PAD DINASTIJE

PAD DINASTIJE

Prije 5 godina Bleacher Report je pokušao predvidjeti najboljih 20 igrača lige danas. Iznenađujuće, na visokom 3. i 4. mjestu se nalaze Dwight Howard i Kevin Love, ispred Anthonyja Davisa i Jamesa Hardena su svrstani Rajon Rondo i Blake Griffin, a listu zatvaraju Deron Williams, Carmelo Anthony, Andrew Bynum, Brandon Jennings i Greg Monroe. Naravno, lista danas izgleda kao potpuni fail, no da sada idemo složiti istu takvu vjerojatno bi i mi za 5 godina izgledali kao budale. Nerealno je uopće očekivati da je tako lako predvidjeti niz događaja i izbjeći neke faktore koji se pojave uz to putovanje kroz vrijeme. Prije svega, jer ne živimo u determinističkome svijetu.

Linearizirani modeli su najpoznatije vrste modela jer se najviše primjenjuju u školovanju, pogotovo jer su lako primjenjivi. Međutim, u stvarnosti je determinizam nešto o čemu možemo pričati samo u teoriji jer kao što sam spomenuo, događaje je nemoguće predvidjeti s obzirom na ogromnu količinu povezanih faktora. Najpoznatija teorija koja opovrgava takav pogled na svijet je poznata pod imenom butterfly effect ili teorija kaosa. Točnije, butterfly effect je samo komponenta teorije kaosa i naziv koji opisuje minijaturnost faktora koji može biti utjecajan na kompletan razvoj situacije;

„Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi.“

Neće zbog zamaha krila doći do uragana, već je najmanja sitnica u stanju pokrenuti puno veći sklop događaja koji rezultira skroz nepredvidljivim rezultatom. To je prizma kroz koju treba promatrati spomenutu listu. Na listi se nalazi i Derrick Rose, ali njegov pad se pripisuje ozljedama i vjerojatno nitko ne bi bio spreman prozvati autora te liste zbog tog imena. Međutim, evolucija igre, igračke navike i treninzi su također bitan faktor kao i ozljede, te su jednako nepredvidivi. Zato se tu više radi o nelinearnom sustavu koji bi mogao biti donekle predvidljiv samo uz pomoć superkompjutera gdje bi se mogao uračunati svaki faktor. To nažalost nemamo.

Danas se igra u potpunosti preselila na perimetar, a kroz bližu povijest možemo tražiti događaje koji su na to utjecali. Šuteri su cijenjeniji od obrambenih igrača, izgleda kako je lakše iznuditi prekršaj na perimetru nego reketu. Zašto? To je i poanta cijelog uvoda, nemoguće je u potpunosti predvidjeti svaki korak, ali u idućih par serijala tekstova ću proći svaki događaj koji je po meni postavio temelj u stvaranju suvremene košarke. Događaje bez kojih bi današnjica izgledala potpuno drukčije, te čiji je utjecaj na kulturu igre bio puno veći od njih samih. Ključne točke koje su oblikovale današnju koncepciju igre, omjer snaga i nositelje franšizi. Tu treba objasniti puno stvari, poput razloga zašto su bekovi i small ball danas potpuno dominantni. Zbog izostanka dominantnih i tehnički potkovanih centara u ključnom trenutku razvoja igre, prelijeva talenta i kvalitete na druge pozicije ili jednostavno zbog toga što se evolucija pobrinula da igrači koriste ono što im je ponuđeno? Zatim, razvoj međuodnosa hero balla i team balla te prilagodba obrambenih schema, rađanje današnjih ikona i supertimova te zalog za budućnost. Za početak takve priče krenut ćemo od pada prve i do danas najjače dinastije 21.stoljeća – Los Angeles Lakersa.

