NOVA PARADIGMA

NOVA PARADIGMA

Eppur si muove!“ bile su prve riječi Kevina Duranta pri dolasku u Oakland, uvidjevši da lopta može proći kroz ruke čak pet igrača u jednom posjedu. Svojevremeno to je  označilo začetak nove ere, usavršavanje tadašnjeg ideala košarke, ali značilo je i zbogom određenim stvarima. Većini je postalo jasno; odsad, tko želi podignuti trofej ne smije imati mane. Ako želiš igrati slash and kick, ne smije ti manjkati kreatora i šutera, ako želiš grit and grind, moraš imati elitne obrambene igrače i izolacijske strijelce. Warriorsi su svoj motion napad, pace and space doveli do tehničkog savršenstva, pet kreatora i šutera istodobno na trenu, missmatch na obje strane parketa što njihovim protivnicima ostavlja minimalno mjesta za pogrešku. Motion and space napadi su bili prisutni godinama, ali triangle Lakersa, tvrda igra Bostona gdje se većina temeljila na izolacijama i igri kroz visoke te PnR su bili toliko učinkoviti nošeni superzvijezdama  da je bilo teško zamisliti skorašnju eksploziju.

No, onda se desio boom. Miami osvaja naslov sa small ballom, Spurse je nemoguće braniti iako znaš da će im svaki napad završiti tricom iz kornera, Warriorsi dižu pace i pretrčavaju ostale, Cavsi kombinacijom izolacija i spacinga osvajaju nakon 56 godina i zatim Durant usavršuje Warriorse. Ono što je fascinantno, da želiš od svih ostalih igrača sklopiti momčad, pitanje je bi li mogao kompatibilniju od ovih Warriorsa. Time, ideje koje se temelje na izolacijama ili staromodnim konceptima brzo padaju u vodu. Više se cijeni kvaliteta nasuprot kvantitete, poželjnije je imati All NBA razigravača uz beka koji ga nadopunjuje nego dva All Star beka sličnih sposobnosti. Sve veća važnost se daje tempu igre, hvatanju ekipa na krivoj nozi kao i sekundarnim akcijama. Može se i reći da su sekundarne akcije upravo ono što razlikuje elitne momčadi od vrlo dobrih. Talenta je mnogo, sve više igrača može glumiti triple threat u dobrom sustavu, ali kad napadački talent izjednačiš obrambenim pripremama, razliku čine plan B, C i D. Određene strategije, pozicije potpuno gube svoj smisao ili identitet kakav su imale prije te služe za upotpunjavanje  postojećeg koncepta, odnosno tvore plan B, C i D.

Paradigma je otprilike skup pravila, teorija i metoda koji se uklapaju unutar određenog standarda s kojim je moguće raditi opširne usporedbe. Svaka znanost ima svoje paradigme, a košarka, iako sport, ima određene obrasce igre po kojima joj možemo odrediti paradigme. Većina zna kojim smjerom liga ide već godinama te da nastavim pričati o tome koliko se trica više koristi, koliko su pokretni napadi učestaliji ne bih otkrio toplu vodu. Htio bih obratiti pažnju na nastale promjene koje su manje primjetljive ili se pogrešno shvaćaju samo trenutnima. Te promjene mogu biti u napadačkom, obrambenom kao i offcourt ili biznis dijelu, uzrokovane određenim promjenama pravila ili samom evolucijom igre. A za razumijevanje kako bi se igra mogla daljnje razvijati nije dovoljno znati tendencije i scheme, već i same konceptualne promjene koje utječu na cjelinu, a ne samo jednu stavku. Da ne kompliciram previše, krenimo  s konkretnim stvarima.

