”The Boston Strangler”

”The Boston Strangler”

Zbog nevjerojatnih predstava protiv Boston Celticsa je dobio nadimak “Boston Strangler”, bio je strah i trepet najvećih NBA ekipa, jer je protiv najvećih igrao najbolje. Charles Barkley i danas često zna reći da je baš Andrew Toney najbolji igrač s kojim je ikada igrao, da nikada u košarkaškoj karijeri nije vidio takvog ubojicu koji vam u razmaku od par minuta može sasuti u lice 20 poena.

Bio je prvi izbor za pobjednički šut u jednoj od najboljih NBA družina svih vremena, gigantskoj momčadi Philadelphia 76ersa iz 1983. godine. U NBA ligi je proveo osam sezona, od toga samo četiri u kojima je igrao 70 i više utakmica, još jedna nesretna sudbina i “What If” priča.

Iako se Andrewa Toneyja danas ponekad spomene kada se prisjećamo legendarnih rivalstava između Celticsa i 76ersa s početka 80-ih, ta eksponiranost je, u usporedbi s njegovim maestralnim igrama, jednom riječju mizerna.

U NBA krugove je došao kao osmi izbor Philadelphia 76ersa na draftu 1980. godine, a stigao je s malenog sveučilišta Louisiana. Odmah u rookie sezoni je pokazao da se radi o drugačijem tipu igrača. Imao je izvrstan šut, brz izbačaj i još brži prvi korak, bio je enormno snažan uz odličan dribling, mogao je pogoditi s devet metara kao od šale, a pregled igre i rad nogu su mu bili veličanstveni.

Iako je tijekom prve godine zabijao solidnih 13 poena po utakmici, u finalu Istoka je pokazao da protiv najboljih ekipa igra najbolje, što je odlika samo posebnih igračkih veličina. Sixersi su u toj legendarnoj seriji izbačeni od strane Larryja Birda i Boston Celticsa nakon vodstva 3-1, a Toney, tada 22-godišnji novak, je bio drugi najbolji strijelac ekipe (19,1), odmah nakon nedodirljivog Juliusa Ervinga.

Nakon šokantnog ispadanja u doigravanju, 191 centimetar visoki Toney je u drugu NBA sezonu (1981/82) ušao motiviran da razbije sve prepreke do velikog finala. Regularnu sezonu je odigrao gotovo perfektno. Zabijao je 16,5 poena po utakmici te je bio savršena druga violina Ervingu koji je tijekom te kampanje briljirao. No, još jednom je protiv elite igrao daleko najbolju košarku.

Početkom ožujka je “Showtime” Los Angeles Lakerse zatrpao s 46 poena (najviše u karijeri) za samo 35 minuta na parketu. U tom susretu je čak ušao s klupe, a šutirao je vrhunskih 21/29. U zadnjoj četvrtini je sam odveo Sixerse do pobjede u prepunom Spectrumu, ignorirao je pozivanje akcija od strane trenera Billyja Cunnighama i trpao je kao na traci (obavezno pogledajte video ispod, čovjek je uništio Lakerse i obrambenog specijalista Michaela Coopera).

Kao da to nije dovoljno, samo dva tjedna nakon su u goste stigli i Boston Celticsi. Njih je razbio s 38 poena za, ovoga puta, samo 26 minuta i ponovno opravdao nadimak “Bostonski davitelj”. U tom susretu je u zadnjoj dionici zabio 25 poena i čak 4 trice, što je u to vrijeme, dok se trica nije koristila kao danas, bio nezamisliv podvig. 25 poena u jednoj četvrtini je ostao rekord stare dvorane Sixersa.

Toney je Celticsima bio isto ono što je tijekom devedesetih Reggie Miller bio New York Knicksima, najgora noćna mora. Imao je talent kombiniran s ogromnom željom, samopouzdanjem i srcem da vas uništi, a nikoga nije volio uništavati kao Boston Celticse.

Ispostavilo se da su svi zabijeni poeni iz regularne sezone bili samo uvod u utakmicu karijere Andrewa Toneya. Drugu godinu zaredom su u finalu Istoka za protivnike dobili stare rivale, ponovno su vodili 3-1, a borbeni Celticsi su se ponovno vratili na 3-3 te su izborili sedmu utakmicu u Boston Gardenu.

Identična situacija kao godinu prije, ali ovoga puta s potpuno drugačijim završetkom. Toney je u sedmoj utakmici, pred uzavrelom publikom Boston Gardena, zabio 34 poena (šut 14/23), uz 6 dodavanja te je bio daleko najbolji igrač “win or go home” borbe. U drugoj utakmici iste serije je zabio 39 poena, najviše u playoff karijeri.

Tijekom serije je u tri poraza prosječno zabijao 12 poena, uz postotak šuta od 27 posto, dok je u četiri pobjede imao prosjek od 29,8 poena, uz 61 posto šuta. Brojke nekada uistinu govore sve, a ne laže ni nadimak.

Natjerao je domaće navijače da nakon poraza u odlučujućoj sedmoj utakmici uzvikuju “Beat L.A.” i daju Sixersima do znanja da svladaju rivale sa zapadne obale koji su ih čekali u velikom finalu. Reda Auerbacha je prisilio da u Celticse dogodine, iz redova Seattle Supersonicsa, dovede klasnog defenzivca Dennisa Johnsona.

Toney je briljirao i u NBA finalu protiv Lakersa; bio je vodeći strijelac ekipe, zabijao je 26 poena, uz 8 dodavanja, ali Sixersi su izgubili 4-2 od tada prejakih Lakersa.