BLATO I ZLATO

Američki san je propaganda koja još dan danas živi, ideal po kojem je svakome građaninu SAD-a pružena ista prilika pod istim uvjetima da ostvari svoje snove u stvarnosti. Rekli bi, socijalna jednakost, nažalost ostvariva jedino u utopiji. Kad bi pitali prosječnog građanina SAD-a gdje bi najviše, a gdje najmanje volio živjeti odgovor bi vjerojatno glasio New York ili Los Angeles, odnosno Detroit ili Chicago. Ništa čudno, Detroit i Chicago su u prvom dijelu prošlog stoljeća bili stupovi američkog gospodarstva s moćnom automobilskom industrijom, da bi zatim doživjeli ekonomski krah koji je rezultirao s tisućama nezaposlenih i odražajem na kulturu tadašnje generacije koja još uvijek dolazi do izražaja kroz nenormalo visok stupanj kriminala. S druge strane, kad pomislite na ispunjavanje snova, uspjeh i slavu, pomislite na Los Angeles ili New York. Tu savršeno možemo vidjeti kako su generacije ljudi prolazne, ali ideali su vječni. Isti ideal koji je propao u Detroitu i Chicagu te se više pretvorio u neku sprdnju, živi na suprotnoj strani države. NBA Finale 2004. godine je bila savršena prilika da se taj idealistički pogled predoči kroz metaforu na košarkaške terene. Detroit, takozvani Ghost Town, grad izgubljenih snova na jednoj strani, a na drugoj Purple and Gold Lakersi iz Grada Anđela.

Lakersi su nakon threepeata ispali od eventualnih prvaka, San Antonio Spursa i to ih je gurnulo ka osvježavanju ekipe. Potpisani su Karl Malone i Gary Payton čime se oformila po imenima jedna od najjačih ekipa u povijesti lige. Iako ni Malone ni Payton nisu bili u naponu snage, bili su sposobni odraditi barem ulogu solidnog role playera. Maloneu je to bila posljednja prilika da dođe do prstena nakon što je cijelu karijeru proveo u Jazzu, dok je Payton svoju priliku iskoristio dvije godine kasnije s Heatom. Čisti primjer kako lovci na prstenje ne postoje samo danas, u ovoj „iskvarenoj“ eri. Također, čisto sumnjam da bi taj jedan prsten Maloneu dao dodatan adut u raspravama tko je najbolja četvorka svih vremena. No, barem bi jedan oduzeo. To je ipak tema za drugi tekst.

Sva svjetla su ipak bila uperena prema dvjema superzvijezdama, Shaquilleu O`Nealu i Kobeu Bryantu te njihovom sporu oko glavne uloge u ekipi. Bilo je jasno kako je Kobe igrački prerastao ulogu druge violine, a još više je bilo jasno kako O´Neal nije bio spreman predati ključeve ekipe drugome. Kada u obzir uzmemo da se tada igrala puno sporija košarka (najbrži napad lige je bio onaj Nuggetsa s 93 posjeda na utakmici), a da su njih dvojica igrači koji s loptom pojedu cijelo vrijeme na satu, jasno je da nekakav balans nije održiv. Iako je svaka razumna činjenica ukazivala kako bi Lakersi trebali uzeti Kobea kao daljnje franšizno lice, teško se odreći igrača koji je tri puta osvojio nagradu za MVP-a Finala i pritom fizički dominirao kao nitko u povijesti. Samim time bi i Finale 2004. godine mogli nazvati i nekim putokazom koji je Lakersima trebao pokazati koja je odluka optimalna.

Pistonsi s druge strane nisu imali ništa vrijedno u vidu NBA legendi, MVP naslova i franšiznih lica, samo hrpu likova koji su trebali biti loš fit. Chauncey Billups je promijenio 5 ekipa u 6 sezona u ligi, Richard Hamilton je razmijenjen za Jerryja Stachousea jer su Wizardsi htjeli dokazanog igrača uz Michaela Jordana, a Tayshaun Prince je startao na niskome krilu nakon što je u rookie sezoni startao svega 5 utakmica. Rasheed Wallace je baš te sezone dospio u Detroit nakon što je razmijenjen iz Portlanda zbog svojih mušica i odigrao svega jednu utakmicu za Hawkse, te je jedino Ben Wallace bio afirmiran NBA igrač, nakon što nije izabran na draftu. Jedini čovjek od kojeg se očekivalo da bude zvijezda franšize, drugi pick na draftu 2003. godine, Darko Miličić, najviše je podbacio. Sami odlazak u NBA finale je bio uspjeh za ovu ekipu, rijetko tko je uopće očekivao da imaju neke šanse protiv sjajnih Lakersa.

