Šesnaest godina, devet momčadi, jedna ljubav

Šesnaest godina, devet momčadi, jedna ljubav

Nakon 16 godina profesionalne karijere, Caron Butler je odlučio otići u mirovinu. Vlasnik prstena koji je osvojio s Dallasom, dvostruki All-Star igrač te član All-Rookie momčadi svoju je odluku objavio pismom koje je objavljeno na The Players Tribune, a prenosimo ga u cijelosti.


 

Prvi let avionom koji je moja mama doživila ju je uplašio do smrti. Mislim da u sebi i dalje krivi Pata Rileya radi toga.

To je bilo dan nakon NBA drafta 2002. godine, i nalazili smo se na 9000 metara visine negdje između Wisconsina i Floride. Heat me je odabrao na draftu kao svog novog člana. Pat Riley je poslao klupski avion po mene. Ako zatvorim oči dok pričam o tome, i dalje mogu vidjeti moju mamu Mattie, smještenu u udobnom sjedalu, kako gleda u mene, pa kroz prozor, pa naprijed-nazad. Kombinacije nevjerojatnoga ponosa te ogromnog straha.

Cijeli avion je poslan samo radi nas?“ ponavljala je svako malo. Nije mogla vjerovati. U avionu je bila samo moja obitelj- moja mama, zaručnica, moj brat i ja- te dva predstavnika Heata.

I ja sam bio oduševljen, ali sam se trudio glumiti da sam smiren. Kad sam sjeo sam pokušavao se sjetiti da dišem na nos. Predstavnici kluba su mom bratu i meni pokazivali gdje su sjedili Alonzo Mourning i LaPhonso Ellis za vrijeme putovanja s klubom. Jednostavno, ništa se nije činilo realnim, stvarnim.

Ovo nije normalno, ovo je nevjerojatno.“ govorio sam joj.

Sam sebi sam stalno ponavljao, “Sad si član Miamieve organizacije, ponašaj se u skladu s time.“ Vjerojatno nisam nikoga uspio zavarati. Da se razumijemo, letio sam avionom i kad sam bio na uConnu, ali nikad u prvoj klasi ili slično tome. Ovo? Ovo nije bila prva klasa, ovo je bilo iznad nje. Ovo je bila klasa Pata Rileya. U glavi mi je stalno zvonilo “Dobro ti ide Carone, nastavi tako, neka misle da si se već vozio u ovakvom avionu.“

Sad kad mislim o tome mi je cijela ta situacija smiješna. U tom trenutku sam se trudio opravdati mamina očekivanja, te njoj davati dojam da sam smiren. Zapravo, bio sam prestrašen.

Prošlo je šesnaest godina od kad je započela moja karijera. Da mi je netko tada rekao da ću trajati toliko u ligi te igrati za devet klubova vjerovatno bih imao istu onu facu kakvu je moja mama imala u avionu.

No, eto me tu gdje jesam. Sve ovo je bilo odlično iskustvo i blagoslov za mene. No, svemu dođe kraj, tako i dobrim stvarima. Od danas postajem umirovljeni NBA igrač.

Znate, mislio sam napisati pismo mladom sebi, mladom Caronu od 12 godina, no onda sam se sjetio da taj Caron ne bi vjerovao u to, ne bi me slušao jer bi mislio da su to gluposti. Ne bi mu značilo što sam došao iz budućnosti da mu uručim ovo pismo. Vjerojatno bi ga zgužvao i bacio u smeće kad bi shvatio da u koverti nema novca, te bi ismijavao moju obrijanu glavu i govorio da sam star.

Želio bih Vam ispričati o nekim ljudima koji su utjecali direktno na moju karijeru te mi pomogli u ostvarenju sna.

Sve počinje sa Patom.

Odrastao sam u Racineu, mjestu u Wisconsinu, i to je bilo jedino mjesto za koje sam znao do moje osamnaeste godine. Nikada do tada nisam ni napuštao ga. Mislim, čuo sam priče o Chicagu, o puštanju zmajeva na pješčanim plažama Miamia. No, osim dvije godine provedene u Connecticutu, Racine je bio moja realnost. Veliki gradovi su bili samo u filmovima i na televiziji.

