Resetiranje

Resetiranje

Opet sam promašio prognozu. Doista, ne znam postoji li na svijetu osoba s manje osjećaja za prognoziranje konačnog ishoda neke utakmice od mene. Proglasio sam Hrvatsku favoritom protiv Rusije. Naglasio da smo bolji i talentiraniji, i da imamo dva „Shveda“, a oni samo jednog.

Sada se osjećam prljavo zbog takve propagande. Naivno također. Skoro pa i prevareno.

Onda opet, da se sutra ponovno igra ista utakmica napravio bi sve isto, napisao bi isti tekst, s istom prognozom. Vjerovao sam u hrvatski prolazak u četvrtfinale. Nije se dogodio, dogodila se nova Češka samo što su umjesto Satoranskog, Schilba, Veselog i Pumprle na drugoj strani stajali Shved, Fridzon, Mozgov i Kulagin. Povijest se ponavlja. Imamo pravo biti ljuti, tužni, razočarani. Imamo pravo i odašiljati kritike na račun izbornika, igrača i saveza. To je okej. Nije okej cipelariti, nije okej tražiti razloge za poraz u psihologiji ili ontologiji bez da se prvo odradila taktička analiza utakmice, i nije okej adresirati kritike bez sagledavanja šireg konteksta.

Ovo je završna misao o hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji, pa onda opet tko zna kad i tko zna gdje…

„Shved, Shved, Shved…  kao da LBJ igra za njih“

Upravo ovo je bio komentar jednog čitatelja ispod mog teksta u kojem predstavljam Rusiju i glorificiram dosadašnje partije Shveda na turniru. Možda sam i pretjerao s hvalom, ali 27 poena, 12 asistencija, samo jedna izgubljena lopta i osjećaj da se igra s našom obranom te tako direktno dominira utakmicom bili su doista u maniri jednog LeBrona Jamesa.

U samo par uvodnih minuta spakirao nam je 11 poena ostavljajući Marka Tomasa uvijek za korak kratkim u obrani. Odmaranje Tomasa protiv Češke tako i nije bilo od neke koristi. Shved mu je ubacio dvije trice kroz uši, lakoćom ga probio na prvom koraku u jednom ulazu, i na koncu mu pobjegao kroz blokove i zabio zicer na obruču uz dodatno bacanje. Taman za 11 poena i zagrijavanje. Dakako da se sada možemo pitati je li Tomas bio najbolje rješenje. Protiv Shveda nema najboljeg rješenja. Problem kod percepcije Shveda i njegove klase su okolne anegdote kako ne živi sportski i draža mu je Rusija od SAD-a, noćni život Moskve od treninga, i činjenica da igra za „tamo neki, opskurni“ Khimki. Ali čovjek je faca. MVP VTB lige prošle sezone, najplaćeniji košarkaš Europe i jedan od najboljih strijelaca na Starom kontinentu. Tako da nisam bio pretjerano iznenađen činjenicom da ga Tomas ne može držati striktno pod kontrolom. Nije mogao ni Roko Ukić koji je kasnije pokušao. Bojana Bogdanovića se ne može trošiti na takve stvari pored tereta koji mora nositi u napadu. Tko je ostao? Ivan Ramljak? Legitiman pokušaj, ali, nemojmo se lagati, ni ja, ni vi, pa ni Aco Petrović ne bi startali s Ramljakom u ovakvoj utakmici.

Na drugoj strani ruskom strijelcu pariraju Bogdanović i Dario Šarić uglavnom herojskom 1 na 5 igrom. Sergey Bazarevich zato promptno reagira. Dmitry Kulagin i Andrey Vorontsevich nisu imali puno šansi protiv naša dva glavna igrača pa ih Bazarevich odmah povlači iz igre, a uvodi Nikitu Kurbanova i Alexeya Zubkova. Tu je ruski trener bio korak ispred hrvatskog. Aci je trebalo 11 poena Shveda i čak 4 spore reakcije Tomasa i naše obrane da reagira. Upitna je i zamjena. U momentima kada se ne možemo obraniti ulazi Kruno Simon, a Ukić preuzima Shveda. Meni bi bila draža zamjena Ukić i Tomas na klupu, Simon i Ramljak u igru, ali dobro.

