Plavi anđeo Dallas Mavericksa

Plavi anđeo Dallas Mavericksa

Dražen, Toni, Dino, Vlade, Arvydas, Šarunas. Ne moram pisati prezimena ovim veličinama jer ih svi dobro znamo, njihova imena nose dovoljan značaj. To su pioniri, prvi Europljani koji su se odvažili otići „preko bare“ kako bi dokazali sebi i ostatku svijeta da su dovoljno dobri da bi se natjecali s najboljima. Dražen je svojedobno bio najbolji igrač na starom kontinentu, dominirao je nad konkurencijom. Došavši u NBA ligu skupljao je mrvice iza realno lošijih igrača. Bio je vještiji, veći radnik te je imao više srca no pola igrača tamo zajedno, ali to nije bilo bitno. Vodio je bitku za sve one koji su slijedili. Istrpio je mnogo toga da bi konačno došao na svoje. Toni je najtrofejniji Europski košarkaš, ali je bio trn u oku čak vlastitim suigračima u Chicagu. Prošao je torturu kako bi dosegao status koji je imao. Oni su razbijali barijere, stigmu oko Europljana da su mekani, neatletični, nedovoljno dobri. Prošli su trnovit put kako bi igračima nakon njih bilo lakše, kako bi se mogli ravnopravno boriti za minute na terenu. Ksenofobija, velika američka tradicija. Sudeći po trenutnom vođi te nacije takav način razmišljanja nikada neće iskorijeniti, ali srećom po nas u okvirima lige je davnih dana zaboravljen.

To je dozvolilo i dopustilo razvoj košarci da postane globalni sport te otvorilo vrata igračima svih rasa i narodnosti. Jedan od igrača koji je krenuo stopama navedenih velikana je plavokosi div iz malenog mjesta u Njemačkoj. Iako se u početku susreo s ponekim problemima svojih prethodnika nije dugo trebalo struci Mavericksa da shvate što imaju u svojim rukama. S visinom od 213 centimetara si instantno stavljen u kalup igrača kakav moraš biti. Srećom po nas globalizacijom sporta razina košarke se podigla za nekoliko klasa i tako dopustila Dirku da unese nikad viđenu novost na NBA parketima. Ne želim reći da prije njega nije bilo igrača s takvim potencijalom, ali su igrali u takvoj eri košarke koja nije dopuštala to i bili su pomalo potlačeni. Nowitzki je upao u ligu u neko vrijeme tranzicije u novom mileniju kada se tražilo novo lice lige nakon odlaska Jordana u mirovinu. Mijenjala su se pravila i tako se odjednom prije nepoželjan set vještina za visokog igrača pretvorio u opasno oružje. Bio je toliko talentiran da je jednostavno natjerao ligu da se prilagodi njemu umjesto on njoj. Naravno, nije sve bilo med i mlijeko, pogotovo u početku. U svojoj prvoj sezoni bio je dočekan na zub i s mnogo skepse, a sa svojim lošim igrama je samo davao materijala nemilosrdnim medijima. Savršeno se uklapao u stereotipni kalup Europljana. No već u svojoj drugoj sezoni je razbio tu sliku i svima jasno dao do znanja o kakvom igraču se radi. Kombinacija kreativnosti, šuta, visine i agilnosti bila je nepremostiva prepreka za većinu obrana. Takav set vještina nije bio viđen do tada te se može reći da je upravo Dirk bio prvi prototip famozne „stretch četvorke“. Visoki igrač koji češće igra licem košu te ima bekovski pristup igri. Ništa čudno s obzirom na to da je razvijao svoju igru u Europi gdje se igrača odgaja tako da mu se bruse sve vještine i ostanu uz njega kroz cijelu karijeru. Nowitzki je premašio debelo visinu da bi bio bek, ali su mu zato ostali svi potrebni alati da bude ponajbolji igrač koji je kročio na NBA parkete.