I onda, odjednom, imao sam telefonski razgovor sa Patom Rileyem. Od trenutka kad smo završili naš razgovor na dan drafta, do trenutka kad sam kročio u prostore Miami Heata sve je bilo kao neko van tjelesno iskustvo. Znate, imao sam osjećaj da sam napokon uspio, da ću i ja napokon postati netko. Bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Želio sam učiniti moju obitelj i Racine ponosnima. Bio sam spreman predati se i posvetiti košarci sve dok mi tijelo bude dozvoljavalo.

Pat mi je krenuo pokazati da još uvijek ne znam ništa o tome.

Kad sam došao nije me čekao nikakav tulum, nije bilo partijanja po South Beachu sa kubankama i svime što vidite na televiziji.

Više je bilo: “Ovdje ti je ormarić. Ako dođeš sat vremena ranije na trening već si zakasnio. Krećeš sutra ujutro sa treninzima. I kako si ono rekao da se zoveš?“

Tako je izgledao moj doček. Takva je atmosfera u Heatovoj organizaciji. Nevjerojatna transformacija- od leta u privatnom avionu, vožnje po ulicama novog grada sa obitelji, gdje su svi ponosni na mene- i odmah kreću treninzi. Tu se vidi druga strana Pata Rileya, ona hladnokrvna, koja ga je i dovela do svih prstenja. On vam jasno kaže: “Odmah kreni trenirati ili nećeš upasti u momčad.“

Imao sam sreću da sam do tada prošao kroz mnogo toga u životu. Drugim mladim momcima bi noćni život Miamia možda udario u glavu, no mene to nije brinulo. Prvo dijete sam dobio sa 14 godina, kao tinejdžer sam desetak puta završio u pritvoru. Sa 16 sam poslan u popravni dom nakon što je policija u mom školskom ormariću pronašla drogu i pištolj. U više navrata sam skoro ostao bez svega, te sam kao mlad ostao bez jako puno bliskih osoba. Zbog svega toga mi zabava nije bila na prvom mjestu kad sam došao u ligu. Rekao sam sam sebi da me ništa neće odvratiti od toga da uspijem u košarci, nakon svega što sam prošao nisam htio dozvoliti da me nešto makne s tog cilja za koji sam se mučio.

No, unatoč pravilnom razmišljanju, i dalje sam bio mladić koji ne zna točno kako da to pretvorim u djela.

Tih prvih par mjeseci u Miamiju su bili krucijalni za moju karijeru. Šta god da kažem, premalo je. Miami Heat je zaslužan zašto sam toliko opstao u ligi. Imao sam psihički sve što treba mladom igraču da uspije- želju, mentalnu snagu, nazovite to kako želite. Ali kad igrate za Miami- točnije za Pata Rileya i Stana Van Gundya- tamo vlada takva kultura radne etike da sam ostao u šoku. Oni su me naučili pravom načinu treniranja. Pravom načinu pripreme za utakmicu. Svim onim sitnicama koje toliko znače. Kada gledate svaku večer igrače na TNT-u vidite da se sve to gubi polako.

No, možda i najbitnije, vrlo rano sam shvatio da talent nije ono što je presudno da bi uspio u ligi. Talent je jako bitan, ali sam shvatio da ako dajete sve od sebe svaku večer- ako izlazite na teren svaku večer s namjerom da ginete na njemu- uvijek će te imati šansu za pobjedu, neovisno o talentu protivničkog igrača. Želja i upornost pobjeđuju. Priče da to nije potrebno na najvećoj razini su mit.