Tko zna, možda je upravo ta stigma Ghost Towna i propalih snova pridonijela rađanju nečeg većeg na parketima. Tko zna bi li ova ekipa missfitova bila toliko uspješna u bilo kojem drugom gradu, gradu koji se ne bi mogao poistovjetiti sa sudbinom koja ih je zatekla, gradu s kojim se sami igrači ne bi mogli poistovjetiti. Utakmice su odvlačili u blato, baš kao što priliči po mentalitetu, a da bude još simboličnije, na drugoj strani su bili „Zlatni“ Lakersi s najsofisticiranijim napadačkim sustavom dotad. Savršena slika koja pokazuje kako život nekad zaista stvara simbolične slike, kao da želi pokazati da unatoč svim odličjima i slavi, može pobijediti onaj kojeg su svi prethodno otpisali i tako običnim smrtnicima dati nadu.

GAME TIME

Serija se tada igrala na samo 83 posjeda, što je za gotovo 20 posjeda manje nego finale prije dvije godine. Lakersi su zabijali samo 81 poen u prosjeku, odnosno ostvarivali napadački učinak od 96 poena na 100 posjeda što je za 18 poena manje od Cavaliersa prije dvije godine. Zajedničko im je što su se susreli s ponajboljim obranama lige, onom Pistonsa, odnosno Warriorsa i krajnji rezultat. Sve ostalo, počevši od brzine igre, stila i tendencija je čista suprotnost. Prve dvije utakmice su se igrale u Staples Centru jer su Lakersi ostvarili bolji omjer u regularnoj sezoni. Ipak, jedna utakmica je bila dovoljna da Pistonsi okrenu situaciju u svoju korist.

Lakersi se drže svog provjerenog i najboljeg plana, koriste Shaqa i Kobea kao dvije prve opcije. Shaq je 1 na 1 apsolutno nezadrživ, hvata napadačke skokove i završava na obruču bez imalo problema i tu je vidljivo zašto je trostruki MVP Finala, Pistonsi za njega nemaju konkretno rješenje, prije svega jer help obrana ne stiže ni pomoći koliko brzo Shaq dolazi do dobre pozicije što je i vidljivo kroz realizaciju čak 13 od 16 upućenih šuteva. Međutim, Pistonsi puno bolje izgledaju unatoč tome što nemaju napadačke klase poput Kobea ili Shaqa, primarno koriste tromost Malonea i Shaqa kako bi kroz off ball blokove otvorili Hamiltona, Princea i Rasheeda. S obzirom na to da je ovo era kad switch obrana nije bila ni blizu realizacije, Lakersi imaju velike probleme u obrani jer redovno kasne par stotinki koje su dovoljne za kreirati dobar šut.

Slične probleme ubrzo nalaze i u napadu, čim Shaq više ne igra na nadljudskoj razini i gubi par lopti, Lakersi su primorani preseliti koncentraciju kreacije napada na perimetar. To je problem jer Pistonsi s odličnom help obranom uspijevaju zatvoriti svakog beka čim uđe u reket i tako ih prisiliti na teško polaganje ili izgubljenu loptu. Jedini koji pokazuje naznake da može nešto iskreirati i zabiti je Kobe, ali taj učinak je minimaliziran izostankom  pravog sekundarnog kreatora koji bi mogao i širiti teren. Malone i Payton su u potpunosti uštopani, a kad oni ne mogu odraditi svoju rolu, Kobe je primoran udarati glavom u zid pri svakom ulasku u reket jer šutera nemaju. Pa čak i kada uspije malo pokrenuti napad, Billups na drugoj strani nakon picka pokazuje da je sposoban dodati, zabiti tricu, ući u reket- što god je potrebno. I to je priča prve utakmice, Pistonsi Shaqov učinak anuliraju napadanjem tromosti unutarnje linije, a Billups nadigrava Kobea u trenutcima kad ovaj vuče Lakerse. Kobe je promašio par šuteva više nego inače (10-27 iz igre, 1-6 za tri), a Shaq izgubio čak 6 lopti i to je sasvim dovoljno da Lakersi završe na mizernih 75 poena i Pistonsi ukradu prednost domaćeg terena.

