Promjenom do napretka – čin prvi

Promjenom do napretka – čin prvi

„Svi vole napredak, ali nitko ne voli promjenu.“Geoffrey Garrett

Prijestupna veljača koja je iza nas nije donijela neke značajnije promjene u NBA „igri zona”. Lovci na zlato, odnosno oni koji imaju legitimnu šansu ugrabiti puni plijen, ostali su isti. Dovoljno zanimljivo, dolaze iz iste savezne države čiji je nadimak Zlatna. Štoviše, dolaze iz istog grada. Još bolje, igraju u istoj areni.

Lakersi predvođeni Kraljem Jamesom i Clippersi predvođeni (Long)Claw Leonardom i dalje su glavni favoriti za NBA tron. Dapače, Clippersi su jedini pretendenti na naslov koji su ovog prijelaznog roka povukli konkretne poteze po pitanju svog rostera. Marcus Morris i Reggie Jackson zanimljiv su dodatak kluba koji u Staples Center želi izvjesiti prvi pobjednički barjak koji nije purpuran i zlatan. Trenutačni pokazatelji – solidan potez uprave Clippersa. Drugi najznačajniji potez također je povukla kalifornijska momčad. Pali Ratnici ove godine izgledaju više kao “Zlatna družina” iz tv-serije na koju aludiram nego na klub koji je nastupio u pet uzastopnih NBA finala. Međutim, Steve Kerr i uprava kluba iz San Francisca zapravo razmišljaju o budućnosti. Iz Minnesote je u zamjenu za D’Angela Russella stigao ćudljivi Andrew Wiggins. Uz visoki pick na ovogodišnjem NBA draftu, oporavak splash brothersa i fokusiranog Wigginsa Warriorsi bi iduće sezone ponovno trebali biti opasni.

Ironično, jedini kalifornijski klub koji zasigurno ni nagodinu neće primirisati NBA tronu nosi ime – Kings.

Drugo najbogatije kraljevstvo košarkaškog Westerosa nesumnjivo je Texas. Houston Rocketsi već duže vrijeme sanjaju o velikom finalu, ali u teškoj Zapadnoj konferenciji nikako da se popnu do vrha. Munjevitom dvojcu Harden – Westbrook Rocketsi su u veljači pridružili Roberta Covingtona, a Houston su napustili Clint Capela i Nenê. Možda implementacija Covingtona u startnu petorku pogurne Rocketse do vrha. Možda. Vrijeme Dallas Mavericksa na europski pogon tek dolazi, a San Antonio Spursi će zaista morati nešto promijeniti ne bi li se našli u playoff slici. Nakon 22 godine prijeti im propuštanje doigravanja i kraj rekordne serije u povijesti NBA lige.

Na gotovo zaboravljenom Essosu jedna momčad ipak je vrijedna spomena. Kladionice ju čak stavljaju između losanđeleškog dvojca kao ozbiljnog kandidata za naslov prvaka. Predvođeni Grčkim Čudovištem ratoborni Srndaći žele postati okrunjeni jeleni. Ono što će najvjerojatnije postići je apsolutna prednost domaćeg terena u doigravanju koje su već osigurali. Za prvo veliko finale nakon 46 godina vjerojatno će morati pregaziti najtrofejniji NBA klub ili aktualne prvake.

Sve će biti jasnije jednom kad 18. travnja počne najiščekivaniji dio sezone. Možda po prvi put vidimo playoff seriju koja ne izlazi iz iste dvorane. Možda u toj seriji Kawhi po drugi put postane Kraljosjek. Možda momci iz Kolorada iskopaju zlatni grumen dovoljno velik za prsten NBA prvaka. Možda Istok iznenadi Zapad. Možda. Međutim, Game of thrones analogiju na stranu, ovo nije priča o „možda“, a nije niti fikcija.