Trener Riley me naučio svemu. Nikada neću zaboraviti male poruke koje mi je ostavljao u ormariću. Ponekad ih je ostavljao, i uvijek bi ih našao prije treninga. Ponekada je to bila smjernica na određenu akciju ili dodatak u igri na kojima moram vježbati da bi ih usavršio, a ponekada su to bile motivacijske fraze. Poruke su bile kratke, rečenica ili dvije, ali za mene su bile sve, i imale su jaki utjecaj na mene. Imao sam osjećaj kao da imam direktnu komunikaciju sa Bogom košarke osobno, kao da smo pričali na samo nama znanome jeziku. Imam osjećaj da je svaka poruka me u nekom malom smislu napravila boljim igračem.

Godinama kasnije, dok sam igrao u Oklahomi, počeo sam ostavljati poruke Kevinu Durantu. On je za mene uvijek bio kao mlađi brat. Bio sam iznenađen i počašćen kada me je spomenuo na dodjeli MVP nagrade, kada je spomenuo te poruke. Iskreno, ja sam samo prenosio znanje kojem me je naučio Pat Riley, koji me je naučio svemu.

Bit ću iskren, pogodilo me kad sam saznao da me je baš on poslao u Los Angeles Lakerse u sklopu tradea nakon moje druge sezone u Miamiu. Mislio sam da nas dva imamo posebnu košarkašku vezu, poseban košarkaški odnos.

Ali, kvragu, ja bih sam sebe tradeao u zamjenu za Shaquillea O’Neala! Ako se možeš pogledati u ogledalo i reći da si za ekipu važniji od Shaqa, onda nemamo o čemu pričati. Onda imaš ogromnih problema sa svojim egom.

Eto, veza između mene i Miamia nije dugo potrajala. To je nešto što dolazi s odrastanjem u ligi i na šta se s vremenom navikneš. Rekao sam Vam, navikao sam odrastati na jednom mjestu te je prirodno da sam mislio da ću karijeru provesti u Miamiu. Te prve godine koje sam proveo sa Dwyaneom Wadeom, Eddiem Jonesom, Brianom Grantom, Alonzom Mourningom su bile nevjerojatne, predivno iskustvo tijekom kojeg sam skupio ogromno znanje i iskustvo. Uvijek ću pamtiti sreću koja me je držala dok sam igrao s njima.

No, to je život. U razmaku od par dana sam se preselio iz South Beacha u Los Angeles. Od D-Wadea do Kobea Bryanta. Iako mi je Dwyane Wade jedan od najboljih prijatelja na svijetu, mislim da se ne treba žaliti na dijeljenje svlačionice sa Kobeom. Već tjedan dana nakon dolaska u Los Angeles nisam se mogao sjetiti zbog čega sam uopće bio uznemiren radi selidbe.

U Lakersima sam proveo samo jednu sezonu, dok nisam poslan u Washington Wizardse. Zanimljivo, ta selidba mi uopće nije teško pala. Shvatio sam jednostavno da je to način na koji liga funkcionira i da je to dobra odluka. Tamo me je dočekala jezgra mladih, talentiranih igrača, i bio sam uzbuđen radi prilike što mogu igrati s njima.

Narednih šest sezona sam proveo kao Wizard, izborio se za svoje All-Star nastupe, te dijelio svlačionicu sa fenomenalnim igračima kao što su Antawn Jamison, Brendan Haywood, i klincem pod imenom Gilbert Arenas, koji tad još uvijek nije samog sebe zvao Hibachi. Nikada neću zaboraviti koliko su ljudi tamo voljeli taj tim- igrao dam u Miamiu i Los Angelesu koji su bili sjajna mjesta za igrati, ali u Washingtonu sam proveo većinu svoje karijere, i to ću mjesto zauvijek pamtiti kao moj drugi košarkaški dom.

Činjenica da sam bio tradean mi je pomogla da naučim istinu o košarci kao biznisu. Ubrzo, gdje god sam bio trudio sam se biti primjer drugima, uzor na treningu, na način koji sam naučio u Miamiu- uvijek u dvorani, uvijek davati sve od sebe, truditi se biti što bolji i pomagati sa sitnicama. I gdje god da sam igrao sam sklapao prijateljstva. Kad si sa nekim svaki dan, kada dijelite skupa dobro i zlo, uvijek postoji način da se uklopiš među njih ako to želiš.