Ostatak prve dionice protječe u ravnopravnoj akciji i igra se koš za koš. Šansa Hrvatske je bila na 3 i pol minute prije kraja četvrtine kada Bazarevich iz igre vadi Shveda, a već od ranije na hlađenju je i Mozgov. Dakle Rusi su bez dva glavna igrača, a kod nas su Bogdanović i Šarić na parketu. Ako tada nećemo napraviti razliku kada mislimo? To se ipak nije dogodilo jer Vitaly Fridzon, Zubkov i Kurbanov drže Rusiju u egalu i čak vode na kraju prve.

Što bi trebalo značiti da smo mi u problemu jer nismo stigli odmoriti u jakom tempu utakmice jednog od dva ključna igrača. Obojica počinju drugu četvrtinu baš kao i Shved i Mozgov kod Rusije. Shved nastavlja u jakom ritmu dok mu se priključuje i Fridzon koji pored Simona u hrvatskoj obrani izgleda kao J.J. Redick osobno. Rezultat je 30:27 za Rusiju kada na parketu nemamo ni Bogdanovića ni Šarića. Upišimo i ovdje Aci minus jer je nedopustivo da ti se događa da na parketu nemaš barem jednog od njih dvojice. Međutim, ljepota je košarke u njenoj nepredvidljivosti. Hrvatska petorka Ukić-Tomas-Ramljak-Bender-Žorić ravnopravna je ruskoj sa Shvedom, igramo tada vjerojatno najbolji defanzivnih par minuta utakmice i rezultat je 35:35 kada se vratio Bogdanović na parket. Gubimo -4 na poluvremenu.

U trećoj imamo resetiranje na hrvatski način. Mozgov je skupio novu osobnu i mora na klupu na što Petrović odgovara uvođenjem Bendera umjesto Planinića. Neloš pokušaj da dobijemo na spacingu i otvorimo prostor Bogdanoviću i Šariću. Međutim, Bazarevich fino prati i uvodi nominalnu četvorku Antonova umjesto Mozgova kako bi imao pokretljivosti u obrani. Onda se događa Šarićev blackout. U prevelikoj želji da ispadne „heroj ulice“ gubi loptu, promašuje slobodna i zicere te faulira Shveda na trici.

Pokušavajući popraviti obranu i u potrazi za novim rješenjem Aco se odlučuje za switch obranu. I to je bio okidač koji je prelomio utakmicu. Nikakva nervoza, nikakva psihologija, nedostatak liderskih muda ili šampionskog mentaliteta. Na naš switch Shved odgovara besramnim korištenjem missmatcha kada ga preuzmu Šarić i Bender. Ovo je tako dobro izveo da sam dva puta u snimci gledao treću četvrtinu i divio se ovom majstoru. Dva puta zabija preko Bendera na ulazu, Šarić ga nakon preuzimanja faulira na trici, i četvrti put na switch gdje opet Dario ostaje na njemu Shved ima rješenje u Fridzonu u korneru koji posprema tricu. To je +16 i utakmica je gotova.

Neka visi Pedro

Pitanje svih pitanja je: tko je kriv za blamažu? Igrači, trener, svi? Tko će biti taj Pedro?

Odgovor je definitivno svi, uz dodatak protivnika. Krenimo redom.

