Neokrunjeni kralj New Yorka

Neokrunjeni kralj New Yorka

Često sam u svojim tekstovima isticao kako živimo u zlatnoj eri košarke, kako je igra dosegla neviđene razine i da je maksimiziran svaki njen aspekt na parketu. Isto tako sam onda bio na meti nostalgičara koji ne priznaju ništa nakon završetka dvadesetog stoljeća. Sve je to naravno subjektivan dojam, svi mi imamo svoj ukus. No, moram priznati da ta era jednostavno sadrži određenu dozu romantike koja ju uzdiže na sam vrh. Tko zna, možda ćemo tako gledati na ovu sadašnju eru za 30 godina, možda ne možemo u potpunosti cijeniti ono što imamo kada je aktualno. Zato možemo te slavne devedesete, razdoblje koje je unatoč UFC stilu košarke iznjedrilo toliko toga dobroga i nenadoknadivog. Pojam „spacinga” tada je bio stran, ulazak pod obruč je značio vrlo vjerojatno mogući sukob, a tko god je šutirao preko 10 trica po utakmici je bio revolucionar. Ali ta era je sadržavala možda i najveću količinu talenta ikada. Gledajući ovih dana piksele isječaka iz tog razdoblja na YouTubeu sam se podsjetio koliko je tu legendi bilo, ponajviše na centarskoj poziciji. Jedan od njih bio je i div s Jamajke, igrač koji je pri dolasku u ligu imao moć promijeniti tijek neke franšize zauvijek.

Igrajući za sveučilište Georgetown stekao je nadimak Hoya Destroya zbog svog zastrašujućeg obrambenog statusa. Vodio ih je do NCAA titule te je još 2x igrao u finalima. Bio je izniman i znalo se da je nešto posebno. Tko god ga se dokopa na draftu je dobio na lutriji. Svi znamo najveću teoriju zavjere u NBA ligi ikad. Centrirana je upravo oko tog famoznog drafta. New York Knicksi koji igraju na najvećem tržištu i posjeduju ogromnu fan bazu nisu nikako uspijevali dostići visine Walta Fraziera i Willisa Reeda te su konstantno zapinjali u nastojanjima da osvoje titulu prvaka. U interesu same lige bilo je da oni budu konkurentni jer kako kaže pjesma: „cash rules everything around me”. Postoji mnogo teorija, ona najpopularnija sa zamrznutom kuvertom ili da je trenutak kada je bačena svinut rub kako bi bila oku vidljiva do toga da je David Stern imao infracrvene naočale i vidio ono što nitko ne vidi. Kako god bilo, hvala mu, Silvere ako čitaš ovo, slobodno ponovi nešto ovako. U današnjoj eri moderne tehnologije to bi bio najmanji problem, a nama (navijačima Knicksa, onih pet još što ih je ostalo) bi stvarno jako puno značilo. U dvorani je nastala erupcija oduševljenja kada je komesar prozvao ime ekipe koja će na draftu imati priliku izabrati velikog Patricka Ewinga.

Na leđa mu je automatski stavljeno breme, on je bio izabran, heroj koji će iz tame izvući ovu oronulu franšizu. Dobro, nisu bili toliko loši tada, Bernard King ih je držao iznad vode u osamdesetima dok su desetljeće prije imali najbolji period u povijesti svog postojanja. Kada jednom okusite slast pobjede želite to zauvijek držati, ali svi znamo da to ne ide tako lako. Stupovi momčadi su otišli u zasluženu mirovinu, a Knicksi su ostali u potrazi za nasljednikom, za osobom koja će ih vratiti tamo gdje misle da pripadaju. King je došao blizu, ali preko Birda i Celticsa tada nikako nije išlo.

Došlo je vrijeme za nekog novog, gladnog, željnog pobjeda. Tu je nastupio nažalost preminuli komesar Stern te je New Yorku udahnuo novi život. Ewing je bio rođeni ratnik, vođa na terenu i van njega. Pod vodstvom trenera Johna Thompsona koji je svoje igračke dane proveo kao zamjena velikome Billu Russellu, na sveučilištu usađen mu je pobjednički mentalitet. Sav fokus mu je bio na obrambenoj igri te je tu bazirao svoj stil. Svi su bili zaokupirani time da su ostali šokirani kada je pokazao svoj napadački repertoar. Izuzetno meka ruka za centra, šut iz okreta s osnovne linije, igra u postu, Patrick je bio spreman za velike stvari. Garden je disao punim plućima, dvorana je bila ispunjena, a Spike Lee je imao povoda za navijanjem ponovo.