Mojoj obitelji nije bilo lako. Ipak sam igrao za devet različitih momčadi u karijeri. Sjećam se da sam jednom bio poslan u Phoenix, gdje sam se zadržao 30 dana. Mojoj ženi Andrei nije bilo lako sa stalnim selidbama. Moja djeca su uvijek bili novi učenici u školi. No, moja mama je stalno bila ponosna na mene, toliko je bila ponosna da se ljutila zašto me nisu proglasili igračem utakmice iako bih ubacio jedan poen(Hvala na tome mama).

No, moja obitelj se mnogo žrtvovala da bih ja mogao imati karijeru kakvu sam imao, te im nikada neću biti dovoljno zahvalan na tome.

Isto tako sam veoma sretan jer sam uopće tu- jer sam živ. To nije ništa drugo nego čudo. Kada o tome pričam, ozbiljno pričam o tankoj liniji između života i smrti. Nedavno sam bio u Racineu na sprovodu. Sahranjen je dečko od 26 godina koji je upucan nekoliko puta od strane policije prilikom bježanja od svog automobila. Osobno ga nisam poznavao, no na neki način jesam. Moji prijatelji iz Racinea i ja smo svi na neki način se povezali s njime, jer smo mi mogli biti na njegovom mjestu. Znam kakav je osjećaj kad si zaglavljen tamo, jer sam i ja zamalo ostao zaglavljen. Ja sam imao sreće. Znam dosta ljudi koji nisu imali sreće da se izvuku- ili su ubijeni, ili su se okrenuli pogrešnome životu. Prisustvovao sam mnogim sprovodima, i nikad ne bude lakše. I onda, ono što je čudno, dođeš do određene točke u životu i karijeri, kao ja, gdje ti ljudi govore da si uspio, da si se izvukao, spasio. I onda shvatiš to, i sam sebi kažeš: “Jebote, stvarno sam uspio.“ Na jedan način to je istina, ali nije to tako jednostavno kao što se čini. Zbog toga se vraćam nazad, i uvijek ću se vraćati.

Zbog toga mi je bitno da djeca iz Racinea, i svih sličnih mjesta, vide da sam i ja jedan od njih. Da nema razlike među nama. Da smo odrasli u istom okruženju, da sam i ja bio klinac jednom. Klinac koji je radio gluposti i probleme. Ali sam naučio lekciju. Nije bilo lako stalno te lekcije učiti, i vjerujem da bi moja mama bila puno sretnija da sam ih ranije naučio, ali svejedno sam ih naučio. Jednom kad sam imao cilj, nisam odustajao od njega. Nisam dopustio da me neko makne s njega, zbog ljudi koji su vjerovali u mene, a sva sreća bilo ih je dosta.

Zbog toga želim spomenuti neke osobe i zahvaliti im. Nekima će se činiti kao ogroman popis, ali teško je očekivati drugačije od osobe koja je toliko provela u ligi i igrala u dosta klubova. Unaprijed se ispričavam svima koje sam nenamjerno izostavio.

Prije nego što sam odigrao prvu NBA utakmicu, moja žena je rekla da će obitelj ići sa mnom gdje god me košarka odvede. Uvijek je držala do svoje riječi, i najviše sam zahvalan na tome što ju imam u svome životu. Ona će zauvijek biti najljepša stvar koja mi se dogodila u životu.

Kada govorim o svojoj karijeri, te o ljudima koji su mi pomogli i omogućili mi ju, mislim na BJ Evansa, Roba Wilsona, Tima Donovana, Andya Elisberga. Jaya Sabola, Marjie Kates, Shivani Desaia, Tima Grovera te na cijelu obitelj Arison.

Mislim na obitelj Buss u Los Angelesu , Mitcha Kupchaka, Magica Johnsona, Alison Bogli, Eugeniu Chow.

U Washingtonu na Erniea Grunfelda, Milta Newtona, Tommya Amakera, Sashiu Jones, Candace, Susan O’Malley.

U Dallasu na Marka Cubana te Ricka Carlislea.

