Trust the Process

Trust the Process

Out of the mountain of despair, a stone of hope.

Riječi velikog Martina Luthera Kinga. Simbolično uzimam baš taj citat jer upravo na njegov dan koji se obilježavao u Americi nas je NBA liga počastila nekolicinom utakmica u vremenski prihvatljivim terminima. Iskoristili su taj dan i utakmice kao platformu u konstantnoj borbi protiv rasizma i nejednakosti u toj silno podijeljenoj naciji. Meni kao velikom fanu sa skroz drugog kontinenta sami taj kontekst nije imao toliki emocionalni značaj kao mnogim ljudima u Americi. Meni su kroz glavu prolazile druge misli, ne toliko mentalno teške, ali opet dovoljne da me ponukaju da nešto kažem na tu temu.

Razmišljao sam o počecima svoje zaljubljenosti u košarku, o herojima koji su me nagnali da ostajem budan noćima i noćima kroz svoj život. Razmišljao sam o istim tim herojima koji su na zalasku svojih karijera i čije moći blijede iz dana u dan.

Razmišljao sam o novom valu naraštaja i hoće li oni moći pronaći tu istu strast i ljubav prema tom sportu na taj način na koji sam ja doživio. U svemu tome sam shvatio da se nemam zašto previše brinuti jer je liga u jako dobrim rukama. Neće biti novih Jordana, Duncana i Bryanta, ali svaka generacija ima svoje talente koji stvaraju svoje vlastito ja. Upravo mi je jedan od njih zapeo za oko i pomalo zapalio ponovo tu strast za gledanjem. Joel Hans Embiid. Kombinacija fizičke moći, talenta i vještine koja se rijetko kad viđa na košarkaškim parketima. To povezano s mojim fetišem gledanja istančane low post leđne tehnike rezultiralo je s neizbježnim zaljubljivanjem u gledanje dotičnoga.

Svi danas dobro znamo tko je i što je Embiid i tko su Sixersi kao organizacija, ali premotajmo malo unazad. Sjetimo se početaka tog procesa i godina kada su fanovi te momčadi htjeli glavu tadašnjeg generalnog menadžera Hinkiea staviti na kolac. Sjetimo se tog očaja i vremena kada je MCW bio startni organizator igre, Tony Wroten (nesuđeno pojačanje Zadra) jedna od udarnih opcija ekipe, a duo pod košem su činili Noel i Okafor.

Da, bile su to teške godine, ali bila je to tadašnja vizija jednog čovjeka koji je znao što radi i čije plodove rada trenutno ubiru krivi ljudi. Iz tog očaja izašla je velika nada. Najveća još od vremena kada su igrači poput Ervinga i Iversona nosili dres iz grada bratske ljubavi. Proces je dao još mnoštvo kvalitetnih igrača koji nažalost danas ne nose isti dres. Christian Wood, Richaun Holmes, Jerami Grant, Robert Covington, T.J McConnell su samo od nekih, a odlaskom Hinkiea započelo je i rasipanje tih resursa. Hinkie je vjerovao u taj proces i vjerovao je u Embiida. Znao je da u svojim rukama ima talenat koji će tu franšizu nositi na svojim leđima naredno desetljeće. Uslijedilo je turbulentno razdoblje kada je na kormilu bio gospodin s ovratnicima većima od svog ega. Da, Bryan Colangelo i njegovih devet različitih Twitter profila putem kojih je direktno vrijeđao svoje igrače. Dolazak Eltona Branda nije ništa pomogao, a kada je konačno došao netko sposoban započela je Simmons saga koja je veliki uteg na leđima same franšize.

Faith is taking the first step even when you don’t see the whole staircase.

Rijetko tko zna da cijele ove priče možda ne bi ni bilo. Ne zbog problema s ozljedama i tijelom koje je imao u početnoj fazi karijere nego zbog velike osobne tragedije koja je ostavila veliku emocionalnu traumu na njega. Otići iz vlastitog doma sa samo 16 godina nije laka stvar. Otići iz jednog Kameruna u Ameriku je još teža. Ostaviti iza sebe obitelj, prijatelje te se otisnuti na takav izazov još vidno emocionalno nespreman je nezamislivo teško.