“Sjećam li se Andrewa Toneyja? Bostonskog davitelja? Da, sjećam ga se. Želio sam da bude u našoj ekipi jer je bio najbolji primjer košarkaškog ubojice. Zvali smo ga Bostonski davitelj jer je kod svakog dodira lopte bio prijetnja obrani. On je bio apsolutno najbolji igrač kojeg sam vidio u krucijalnim situacijama. Nitko ga nije mogao zaustaviti, nitko”, rekao je Larry Bird.

“Čim sam izašao iz svlačionice, mogao sam pogoditi. Bilo mi je lagano, nemam drugog objašnjenja za to. Jednostavno mi je bilo lagano igrati u Boston Gardenu”, osvrnuo se Toney.

“Nikoga mi nije bilo teže čuvati. Još i danas svima pričam o Toneyu i njegovim igrama. Nekada se probudim usred noći nakon noćne more, a glavni negativac je upravo Toney”, rekao je današnji generalni menadžer Celticsa Danny Ainge.

“Sada kad ste mi spomenuli njegovo ime, pokvarili ste mi dan. Još uvijek pričam o njemu, bio je daleko najbolji napadač kojeg sam vidio, sramotio je svoje čuvare. Ja sam našao način da ga zaustavim. Kada suci ne bi gledali, zabio bi mu lakat u lice, to je bio jedini način”, rekao je M.L. Carr, član momčadi Celticsa iz ranih 80-ih koji se proslavio urnebesnim slavljima na klupi.

NBA naslov i početak kraja

Philadelphia 76ersi su nakon dva izgubljena finala u tri godine odlučili napraviti potez koji će im osigurati naslov u sezoni 1982/83. Doveli su centra Mosesa Malonea, igrača koji se mogao suprotstaviti Kareem Abdul-Jabbaru te su ga udružili s već odličnom ekipom. Ligi nije bilo spasa, a ekipa Sixersa iz te godine, poznata pod nadimkom “Fo’Fo’Fo” je ostala zapamćena kao jedna od pet najboljih momčadi NBA povijesti.

Tijekom doigravanja su izgubili samo jednu utakmicu, a u finalu su bez problema “pomeli” Lakerse. Toney je tijekom regularne sezone zabijao 19 poena po utakmici, što je vrhunska statistika za igrača koji u ekipi ima velikane poput Malonea i Ervinga. S navedenim dvojcem je činio ubojitu trojku koja je obilježila tu NBA sezonu. U velikom finalu je briljirao te je bio drugi najbolji strijelac momčadi (22,1) nakon Mosesa Malonea, najkorisnijeg igrača finalne serije.

Legendarni 76ersi iz sezone 82/83. Andrew Toney je na slici dolje lijevo s brojem 22. Tu su, od poznatih imena, još i Maurice Cheeks (10), Bobby Jones (24), Julius Erving (s loptom) i Moses Malone (2)

Iako je Toney u sezoni 1983/84 zabijao 20 poena po utakmici, najviše u karijeri, nakon osvojenog naslova stvari su polagano krenule nizbrdo. Nakon dobre, ali ne i odlične regularne sezone (omjer 50-32), Sixersi su u prvom krugu ispali od New Jersey Netsa, a uništio ih je Michael Ray Richardson u tada najvećem playoff iznenađenju NBA povijesti.

Sezona 1984/85 je za Toneya bila još gora. Sixersi su te godine 4. izborom prve runde doveli Charlesa Barkleyja, ali su izgubili Andrewa Toneyja u najboljem izdanju. Cijelu sezonu je igrao s ozlijeđenim gležnjem, a stopalo je platilo već na ulazu u sljedeću sezonu.

Nakon mučenja cijele prijašnje godine, Toney je zbog preopterećenja zaradio frakturu u stopalu, istu ozljedu koji je imao Bill Walton. Bol je nesnošljiva, a ozljeda (originalnog naziva “stress fracture”) se najčešće dogodi zbog preopterećenja kojeg stvorite na jednoj nozi, pa druga jednostavno ne može podnijeti pritisak. Toney je do kraja karijere odigrao još 87 utakmica u tri regularne sezone, a umirovio se sa samo 30 godina, u sezoni 1988/89.

Ozljeda i nesretne okolnosti su dovele do žestoke svađe između Toneyja i bivšeg vlasnika Sixersa Harolda Katza. Nakon zlatnih dana, NBA naslova i uništavanja elitnih ekipa, Toney se našao na klupi s teškom ozljedom, u svađi s vlasnikom kluba koji mu nije vjerovao da je ozljeda toliko ubitačna.

Postavlja se pitanje kakvu bi karijeru Toney imao da je odigrao 10 ili više punih NBA sezona i kako bi Istok izgledao krajem 80-ih da je mogao barem malo pomoći Charlesu Barkleyju. Ovako su ostala samo sjećanja na napadačku zvijer koja i danas ulazi u snove pojedinim igračima. Čim od navijača, novinara i sportske javnosti dobijete nadimak po najstravičnijem serijskom ubojici Bostona, onda ste sigurno bili strah i trepet na terenu.

“Postoji velika mogućnost da je Toney danas mogao biti u košarkaškoj Kući slavnih. Zanimljiva stvar je da je Toneyevo zdravlje uvijek bilo presudno u uspjehu kluba. Čim su krenule njegove ozljede, klub više nije bio isti”, rekao je John Stockton.

    Ostavite komentar