Ovo je priča koju vrlo rado pričam. Ovo je priča o ekipama, odnosno njihovim vlasnicima i generalnim menadžerima , koji su više-manje uspješnu družinu ključnom promjenom pretvorili u šampionsku. Iako se najvažnije razmjene najčešće događaju za vrijeme ljetnog prijelaznog roka, što je naravno povezano i s NBA draftom, ponekad je veljača stvarno znala biti premetača. U posljednjih tridesetak godina ističu se četiri takva događaja koja su contendere pretvorile u prvake ili pak aktualne prvake vratile na pravi put.

 

  1. Friends will be friends

Osamdesete godine prošlog stoljeća gotovo jednoglasno su opisane kao renesansa NBA lige. Nakon “ludih” 70-ih i pripojenja ABA lige NBA ligi oživljeno je rivalstvo Istočne i Zapadne obale, Bostona i Los Angelesa. Rivalstvo Birdovih Kelta i Magicovih Lakersa oživilo je i samu ligu. Međutim, kroz spomenuto desetljeće, u sjeni, rasla je i jedna druga ekipa.

Jack McCloskey bio je odlučan u namjeri da Detroit Pistonse pretvori u NBA prvake. Trader Jack nije slučajno dobio taj nadimak. U razdoblju od 1979. do 1992. dogovorio je ukupno 30 razmjena od kojih se najvažnijom pokazala ona iz veljače 1989. Naime, u sezoni 1987./88. Pistonsi su konačno preskočili prepreku zvanu Boston Celticsi. Uslijedila je finalna serija u kojoj su Lakersi obranili naslov prvaka ponajviše zahvaljujući ozljedi Isiaha Thomasa. Iduće sezone košarkaški svijet je očekivao da će Pistonsi bez problema napraviti idući korak, ali kemija u momčadi više nije štimala. Najbolji strijelac momčadi, a ranije kao Jazzer dvaput i najbolji strijelac lige, Adrian Dantley, nije bio zadovoljan brojem šuteva koje je dobivao u trenucima kada su se „lomile” utakmice. Istini za volju, AD nije bio samo najproduktivniji, već i najučinkovitiji klip detroitskog motora. Međutim, svi su bili svjesni da su Pistonsi Zekeova momčad.

Ako je suditi po ESPN-ovom dokumentarcu „Bad Boys”, iz serijala 30 for 30, Dantley se čak požalio novinaru koji je nazočio jednom od treninga Pistonsa.

„Znaš u kome je problem. U njemu!”, ispalio je pokazavši na Thomasa.

McCloskeyu, kao ni treneru Chucku Dalyju, takvi problemi nisu trebali. Petnaestog veljače, u zamjenu za Dantleya i budući izbor prve runde NBA drafta, iz Dallas Mavericksa je stiglo all – star krilo, Mark Aguirre. Ovaj slučaj postaje zanimljiviji kada znate da je Mark vjenčani kum Isiaha. Ako pitate Dantleya, to je bio glavni razlog ove razmjene. Aguirre pak misli da usporedbe nema, on je bolji igrač. Svi znamo da je u košarci, kao i u životu, ipak najbitnija kompatibilnost. Aguirre, koji je od dolaska u ligu (izabran kao 1. pick upravo ispred Thomasa 1981.) nosio stigmu problematičnog suigrača, bio je spreman žrtvovati statistiku za NBA krunu. Ako ti je k tome kapetan momčadi najbolji prijatelj, tim bolje. Od tog trenutka Pistonsi su djelovali nezaustavljivo. Regularni dio sezone završili su omjerom 63 – 19 osiguravši prednost domaćeg terena u predstojećem doigravanju. U doigravanju, jedina ekipa koja im je stvorila kakve takve probleme bili su Bullsi Air Jordana. Pistonsima je trebalo čak šest utakmica da se otarase mladih Bikova. Šesta je, poetski, odigrana u Chicagu, gradu u kojem su Thomas i Aguirre odrasli.

Finalna serija bila je repriza finala iz 1988., barem po sudionicima. Rezultatski, nikad nije bilo upitno da NBA liga dobiva novo plemstvo. Metlom su u mirovinu ispratili najboljeg strijelca u povijesti NBA lige, Kareema Abdula Jabbara. Slavlje je moglo početi.

