NEUNIŠTIVI

NEUNIŠTIVI

I don’t know where the years have gone

Memories can only last so long

Like faded photographs, forgotten songs

Najstarija uspomena koja me veže za San Antonio Spurse vodi me u daleku 2003. godinu. Igralo se veliko NBA finale, Spursi protiv New Jersey Netsa. Tim Duncan, Tony Parker i David Robinson protiv Jasona Kidda, Richarda Jeffersona i Kenyona Martina. Doista, uspomena kao pomalo blijeda fotografija ili zaboravljena pjesma, baš kao što kaže pjesma benda Savatage.

Sjećam se da sam dolazio kući poslije škole, koja je srećom na malom otoku uvijek bila ujutro, te odmah palio televiziju i legendarni teletekst u potrazi za snimkom utakmice koja se odigrala prethodne noći, ili barem za emisijom NBA live. Podsjetimo se, tada još nije bilo superbrzog interneta, a kamoli streamanja ili gledanja snimki online i svih ostalih predivnih polulegalnih tekovina informacijskog doba. U realnom svijetu, bile su to godine kada se sve teže skupljala ekipa za nogomet, a sve lakše četvorica ili šestorica za basket. Da me pitate jesam li počeo s prijateljima igrati košarku jer sam se u nju zaljubio gledajući NBA, ili je proces tekao obrnutim smjerom, bilo bi kao vječna dilema kokoš ili jaje.

Košarku kao sport sam razumio pa… koliko jedan dvanaestogodišnjak može u toj dobi. Dakle, malo i ništa. Tko igra lijepo, a tko ružno? Kojim stilom? Tko je napravio grešku u rotaciji? Sve je to bilo nebitno. Ponekad mi čak i pofali takav način gledanja košarke lišen ikakvog znanja i analitike, samo oči i neizvjesnost svakog sljedećeg napada. Onako, dječji. Ono što jest bilo bitno je da ima tamo neki tip kojem piše Duncan na dresu. Hladan, smiren i naprosto nezaustavljiv. Konstantno dobiva loptu u post i rješava situaciju za situacijom. Jednoručno zakucavanje, udica, šut od table. Naizgled tako jednostavno, a za protivnike nedokučivo. A na klupi vojnik koji uživa maksimalan autoritet i ima isto prezime kao moji rođaci sto metara dalje. Čudno. I da, Spursi su imali minimalistički predivne crne i bijele dresove. Na kraju su osvojili naslov, a ja sam zbog svih tih razloga postao njihov navijač. Ni slutio nisam da svjedočim rađanju jednog pravog giganta.

Where’s the light, turn then on again

One more night to believe and then

Another note for my requiem

A memory to carry on

The story’s over when the crowds are gone

Godine su prošle i Timmy, Tony i Manu Ginobili više nisu dio starog društva. Odlazak takvih veličina nužno znači pad. Novo svjetlo se pojavilo u vidu Kawhi Leonarda, no splet čudnih okolnosti i međuljudskih odnosa koje vjerojatno nećemo nikad do kraja znati, udaljio je njegov franšizni talent od ekipe. Ekipa je u novu sezonu ušla s bitno smanjenim ambicijama u odnosu na prethodne, a konkurencija u konferenciji je nikad jača. Bez obzira na to, ne može se reći da Spursi nisu konkurentni. Pogledajmo samo rekorde koje su postavili i koje i dalje postavljaju:

  • Još od 2017. drže rekord po broju pobjedničkih sezona. S ovom sezonom, niz se penje na 22 sezone.
  • Imaju 20 sezona s 25 ili više pobjeda na domaćem terenu.
  • Otkako su došli u ligu 1976. godine imaju najbolji postotak pobjeda od svih ekipa (62%).
  • Od 1997. na ovamo, tj. od draftanja Duncana pa sve do danas, skupili su ukupno tek 65 dana u kojima su imali negativan omjer.

Ah da, tu je i pet naslova prvaka.

Ova dinastija ima tri tvorca. Jedan od njih je svakako Duncan, koji je obilježio cijelu jednu eru NBA lige i bio lokomotiva koja je vukla Spurse u ove povijesne pohode. Drugi je RC Buford koji je od 1997. do 2002. bio predsjednik Spursa, a od tad do danas je njihov generalni menadžer. Brojni dobri potezi, dugoročna vizija, pronalaženje talenta tamo gdje ga drugi ne vide (počasno priznanje ide i Chipu Engellandu koji je od 2005. bio trener za razvoj igrača). Za mnoge od tih stvari je zaslužan RC. Treći je dakako Gregg Popovich.

