Scott Brooks – sasvim dobar trener

Scott Brooks – sasvim dobar trener

Sigurno ste nebrojeno puta već slušali o „Teoriji Pata Ewinga“. Zapravo, teško bi se mogao naći NBA kolumnist koji se barem jednom nije referirao na nju. Stoga smatram da nije potrebno ponovno ju objašnjavati. Oni koji pak nekim čudom ne znaju o čemu se radi, na ovom linku u par crta mogu saznati.

Ova teorija se sjajno preslikava na trenutačno stanje Washington Wizardsa. Nakon ozljede svoje prve zvijezde, Johna Walla, s kojim su imali užasan omjer, svatko normalan im je projicirao okretanje tankiranju. Porota još uvijek nije donijela sud po pitanju što je u njihovom slučaju ispravno. No, nakon spomenute ozljede, ekipa je naglo oživjela. Pogledajmo što brojke kažu (u trenutku pisanja nije uračunat pomalo sramotni poraz od Clevelanda).

Osim što su počeli pobjeđivati cca 20% više utakmica (premda je uzorak još uvijek relativno malen), napredak je vidljiv u svakom statističkom pokazatelju. Da su ovako igrali od početka sezone (zanemarimo težinu rasporeda i uzmimo novi postotak pobjeda), imali bi sada 28 pobjeda što bi ih popelo na 6. mjesto Istočne konferencije. Ovako još uvijek hvataju priključak za vlakom koji vodi u doigravanje, a ne znači da će ga uspjeti dohvatiti. No, Wizardsi sami po sebi nisu ni tema ovog teksta. Tema je njihov trener Scott Brooks (i njemu slični).

NBA liga je liga zvijezda i oko njih se sve vrti, što se može vidjeti na primjeru ovog cirkusa koji su ovih dana inscenirali Anthony Davis i njegov agent Rich Paul (čitaj: LeBron James). Tek su poneki poput Gregga Popovicha uspjeli s trenerske pozicije doseći zvjezdani status, ali to su više iznimke nego pravila. Svi mi koji ovaj show promatramo sa strane, zapravo imamo tek naznake kako stvari funkcioniraju iznutra. Znamo brojke, razumijemo financije, shvaćamo igru. No, ono što ne znamo su igre agenata i ostalih interesnih stranaka, međuljudski odnosi, razine ovlasti svakog funkcionera, te „top-down“ zahtjevi koje vlasnik stavlja pred niže razine hijerarhije. Štoviše, nemalu ulogu igraju želje i potrebe najvećih zvijezda. A to na nekoj imaginarnoj vagi ponekad teži mnogo više nego ono što nam je poznato.

John Wall je sjajan igrač. Ogroman za poziciju, suludo atletičan, sjajnog pregleda igre, munjevitog ulaza, vrhunskog obrambenog potencijala. Na papiru. U praksi, Wall je zvijezda koja ne koristi pola od svojih alata – igru igra isključivo na način koji on želi, selekcija šuta mu je kriminalna, obranu me se ne da igrati (zamjena Walla Tomašom Satoranskim rezultirala je 4 poena boljim defanzivnim ratingom), a od kad je došao u ligu svojoj igri nije dodao praktički nijedan novi element. Ispred uspjeha ekipe mu je uvijek pumpanje vlastitih brojki. Zvuči poznato? Da, postoji jedan sličnog opisa u drugoj konferenciji. Dakako, radi se o Russellu Westbrooku.

Odmah ću se ograditi, Westbrooka cijenim nemjerljivo više nego Walla. Veći je radnik, gladniji pobjeda i kroz godine je itekako dodao nove elemente svojoj igri (doduše isključivo napadačkoj). Ali imaju itekako puno dodirnih točaka kao što su grozna selekcija šuta, nekorištenje punog potencijala u službi ekipe, te nevoljko igranje obrane. Nemojte da vas zavaraju ukradene lopte koje Russ gomila – one su plod kockanja na linijama dodavanja kako bi napumpao statistiku; češće to završava ispadanjem iz igre i defanzivnim lomom cijele ekipe, baš kao što to godinama radi i Wall. Gledajte kako obojica brane pick and roll, ili još bolje, kako brane bilo koji off-ball screen, tu ćete vidjeti koliko im je stalo do obrane.

