Nestali za sedam sekundi

Nestali za sedam sekundi

Broj sedam je uvijek imao neku mističnu snagu, simbolizirao je dosta toga u svim različitim svjetskim civilizacijama i religijama. U Egiptu je bio simbol vječnog života, u Islamu sedam je sretan broj, simbol savršenstva. Kroz povijest se to prenijelo i na modernu eru pa se tako taj broj infiltrirao u svijet sporta te medija. Ponajbolji nogometaš svih vremena, Cristiano Ronaldo ga je iskoristio kao brand (nije Šuker, ali može proći) te ga iskoristio u potpunosti kao dio svog CR7 imidža. Imamo sedam svjetskih čuda, sedam smrtnih grijeha, a kroz povijest kinematografije taj broj se često nalazi u brojnim kultnim naslovima. Naravno, ne možemo zaobići pop kulturu i ne prisjetiti se legendarne scene iz Prijatelja kada Monica Chandleru objašnjava erogene zone na ženi, sedam je bio poprilično bitan broj. Nama je taj broj bitan jer označava početak jedne revolucije unutar svijeta košarke. Seven seconds or less je bio naziv za družinu iz Phoenixa koja je svojim stilom igre udarila temelje košarci koja se danas smatra uobičajenom. Nije uvijek bilo tako.

Sunsi su na ovaj svijet došli davne 1968. godine kao dio ekspanzije NBA lige. U svojim počecima kao i brojne druge nove ekipe nisu imali previše uspjeha, a ni sreće. Bacanje kovanice im je odnijelo mogućnost da ljubičasti dres obuče igrač tada znan kao Lew Alcindor.  Kako to biva, postepenim napretkom u novom desetljeću su stali na noge te s dovođenjem Paula Westphala su postali jedna od boljih ekipa lige. Došli su čak do velikog finala, ali u tom razdoblju preko dinastije Bostona nije išlo. Uslijedilo je novo turbulentno razdoblje jer znamo da krivulja ne može samo ići gore. Period (ludih) sedamdesetih te osamdesetih je obilježio problem s drogom. Ne samo njima nego kroz cijelu ligu. Taj skandal ih je dosta potresao te je trebalo duže vrijeme da stvore novu konkurentnu momčad. To je konačno došlo na red u ranim devedesetima. Vjerujem da svi znamo imena tim pojedincima koji su valjda bili primorani igrati drukčiji stil košarke jer nose taj dres.

Prvi je stigao omaleni Kevin Johnson, za njim su slijedili Tom Chambers, Thunder Dan Majerlee. Jezgra se polako zaokružila, ali falilo je još nešto. Potez koji ih je lansirao u kremu lige je bio dovođenje velikog sir Charlesa Barkleya. Dovedeni su još ključni igrači rotacije, Danny Ainge te Richard Dumas o kojem ste već imali priliku pročitati odlično štivo na našem portalu. Izuzetno zabavna te potentna momčad je kliknula na prvu te su krenuli nizati pobjede od samog početka. Barkley je postao MVP lige te ih predvodio do drugog finala u povijesti franšize. Da su okolnosti bile mrvu drugačije ili da recimo Jordana nije bilo, Sunsi bi vjerojatno postali prvaci, ali kako im se prvi puta ispriječila dinastija Bostona, ovog puta je to bila dinastija Bullsa. Nažalost nisu se više vratili do te stepenice iako su i dalje bili u vrhu lige. Hakeem i Rocketsi su im zalupili vrata u novim nastojanjima da se dokopaju naslova, a potez koji ih je uništio iznutra je došao iz vrha rukovodstva. Otac i sin Colangelo su vodili klub u to vrijeme te se junior Colangelo odlučio razmijeniti velikog miljenika navijača, Majerleeja. Uslijedio je kolaps te je ubrzo klub napustio i Barkley. Phoenix se našao na početku te primoran iznova sve započeti. U pokušajima da povrate slavu tragali su neko vrijeme te pokušali s brojnim high profil igračima. Jason Kidd, Penny Hardaway, Stephon Marbury, ali ništa nije išlo. Sve do trenutka kada se u njihove redove nije vratio omaleni Kanađanin koji je prvotno bio izabran od strane Sunsa, Steve Nash.