U drugu utakmicu se nije ušlo s previše nepoznanica, Pistonsi su znali kako žele igrati, a Lakersi s nadom da će se netko pridružiti Kobeu i Shaqu. Ipak, više lopti odlazi na Shaqa koji nastavlja s dobrom realizacijom, no Pistonsi opet nemaju problema s tim jer maksimalno koriste prisustvo Malonea kako bi ga napali u pick n rollu i  kretnjama bez lopte, i tako drže egal cijelu utakmicu. Billups u potpunosti kontrolira tempo i dirigira napadom Pistonsa, što im donosi prednost od 6 poena 30 sekundi prije kraja. A tada Shaq i Kobe još jednom iznose Lakerse na leđima, prvo Shaq polaganjem iz napadačkog skoka i slobodnim bacanjem te zatim Kobe tricom za produžetke dvije sekunde prije isteka vremena. U produžetku nije bilo neizvjesnosti, momentum je na strani Lakersa, Kobe je raspoložen i serija je izjednačena. Pistonsi su odigrali čak bolju utakmicu od prve, Shaqu su smanjili efikasnost na „samo“ 50% šuta iz igre i bolje zagradili skok, ali to nije bilo dovoljno za najbolju napadačku predstavu Lakersa u cijeloj seriji. Glavni impuls je dao Kobe s 33 poena, ali veliku pomoć su dobili u Lukeu Waltonu koji je bio u stanju iznijeti ulogu sekundarnog kreatora i s čak 8 asistencija malo prodrmati odličnu obranu Pistonsa. Samo prisustvo sekundarnog kreatora kao nekog kome Kobe i Shaq mogu dodati loptu nakon što stigne pomoć s weak sidea je Lakersima poboljšalo protok lopte i smanjilo samopouzdanje help obrane Pistonsa te otvorilo više prostora za prodore i tako olakšalo život bekovima. Serija seli u Detroit, Pistonsi nemaju tolike brige jer znaju da mogu igrati svoju igru dok god su Malone i Shaq na terenu, a bit će jer klupa Lakersa nema ni blizu adekvatne zamjene, dok su Lakersi u većim problemima jer im ni ludo efikasan Shaq ne garantira pobjedu, a njega i Malonea će teško sakriti u obrani.

U trećoj utakmici je svima postalo jasno kako su Pistonsi real deal. Velika četvorka Lakersa je kombinirano postigla 36 poena dok je na drugoj strani sam Hamilton imao 31. Već u ovoj utakmici Malone je odigrao samo 18 minuta, što zbog ozljede, što zbog taktičke odluke kako bi se pokušao usporiti napad Pistonsa. Nije pomoglo, prije svega jer Payton i Kobe nisu u stanju nositi se s Billupsom i Hamiltonom, a kad ti je najbolji igrač ekipe nadigran u direktnom okršaju onda ti šanse padaju na minimum.Iako je Shaq još jednom bio efikasan iz igre (7 od 14), vidljivo je kako ga Ben Wallace sve više drži izvan njegove komforne zone i obrana Pistonsa jednostavno ne dopušta da mu se tako lako spusti lopta u post. Samim time trokut ne može jednako dobro funkcionirati jer je upravo dobar visoki igrač ključan za njegovu protočnost. Bez toga, Lakersi donose previše loših odluka koje vode do loših šuteva.

Ben Wallace možda nije napunio box score, ali je upravo on uz Ripa Hamiltona najzaslužniji za funkcioniranje njihovog sistema. Obrambeni učinak ne treba pretjerano spominjati jer se radi o četverostrukom DPOY-u, ali upravo njegovi off ball blokovi, proigravanja iz visokog posta i uloga glue guya su razlog zašto je bio jednako koristan u napadu. Za Hamiltona možemo reći da je tadašnji Klay Thompson, beskompromisna radilica koja se neprekidno kreće u napadu, pogađa šuteve iz blokova i igra odličnu obranu. Iako je tadašnji napad Pistonsa statistički drugi najgori napad koji je osvojio naslov, to možda leži u činjenici koliko je igra bila sporija tada- time se nije mogao ni ostvariti puni potencijal. Igrački gledano, Billups je bio razigravač sposoban kreirati i zabijati iz PnR-a, ulogu Ripa i Bena sam već objasnio, Prince je bio 3D krilo i jedino se Rasheed ne uklapa u sliku današnje stretch četvorke. U svakom slučaju, iako su utakmice odvlačili u blato i što je općenito slika o njima kao ultra defanzivnoj ekipi, oni su ovu seriju dobili jer Lakersi jednostavno nisu imali rješenja za njihov napad. Obrambeno su odradili posao koji se očekivao od njih, ali Lakersi su na rosteru također imali odlične i solidne obrambene igrače i svejedno nisu nalazili rješenja.