FILL IN POZICIJE

Brad Stevens je u jednoj izjavi pojasnio cijeli koncept današnje igre;

„Danas si bek, krilo ili visoki.“ 

I zaista, nema između. Postoje razne verzije i tipovi igrača, poput Curryja i Irvinga koji su čistokrvni scoreri, a igraju na poziciji razigravača ili Draymonda Greena koji može igrati i braniti svaku poziciju na terenu iako je prirodno četvorka. Međutim, to su stilovi igre i uvijek su bili prisutni, a preferencije o određenom stilu su bile ovisne o razdoblju u kojem je liga. Skladno s time, Curry je izrastao u najbolju jedinicu lige, a da je igrao prije 15, 20 godina možda bi ga etiketirali kao luđaka, JR Smitha prije JR Smitha. Teško je zamisliti da bi neki trener tad bio toliko revolucionaran da bi ostao hladan na igrača koji ispucava po 10 trica u utakmici. No dobro, to je više tematika poput one je li prije bilo jaje ili kokoš.

Upotreba trice se razvila skladno s povećanjem tempa igre, što nam prikazuje sljedeći grafikon.

Prikazani su podaci od 1999.godine do prošle sezone te je vidljivo kako se radi o linearnom rastu, što samo potvrđuje već poznatu činjenicu, ono što nas zanima je, što točno omogućava takav rast?

Moj su odgovor  fill in pozicije. Svi znamo tko su tweeneri, igrači koji nemaju određenu poziciju, odnosno combo bekovi, swingmani, stretch četvorke i petice. Danas im je dosta lakše naći poziciju u ekipi upravo zbog fill in pozicija, pozicija gdje možeš ubaciti igrača kakav ti je potreban da bi imao određeni sklad u igri. Teoretski, svaka pozicija može biti takva, ali dvije su koje trpe najviše promjene u igri. Prva je ona beka šutera gdje se posljednjih godina dogodio offload kvalitetnih igrača i ballhandlera prema pozicijama više ili niže.

Više je primjera, prvi je recimo kada imate igrača X koji je puno bolji s loptom nego bez nje, ne možete ga pomaknuti prema višoj poziciji zbog nedostatka visine, a na poziciji jedinice imate boljeg igrača Y. Nema smisla igrača X držati na weak sideu većinu vremena i zato takvi tipovi uglavnom završe kao šesti igrači. Klasični su primjeri Jordan Clarkson, Lou Williams pa i danas Dwyane Wade, općenito bekovi koji znaju s loptom, no nisu dovoljno dobri da igraju kao primarni kreatori već su najefikasniji kao dašak s klupe. Svi su pozicijski bek šuteri, no s obzirom na to da na toj poziciji gdje bi pretežito igrali off ball  više štete ekipi nego donose koristi, najbolja opcija ih je staviti u rolu šestog igrača, vođu druge postave gdje mogu zadovoljiti svoj ego s loptom u rukama. Ako su kvalitetniji od trenutnih jedinica nije rijetko da pređu na tu poziciju kao James Harden prošle sezone. Drugi scenarij je kad igrač pređe na poziciju više, kada nema dovoljno dobre sposobnosti s loptom u rukama, korisniji je off ball, no nedostaje mu brzine za pratiti brze bekove. Paul George je recimo karijeru počeo kao dvojka, da bi najveće uspjehe ostavio na poziciji niskog krila. Slična tranzicija se dogodila i Bojanu Bogdanoviću i Mariju Hezonji pri dolasku u ligu.

U svim ovim slučajevima bi se pozicija bek šutera otvorila ne za boljega, nego za kompatibilnijeg igrača. Nije slučajnost da danas osim DeMara DeRozana i Jimmyja Butlera nema bek šutera koji je primarno ballhandler, a da je bitan kotačić uspješnije momčadi i to isključivo jer su napadačke klase sposobne nositi cijeli napad, a u Butlerovom slučaju i igrati obranu na najboljem protivničkom igraču. Taj pad ili koncepcijska promjena pozicije se ne zamijeti kad imate elitne opcije poput Klaya Thompsona ili Bradleyja Beala koji su fenomenalni bez lopte, ali kad vam se na toj poziciji nalazi vrlo bitan kotačić koji ne ispunjava svrhu zbog koje je ispunio tu poziciju, stvara se rupa u sistemu. Jer ako se već odričeš malo veće kvalitete zbog veće kompatibilnosti, a to ne uspijeva, kako to nadoknaditi? Primjer je recimo JR Smith koji većinu sezone nije opravdavao svoju ulogu, na obje strane terena. I dok se obrambeni dio mogao pripisati anemičnosti cijele obrane Cavsa, Smith kad napadački ne može pogađati šuteve ili stvarati konstantni pritisak na obrane, napad Cavsa pati. Stoga ne čudi da u 33 pobjede Cavsa Smith za tri šutira 42,6% dok u porazima ta brojka pada na čak 29,8%.