Došavši s nepoznatog sveučilišta Santa Clare, Nash nije bio previše poznat u okvirima lige.  Razmijenili su ga u redove Dallas Mavericksa gdje je postao ustanovljen igrač, ali u tandemu s Nowitzkim nije uspio otići do kraja.  Najbolje za obje strane kako bi ispunili svoj potencijal je bio rastanak. Nash se vratio u Sunse gdje je zauzeo mjesto startnog razigravača, a ostalo je povijest. Era seven seconds or less započela je neslužbeno kada je mjesto glavnog trenera preuzeo svima dobro znani brk, Mike D’Antoni. Napadački vizionar koji je imao savršeno oruđe na parketu u vidu Nasha, produžetak svoje ruke. On je bio posljednja slagalica koja je zaokružila tu cjelinu. Ondje je već bila mlada zvijezda koja je došla direktno iz srednje škole, Amare Stoudemire. Poznati STAT je bio mašina za koševe te fenomenalna atleta koja je uništavala sve na putu do obruča. Get up or get out the way tip igrača. Na krilu je bio pravi švicarski nož, Shawn Marion. Matrix je bio prototip 3&D igrača koji je redovito čuvao najbolja protivnička krila, zabijao ono što je morao te služio kao ljepilo koje drži momčad na okupu. Unatoč tome što je imao neobičan izbačaj nije se dao obeshrabriti te je igrao svoju igru. Naravno, Sunsi ne bi bili Sunsi da tu nije bilo još par bombardera. Joe Johnson i Quentin Richardson su bili glavni zaduženi za potezanje trica.

U njihovoj prvoj zajedničkoj sezoni Sunsi su ostvarili rekord od 62-20 te postavili najbolji napadački učinak (114,5) još od vremena Jordanovih Bullsa. Tranzicijska igra im je bila nezaustavljiva, Nash je pronalazio svoje šutere te Amarea kako galopira parketom spreman da uništi dušu ikome tko se usudi izazvati njegovo zakucavanje. Njihov pick&roll okružen šuterima uokolo je bio nezaustavljiv te su bili lako fleksibilni što se tiče rasporeda pozicija. Iso Joe, Matrix i Richardson su često mijenjali pozicije dok je Marion mogao pokriti obrambeno sve od 1 do 5. Richardson je potezao 8 trica po utakmici u sezoni kada smo imali ekipe koji su kao kolektiv uzimali manje od 12. Nisu bili robovi sistema i šablona, imali su slobodu igrati kako su htjeli, read&react pristup, napadati rano unutar 24 sekunde na semaforu (stoga i ime filozofije). Igrali su najbržim ritmom lige, uzeli najveći broj pokušaja za tricu ikada (svojedobno) te imali 33 pobjeda više u odnosu na prethodnu sezonu. To je rezultiralo brojnim nagradama u vitrinama dvorane u Phoenixu. Nash je proglašen kao MVP lige, D’Antoni trener godine, a čak je Colangelo i njegov veliki ovratnik dobio nagradu za najboljeg generalnog menadžera lige.

Pravi test ih je tek čekao, regularna sezona je bila gotova, a doigravanje je bilo pred vratima. Vrijeme za dokazivanje te filozofije jer koliko god su dobro igrali, uvijek se sumnjalo u njihove obrambene mogućnosti. Počelo je glatko, pomeli su Memphis te je slijedio obračun s Mavsima. Mala katarza za Nasha jer su ga odlučili pustiti prethodno ljeto. Uzvratio im je s prosjecima od 30 poena, 7 skokova i 12 asistencija na 64% TS%. Solidno. Čekala ih je momčad s kojom će se u narednim sezonama još često susretati i koja im je bila uvijek najveća prepreka, San Antonio Spursi. Sušta suprotnost Sunsima, čvrsti, disciplinirani, podređeni sustavu. Nezaustavljiv napad protiv neprobojne obrane. Duncan i društvo su im zalupili vrata finala te lupili brojne etikete koje su ih pratile u pauzi do nove sezone. Premekani, ne igraju obranu, previše se oslanjaju na šutove, ne skaču dovoljno. Desant na D’Antonija i nj filozofiju igre je bio u punom jeku, tako to ide kad ste poraženi.