Uspon plavog anđela išao je veoma brzo i nakon par sezona izabran je na All Star susret te je biran u najbolje petorke lige. Pod vodstvom Dona Nelsona u čijem napadu je bio glavna točka procvjetao je u rasnog MVP kandidata. Uz Stevea Nasha vratio je Mavse nazad u doigravanje i na kartu lige. Sve je išlo po planu, ali kako su sezone odmicale tako su proporcionalno očekivanja uprave i medija rasle. Tražio se rezultat u doigravanju. U to vrijeme Zapadna konferencija je bila apsolutno krcata talentom. Spursi, Lakersi, Kingsi, Wolvesi, Nuggetsi, Sunsi, svi su s pravom gledali ka vrhu. Imao je par posrtaja, ali kako kažu, prvo moraš pasti da bi uspio. Svoje prvo NBA finale iskusio je 2006. godine kada su s druge strane stajali izabranici Miami Heata predvođeni Wadeom i Shaqom. Bili su favoriti, sve je bilo predodređeno da Dirk okruni svoju sjajnu sezonu s naslovom prvaka. Krenuli su s dvije gostujuće pobjede i vratili se u Dallas završiti posao. No onda je uslijedio pravi šok za sve njih jer je Wade pronašao brzinu više te postao nerješiva enigma za momčad Mavsa. Uzeli su četiri pobjede u nizu i ispisali povijest. Salva kritika se spustila na Dirka i lagano mu se na leđa počelo stavljati breme gubitnika. Unatoč tome što je bio redovan s prosjecima od 25+ poena s izuzetno efikasnim učincima i dalje je bio kritiziran jer nije isporučio kada je trebalo. To ga nije spriječilo da i dalje dominira nad konkurencijom, sezone s 50+ te čak 60+ pobjeda su se nizale te su se našli na prvom mjestu u konferenciji. 2007. godine krenuli su u novi pohod na finale i slovili su kao favoriti da odu do kraja. U prvom krugu čekao ih je sraz s Golden State Warriorsima. Nitko nije očekivao da će im uzeti utakmicu, a kamoli seriju, ali dogodilo se neočekivano. Baron Davis, Stephen Jackson, Jason Richardson, Monta Ellis i društvo su skinuli skalp moćnim Mavsima.

Narativ gubitnika je postajao sve glasniji, a to se odrazilo i na igre Dallasa u narednim godinama. Konkurencija oko njih se pojačala dok su oni ostali na mjestu. I dalje su pobjeđivali i imali solidne sezone, ali bez pravog uspjeha u doigravanju. To je trajalo sve do 2010. kada je kontroverznom vlasniku ekipe, Marku Cubanu prekipjelo te je povukao par odličnih poteza. Već par sezona ranije je zaposlen novi trener, Rick Carlisle dok je sad veći fokus stavljen na konstrukciju rostera. Produžili su ugovor s Kiddom te doveli Shawna Mariona i potpisali par solidnih igrača rotacije (Stevenson, Caron Butler). Ponovo isti scenarij, sezona s 55 pobjeda i poraz u prvom krugu doigravanja od mrskih rivala iz San Antonija. To sve tik pred ljeto kada je Nowitzki postao slobodan agent te se njegova sudbina u Dallasu činila upitnom. Cuban je odagnao sve dileme davši mu instantno produženje ugovora. Potpisan je i Tyson Chandler koji je stabilizirao obranu te je još jedan pohod na NBA naslov mogao započeti. Regularna sezona kao i svaka druga, sigurno mjesto u doigravanju, ali pravo dokazivanje je tek trebalo započeti. Prvi krug i susret s uvijek žilavim Portlandom je prošao bez povećih problema u šest utakmica. Slijedio je spektakl, bar je trebao biti. Aktualni prvaci Lakersi pometeni su od strane Dirka i Terryja koji je tada igrao košarku života. U konferencijskom finalu čekala je mlada, talentirana ekipa Oklahome predvođena trojcem Harden, Durant i Westbrook. Nowitzki je pružao izvanserijske partije i iskustvo je ipak presudilo te su se igrači Mavsa nakon 5 godina čekanja ponovo našli u velikome finalu. S druge strane tko drugi nego on, osoba koja mu je uzela prsten ispred nosa, Flash u društvu samoprozvanog kralja. Trebala je to biti velika krunidba Kralja Jamesa i njegovih vitezova, ali nešto se tu moralo pitati i Nowitzkog. Svi su već naslov prvaka dali Heatu, ali ono što je uslijedilo je šokiralo sve. Fantastična predstava velikog Nijemca na najvećoj sceni. Katarza, iskupljenje, igrao je kao opsjednut i bio apsolutni teror za ekipu Miamija. Fenomenalan u clutch situacijama, staložen, uvijek je našao rješenje i činio najbolje za svoj tim. Zabijao je nemoguće šuteve te je stavio Dallas na svoja leđa i odveo ih do obećane zemlje. Umjesto krunidbe kralja svjedočili smo jednom od najljepših trenutaka u povijesti lige.