Legendarni trener broji 70 ljeta na ovom svijetu. Diplomiravši na Akademiji Zračnih snaga SAD-a, Gregg je umjesto u košarci, zamalo karijeru započeo kao operativac CIA. Međutim, strast prema košarci koju je igrao praktički cijeli život, a pogotovo za vrijeme studija, ipak je bila jača. Zaobišavši karijeru profesionalnog igrača, s tek 24 godine započeo je onu trenersku kao pomoćnik na istoj akademiji na kojoj je diplomirao. A NBA? Proći će 15 godina prije nego dobije šansu u najjačoj ligi svijeta.

Dobio ju je upravo u San Antoniju. Tamo je 1988. postao prvi pomoćnik drugoj legendi Larryju Brownu. To prijateljstvo, suradnja i mentorstvo, prethodno su bili sklopljeni na sveučilištu u Kansasu gdje je Popovich čak volontirao kako bi mogao učiti od svog starijeg kolege. Premda će Brown kasnije osvojiti prsten s čuvenom ekipom Detroit Pistonsa 2004., njegov učenik će ga uvelike nadmašiti. Nakon što je 4 sezone kasnije cijeli štab dobio otkaz (u kojem je uz Popa bio i spomenuti Buford), Gregg se u Spurse vraća 1996. kao glavni trener. U međuvremenu je još dvije sezone bio u Golden State Warriorsima gdje je učio od još jedne legende – Dona Nelsona. I njega je na kraju nadmašio u trenerskom pogledu.

Prva godina u Spursima bila je tankerska. Da, čak su visoko moralni magistri iz San Antonija posegnuli za tom taktikom. Nagrada je bila ogromna: Tim Duncan. Tako je započela vjerojatno najupečatljivija suradnja koju je NBA ikad vidjela i koja je iznjedrila najuspješniju dinastiju našeg doba. Prva za zaborav, ostale za povijest. Osim same franšize, Pop također drži nemali broj rekorda. Neki od njih su:

  • 23 sezone kao glavni trener, najduže od 4 najveća američka profesionalna sporta.
  • Drugi najbolji postotak pobjeda u povijesti po istim kriterijima, ispred je samo Phil Jackson.
  • 3. na NBA all-time listi po broju pobjeda (ispred su Don Nelson i Lenny Wilkens).
  • Najbrže je došao do 1200 pobjeda. Trebalo mu je 1743 utakmice, čak 101 manje nego drugoplasiranom Pat Rileyju.
  • Ima najviše pobjeda na gostovanjima (525).

But I’m still alive and my fingers feel

I’m gonna play on till the final reel’s through

And read the credits from a different view

Posljednja točka služi kao sjajna poveznica na igre Spursa u ovoj sezoni. Naime, u gostima imaju omjer tek 14-24, što je dostojno lutrijske ekipe. No, kući Alamo i dalje stoji. Omjer 29-8 je treći najbolji domaći u ligi, samo su Denver i Milwaukee ispred. Razlog? Vjerojatno ga treba tražiti u domeni psihologije. Ono što se može iščitati iz samih brojki jest da im u gostima napad pada za 3 poena na sto posjeda, a primaju čak 8 poena više. To su ogromne razlike. Da učinak s domaćeg terena prenesu na sve utakmice, imali bi treći najbolji napad lige i petu najbolju obranu. Obratno, da se preslika samo gostujući učinak, imali bi peti najgori napad i drugu najgoru obranu lige. Zaista ogromne amplitude.

Vjerujem da nam je svima još u sjećanju predivni motion/flex napad koji su Spursi igrali kada su osvojili posljednji naslov 2014. Takav napad posljednjih sezona ne stanuje u gradu. Sada se igra nešto statičnija varijanta, a većina napada se vrti kroz post ili pick and roll. Dok se cijela liga okrenula tricama i tranziciji, Pop iz čistog inata prkosi trendu. Mamuze pucaju uvjerljivo najmanje trica u ligi i najviše dvica, a većinu napada vrte kroz post, klasični pick and roll ili pak izolacije. Također, posljednji su i u pokušajima iz tranzicije. No da je stroj i dalje sjajno podmazan u egzekuciji, da je Pop još uvijek živ i da njegovi prsti imaju osjet, svjedoči činjenica da imaju najbolju realizaciju trice, a iz post-upa, spot-upa i izolacija su sama krema lige. Pritom gube najmanje lopti od sviju. Kada bi dio pokušaja za dva zamijenili tricama, sigurno bi doživjeli napadački uzlet.

