Radost loptanja pod obručima

Radost loptanja pod obručima

Nakon dugih 15 godina ovaj vikend nam se na male ekrane vraća najuzbudljivija liga svijeta. Naravno, unazad par godina je većina nas imala pristup tome na kabelskim mrežama, ali svi mi dobro znamo da to jednostavno nije to. Mislim na HRT, mrežu dostupnu svima i mjesto na kojem je počela opsesija ovim sportom većini ljudi s ovih prostora. U današnjem modernom svijetu na bespućima Interneta smo udaljeni par klikova mišem od nekakvog streama ili servera za gledanje utakmica, dostupnost je puno veća i lakša te ovaj potez osim što će imati utjecaj na novije generacije toliko će probuditi osjećaj sentimenta u onim starijim.

Moje najranije sjećanje seže na početak novog tisućljeća, dinastija Bullsa se raspršila, Shaq je postao Superman, a Iverson je vodio bitku za sve one koji su slijedili. Nije bilo league passa, pametnih telefona pomoću kojih ujutro provjeravamo rezultate dok pritom još napola spavamo. Ništa nije bilo na dohvat ruke kao danas. Sportske minute nakon Dnevnika su se s nestrpljenjem čekale kako bi vidio koliko je poena Toni Kukoč zabio noć prije u dresu Bucksa i kome je Dikembe Mutombo poslao loptu u treći red tribina. Sve to uz naraciju legendarnog Slavka Cvitkovića koji je svemu tome dao poseban značaj.

Treći program HRT-a bio je utočište svih sportskih fanatika, uključujući mene. Bilo je tu puno popratnih sadržaja uz same utakmice i za svakoga se moglo naći nešto. U to vrijeme se bombardiralo s Bullsima što zbog njihove dominacije, Jordana te naravno magičnog Kukoča. Nosio sam njihove majice i kape kao klinac jer nas se jednostavno šopalo s propagandnim materijalima našeg najboljeg košarkaša. Njihove utakmice su bile debelo najzastupljenije i većina djece su uživo mogli pratiti njegovo veličanstvo i sanjali kako je biti Mike. Ispratili smo ga u mirovinu, dva puta te dočekali novu generaciju zvijezdi s kojom bi odrastali dalje.

Taman kada smo prigrlili Bryanta, Duncana i ostatak ekipe dogodio se hladan tuš. NBA košarka se maknula s malih ekrana i preko noći smo ostali bez glavnog izvora informacija te velike ljubavi. Bili smo osuđeni na učitavanje teleteksta, gledanje vijesti i traženje statistike igrača u časopisu Košarka. Sve to je imalo svoju draž, ali ništa se nije moglo mjeriti s praćenjem uživo. U isto to doba je nekako sve krenulo po zlu za  sport koji nam je donio toliko sreće i radosti. Reprezentacija nam se nakon onog događaja kojeg se uopće nerado prisjećam nikada nije oporavila. Ime Luigija Lamonice na ovim prostorima se tretira kao Voldemortovo i taj dan u Beogradu je crnim slovima upisan u povijest našeg sporta.

Ima li tu neke uzročno posljedične veze? Da li je popularnost sporta ili njegova nedostupnost rezultirala manjom zainteresiranošću mlađe populacije? Ne možemo sa sigurnošću znati, ali vjerujem da tu ima istine. Odlaskom naših legendi Kukoča i Rađe u zasluženu mirovinu nije bilo igrača na vidiku koji bi vratio vjeru mladima u košarku. Bilo je tu mnogo kvalitetnih pojedinaca preko Gordana Giričeka koji je bio tako zabavan lik da ga je Shaq ugurao u perilicu rublja do Roka Lenija Ukića koji je bar na jednu utakmicu doveo velikog Popovicha do preispitivanja svih životnih vrijednosti te vlastite egzistencije svojim floaterima. Nažalost po njih, sve su to „samo” bili epizodni igrači. Da bi uopće došli do te razine morate proći mukotrpan put i nitko od nas nema ni približno pojma što je potrebno da se dosegne taj nivo igre. Ne oduzimam ništa tim igračima govoreći ovo, ali široj populaciji, pogotovo onoj koja prati košarku laički te epizodne uloge nisu mnogo značile, nisu izazivale neku pomamu od strane medija. Naposljetku, nisu vratile NBA na HRT.

Godine su prolazile, prvaci se izmjenjivali, neka nova lica došla su na scenu. Rast tehnologije proporcionalno s razinom košarke nam je postepeno omogućio lakše praćenje i dotok informacija iz SAD-a. Facebook, Twitter, YouTube, Instagram, razvoj ovih socijalnih mreža je spojio cijeli svijet u jednu veliku globalnu mrežu. Isječci s utakmice, crossoveri, zakucavanja, blokade, sve nam je udaljeno par sekundi, jednim dodirom prsta. Za nas vjerne fanove to se nikad neće promijeniti, ali zašto je ovaj potez toliko bitan? Nije radi starije populacije koja će lako naći način da gleda ono što želi nego radi onih koji tek dolaze.

Trenutno imaju priliku vidjeti košarku na vrhuncu svoje ljepote, moći i umijeća. Mogu gledati „male” igrače kako dominiraju igrom i lako se poistovjetiti s njima jer nije potrebno više da imaš 220 centimetara visine da budeš najbolji, iako budimo realni, fakat pomaže. No ono najvažnije je da sada mogu gledati naše igrače kako imaju značajne role u svojim momčadima i nosioci su igre. Bojan Bogdanović iz utakmice u utakmicu osigurava Uti pobjede u zadnjim sekundama i igra sezonu iz snova. Dario Šarić je važan kotačić u najboljem startu Sunsa još od vremena Nasha i Stoudemirea. Mario Hezonja je dobio poštenu priliku u Blazersima dok Ivica Zubac patrolira reketom potencijalnih prvaka. Upravo je ta generacija koja sada brani naše boje u najjačoj košarkaškoj ligi bila zadnja koja je imala prilike gledati NBA na našoj televiziji i sanjala kako će jednog dana zaigrati tamo.

Danas, iako je potpuno nova era i sve je lakše dostupno ovaj potez puno znači. Unatoč Internetu i kabelskim mrežama, nemaju svi pristup tome te mnogo djece unutar svojih obiteljskih domova imaju onaj osnovni paket programa na televiziji. Onaj koji uključuje HRT 2 gdje će sada svake subote uz mile zvukove stručnih komentatora Marka Šapita, Vikija Ivanovića te Danijela Lutza imati priliku zaljubiti se u ovaj divan sport. Upravo oni će biti ovoj generaciji ono što je nama bio Slavko Cvitković. Bogdanović, Šarić i ostali će biti ono što su bili Dražen, Toni i Dino. Dovoljno je da jednu iskru u očima djeteta pretvore u plamen i zainteresira ga za bavljenje sportom.

Tko zna, možda će upravo netko od njih za 20 godina driblati po parketima NBA lige upravo zato što su jedne dosadne, kišne subote odlučili prebaciti na HRT 2. To je dovoljna pobjeda sama po sebi. Riječima jednog velikana, košarkaški sladokurci uživajte u radosti loptanja pod obručima, ovoga puta u novom ruhu, na Hrvatskoj radioteleviziji.

    Ostavite komentar