Nije bilo osobe koja nije navijala za njega u tom finalu (osim vagonaša Jamesa naravno). Narativ je bio debelo na njegovoj strani zbog zloglasne „odluke“ LeBrona. Bio je to svojevrsni sukob dobra protiv zla, a kako to ide u životu, dobro često pobjeđuje. U 32. godini života igrajući na trenutke pod temperaturom i na jednoj nozi ostavio je apsolutno sve što ima na parketu kako bi dosegao toliko željeni trofej prvaka. Nakon zvuka sirene emocije su proradile svima, ne samo njemu. Toliko godina čekanja, srceslamajućih poraza i napora, sve se vratilo te noći u Miamiju. Nitko mu nije mogao osporiti talent i Hall of Fame karijeru što god da se dogodilo, ali taj naslov prvaka ga je zapečatio kao jednog od najboljih što je košarka vidjela. Uzdigao ga je na Pantheon najvećih. Teško je ne navijati za Dirka. Uvijek je bio nesebična ličnost, nikada nije okrivljavao suigrače za poraz, stavio bi svu krivicu na sebe. Redovito je uzimao manje novca kako bi ekipi omogućio fleksibilnost cap spacea. Na parketu se nije ponašao kao bahati superstar nego s poštovanjem prema suigračima i protivniku. Dovraga, čak je i Njemačkoj donio medalju s velikog natjecanja, i to dvije. Zato taj naslov ima nekako posebnu težinu. Koliko ljudi cijene Dirka možemo vidjeti ove sezone. Nema službene objave oko umirovljenja, nema nikakvih farewell toureva kao bahata primadona. Ne, ništa od toga, Dirk igra svoju igru, potiho u sjeni, ali grijeh je ne pozdraviti takvu veličinu kada dođe u vašu arenu. Navijači Bostona su zapalili TD Garden klicanjem njegovog imena kako bi se vratio u igru, fanovi u svim dvoranama navijaju za njega usprkos tome što igra za protivničku momčad. Komesar lige ga je uvrstio na All Star susret da mu se oda počast. Doc Rivers je zatražio time out kako bi održao govor i dao fanovima da pokažu svoju zahvalnost za veličanstvenu karijeru Nowitzkog. Kakva je to karijera samo bila.

Stvarno nema potrebe da nabrajam individualna priznanja jer njegov značaj seže puno dublje od toga. Je, MVP je, šampion i MVP finala. Ujedno je i igrač koji je natjerao uobražene Amerikance da promjene mišljenje o Europljanima. Stvorio je revoluciju u košarci svojim načinom igre. Otvorio je vrata za mnoge druge igrače koji možda u nekim drugim okolnostima nikada ne bi dobili šansu zaigrati. Mislite da bi Andrea Bargnani ikada bio prvi pick drafta bez Dirka? Njegov utjecaj nema granice te je možda i najvažniji Europski igrač ikad, u samome vrhu svakako uz nabrojanu gospodu u uvodu teksta.  Ne znamo sa sigurnošću da li je ovo zaista zadnja sezona za legendu Dallasa. Iskreno, nisam spreman za svijet u kojem gledam utakmicu Mavsa i ne odigra se akcija za izolaciju Dirka, za taj magični fadeaway s jedne noge. Ali ako je, ne mogu si dopustiti da ode bez da mu kažem hvala za sve što je učinio za ovaj sport koji svi volimo. Hvala na svim uspomenama što si stvorio, na svim divnim trenucima kojima si ispisao stranice povijesti. Promijenio si svijet košarke zauvijek na bolje.

    Ostavite komentar