Srećom po nas, nisu se previše obazirali na to te su ostali vjerni svom stilu igre. Nažalost nešto drugo im se ispriječilo na put, ozlijede te Robert Sarver. Njegova škrtost rezultirala je odlaskom Johnsona u Atlantu dok je Richardson također napustio Sunse. Stoudemire je doživio ozljedu koljena koja ga je udaljila od parketa cijelu sezonu pa se tako nekoć duboka momčad odjednom našla u problemima. Sunsi kao Sunsi, našli su rješenje. U razmjeni Johnsona dobili su svima dobro znanog Francuza, Borisa Diawa. Pringles ga je odmah bacio u vatru te koristio na više pozicija kao svestranog igrača, ponajviše na pozicijama 4/5 kao kreatora gdje se sasvim dobro snašao s obzirom na to da je osvojio nagradu za igrača koji je najviše napredovao. Uz njega dodali su obrambenog asa, Raja Bellu kojeg pamtimo po vrhunskim bitkama s Bryantom. Nije odmoglo ni to što je šutirao debelo preko 40% za tri poena. Još jedan šuter dodan na roster bio je Leandro Barbosa, Brazilac koji je samo nastavio tamo gdje su Iso Joe i Richardson stali. Unatoč brojnim problemima i nedostatku Stoudemirea, Sunsi su nastavili sa svojom igrom te se vratili tamo gdje su zapeli sezonu prije, finale konferencije. Prošli su dvije teške serije protiv momčadi iz Los Angelesa (vjerojatno se svi sjećate Bryantovog game winnera te vodstva od 3:1 samo da bi ga Sunsi preokrenuli). Ovog puta nije bilo Spursa jer ih je ReDirkules eliminirao rundu prije te je sukob dva odlična prijatelja mogao započeti. Možete misliti ako obrana Spursa nije mogla zaustaviti Nowitzkog kako će onda proći Sunsi. Čovjek je jednostavno bio na misiji i odveo je svoje Mavse u veliko finale te se tako revanširao Nashu za poraz sezonu ranije.

OK, ekipa je ostala na okupu, Amare se vratio, vrijeme je da se napravi iskorak zar ne? Nash je zadržao MVP razinu iako je završio drugi u glasanju iza Dirka, ali moramo znati da je dvije godine prije bio back2back osvajač. Bell je bio All Defense igrač, Matrix, Diaw i ostali su radili ono što rade dok je Amare zahvaljujući čudesnom medicinskom timu Sunsa vraćen na parket kako bi ispustio teror nad ostatkom lige. Odigrao je na All NBA razini te su Sunsi došli do 61 pobjede. Zabijali su 3,2 poena više na 100 posjeda od bilo koje ekipe, ali to nikad nije bio problem. Tu sezonu svi pamtimo po onim famoznim we believe Warriorsima. Znate, onu ekipu koju današnji vagonaši vjerojatno ne prepoznaju.

Baron Davis, Jason Richardson, Stephen Jackson, Monta Ellis, Matt Barnes, previše ikona na jednom mjestu. Upravo su oni izbacili moćne Mavse te šokirali ostatak lige i tako svima dali širom otvoren put do finala. Sve što su Sunsi trebali napraviti je pobijediti svog velikog rivala, Spurse. Pri rezultatu 2:1 u seriji za SAS, Sunsi su u zadnjim sekundama utakmice vodili te se čekala igra slobodnih bacanja. U tom trenutku Robert Horry je odlučio zaigrati hokej te podmuklim prekršajem poslati Nasha u reklame kraj parketa. Kao i svaki drugi suigrač, njegovi kolege su skočili u pomoć, ali je to ujedno značilo kršenje propisa. Svaki igrač koji napusti prostor na klupi bio je automatski suspendiran. To su bila dva ključna igrača rotacije, STAT i Diaw. Stern je bio odlučan i nije popustio te se prijelomna peta utakmica odigrala bez njih. Spursi su to naravno iskoristili te se vratili doma s 3:2 vodstvom te još jednom nanijeli bolan poraz momcima iz Arizone. Bila je to savršena oluja s obzirom na to da je u finalu čekala nikad lošija ekipa u vidu Cavsa s mladim LeBronom. Splet nesretnih okolnosti i namjernih prljavština ih je koštao naslova te godine. Nash je seriju protiv Spursa završio s puno krvi na rukama te mi se te scene nikad neće izbrisati iz glave. To je realno bilo finale prije finala jer ni ekipa Ute ni Cavsa nisu bili blizu te razine.