Druga pozicija koja se prilagođava ekipi je visoko krilo i to u enormnom smislu.  Svako kvalitetnije visoko krilo se pri samom dolasku u ligu prebacuje na poziciju više i daje rezultate. Dario Šarić, Aaron Gordon su u ligu ušli kao prospecti  za pozicije 3 i 4, a već sad ih ekipe znaju ubaciti u rolu petice s ciljem ubrzavanje igre s još jednim niskim krilom ili stretch četvorkom. Anthony Davis, Draymond Green, Blake Griffin, Kevin Love, za koga mi možete reći da bi bili korisniji na četvorci, a ne na petici? Mislite da bi imalo smisla njih pomicati na petorku ako bi na četvorku samo ubacili jednog Zacha Randolpha? Što mislite zašto James, Durant i slična elitna krila sve više idu prema četvorci? Realno, to je samo pozicija na terenu, ali teoretski omogućava ogromnu fleksibilnost i ta pomicanja gore-dolje su postala toliko učestala da je opće prihvaćeni standard. Kada pogledamo unazad, baš je pomicanje LeBrona na četvorku čime je Chris Bosh postao stretch visoki odlučilo finale iz 2012.godine. Zatim, 2015. Cavaliersi s Timofeyom Mozgovom i Tristanom Thompsonom kao visokima uz LeBrona su igrali teški grit and grind i tukli se s Warriorsima. Sve do trenutka kad Andre Iguodala ulazi u petorku umjesto Andrewa Boguta i Warriorsi unatoč izvanzemaljskim LeBronovim naporima pobjeđuju tri uzastopne utakmice i osvajaju naslov.

Vještine su cjenjenije što se pozicija pomiče bliže košu i trenutno se liga nalazi u eri kada je četvorka najfleksibilnija i isključivo služi za podređivanje ekipi, pa čak i centarska pozicija preuzima slične karakteristike. I dolazimo do toga da ti za prosjek treba small ball, a za nešto više moraš biti inovativan. Kao recimo Sixersi s Benom Simmonsom na poziciji jedinice jer su svjesni da bi s njim na četvorci bili samo dio trenda, a za biti dio trenda može poslužiti i Šarić ako je u stanju šutirati oko prosjeka za tri poena. Godine će pokazati uspješnost eksperimenta, ali Šarićevo poboljšanje u šuterskom djelu (s 31% prošle sezone na 39% za tri ove sezone) je usko povezano s ambicijama Sixersa. Tako da činjenica kako Šarić u pobjedama Sixersa šutira  41% za tri, a u porazima 35%, nimalo ne iznenađuje. Potvrda kako se pozicija četvorke u uspjeh ekipe manifestira putem šuterskog učinka je činjenica kako Šarić u porazima ostvaruje i više skokova, kao i asistencija te identične scorerske brojke (14,2 poena naspram 14,9 u pobjedama). No s obzirom na to da je šuterska efikasnost potrebna da bi sustavno olakšalo Simmonsu i Embiidu, pobjede dolaze uz veće šuterske postotke.

No, košarkaška igra je veoma dinamičan proces sa strašno malo vremena za prilagodbe i promjene te zahtjeva brzo odlučivanje iz mizernih uzoraka. A to odlučivanje se uglavnom svodi prema navedenim fill in pozicijama koje se prilagođavaju sistemskim zahtjevima igre i ekipe zavisno o stilovima igre glavnih igrača.