Tradicionalno se puno oslanjaju na impuls s klupe. Dapače, startna postava i klupa igraju podosta različitim stilom. Starteri igraju više kroz post i izolacije, što direktno proizlazi iz karakteristika dvaju glavnih igrača, LaMarcusa Aldridgea i DeMara DeRozana. Obojica imaju vrlo dobre sezone, iako ni jedan ni drugi nisu legitimna prva opcija za neke više domete. Međutim, nipošto im ne treba umanjiti zasluge, kako u ovoj sezoni, tako ni u karijeri. Otkad je došao u ligu 2006., LMA je jedini igrač s 18 000 poena, 7 500 skokova i 1000 blokada. DeRozan, često osporavan, trebao je uskočiti u Kawhijeve cipele iako ih naprosto ne može popuniti. Pa u cijeloj ligi postoje otprilike 2-3 igrača koji bi mogli. DeMar pruža sjajne partije. Postao je 4. najbrži Spur koji je došao do 1000 poena, a na putu je da postane prvi s 20+/5+/5+ sezonom. U franšizi s ovako bogatom poviješću to nisu zanemariva dostignuća.

Da Spursi uvijek znaju izvući maksimum iz kadra, poznata je stvar. Nijedna ekipa nije od toliko kasnih izbora napravila sjajne igrače, nerijetko i Allstarove. Nitko dosad nije od Rudyja Gayja uspio napraviti ubojitog šutera. Patty Mills odavno pruža iskru s njihove klupe, Marco Belinelli nikad nigdje nije igrao dobro kao u San Antoniju, a uvjerljivo najbolji igrač po net ratingu je – Davis Bertans. Upravo njih trojica predvode klupu koja se više oslanja na tricu nego na oružja koja koristi startna postava. Popovich je genijalan, ali je barem jednako toliko i tvrdoglav. Sve najbolje postave po net ratingu sadržavaju Bertansa, a po minutaži je tek osmi u rotaciji. Jednostavno, šuterske kvalitete koje donosi na kritičnu poziciju su nezamjenjive u kontekstu današnje košarke, ma koliko se Pop tomu opirao.

Ono gdje su doživjeli najveći regres u odnosu na prošle sezone je obrana. Principi su i dalje isti: matchup zona, gomilanje igrača na lopti, konzervativni pristup visokih, zatvaranje obruča i trice, puštanje poludistance. Međutim, ljudstvo nije isto. Kawhi Leonard je općenito jedan od najboljih obrambenih igrača koje je ova liga vidjela, a način na koji je sam mogao držati slabu stranu je veličanstven. Stoga je njegov gubitak nenadoknadiv. DeRozan nikad nije bio dobar obrambeni igrač, Gay tek dužinom pomaže, a prosjek dižu jedino pouzdani Aldridge i neočekivani heroj Derrick White kojeg su lani izabrali 29. izborom. Iako bek, White ove sezone dobiva razna zaduženja ovisno o matchupu pa često završi na protivničkim krilima koja su osjetno viša od njega. Da se kojim slučajem nije ozlijedio Dejounte Murray kojeg su birali na identičnoj poziciji godinu ranije, imali bi sjajan defanzivni bekovski duo. Ovako su osuđeni na balansiranje postava koristeći igrače koji ili imaju defanzivni ili ofanzivni feler; rijetko tko je kompletan u oba smjera.

So I play and I plan and hope and I scheme

To the lure of a night filled with unfinished dreams

And I’m holding on tight to a world gone astray

As they charge me for years I can no longer pay

Zato ni ne čudi njihova trenutna pozicija. Da, vjerojatno će doživjeti metlu u prvoj rundi doigravanja, ali zapitajmo se: bi li itko osim Popa s ovakvom ekipom uspio ući u doigravanje na Zapadu? Tko bi drugi nastavio postavljati rekorde? Tko bi još od domaćeg terena napravio bastion u ovom kontekstu? Malo tko ili nitko. Ako mu je ovo zadnja sezona, a mogla bi vrlo lako biti, prisjetimo se svih genijalnih ideja, svih revolucionarnih principa, svih nepoznatih igrača koji su postali zvijezde, svih brilijantnih prilagodbi, svih šala i nekonvencionalnih intervjua. Prisjetimo se svih rekorda ove ekipe, svih prstena, svih legendi. Prisjetimo se Timmyja, Tonyja i Manua. Prisjetimo se Košarke. Stoga ako se slučajno pitate odnosi li se naslov teksta na Spurse ili na Gregga Popovicha, pravi odgovor ne postoji. Jer Pop i Spursi su oduvijek bili jedno. U uspomenama cijelih generacija košarkaških zaljubljenika zauvijek neodvojivi. Neponovljivi. I nadasve – neuništivi.

And the lights turn them off my friend

And the ghosts well just let them in

Cause in the dark it’s easier to see

Bodul dušom i srcem, sportski fanatik postao je još u ranom djetinjstvu, uvijek preferirajući gledati i analizirati vise nego vježbati. Iako građom sličniji ragbijašu, u NBA se zaljubio odavno. Kada ne jede ili ne sluša heavy metal, tada piše o košarci. Nerijetko i sve nabrojano istovremeno.

    Ostavite komentar