Osim toga, obojica imaju još nešto zajedničko – Scott Brooks je trenirao isključivo njihove ekipe. I obije ekipe su igrali ružnu, neinventivnu i neefikasnu košarku. Nakon odlaska Brooksa, za kormilo Oklahome je došao Billy Donovan, koji je kao sveučilišni trener na Floridi bio poznat po svom pokretnom napadu. U svojoj prvoj sezoni je pokušao instalirati neke od tih mehanizama. Westbrook ih je jednostavno ignorirao i igrao svoju 1 na 5 igru. Nakon nekog vremena Donovan je jednostavno popustio pred zvijezdom ekipe i pustio ga da igra kako želi. Otišao je potom i Kevin Durant, a igra je ostala ista. I danas je takva, iako u posljednje vrijeme Paul George preuzima primat u ekipi (ali stilski igraju jednako).

Brooks je pak preuzeo Wizardse i instalirao identičnu igru kao nekad u Oklahomi. Playmaker zvijezda carini loptu, odigra p’n’r s centrom, a ostali stoje i gledaju. Naravno da smo uvijek krivili Brooksa za to, što i ne čudi jer su mu obije ekipe igrale na potpuno isti način. Premda mu se nikako ne može uzeti zasluga za razvoj Duranta, Westbrooka, Jamesa Hardena i Sergea Ibake.

Prvo sjeme sumnje se posijalo upravo kada Donovan nije uspio biti ništa drugačiji kao njegov nasljednik na klupi Thundera. K tome je imao tendenciju igrati s visokim postavama potpuno ignorirajući moderne trendove, a svoje dvije zvijezde je uvijek držao zajedno u igri i zajedno na klupi. Baš kao u Oklahomi. No, onda se lani na određeni period ozlijedio Wall, a isto se dogodilo i ove sezone. Odjednom kao da je drugi čovjek na klupi. Igra se racionalno, rotacije su smislene, igra moderna, napad je prepun kretanja te su jedni od vodećih u ligi po broju asistiranih poena. Dakle, od potpuno statičnosti, sada se igrači u napadu neprestano kreću. Traži se čovjek u najboljoj poziciji za šut, selekcija šuta je znatno bolja, a u obrani igrači grizu. Kakva stilska preobrazba!

Tako su Wizardsi od ekipe koju nipošto ne palite na svom League Passu, postali ekipa koju se itekako isplati pogledati. Dakako, ekipi je pridružen Trevor Ariza koji je sjajan timski igrač i dokazani veteran. K tome, uz Walla, ozlijeđeni su i princeza Dwight Howard i Markieff Morris koji se također može opisati kao težak karakter. Njihovim izbivanjem ostatak ekipe je jednostavno procvjetao. Najviše od svih Bradley Beal za kojeg se već dugo smatra da ga Wall guši i da zaslužuje bolji tretman.

Sada kad nema Walla, Beal ima potrošnju legitimne prve opcije, što se odražava na njegovim brojkama. Osim samih brojki, na terenu izgleda zaista sjajno bilo da vrti pick and roll ili da se otvara bez lopte, a zajedno s ekipom podigao je i razinu igre u obrani.

Što se može zaključiti iz svega napisanog? Da Scott Brooks baš i nije takva truba kakvom ga se smatra svih ovih godina. Očito se može prilagoditi trendovima, očito može posložiti rotacije, očito može organizirati smislenu igru, očito može puno više kada ima uvjete za to. Ono što mu se može prigovoriti je da nije dovoljno jak karakter da se izbori s voljom zvijezda. Ipak, kako da njegov utjecaj bude jači od igrača kojeg je uprava postavila na neosporivi tron davši mu 171 milijun dolara za iduće 4 sezone? 43 milijuna u prosjeku naspram Brooksovih 7 (što je doduše pozamašan ugovor za trenera)? NBA liga je liga zvijezda. I milijuna. Netko treba rasprodati dvorane, dresove i suvenire, a taj netko zasigurno nije trener sam po sebi.

Wizardsi unatoč preporodu možda neće u playoff. Možda će ovo sve splasnuti nakon dvadesetak utakmica. Ali metamorfoza koju su prošli je zapanjujuća i služi kao dokaz da njihov trener nipošto nije neznalica. Također je dokaz da smo u magli kao konzumenti konačnog proizvoda, a da često ne znamo što se događa iza kulisa. Tko zna koliki broj trenera ne pokazuje što zna jer su taoci zvijezda i zahtjeva uprave? Nadajmo se da nas ovaj bivši playmaker može nastaviti razuvjeravati i da mu ovo neće biti posljednji angažman kao glavnom treneru. Jer Scott Brooks je zapravo sasvim dobar trener.

Bodul dušom i srcem, sportski fanatik postao je još u ranom djetinjstvu, uvijek preferirajući gledati i analizirati vise nego vježbati. Iako građom sličniji ragbijašu, u NBA se zaljubio odavno. Kada ne jede ili ne sluša heavy metal, tada piše o košarci. Nerijetko i sve nabrojano istovremeno.

    Ostavite komentar