Za razliku od nekih drugih ekipa, Pistonsi su 1990. ponovili uspjeh. Taj put, ponovno je Aguirre „progutao” ego sugeriravši Dalyju da ne želi sputavati razvoj zvijezde u usponu te da nema problema u igru ulaziti s klupe. Ta zvijezda bio je Dennis Rodman.

Kratka ali intenzivna vladavina Bad Boysa završila je 1991. godine. Bullsi su odrasli, psihički i fizički, možda ponajviše zbog školovanja koje su im priuštili Detroit Pistonsi.

 

  1. Clyde glides home

U sezoni 1994./95. braniteljima naslova nije išlo najbolje. Na Valentinovo su, s omjerom 30 – 17, bili sigurni sudionici doigravanja, ali daleko od forme koja bi odgovarala aktualnim prvacima. Rudy T., kako su treneru Rudyju Tomjanovichu tepali Amerikanci, znao je da nešto moraju mijenjati. Srećom po sve ljubitelje košarke u Houstonu ukazala se prilika koju Rocketsi nisu htjeli, a ni smjeli, propustiti. Clyde the Glide Drexler, jedan od najboljih košarkaša koji je ikad ponikao u Houstonu, vratit će se kući napraviti ono što on i Hakeem Olajuwon kao sveučilišni igrači nisu uspjeli dvanaest godina ranije. Osvojiti naslov prvaka.

Cijena koju su Rocketsi morali platiti, međutim, nije bila simbolična. Za Clydea i Tracyja Murraya u Portland su poslali Marcela Nicolu, Otisa Thorpea i budući izbor prve runde NBA drafta. Thorpe je, uz Hakeema, bio jedini Rocket čiji je PER bio iznad prosjeka lige. Startnog krilnog centra šampionske momčadi nije bilo lako nadomjestiti, ali prilika je jednostavno bila predobra, gotovo nestvarna.

„Ne mogu biti sretniji nego što jesam. Ovo je mjesto u ligi u kojem sam htio igrati radije nego bilo gdje drugdje. Odrastao sam ovdje i sva obitelj mi živi ovdje”, prokomentirao je povratak kući Drexler.

„Još uvijek ne mogu vjerovati. Ni u snovima nisam mogao zamisliti da će se ovo dogoditi. Predobro je da bi bilo istinito”, u sretnoj nevjerici izjavio je Dream.

„Kad pogledate razmjene i salary cap ovakve stvari se rijetko događaju. Ovo što smo uspjeli ostvariti je praktički čudo”, oduševljen je bio trener Tomjanovich.

Oduševljenje je jedna stvar, a ostvarenje cilja je ipak nešto drugo. Sezonu su završili s omjerom 47 – 35, što bi značilo da su od veljačke zamjene ostvarili negativan omjer pobjeda i poraza. Nije ih omelo. Samo im je omogućilo posebniji ulazak u košarkašku povijest. Čak ni odlazak Vernona Maxwella nakon poraza na otvaranju doigravanja u Salt Lake Cityju nije zaustavio Clutch City. U prve dvije runde doigravanja, protiv Utah Jazza i Phoenix Sunsa, čak pet puta su igrali utakmice koje su morali dobiti. Nisu zadrhtali, tek poslali „poljubac smrti”, a najbolje su ostavili za konferencijsko i NBA finale.

Hakeemov „dream shake” kojim je počastio Davida Robinsona i tip – in polaganje koje je označilo nevjerojatan povratak u prvoj utakmici finalne serije protiv Orlando Magica highlightsi su jedine šampionske momčadi koja je taj pothvat ostvarila bez prednosti domaćeg terena. Drexler je konačno došao do toliko željenog prstena koji mu je izmakao kao članu Blazersa. Olajuwon je Patricku Ewingu dodao Admirala Robinsona i Shaquillea O’Neala i tako u samo dvije sezone nadigrao svu trojicu centarskih suvremenika koji će dvije godine kasnije biti uvršteni u „Top 50” NBA igrača.