Aco

Nakon utakmice Petrović je bio podvrgnut izrugivanju jer je na dan utakmice izjavio kako je „skauting bio prelagan“. U tom kontekstu je dodao: „Najvažnije će biti da smo spremni pratiti Mozgova i njegove koridore nakon pick ‘n’ rolla sa Švedom. Njega ćemo također morati zaustaviti jer je dobar i u igri dva na dva i jedan na jedan. Treće, oni često spuštaju loptu na Kurbanova, koji je odličan u igri leđima. I četvrto, moramo paziti na defenzivnu tranziciju jer su oni jako brzi i moramo ih dobro pratiti“

Ne vidim apsolutno nikakav problem u sve četiri točke i duboko vjerujem da je skauting bio prelagan jer sam ga i sam amaterski napravio gledajući u reprizi 3 utakmice Rusije. Dan prije ove utakmice, i prije ove izjave, napisao sam skoro sve ono što je Petrović izrekao. Uz dodatak opasnih ruskih inbound akcija što su nam zorno prezentirali u zadnjoj sekundi druge četvrtine kada je Mozgov zakucao alley-oop.

Skauting je bio prelagan jer u ruskoj igri nema puno filozofije. U napadu se drže 4-out formacije, Shved je dominantan kreator iz picka, ne libe se uzimati trice iako ih ne pogađaju dobro, Mozgov je opasan kao roller, i Kurbanov igra u postu kada ima missmatch.

Najveći problem s ovom izjavom je što je ona uopće dospjela u medije koji su je nakon poraza skupa s javnosti iskoristili protiv Petrovića. Bilo bi mu daleko pametnije da se ona uopće nije dogodila, i da je ovakvu nonšalantnu (ali ipak realnu) misao zadržao samo za sebe. Na kraju mu se ona obila o glavu, baš kao i meni moja prognoza.

S pravom se ipak možemo zapitati gdje je zapelo kada je skauting bio prelagan i Rusi igraju predvidljivo? Petrovića, konkretno samo za ovu utakmicu, možemo kriviti za Tomas na Shvedu situaciju iz prve četvrtine, gore je opisano. Možemo ga kriviti i zbog rotacija na ovoj utakmici – Ramljak je trebao možda ranije u igru, Bogdanović i Šarić nikako zajedno na klupu.

Definitivno je kriv i za switch obranu koju je Shved iskoristio jer ju je on naredio, iako se može naći opravdanje. Prvotna ideja bila je Shveda zaustaviti dupliranjem, a to je ostavljalo dosta prostora sporednim ruskim opcijama. Kada su oni ispogađali šuteve koje smo im svjesno ostavili i preuzeli koncepcijski rizik da bi zatvorili Shveda Aco se pokolebao i pokušao nešto drugačije. To je čisto trenerski izbor. Netko bi ostao tvrdoglav s prvotnom idejom i dopustio bi Kulaginu, Fridzonu i Zubkovu da nas nastave bušiti iako nijednog nije bilo na mapi u prvih 5 utakmica Rusije na prvenstvu, drugi bi, kao Petrović nešto mijenjali. Opcija s Benderom i Šarićem je bila dobra u ideji, loša u izvedbi. Obojica mogu odraditi switch, ali Shved je ipak klasa za sebe da to ne bi iskoristio, i ovaj detalj je na kraju prelomio utakmicu.

Na kraju, Petroviću zamjeram i činjenicu da je veliki zaostatak pokušavao stići s pravom peticom, Žorićem ili Planinićem, u postavi. Dakle, Hrvatska gubi više od 10 koševa, trebaju nam trice i lagani poeni, a jedan od ovog dvojca je na terenu. To je van pameti. Ali onda opet, koja je bila alternativa? Bender koji je upravo zakazao u obrani? Nervozni Šarić kao jedini visoki? Idealnog rješenja tko bi igrao tu peticu u small ballu nije bilo. Ja bih pokušao sa Šarićem, Ramljakom i Bogdanovićem, Tomasom i Simonom. Vjerojatno bi stvar bila ista, ali činjenica je da Žorić i Planinić nemaju što raditi na parketu kada ti trebaju lagani poeni i kaos da bi se izvukao.

