jarac za neuspjehe momčadi.

Da sada odluči reći zbogom košarci bilo bi u redu, ima Hall of Fame karijeru, ali jednostavno način na koji bi došlo do toga nije pravedan. Svi žele otići na neki svoj način, Charles Barkley nije htio da mu posljednje sekunde na parketu budu te u kojima ga iznose na nosilima te se vratio te sezone samo da uhvati skok i da tako zaključi karijeru. Wade i Bryant su dobili svoje oproštajne turneje. Iako možda nije na njihovoj razini što se uspjeha tiče ne zaslužuje ovakav tretman. Nećemo se lagati, on sam snosi veliki dio krivice za to.

Možda i najbolji opis cijele te situacije je dao njegov bivši suigrač Chauncey Billups: “The reason why he’s not in the league—because he’s still worthy—is he hasn’t mentally taken that step back to say, ‘OK, I’ll come in and play against backups. I’ll try to help the team out. I know I might not be able to close, but I just want to help.”

Ego je zeznuta stvar, a njegov je poprilično velik. Donekle ga razumijem, kad cijeli život igraš na jedan način i dobar si u tome teško se pomiriti s realnošću. Jedan je od najboljih i najraznovrsnijih strijelaca što je liga ikad vidjela i on još vjeruje da je. Vjerujem i ja da može biti, ali u nekoj limitiranoj roli, prikladnijoj za njegove godine. Može ulaziti s klupe i igrati protiv protivničkih rezervi ala Lou Williams gdje bi bio nezaustavljiv. Ali kao što sam rekao, teško je prihvatiti takvo stanje stvari kad znaš za što si sposoban i kakav rezime imaš.

Njemu pogotovo, sjećam se pressice na kojoj su ga reporteri pitali da li bi ulazio s klupe za Oklahomu pa je posprdno odgovorio: „Aye P, they said I gotta come off the bench“.

To se zbilo unazad dvije godine, tko zna, možda mu se stanje uma sada promijenilo. Možda je došao u kontakt s realnošću. Najgore od svega je što to ni nije najveći problem nego javna percepcija njega kao štetnog igrača, kao nekog tko je bio samo prolaznik. Osoba koja je u ligi kroz koju je prošlo masu igrača trenutno 19. na listi najboljih strijelaca ikad. 25 551 poena nije neka sitnica, puno lošije igrače se hvalilo za mnogo manje uspjehe.

The saddest thing in life is wasted talent and the choices you make will shape your life forever.“ To je citat iz kultnog filma A Bronx Tale koji nam je dao mnoge važne životne lekcije. Taj mi se posebno urezao u pamćenje i može dobro poslužiti u svrhu ovog teksta. Melo je sa svojim izborima donio puno what if mogućnosti. On je trebao biti treći član Miami Heata, a ne Chris Bosh. Samo što je on potpisao svoje produženje ugovora na godinu dana duže. Mogao je postati član Chicago Bullsa u doba kada su bili dominantna sila u ligi. Da je malo pričekao i došao kao slobodan agent u New York mogao je imati više pomoći od suigrača. Izbori koje je činio su oblikovali njegovu karijeru i sada smo došli do ove točke. Što se dogodi kada niste potratili svoj talent, ali ipak na neki način jeste? Život i karijera ovog velikana. Sada je kasno da se vrati vrijeme i donese neke druge odluke, ali nije kasno za maleni korak naprijed. Sve što treba je šansu da odigra na vrhuncu svojih mogućnosti, ako ne radi njega onda radi fanova poput mene. Ne zaslužuje ovakav „oproštaj“ od sporta kojemu je toliko toga dao. Samo da još jednom vidim tu izolaciju na krilu. Lopta visoko iznad glave, šuterski rukavi na obje ruke, traka za glavu na mjestu, igrač koji ga čuva zna što slijedi, ali nemoćan je. Prvi jab step, ne trza, drugi jab step, zagrizao je, Melo se nebeski diže na svoj poetski skok šut, čuje se samo zvuk proparane mrežice, ostalo je povijest.

 

    Ostavite komentar