U četvrtoj i petoj utakmici pobjede su odnijeli Pistonsi i tako osvojili naslov. Ništa se pretjerano nije mijenjalo, Shaq je odigrao još jednu odličnu partiju s 36 poena i 20 skokova, ali ona nije bila dovoljna jer su bekovi Lakersa, uključujući i Kobea jednostavno ugušeni i taj učinak je bio lak za anulirati kontinuiranim dobrim timskim napadom. Kao što je poznato, nakon toga je Shaq otišao iz Lakersa, ekipa je dana Kobeu u ruke i ostalo je povijest. Jedino ostaje odrediti zašto se radi o prijelomnom trenutku.

POSLJEDICE

1999. je bilo zadnji put da je neki centar osvojio MVP nagradu regularne sezone, a MVP Finala 2002.godine i to je obje nagrade osvojio Shaq. Dakle, gotovo cijelo 21.stoljeće je prošlo bez centra kao glavnog protagonista, a i dalje se od njih očekuje najviše. Nakon Shaqa, skauti i GM-ovi su patili za visokim dominantnim igračem godinama. Andrew Bogut, Andrea Bargnani, Greg Oden, Hasheem Thabeet, Andrew Bynum…lista ide dalje. Dok su nekima ozljede uništile karijere, a neki jednostavno nisu ispunili svoj potencijal, igra se nastavila razvijati. I dan danas se Joel Embiid, Karl Anthony Towns, Nikola Jokić, Anthony Davis i drugi smatraju samim biserima nadolazeće generacije superzvijezda. Jednostavno, koliko god vremena prošlo, centri će uvijek biti smatrani creme de la creme ove igre. Jer ipak, visinu ne možeš naučiti.

No, nakon Shaqa se više nije pojavio ni jedan fizički dominantan centar koji je mogao cijeli napadački teret preuzeti na sebe. Općenito, nije se pojavio centar koji je mogao biti glavna točka napada koji napada naslov. Došli su hibridi poput Tima Duncana, Kevina Garnetta i Dirka Nowitzkog koje je krasila svestranija i modernija igra. Sami poraz Lakersa je svijetu pokazao kako je i Shaq pobjediv, kako triangle ima svoje nedostatke i kako je sve moguće. Sami izostanak talenta na centarskoj poziciji je omogućio da se igra sve više usmjeri prema perimetru, što je nekako i prirodno kad se bolje razmisli. Glavnina igre se godinama redovno vrtjela oko reketa, temeljila na visokim igračima te je jedini prostor za napredak bio iskorištavanje dodatnog prostora, kojeg je najviše bilo oko linije za tri poena. Time je veći broj igrača dobio šansu za dokazivanje što je eventualno prevagnulo k tome da se uloga i shvaćanje centarske pozicije u potpunosti promijeni.

Da su Lakersi i Shaq kojim slučajem slavili u ovom Finalu, pitanje je bi li Lakersi odabrali Kobea kao nasljednika dinastije. Ili bi ostali zajedno, možda osvojili još koji naslov. Nedostatak talenta možda ne bi bio tako očit i preseljenje težišta igre na perimetar bi se malo odgodio. Ne možemo znati, no u svakom slučaju je pad dinastije Lakersa, a pod dinastijom mislim i na kulturu velikih ekipa, stil igre i Shaqa, bio prva domina koja je lagano pokrenula lavinu.

Kao veliki navijac Liverpoola se u tuzi zbog izostanka velikih trofeja okrenuo NBA ligi. Kad se ne živcira zbog spomenutih stvari, bavi se brojkama i filozofiranjem u tekstovima i ostalim egzistencijalnim problemima.

    Ostavite komentar