Igrači

Postavke našeg napada nisu dobro podešene još od prvog dana kada je Petrović preuzeo reprezentaciju. To i dalje ne znači da Tomas treba uzimati neizrađenu tricu, da Bogdanović može šutirati preko ruke tricu dok još imamo 18 sekundi za napad, da Šarić ima pravo na step back fadeaway poludistancu. Sporost u obrani, krive rotacije, nervoza, promašena slobodna bacanja, promašene otvorene trice, prekršaji, 13 asistencija i 12 izgubljenih lopti. Sve to ide na dušu igrača.

Rusi

Nakon poraza se stječe dojam kao da smo se sami upucali i ostali bez četvrtfinala. Što nije istina jer se nešto i Ruse pitalo. Nismo samo mi bili loši nego su i Rusi bili dobri. Protivniku također treba odati priznanje za vrhunski pripremljenu i odigranu utakmicu. Njihov udarni igrač bio je raspoložen i sposoban utjecati na igru više nego naša udarna igla Bogdanović. Kada su se Shvedu pridružili i role playeri uz već poslovično tvrdu rusku obranu stvari su bile jasne. Bili su spremni za našu obranu picka protiv Shveda. Znali su koje naše igrače treba ciljati u obrani. Znali su koga puštati da šutira. Bazarevich je odradio sjajne rotacije. Njegova momčad je od početka do kraja utakmice ostala vjerna svom identitetu. Koji nije teško skautirati, ali donosi rezultate. Kamo sreće da i mi imamo nešto tako. A kad smo već kod toga…

Resetiranje na hrvatski

Ljuti i nervozni nakon još jednog razočaranja koje nam je priredila reprezentacija skloni smo donošenju površnih zaključaka. Onda opet krene bujica nedokazivih teorija kako nismo košarkaška nacija, nemamo pobjednički mentalitet ni lidera u momčadi. Sad odjednom ne valjaju ni Bogdanović ni Šarić koji su do prije 2 dana bili neupitni lideri ove momčadi, momci s karizmom, karakterom i visokom domoljubnom svijesti. Prvi je (bio) lider na parketu, drugi u svlačionici.

Ali to smo mi Hrvati nakon poraza. Nerealni, nitko ne valja, zaboravlja se blokada protiv Gasola u Riju, zaboravlja se da Bogdanovića skoro nitko ne može čuvati na ovoj razini. Imamo lidere samo kada pobjeđujemo. Kada izgubimo onda nemamo „taj“ mentalitet.

Kao i obično, radi se o hrpi gluposti. Umjesto da lamentiramo o tome čija su muda veća mogli bi za promjenu usmjeriti pogled na parket i realno pogledati kakva smo momčad, kakav profil rostera imamo, koliko su dobri naši udarni igrači, trener i igra. Samo, znam, to je teži put. Lakše se nabacivati izjavama o psihi i mentalitetu naših košarkaša jer je tako jednostavnije objasniti poraz i naša nerealna očekivanja.

Bojan Bogdanović dao je najbolju izjavu o ovoj momčadi nakon utakmice. Toliko dobru da bi nakon nje trebala stati svaka rasprava u javnosti. Rekao je: „Pravite od nas igrače koji nismo“. Šteta što je kasnije izjavu kompromitirao „željom, ponosom i krvlju“, ali ovaj prvi dio izjave je 100% točan. Prvi Bogdanović i Šarić nisu igrači kakvima ih mi smatramo, a smatramo ih nedodirljivim bogovima.

U vezi toga, dvije stvari su mi duboko urezane u sjećanje. Prva situacija, nekoć dobra hrvatska sportska tiskovina preko cijele jedne stranice imala je zanimljivu grafiku nakon što je Bogdanović potpisao s Pacersima ovog ljeta. Bila su poredana 3 igrača koja su igrala poziciju beka/krila za Indianu: Reggie Miller, Danny Granger, Paul George. Odmah nakon njih stajao je Bojan Bogdanović koji tobože preuzima štafetu u novoj sezoni. Kakva groteska. Druga situacija, ne mogu zaboraviti onih par dana nakon što je dodijeljena nagrada za rookieja godine. Tada je Šarić, opet tobože, pokraden, zakinut, nepravedno oštećen. Pučki tribuni na facebooku su štancali statuse o američkoj uroti protiv Hrvatske. O Malcolmu Brogdonu se pisalo kao da je zadnji levat koji nema pojma o košarci. I to je to. To je pravljenje od igrača ono što oni nisu. Kreiranje ovakvih slika o našim igračima stvara velika očekivanja kada su oni u reprezentaciji, a onda posljedično pojačava razočaranje nakon poraza na velikom natjecanju.