Cijeli put do drugog uzastopnog NBA naslova najbolje je sažeo trener Tomjanovich prilikom preuzimanja trofeja:

„Nikada ne podcjenjujte srce prvaka!”

Iduće sezone zvjezdani put Raketa završio je protiv iste ekipe koja im je nanijela posljednji playoff poraz. Seattle SuperSonicsi su imali njihov „broj”, kao što su oni imali onaj iz Arizone. Godinu kasnije reinkarnacija koja je uključivala Sir Charlesa Barkleya nije mogla dalje od konferencijskog finala. Te godine ionako su bile rezervirane za drugi mandat Michaela Jordana kao vladara NBA svijeta.

 

  1. All you need is Sheed

Godina je 2004. Detroit Pistonsi ponovno su sila u Istočnoj konferenciji. Talentiranu grupu činili su Chauncey Billups, Richard Hamilton, Tayshaun Prince i Ben Wallace. Mozak operacije – Larry Brown. Legendarnom treneru u životopisu je nedostajala jedino NBA titula. Godinu ranije, ali bez Browna za kormilom, Detroit je imao najbolji omjer na Istoku. Prednost domaćeg terena im, međutim, nije pomogla u konferencijskom finalu u kojem su pometeni od New Jersey Netsa. Netsi, predvođeni Jasonom Kiddom bili su na putu prema drugom uzastopnom NBA finalu.

No i s novim trenerom na klupi nešto je nedostajalo. GM Pistonsa Joe Dumars znao je što im treba, ali nije htio dirati jezgru momčadi. Za igrača koji bi automatski ušao u startnu petorku, tzv. impact playera, u razmjenu je morao uključiti čak dvije momčadi. Dvadesetog veljače, u razmjeni između Pistonsa, Hawksa i Trailblazersa, u Palaču je stigao Rasheed Abdul Wallace. Čovjek koji je u povijesti NBA lige ostao upamćen po rekordnom broju tehničkih pogrešaka u jednoj sezoni, umjesto po talentu kojeg mu nije nedostajalo. Ispod radara je prošao Mike James koji je u razmjeni triju momčadi također postao član Pistonsa, a Detroit su napustili Chucky Atkins i Lindsey Hunter. Sheed je, ispostavilo se, bio reinkarnacija Marka Aguirrea. Zvijezda koja je postala član udarne postave kao dio sustava odrekavši se pritom zvjezdanog statusa.

“Činjenica da ne moramo razbiti jezgru ekipe, a možemo dobiti njega, učinila je odluku vrlo jednostavnom za nas”, izjavio je Dumars.

Pistonsi su regularnu sezonu završili s 54 pobjede na svom kontu. U polufinalu Istoka osvetili su se Netsima za lanjski poraz, a vrhunac je stigao u finalnoj seriji u kojoj su u pet utakmica umirovili Karla Malonea i označili kraj Shaq&Kobe ere u Los Angelesu. U trećoj utakmici dozvolili su Lakersima samo 68 poena i time apostrofirali ono što je uvijek definiralo detroitsku košarku. Obrana. Trener Brown, za kojeg su znali reći da je sretan samo kad je nesretan, konačno je mogao odahnuti.

Godinu dana kasnije nisu uspjeli ponoviti ono što su Bad Boysi učinili petnaest godina ranije. Peta utakmica te finalne serije spojila je Rasheeda i još jednog sudionika ovih priča, ali nije izbrisala veselje i ponos kojim su ispunili Motor City 2004. godine. Dvije godine kasnije Pistonsi su postali jedna od rijetkih NBA momčadi koja je imala čak četiri predstavnika na all – star utakmici. Dio te četvorke bio je i R. Wallace. Rijetki, kao što znamo, nađu rijetke.