Nova sezona, novi potresi u igračkom kadru. Novi generalni menadžer Steve Kerr je u nastojanju da ojača unutrašnju liniju ekipe odlučio razmijeniti Mariona za ostarjelog Shaqa. Činilo se kao da je to kraj famozne brze igre Sunsa jer kako igrati brzo s tako teretnim centrom? Identitet igre im se promijenio, ali Sunsi su i dalje bili kvalitetna momčad. Ponovo su se našli u doigravanju gdje su ih u prvom krugu čekali tko drugi no Spursi. Krajnji ishod serije bio je 4:1, ali moglo je to puno drugačije izgledati da nije bilo kolapsa u prvoj utakmici serije. Sunsi su prosuli vodstvo od 16 poena razlike. Prvo je Finley zabio tricu za produžetak, potom je Duncan, da, Duncan zabio tricu za novi produžetak gdje je Ginobili s polaganjem zadao udarac Phoenixu od kojeg se nisu mogli oporaviti.  U narednoj sezoni su čak propustili doigravanje te se sada stvarno činilo da je došao kraj. D’Antoni je otišao, a igrači koji su ostali od te famozne ere su samo bili Nash, Amare i Barbosa.

Glavna okosnica je bila tu, a ostatak rostera je ispunjen profilima igrača koji su savršeno odgovarali stilu igre kojeg su njegovali. Channing Frye koji je služio kao stretch petica, Jason Richardson, mladi Dragić i stari Grant Hill. Na kormilu ekipe bio je Alvin Gentry koji je kao dugogodišnji asistent D’Antoniju njegovao identičan stil igre. Half the defense, double the offense. Nash je bio u poznim godinama, ali i dalje vrhunski igrač te su se spremali za zadnji pokušaj. Iako ponovo nisu došli do naslova, istjerali su svoje demone pomevši Spurse u polufinalu konferencije. Finale Zapada još jednom. Ovaj put Lakersi, Kobe, Gasol, Odom i Bynum. Pri rezultatu od 2:2, peta utakmica u Staples Centru, rezultat 101:101, Kobe šutira za pobjedu, lopta pada debelo ispred obruča, a umjetnik nekoć znan kao Ron Artest uzima skok te polaže za pobjedu i ruši Sunsima nadu za dolazak do velikog finala. Simboličan kraj za društvo iz Phoenixa. Nakon tog trenutka se više nisu vratili u doigravanje, a posljednji članovi Sunsa koji su tijekom godina vodili brojne bitke za ljubičasti dres su se rasuli diljem lige u nadi da će negdje drugdje postići taj dugo željeni cilj.

Kroz povijest lige je bilo mnoštvo ekipa koje su ostale bez naslova prvaka, a koje su bile dovoljno dobre da odu do kraja. Nekima je na put stao Jordan, nekima ozljede ili jednostavno krivo vrijeme. Da se jednom malo sreća njima osmjehnula, da Duncan nije zabio onu tricu, da je Amare ostao zdrav ili da Horry nije bio prljav igrač. Puno je to what if situacija znam. Njihova obrana nikad nije bila dorasla izazovu, ali napad je bio toliko dobar da možda nije bilo ni važno. To je najveća boljka D’Antoniju i Nashu koji danas samo s nostalgijom mogu gledati na ta vremena. Mike je dopustio da mišljenja opće populacije utječe na njegovo vlastito razmišljanje te se nije u potpunosti prepustio filozofiji koja mu je polučila toliko uspjeha. Mogli su još više trčati, ići još više u ekstreme sa small ballom i šutirati više i brže, ali nisu.

Meni osobno kao fanu košarke ostaje velika žal što ta ekipa bar jednom nije uzela titulu prvaka, zaslužili su to. Ne mogu zamisliti kako je tek akterima koji su sudjelovali u brojnim pohodima na prsten. Iako svoj ultimativni cilj nisu ostvarili mogu biti ponosni na ono učinjeno. Sunsi nisu postali prvaci, ali su utjecali na košarku na način na koji je rijetko tko. To je po meni puno veća pobjeda. Ono što vidimo danas, spread pick&roll, pace&space, trice, Golden State, Houston. Sve to počiva na temeljima koje su D’Antoni, Nash i ekipa iz Phoenixa pokrenuli. Utjecali su na igru na način koji je nemjerljiv s ikakvim naslovima i nagradama. Možda im ne visi banner pod stropom dvorane da valorizira njihova dostignuća, ali ni ne treba jer se njihova ostavština vidi kad god upalite današnju NBA utakmicu.

    Ostavite komentar