Preuzimam dio krivice. Više puta sam hvalio Bogdanovića kao legitimnu prvu napadačku opciju koja može dominirati na ovakvim natjecanjima jer konkurencija nema igrače uglavnom fizičke stature da ga brane. Hvalio sam i Šarića kako je napredovao u NBA ligi, kako je popravio šut i ubrzao prvi korak. Ali isto tako kritizirao sam i ukazivao na probleme obojice, i na probleme u našoj igri, još tamo od Rija, pa do Mađarske.

Bogdanović je i na ovoj razini ispodprosječan obrambeni igrač i nevjerojatno katastrofalan asistent što opasno limitira i njega, ali i našu igru. Naglasio sam to i u najavi skupine C, i u najavi utakmice protiv Rusije. Čovjek koji toliko igra s loptom u rukama, s kojim završavaju naši napadi i na kojeg se obrane usmjeravaju, što po inerciji otvara prostor u napadu ostalima, apsolutno je cijepljen od rudimentarne sposobnosti da čita igru i doda loptu otvorenom suigraču. U 6 utakmica i za 193 minute koliko je proveo na parketu ostvario je samo 6 asistencija. Pri tome je imao i 16 izgubljenih lopti. Filip Krušlin je imao 6 asistencija na ovom turniru, Bender također 6, a Ivan Ramljak 9. I ovo je ozbiljan problem hrvatske reprezentacije. Bogdanović jest strijelac primarno, i to jako dobar, gotovo pa neobranjiv na ovoj razini, ali činjenica je da suigrače ne čini boljima kao što to recimo radi Shved. I to je problem.

Šarić pak ima drugi problem. On je, čini mi se, na turnir došao sa željom da se obračuna s Brogdonom i američkim novinarima koji su Brogdonu dali titulu rookieja godine. Izgledao je kao čovjek s misijom. To, i činjenica da se i od njega očekuje da bude Mesija hrvatske košarke neminovno su odradili pritisak. Šarić često ima tendenciju da pokušava biti ono što nije, i to ga dovodi u nervozne periode kada tijekom utakmice, ako mu loše krene, izgleda nemoćno i čak iritantno. Za razliku od Bogdanovića on ne može biti prva napadačka opcija ekipe jer nema pouzdan šut niti moć da dominira na taj način kao Babo. Što prije to prihvati bit će mu bolje. On je u najboljem slučaju sekundarni kreator i glue guy koji ovoj momčadi treba biti ono što je Boris Diaw bio Francuskoj. To je taj profil igrača, nikako Dirk Nowitzki. Dirk nikada na turniru nije šutirao 39% iz igre, ni 26% za tricu.

E sad, obojica su svoje role odrađivali u nekakvom sustavu igre koji bi trebao maksimizirati njihov potencijal. Sustav igre je potreban svakom igraču koji želi napraviti rezultat. Vrlo jednostavno. Čak i LeBron James je trebao Erika Spoelstru i 5-out formaciju da oslobodi svoje talente. Steph Curry, i njegovi Warriorsi su postojali i prije Stevea Kerra, ali tek su s njim i u sistemu igre baziranom na pokretnom napadu, blokovima i tricama uzeli titulu. Pa i Nowitzki je trebao Ricka Carlislea da oko njega na visokom postu, i na pick and popu stvori šampionsku igru.