PRILAGODBA OBRANE NA NAPADAČKU EVOLUCIJU

Svaka akcija ima svoju reakciju, pa tako i napadačka evolucija vuče određene promjene u obrambenom dijelu. Dvije stvari su se promijenile u odnosu na 90-e, zone su postale dozvoljene, ali handcheck je zabranjen. Danas kao obrambeni igrač nemate pravo staviti dlan na protivnikovo tijelo i tako ga usporiti, jedini dozvoljen kontakt je onaj tijelo na tijelo i to ako ne ulazite u putanju napadača već samo gradite prostor. U principu, ukidanjem ovog pravila svi scoreri su dobili dašak u leđa, puno više prostora za operiranje, a ako slučajno dođe do neregularnog kontakta, kompenzacija se dobije u slobodnim bacanjima.

Međutim, uvođenje zona je više nego anuliralo tu promjenu, što nas je opet vratilo u neku sredinu. Zone su omogućile znatno više taktiziranja, prilagođavanja i razno raznih kombinacija. Zone su općenito obrane koje pretežito brane prostor gdje bi se igrači trebali kretati i danas su jedino realno rješenje protiv motion napada gdje se minimalizira obrana 1 na 1. Mavericksi su 2011.pomoću kombinacije zone na LeBronu i 1 na 1 obrane ostatka ekipe srušili Heat. Već sljedeće godine, ta obrana nije bila toliko učinkovita protiv LeBrona jer se prilagodio poboljšavši šut u manjoj mjeri, a ponajviše nije bila toliko učinkovita jer je napadački sustav evoluirao s Boshom koji je igrao na perimetru kao visoki čime se LeBronu otvorio još veći prostor za napad. Daljnje promjene su samo dolazile, povlačenje u reket, preuzimanja, agresivna udvajanja, preuzimanja s centrom u zoni su samo daljnje modifikacije i prilagodbe.

Sve promjene su dovele do dvije potpuno suprotne stvari,  veće mogućnosti sakrivanja loših obrambenih igrača i totalna eksploatacija loših obrambenih igrača. Za primjer uzmimo Lovea, u zonskoj obrani gdje se samo pozicionira oko obruča gdje masom i pozicioniranjem može zasmetati je prihvatljiv. No unatoč tome 90% momčadi će se truditi odigrati 1-5 PnR gdje će Love morati izaći više na perimetru, preuzeti nižeg igrača ili pokrivati dodavanje roll manu što će najviše otkriti njegove obrambene slabosti. Nebitno radilo se o Loveu, Embiidu ili Davisu, nitko neće ostaviti centra u zoni oko obruča u obrani 1-5 PnR-a, pogotovo ne danas kad se svaki play može dignuti na tricu u stotinki. Ništa nije crno-bijelo, napadi postaju sve inteligentniji, kad se obrane prilagode na motion napade, vraćaju se osnovnim principima traženja slabe karike, ako se i od toga obrane, prilike se traže kroz sekundarne akcije i tako u nedogled.

Sve to je dovelo i do promjene mišljenja o kvalitetnim obrambenim igračima. Kvalitetna stoperska obrana 1 na 1 pomalo gubi svoj smisao ako uz sebe ne nosi određen defanzivni IQ i fleksibilnost. Za IQ je jasno, što će ti stoper koji će se zabiti u svaki blok čim se igrač kreće bez lopte? Fleksibilnost je druga stvar. Za primjer, Avery Bradley je prošle sezone odigrao košarku života u oba smjera, no Celticsi su ga se ipak odrekli za praktički ništa. Želja mnogih ekipa je imati takvog stopera na rosteru, no malo tko je spreman odreći se rotacijskog igrača i izbora prve runde za njega. Zašto?
Bradley će odigrati vrhunsku obranu na svome igraču, ali s pick n rollom i kretnjama bez lopte napadi prisiljavaju obrane na preuzimanja i kreiranje missmatchova. A kad ti bek ne može odigrati dobru obranu na beku,  već ga se napada kroz post, a njegov igrač napada većeg i tromijeg igrača, kreira se dvostruki missmatch što ozbiljnije ekipe kažnjavaju. To je cijela filozofija pomoću koje su Cavsi 2016. dobili Dubse, konstantna forsiranja da Curry ili visoki preuzme Jamesa ili Irvinga.

