Okretanje nove stranice

Okretanje nove stranice

Nakon što je sinoć prostrujala vijest o kriznom stanju u Cedeviti, koji je za svoje posljedice donio ostavku sada već bivšeg sportskog direktora Mateja Mamića, mnogi su sa zadovoljstvom konstatirali kako je ovo najbolji potez koji je klub mogao povući. Istina, tajming je katastrofalni ( pred klubom su dvoboji protiv Kubana, Budućnosti, Tofasa i Crvene Zvezde), ali ostavka Mamića konačno znači da klub okreće novu stranicu u svojoj povijesti. No nameće se pitanje: zašto klub ovaj potez nije povukao prije?

Idemo redom: nakon što je radi teške ozljede kralježnice bio prisiljen završiti svoju karijeru, 2008. godine Mamić je postavljen za sportskog direktora KK Cedevita, koji je u to doba tek tražio svoje mjesto na košarkaškoj mapi Hrvatske i Balkana. Klub je u tri godine doživio rapidni rast, rezultati su iz sezone u sezonu postajali sve bolji, a vrhunac je doživljen 2011. godine, kada je klub pod vodstvom Aleksandra Petrovića ostvario najbolji rezultat u povijesti te osvojio treće mjesto u EuroCupu. Istodobno je klub izborio svoje prvo finale u domaćem prvenstvu, gdje je izgubio od tada jakog Zagreba, a sezonu kasnije su izborili i finale ABA lige, gdje su u finalu izgubili od Maccabija iz Tel Aviva.

I tu završava uspješno razdoblje u vrijeme Mateja Mamića.

Treba razdvojiti dva razdoblja: prije trećeg mjesta u EuroCupu i poslije trećeg mjesta u EuroCupu. Do tad je klub pokušavao izgraditi svoje mjesto u regionalnoj košarci, te se u to vrijeme smatrao ogromnim uspjehom relativno malog kluba. Isto tako, u to doba je domaća košarka imala snažne klubove u vidu Cibone i Zadra, a Zagreb je imao najbolji omladinski pogon i moćnu financijsku injekciju s političke scene. Isto tako, ne treba zaboraviti da je i Partizan 2010. godine igrao final four Eurolige, što dovoljno govori o snazi regionalne košarke u to vrijeme.

Nakon te 2011. godine dolazi do slabljenja domaćih konkurenata, te slabljenja Partizana i jačanja Crvene Zvezde. Kad se uz sve to doda činjenica da je financijski najjača i najstabilnija bila upravo Cedevita, rezultate ostvarene u Hrvatskoj ne treba uzimati kao mjerilo, već se treba fokusirati na europsku scenu i ABA ligu. A tu nikad nije došlo do potrebnog iskoraka, već se tapkalo u mjestu. I to je najveća krivica Mamića.

Razdoblje od 2011.-2018. godine su obilježile pogrešne igračke procjene, popraćene preplaćivanjem isluženih stranaca i dovođenjem domaćih igrača čiji je zenit već počeo jenjavati, konstantno mijenjanje trenera te pregovaranje iza leđa istih, te konstantni neuspjesi u rezultatskom smislu. Posebna zamjerka ide na porazu od Cibone u regionalnom finalu 2014. godine, koje je bila idealna prilika za osvajanje. Tadašnja Cibona je ovisila o dvojici igrača: Jerela Blassingamea i mladog Darija Šarića, te je pravo čudo bilo kako su uopće u onakvim uvjetima u kojima su funkcionirali dogurali do finala.

Kao financijski najstabilniji i najjači klub su bili u idealnoj situaciji dovesti kvalitetne igrače oko kojih bi se mogla izgraditi kvalitetna jezgra. Umjesto toga su kroz klub prolazili razni Sutoni, Markote, Stocktoni, Dukani i ostali igrači, koji nisu bili kalibar za dodatni iskorak te su oduzimali minute mladim igračima. I tu se krije najveća pogreška Cedevite pod Matejem Mamićem: nerazvijanje vlastitih igrača iz omladinske škole, te nepozicioniranje u regiji kao najbolji poligon za razvoj mladih igrača. Jusufa Nurkića i Džanana Musu ne treba računati, jer je riječ o izuzecima. U klubu su kroz godine bili Ivan Ramljak, Lovro Mazalin, Marko Arapović, Karlo Žganec te Nik Slavica, a klub je u potpunosti zakazao u njihovom razvoju, uskrativši im potrebne minute.

Nasljednik Mamića je Veljko Mršić, koji je od 2015.-2017. bio trener kluba, te izvrsno poznaje klub iznutra. Uz to je riječ o osobi koja iza sebe ima trenerske rezultate, te zasigurno je bolja opcija za klub od svog prethodnika. Njegov uspjeh i rezultat će biti vidljiv tek nakon određenog vremena, s toga treba imati živaca i razumijevanja za njega, ali u ovom trenutku je bitno napraviti viziju i strategiju koja će biti održiva na duže staze, te koja će imati dugoročne ciljeve.

Zbog savršenog “kamena-s-ramena” šuta odlučio postati neokrunjeni seronja za tipkovnicom. Preko tjedna vodi život kao Roko Karanušić, a vikendom se priprema za novi tjedan. Građom kao bure ponosno čuva dio na svakom šanku, odakle dolazi i većina tekstova. Svoju sklonost ka alkoholu pripisuje autodestruktivi u vidu navijanja za Knickse.

    Ostavite komentar