 

  1. Gasol answers the call

Sredinom ’90ih NBA liga je nastavila politiku ekspanzije, ovog puta čak izvan granica SAD-a. Pa iako su Grizliji iz Vancouvera uskoro migrirali južnije, Toronto Raptorsi su ostali na Sjeveru čekajući i nadajući se da će jednom osvanuti i njihov dan slave. Godinama su pokušavali s raznim herojima u glavnoj ulozi, ali Vince Carter, Chris Bosh i DeMar DeRozan nisu bili oni koje su čekali. Raptorsi nisu mogli dalje od konferencijskog finala. Posljednje tri godine, predvođeni duom DeRozan – Lowry, redovito su ispadali od Kralja i Kavalira, dvaput čak bez ispaljenog metka.

Međutim, Jamesova seoba na Zapad otvorila je širom vrata Istoka.

Prvi potez uprava Raptorsa povukla je tijekom ljetnog prijelaznog roka. DeRozan, Jakob Pöltl i zaštićeni pick prve runde poslani su u Teksas, a u suprotnom smjeru su krenuli Kawhi Leonard i Danny Green. Leonard je nesumnjivo bio kamen temeljac šampionskih aspiracija Toronta. Dvostruki obrambeni igrač godine, najkorisniji igrač finala i NBA prvak iz 2014. imao je, međutim, problema s ozljedom zbog koje je često propuštao tzv. back to back utakmice. Popularni „load management”. U veljački prijelazni rok Raptorsi su ušli s omjerom 39 – 16. Udobno smješteni na drugom mjestu Istočne konferencije još uvijek nisu bili sigurni imaju li sve dijelove koji su potrebni za dosezanje košarkaškog Mt. Everesta. Opcija mirovanja i nadanja najboljemu nije nešto što je zanimalo predsjednika Raptorsa Masaija Ujirija. Pitanje obrambenog segmenta na centarskoj poziciji kao i Leonardove dugovječnosti u dresu Raptorsa navelo je Ujirija i generalnog menadžera Bobbyja Webstera na još jedan veliki potez.

Osmog veljače, u zamjenu za Jonasa Valanciunasa, Delona Wrighta, C.J.-a Milesa te izbor druge runde NBA drafta 2024., u Toronto je sletio još jedan nekadašnji obrambeni igrač godine. Marc Gasol. Raptorsi su otvorili karte.

Gasolova prilagodba nije tekla munjevitom brzinom, ali do starta doigravanja 2019. već je bio na radnoj temperaturi. Tajming je sve. Znali su da će u njemu dobiti ono što im je nedostajalo s Valanciunasom, žestoku obranu u četvrtoj četvrtini. Vjerojatno bi Joel Embiid i Giannis Antetokounmpo mogli nešto reći na tu temu. Ali, daleko od toga se Marcov doprinos sveo samo na taj dio igre. Pick and roll napad, preciznost s linije slobodnih bacanja, odličan pregled igre i dodavačko umijeće definitivno je bilo ono što je Raptorsima trebalo.

“Kao centar, kada ga gledam, inspirira me da radim na svojem dodavanju”, izjavio je Serge Ibaka, Gasolova zamjena u Torontu.

Sjećanja su još uvijek svježa na ono što je uslijedilo. Prvi pobjednički koš sa zvukom sirene u sedmoj utakmici neke playoff serije. Kroćenje Grčkog Čudovišta nakon par izgubljenih bitaka. Za kraj, za povijest, ispratili su aktualne prvake iz Oaklanda i Kanadi donijeli prvi košarkaški naslov. Marc i Pau tako su postali prva braća ovjenčana naslovima NBA prvaka. Kawhi je dokazao da može biti junak u bilo kojoj sredini, nešto što pokušava i ove sezone. Pascal Siakam se pretvorio u NBA zvijezdu. Lowry je konačno dočekao prsten.

Nakon što je završila slavljenička parada, dugo ljeto dalo je odgovor na pitanje s polusezone. Svi na kraju odlaze na Zapad. Nema veze. Sjever, kao što znamo, pamti. I čeka nove junake.

Zaljubljen u košarku od povratka Najvećeg iz prve mirovine. Trash talker poput Birda s identičnim vertikalnim odrazom. Kad ne svira tamburu upija svaku mudrost Velikog Aristotela i ekipe s TNT-a. BBQ chicken alert!

    Ostavite komentar