Ali uspio je, izazov po izazov, barijeru po barijeru i dogurao je do NBA lige. Sve to vrijeme najveći njegov fan mu je bio mlađi brat Arthur s kojim je provodio dane odrastajući u Kamerunu. No u trenucima kada je liječio ozljedu stopala dobio je poziv od kuće u kojem je primio vijest da mu je maleni brat nastradao u naletu kamiona i da više nije s njima. Razumljivo, sve ostalo je palo u drugi plan te je ispred njega bilo izuzetno teško životno razdoblje u kojem nije nigdje nalazio radosti ni za što. Ali jedna stvar ga je gurala naprijed, pomisao na njegovog brata i kako bi bio ponosan na njega da se probije do NBA parketa. Kroz sve te neprilike, kroz pogibiju brata, teške ozlijede, Kawhijev šut koji se odbio četiri puta prije no što je slomio srca cijelom gradu, Joel je rastao. Psihički, fizički i talentom.

Od mršavog dječaka kojeg su naguravali na Kansasu, postao je sila u reketu koja gazi sve pred sobom. Većina ljudi u medijima i oko lige želi da na niskom bloku kažnjava suparnika i tako dominira. Zaista ga je lijepo gledati kako pivotira i igra oko obruča, ali tako igrati svaki posjed je pogubno za fizičko zdravlje, a i nije prolazno u današnjoj eri košarke. Ima očigledno nešto Hakeema u njemu, nešto Shaqa, ali ima i Duranta i Curryja.

Joel nije novi Hakeem, nitko nije. Svi su oni originali pa tako je i on te gradi svoje vlastito ja, svoj vlastiti stil košarke. Upravo taj stil me privukao za ekran. Trice, šut s poludistance, dribling, igra leđima, dodavanja kada ga udvoje ili utroje, igra u obrani, Joel ima sve. No ta lakoća zabijanja kojom u zadnje vrijeme demolira ligu je zapela za oko. Unatoč tome što nemaju nikakav doprinos od drugog najplaćenijeg igrača momčadi, što Tobias Harris i Danny Green ne mogu pogoditi šut da im život ovisi o tome te što su najbolji mladi igrači poput Maxeya i Thybullea često van pogona, Sixersi su u samom vrhu konferencije. Svi znamo razlog iza toga. Nakon povratka iz izolacije zbog Corona virusa, Embiid je svoju razinu igre podigao na viši nivo. U tom periodu postiže 30,6 poena po utakmici uz 10,3 skokova te 4,3 asistencije po utakmici. Ima TS% od .637% unatoč tome što sam mora završavati većinu posjeda ponekad protiv dva ili tri braniča. Sam učinak koji ima na momčad je nemjerljiv. S njim na parketu su u samom vrhu lige po napadačkom učinku dok s druge strane kada je na klupi su posljednji.

You can kill the dreamer, but can’t kill the dream.

Proces je živ dok god Joel diše za grad Philadelphiju i dok god njeni građani bodre njega. Kada je prvi put stupio na parket Sixersa bilo ga je užasno strah. Očekivao je zvižduke i negodovanja, ali su ga dočekali riječi podrške i navijanje. Dobio je potporu. Zato mu je toliko teško kada gube i zato su tekle suze kada su pali u sedmoj utakmici protiv Raptorsa. Grad ga je prigrlio kada mu je bilo najteže i on to izuzetno cijeni. Mislim da to možemo i vidjeti po ovoj sezoni što sve trpi od suigrača, trenera i uprave, ali svejedno ide dalje i čini sve u svojoj moći da pobjedi. Embiid je igrač za naslov prvaka te je u fazi karijere kada to može napasti, ali roster oko njega jednostavno trenutno nije dovoljno dobar za taj podvig.

To je svakako loša stvar za njega i Sixerse, ali nam zato daje priliku da vidimo samo koliko je dominantan i moćan. Imamo tu privilegiju iz noći u noć vidjeti jer je prisiljen to raditi da bi stigli do pozitivnog rezultata. Ako on ne zabije 40 ili 50 postoji velika šansa da će izgubiti, a to je nešto što kod njega ne prolazi tako lako. Iako želim da se pojačaju kao momčad, dio mene samo želi gledati ovakvog Embiida kako sije strah i teror nad suparnicima. Kako protivnički bekovi razmisle prije no što se odluče napasti reket i kako ostali centri dozivaju pomoć kada se okrene leđima. Moj heroj zbog kojeg sam se zaljubio u košarku je i dalje aktivan te je nedodirljiv po sentimentu i uživanju za gledanje. Ali drago mi je da sam mu pronašao dostojnu zamjenu zbog koje će mi ove hladne zimske noći biti manje dosadne. San je i dalje živ, a toplo se nadam da će jednog dana postati java. Zbog Philadelphije, zbog Hinkiea, a najviše zbog Joela i Arthura.

    Ostavite komentar