Svaki od ovih nabrojanih igrača je u nekom smislu i sustav sam za sebe, ili u nešto blažoj verziji, recimo da je pokretačka snaga tog sustava. Šarić i Bogdanović još uvijek nisu zaigrali u reprezentaciji u sustavu koji bi maksimizirao njihov potencijal. Nakon Jasmina Repeše i Velimira Perasovića pohvalio sam Acu Petrovića što je igrače oslobodio šablona i dao im slobodu u igri. Međutim, očekivao sam i nekakve nadogradnje tijekom godina. Okej, prošlo nam je u Torinu s takvom igrom, i recimo u Riju. Bilo je pozitivnih stvari u takvom našem identitetu, bilo je i negativnih koje je trebalo popraviti. Najveći minus u takvom sustavu je potrošnja igrača i čista ovisnost o njihovom učinku. Obojica su prisiljeni sami sebi kreirati šuteve, uzimati ih preko ruke iz driblinga. I sve je dobro dok ti šutevi upadaju, ali što se događa kada jedan od njih zakaže? Pa dogode se Srbija i Rusija. Napad nam postane predvidljiv, sve stane, i umjesto da smo jaki koliko nam je jaka najslabija karika, mi smo jaki koliko nam je jaka druga opcija. Zašto? Pa zato jer je ostatak ekipe u napadački identitet momčadi uključen malo ili nikako.

Ako zbog nečega treba kritizirati Acu Petrovića onda je to upravo manjak bilo kakve napadačke ideje što sam apostrofirao odmah nakon prve utakmice protiv Mađarske. Nemamo nacrtane akcije za ovu dvojicu, nemamo kretanja lopte i igrača, nemamo sekundarne kreacije. Nemamo apsolutno ništa i naša košarka u napadu je bila stravična za gledanje. Što znači da smo mi ispali iz turnira i prije nego je turnir počeo, već tamo negdje u kampu kada su počele pripreme.

Pronašao sam jedan primjer kako izgleda pravi timski napad, a kako hrvatski. Baš je s utakmice Hrvatska-Rusija i baš se dogodio jedan nakon drugog:

Onda opet na drugoj strani, što smo uopće mogli igrati drugačije? Osim Simona apsolutno nemamo beka koji zna igrati pick and roll. Ne samo beka, nego nemamo ni centra koji se zna rolati prema obruču i pospremati zicere. Samim time, ideja da igramo nešto kao Nijemci, koji su također limitirani talentom ali imaju Dennisa Schrodera, ili Slovenci koji također imaju vrhunskog pointa pada u vodu. Ovo neka bude polazna točka svaki sljedeći put kada se zapitamo zašto nam napad izgleda tako jadno. Zato jer nemamo nikoga u ekipi tko može iz picka stvarati višak i preslagivati protivničku obranu. Nemamo, to je realnost i ne možemo igrati moderno. Koja je druga opcija? Da pokušamo s visokima? Igrati kroz njih? Sa Šarićem bi to možda i prošlo, ali osim njega koga još imamo da može ponijeti teret, da je mogao na ovom turniru? A da pokušamo kombinaciju svega? Simon u jednom napadu igra pick and roll sa Šarićem, u drugom napadu Šarić traži cutera prema obruču s visokog posta, u trećem Bogdanovića otvaramo na strani bez lopte kroz dva bloka, u četvrtom Bogdanovića uključimo u handoff, u petom igramo passing game, u šestom Šarić dobije loptu u izolaciju na postu odakle je triple threat, u sedmom Bogdanović dobije svoju izolaciju. Opet je ovdje puno Bogdanovića i Šarića, a oko njih nije baš tako lako složiti sistem jer prvi ne vidi, drugi ne zabija, ali barem imamo kretnje lopte i igrača, imamo nekakav identitet i ideju, ne ovisimo samo o 1 na 1 ili 1 na 5 akciji ovog dvojca nego im barem donekle olakšavamo.