Na moju ekipu u Clippersima- Blakea Griffina, DeAndrea Jordana i Chrisa Paula. Vi ste me vratili u život nakon moga povratka u Los Angeles nakon ozljede koju sam imao godinu dana.

Na Matta Barnesa, Lamara Odoma, Chauncey Billupsa, mog idola Granta Hilla. Nikada nisam mislio da ću dijeliti svlačionicu s nekim kao što ste vi.

Milwaukke. Uvijek mi je bila nevjerojatna čast igrati u dresu Bucksa. To su mi omogućili John Hammond i senator Kohl. Iskren ću biti, to su mi svi u Milwaukkeu omogućili. Ništa se ne može usporediti kao igranje u svojoj državi, pred svojom publikom. Svima sam zahvalan što ste bili dio tog iskustva.

Oklahoma- Sam Presti, KD i Russel Westbrook.

Detroit- Tom Gores. Nevjerojatan je osjećaj bio ponovne suradnje sa Stanom Van Gundyem, te igranje sa mojom braćom Andreom Drummondom, Reggiem Jacksonom i Kentaviousom Caldwell-Popeom.

Vlade Divac- koji me je zvao na ljeto 2016 godine, dok sam sjedio u kauču, razmišljajući o kraju karijere. On mi je omogućio da odigram još jednu sezonu, te da igram sa Rajonom Rondom i DeMarcusom Cousinsom u Sacramentu.

Braći Raymond, NBPA-u i Michelle Roberts, Melvinu Claybrooku, Jarvisu McMillanu, Richardu Butleru, Davidu Sternu, Adamu Silveru, Kate Skidmore, Chrysa Chinu, Britney Thompson, Carmen Wilson. Ocu kojeg nikada nisam imao, treneru sa uConna Jimu Calhounu. Mom srednjoškolskom treneru Maxu Goodeu. Steveu Springeru, Dani Newman, Marku Wahlbergu, Ricku Martinezu, mojim publicistkinjama Kelly Swanson i Lisi Milner.

Jedna osoba zaslužuje da joj se posebno zahvalim- moj brat do kraja života, Rasual Butler, koji je nedavno preminuo. Uvijek ću pamtiti da smo skupa došli u ligu. Kao i ja, Rasual je igrao za mnoge klubove u ligi, te je imao sve što cijenim kod osobe- bio je marljiv, veliki radnik i profesionalac, pozitivna osoba, te pravi primjer sportaša profesionalca. On se s punim pravom mogao nazvati suigračem. Nedostajat ćeš ligi brate.

Veliko hvala navijačima- ne možete ni zamisliti koliko ste mi radosti priuštili. Nadam se da jednom kad se sjetite Carona Butlera će te se sjetiti koliko sam volio i poštovao ovu igru. Nadam se da će te me pamtiti kao igrača koji je košarci dao sve što je imao. Znam da zvuči kao klišej, ali za mene je košarka doslovno bila više od igre- ona me je spasila od crne budućnosti.

Još uvijek razmišljam o prvom letu za Miami 2002. godine, sa mojom obitelji u Heatovom avionu- ne zbog toga jer je bio ekstravagantan, skupocjen ili zato jer sam prvi put išao na more. Nego iz razloga jer sam tad prvi put imao osjećaj da baš idem negdje.

Za mene, igranje u NBA ligi je bilo kao san. Proveo sam šesnaest godina sa svim tim sjajnim suigračima i trenerima. Iskreno, bilo je bolje nego što sam ikada mogao zamisliti. Opraštam se od igranja, ali zauvijek ću biti tu negdje blizu, u nekoj drugoj ulozi.

Samo želim da znate da sam s Vama proveo najbolje razdoblje svoga života, i da je svako od vas u nekoj mjeri dao svoj doprinos tome i pomogao mi ostvariti to.

S nogometa se prebacio na košarku. Prvo uočio McGradya, zaljubio se u Anthonya. Die hard Knicks. Inspiraciju za pisanje gluposti nalazi uz zvukove bosanskog melosa.

    Ostavite komentar