Zato je danas Draymond Green najbolji obrambeni igrač lige. Nije najbolji stoper, ni na perimetru, ni u reketu. Ali može braniti svih 5 pozicija igrajući korektora, istovremeno navoditi pravovremene rotacije te izbjegavati off ball blokove pomoću velikog defanzivnog IQ-a. S njim na terenu možeš braniti apsolutno svaki napad. Mini Green je ove sezone zapravo i Durant, samo što se on puno više oslanja na fizičke predispozicije i briljira kao stoper i korektor, ali Green je i dalje obrambeni dirigent. To je razlog i zašto se Giannis, Towns i Davis navode kao igrači s kojima bi većina započela franšizu. Uz ogroman napadački potencijal imaju i obrambene predispozicije na kojima možeš idućih 10 godina graditi TOP 5 napad i obranu.

Sad obratimo pažnju prema dvije slike;

a) Obrana nad Bullsima u finalu 1997.godine

Klasični primjer triangle napada, no želim da obratite pažnju na pozicioniranje obrane i koliko prostora ima. Sad pogledajmo drugi primjer.

b) Obrana nad Warriorsima

Uočljivije je koliko obrana nad Warriorsima mora stajati više prema perimetru zbog šuterske kvalitete čime i ostaje puno više prostora iza obrane koji je ranjiv na napad.

Poanta ovdje nije u vrsti napada, jer određeni aspekti poput off ball blokova, izvlačenja visokih prema perimetru zbog razigravanja bekova  i zahtjev za konstantnim kretnjama su karakteristike trokuta koje se nalaze i u motion napadu Warriorsa, naravno s određenim modifikacijama. Trokut je velik razlog uspjeha Bullsa jer se radi o naprednom napadu u vrijeme kad su zone bile zabranjene što ga automatski čini teže zaustavljivim. Poanta je u širini prostora koji što je širi, teže ga je braniti, a jedan čovjek ga ne može pokriti.

Na drugoj slici je zapravo jedan od rijetkih napada na halfcourt, poznato je da Warriorsi vole forsirati tranziciju konstantno kao i svaki jači napadački sustav. Stoga i ne čudi što od 3 najbolje obrane lige (Celtics, Spurs, 76ers), svi imaju elitnu obranu tranzicije. Celticsi i Spursi primaju samo 1,04 poena po posjedu, 76ersi još manje. Kad u te parametre ubacimo i obranu nekih stavki iz motion napada poput off ball screenova dobijemo sljedeću tablicu;

  DRTG (rang) OFFBALL
FREQ.
OFF BALL
PPP
TRANSITION

FREQ

TRANSITION

PPP

Celtics 100.5 (1.) 5,7%(20.) 0,94(8.) 14% (9.) 1,04 (4.)
Spurs 101.9(2.) 5%(6.) 0,91(5.) 14,4% (14.) 1,05 (5.)
76ers 102.6(3.) 5,7%(20.) 0,98(14.) 15,9% (25.) 1,01 (1.)

 

Dolazimo do zaključka kako za imati elitnu obranu moraš elitno braniti tranziciju i dobro reagirati kod off ball screenova. Ili braniti s elitnim postotkom ili ne dopuštati uopće puno takvih posjeda. 76ersi dopuštaju jako puno tranzicija, ponajviše zbog nedostatka bekova i visoke količine izgubljenih lopti, ali brane ih na elitnoj razini. S druge strane, Celticsi i Spursi, dopuštaju nešto manje jer igraju sporijim tempom i boljom kontrolom lopte, no primaju više poena po posjedu jer se uglavnom radi o konkretnijim posjedima.