Možda da pogledamo preko puta u susjedstvo kako je Srbija izvela to? Ostali su bez Teodosića, Jokića i Bjelice, tri božanstva njihovog napada. Svejedno opet igraju nesebično i s jasnom idejom. Bogdan Bogdanović nije prepušten sam sebi – ima nacrtane akcije za potezanje trice, ima momente kada kreira iz picka. Boban Marjanović ne dobiva loptu u post na 4 metra od koša odakle je beskoristan nego se s njim igra short roll akcija i cross screenovima ga se ispod obruča oslobađa da zauzme poziciju u blizini tog obruča. To je ideja, to je identitet.

Obrana je također pokazivala velike slabosti na ovom turniru. Skakački smo bili loši, u obrani picka smo imali problema, igrači na perimetru su nam prespori i nisu atlete, Šarić ovaj put borbenošću nije uspijevao zakrpati sve pa se i njemu atipično događalo puno više pogrešaka. Plus za obranu u mojoj bilježnici imaju Ramljak i Bender (zadnjoj utakmici usprkos), ostali su za zaborav. Ovdje sam nešto optimističniji za budućnost jer imamo dva dobra mlada centra koji će valjda jednom zaigrati za reprezentaciju, i imamo ove dvije četvorke s ovog turnira. Na perimetru Ramljaku trebati dati više šanse. Dečko je šuterski limitiran ali je atleta i igra obranu, toga nam nedostaje na perimetru. Plus, ima odličan dodavački talent i zna povući tranziciju, nije neiskoristiv. Uz možda spremnog Hezonju, Babića i Bogdanovića, moguće da i perimetar uspijemo zakrpati.

Što je sljedeće? Pa prvo Savez treba odlučiti nastavljamo li s Acom ili bez njega. Tu bi konačnu odluku mogli donijeti Šarić i Bogdanović čiju je on bezrezervnu podršku uživao zadnje dvije godine. Neka njih dvojica, Stojko, Dino, Toni i tko je već sve tamo na čelu dobro promisle treba li im na klupi psiholog-motivator ili trener.

Nismo bogati košarkaškim talentima pa treba razmisliti i što s veteranima tipa Tomas, Popović, Simon, Ukić, Žorić. Tko od njih još može pomoći, a tko je dosegnuo svoje limite i potrošen je?

Na koncu, nisam ni protiv stranog igrača u reprezentaciji, ako se radi o kvaliteti koja može pomoći, a ne poluproizvodu. Draper je bio odličan na EP u Sloveniji, kasnije je podbacio, baš kao i Lafayette koji nije dobio prolaznu ocjenu. Već par godina napominjem da bi nam netko tipa Aaron Jackson koji je igrao za CSKA do prošle sezone dobro došao, takav profil igrača nam treba. Svjestan sam i negativnih stvari zbog „Amerikanca“ u reprezentaciji. O kojima više nikada nitko ne bi pričao kada bi s njim uzeli medalju. Treba biti pragmatičan. Jer na koncu, broje se samo pobjede i medalje. Siguran sam da nitko u Rusiji danas ne kuka jer su s Amerom (Blatt) na klupi i s Amerom (Holden) na parketu uzeli zlato u Španjolskoj 2007.

Pa hajde da vidimo kako će proći novo resetiranje u hrvatskoj košarci.

Povijest i filozofiju zamijenio košarkom. Fah idiot postao, košarkaški junkie od glave do pete. Analitika ispred "pjesništva", napad osvaja naslove, Run&Gun baby. Vođa navijača Atlanta Hawksa na Balkanu.

1 Comment

  • fubar8 rujan 12, 2017 at 12:19

    napad nam neću komentirat’, o tome se sve zna, ali da ne možemo obraniti niti jedan pick and roll shveda i mozgova (ili neki drugi visoki rus), to mi ne ide u glavu…preuzimali smo do besvijesti, a shved je svaki put prošao igrača i zabio ili asistirao. možda smo mogli jako sniziti petorku, pa pokušati iskakati na pick, a u slučaju spuštanja na mozgova u postu udvajati, jer on nije neki dobar pass-er…al’ opet, šta bi bilo kad bi bilo…

      • 4
      • 1

Ostavite komentar