IT`S ALL ABOUT MONEY

Treći, offcourt dio je možda i najvažniji aspekt današnje NBA lige, s gledišta same lige kao i franšiza. S obzirom na one aktivnosti koje se dotiču ovog dijela, stvara se određen image  franšize u javnosti koja direktno i indirektno utječe na popularnost, financijsko stanje, zainteresiranost slobodnih igrača i promoviranje opće poruke. Prilikom toga, u situaciji gdje se franšiza gleda kao poduzeće, postoji par faktora koji utječu na image.

1. Koncepcija djelovanja

Svako poduzeće prije odluka o strategiji treba postaviti cilj. Cilj uglavnom ovisi o okolini u kojoj poduzeće djeluje i radnoj okolini. U našem slučaju, primarni dugoročni cilj NBA franšiza je uvijek naslov. Koliko će se ulagati, kakvi će kratkoročni ciljevi biti, ovisi o profitu kojeg vlasnici mogu izvući iz tog procesa. Kratkoročni ciljevi mogu biti ostvarivanje određenog plasmana (doigravanje, druga runda), rebuilding ili izvlačenje maksimalnog profita. Recimo, vlasnik Cavaliersa, Dan Gilbert si može priuštiti plaćanje luksuznog poreza više sezona isključivo jer u ekipi ima LeBrona koji privlači milijune navijača, puni dvorane i dovodi sponzore punih džepova. Ili mislite da bi vlasnik svjesno bio u gubitku godinama? Neke manje franšize poput Hawksa, Magica, Jazza koje ne mogu konstantno puniti dvorane i privlačiti sponzore ovise isključivo o sreći pri biranju na draftu.

Zbog svega toga, liga u cijeloj priči ima potrebu djelovanja kao što država djeluje na gospodarstvo. Najbitnija stavka u tom pokušaju jest salary cap i svako pravilo vezano uz razmjene. Nakon svakog TV ugovora, salary cap ekipama raste podjednako, čime u teoriji imaju jednake šanse za skupljanje asseta i napada na naslov. No, s razlogom razlikujemo teoriju i praksu. Prva prepreka toj prividnoj utopiji je što i sama liga djeluje kao kapitalistička korporacija kojoj je primarni cilj profit. Na kraju krajeva, NBA se natječe s NFL-om, NHL-om i ostalima za osvajanje gledatelja dijelom svijeta, a najvažnija stvar u tome je pozicioniranje i raspored uporabe resursa. Time se opet vraćamo onim velikim franšizama, Lakersima, Celticsima i Knicksima kao mjesta gdje postoji najveća zainteresiranost za košarku pa će logično i koncepcija biti usmjerena prema tim franšizama. Male franšize opet izvise.

2. Marketing

„Vražji najveći trik je u tome što je uvjerio ljude da ne postoji.“
Tako glasi jedna od poznatijih izreka. Bez imalo problema to možemo povezati s marketingom, čiji je najveći utjecaj upravo kad vas uvjeri da niste manipulirani. Koliko vas redovno gleda TOP 10 akcija dana gdje su 80% sadržaja zakucavanja bez ijednog obrambenog igrača u blizini? Koliko vas bi tipkalo na mobitelu dok bi igrači X ekipe propuštali obrambene rotacije, a zatim bi vam na jednom zakucavanju oči ispale? Koliki je omjer senzacionalnih naslova, govora punih nepotrebnih epiteta da se samo privuče pažnja u odnosu na kvalitetne analize i tekstove?

Bitna stavka marketinga je i publicitet, a on nažalost djeluje u oba smjera. Marketing ostvaruje efikasnost na osnovu kreiranja određenog mjesta ili slike u vašem mozgu za određene stvari. Koliko puta ste kliknuli na članak o LaVaru Ballu da vidite kakvu je glupost sada izjavio? Portali žive od klikova i komentara, bili oni o pozitivnim ili negativnim stvarima. Sve djeluje kao osnovna ponuda i potražnja, što je veća potražnja za glupostima, veća će i ponuda biti. I to je cijela filozofija marketinga, pronalaženje načina da se dođe do potencijalnog tržišta.

3. Ulaganje i povrat

Svaka franšiza na temelju prijašnjih stavki donosi odluku koliko joj se isplati uložiti u određen projekt. S obzirom na to da ovdje projektima smatramo igrače, to znači njihov doprinos na terenu i izvan terena. S pretpostavkom da jedna uložena novčana jedinica donese više od jedne novčane jedinice, svaki ugovor je opravdan u financijskom smislu. S masnim ugovorom raste pozornost, zatim popularnost što se iskazuje i u financijskom smislu. Recimo, Harrison Barnes je prije dvije sezone potpisao maksimalan ugovor  za Dallas Maverickse, svaki analitičar se složio kako istoga nije vrijedan. Međutim, sjetimo se, publicitet je pozitivan i negativan. Popularnost mu je narasla, prodaja dresova je porasla, stvorio se dizajnirani marketinški hype koji je omogućio franšizi da u dugom roku financijski opravda taj ulog.

Realno gledajući, Mavericksi tad nisu imali šanse za dovođenje nekog jačeg slobodnog igrača, a salary cap se mora popuniti. Ako je cilj obnoviti momčad kroz draft, financijski gledano, isplativije je prosječnom igraču platiti ogromne novce na period kroz koji će se vršiti rebuilding i tako stvoriti hype te inkasirati novce nego loviti prosječne igrače na prosječnim ugovorima i tako dosađivati „običnim“ navijačima. Jer opet, prosječan navijač ne zna tko je Barnes, može čuti da dolazi iz Warriorsa kao starter i da dobiva velike novce, boljeg mamca nema. Prosječnog navijača ne zanimaju konkretne analize, jer ne prati sve utakmice, zanima ga pljucanje Skipa Baylessa nakon jedne loše utakmice i dizanje u nebesa nakon dobre.

Nakon svega navedenog, opet se vraćamo na nejednakost. Jasno, uspjeh ovisi o faktorima poput efikasnosti, pozicioniranja, okoline, mjesta i same sreće. U zatvorenom sustavu poput NBA lige, nečija sreća je uglavnom tuđa nesreća. Za svaki dobar ugovor se javlja loši ugovor, za svakog steala na draftu se javlja bust i tako u nedogled. Jedini način da se to stavi pod kontrolu je stručnost, a s obzirom na to da akcije na košarkaškom terenu su veoma teške za kontrolirati, jedini pravi način kontroliranja jest putem novca. Novac teče, bila ekipa dobra ili loša. Profit je cilj, bila ekipa dobra ili loša. Profit će vrlo često i odrediti koliko je neki vlasnik voljan dopustiti da neka ekipa bude dobra ili koliko će biti spreman tolerirati oportunitetne troškove.

Regularna NBA utakmica traje 48 minuta, uz timeoute, poluvremena i reklame TV prijenos se produži na preko dva sata. Puno vremena za ostati koncentriran na jednu stvar, pogotovo u dinamičnom svijetu kakvom živimo. U principu, tijekom jedne utakmice više pogledate reklama i usputnih sadržaja nego samu utakmicu. Koliko god ljudima to nekad smetalo, da takav sistem ne funkcionira ne bi ni gledali. Realno, koliki broj vas bi izdržao čistu košarkašku utakmicu od 48 minuta, uz timeoute, bez „zabavnih“ reklama, popratnih sadržaja, navijačica i highlightsa?  Veoma malo, zar ne? I to je ono oko čega se sve vrti, pojednostavljivanje same igre i kreiranje što više distrakcija da bi postalo prihvaćeno kod šire mase, a sve u vidu većeg profita.

Kao veliki navijac Liverpoola se u tuzi zbog izostanka velikih trofeja okrenuo NBA ligi. Kad se ne živcira zbog spomenutih stvari, bavi se brojkama i filozofiranjem u tekstovima i ostalim egzistencijalnim problemima.

    Ostavite komentar