Na ničije iznenađenje Ewing je uzeo nagradu za novaka godine te se ustanovio kao ponajbolji centar lige. Morate se sjetiti da je to razdoblje talentiranih divova koji su bili mnogo više od samo visine. Hakeem Olajuwon, David Robinson, Shaq, Karl Malone, Charles Barkley te su im se kasnije pridružila još dva učenika Hoyasa, Mourning i Mutombo. Iz noći u noć bilo je fantastičnih okršaja na tim pozicijama, pravi užitak za gledati. Ewing je svoje prve sezone proveo pod mentorstvom kasnijeg rivala Billa Cartwrighta koji je razmijenjen u redove Bullsa. U drugome smjeru je otišao utjelovljenje riječi enforcer, Charles Oakley, Ewingova desna ruka u svim epskim bitkama koje su slijedile. Kockice su se polagano slagale te su se Knicksi vratili u doigravanje, doduše bez nekih većih uspjeha.

Sve do trenutka kada su na mjestu glavnog trenera zamijenili Ricka Pitina s gospodinom zalizane kose, oštrog pogleda i prstenima na ruci. Nije bilo mnogo jačih scena tada od te, Pat Riley, godfather osobno šetucka parketom Gardena dok navijači skandiraju DEFENCE. Za razliku od showtime Lakersa nije na raspolaganju imao tu količinu talenta i vatrene moći, ali imao je nešto drugo. Znate kada danas u čestim raspravama u podcastima čujete ona pitanja tipa koje igrače ne želite sresti u mračnoj ulici sami?  To je imao na raspolaganju, cijeli roster.

Stvorio je obrambenu utvrdu protiv koje ste morali liti krv da bi zabili predvođenu Ewingom osobno. Bila je atmosfera u dvorani od koje vam se ledi krv u žilama. Ewing, Oakley, Charles Smith, Greg Anthony, Xavier McDaniel, Anthony Mason, mladi Doc Rivers te naravno J.R Smith prije svog vremena, veliki John Starks. Ti momci su bili spremni za rat na bilo koju danu noć, a ako mislite otići do kraja u toj eri, rat vas je čekao na svakom koraku.

Nedavno sam naletio na video baš tih grubih dana i prljavih poteza. Prednjači naravno Bill Laimbeer te Pistonsi, ali gotovo svaka ekipa je imala takve tipove igrača koji su imali određen zadatak (kada već radiš faul, udari kako spada). Detroit nije prezao ni pred čim da uspori Jordana, a odbor za doček u New Yorku nije bio toliko blaži. Kako bi stigli do finala lige moralo se ići kroz Jordana i Bullse, nije bilo okolnog puta. Susretali su se u doigravanju gotovo svake sezone i stalno bi bio isti ishod. NY se borio do iznemoglosti i često bi ta serija išla u šest ili sedam utakmica, ali Jordan bi na kraju izašao kao pobjednik. Sve je to trajalo do 1994. kada je Mike nonšalantno  rekao da svoje talente odnosi u svijet baseballa.

To je druga najveća teorija zavjere, a mislim da nije daleko od istine. Jordan je bio prisiljen otići na neko vrijeme zbog problema s kockanjem te je bio suspendiran od strane lige. Te dvije sezone su otvorile prozor za brojne druge velikane da konačno osvoje prsten. Jordan je jednostavno bio nepremostiva prepreka kako za Ewinga tako i za brojne druge. Hakeem, Drexler, Barkley, Kemp&Payton, Stockton&Malone, svi su čekali na svoj red, a sada je konačno došla prilika. Vrata na Istoku su bila širom otvorena te je sada borba bila ravnopravna. Bullsi bez Jordana predvođeni Pippenom te pojačani Kukočem su i dalje bili vrhunska ekipa. Pacersi su kucali na vrata, ali jedna momčad je čekala na red već dovoljno dugo da ovu priliku ne iskoristi. Ewing i Knicksi su konačno prošli taj bauk od Bullsa u polufinalu konferencije.

U finalu istoka su čekali Reggie Miller i Pacersi. Znate, onaj Miller koji je zabio par suludih šuteva i uzeo petu utakmicu serije u Gardenu te slao choke signale Spikeu Leeu. Onaj Miller o kojem se radio dokumentarac, winning time. Onaj Miller koji je to isto vodstvo od 3:2 ispustio te bio poražen od Ewinga i Knicksa, toliko o pobjeđivanju. Ispružene ruke Ewinga nakon pobjede nad Pacersima te buka navijača u dvorani je dovoljno govorila. Slijedilo je konačno veliko finale. Sukob dva najbolja centra današnjice, Ewing vs. Hakeem.

Bila je to fantastična serija puna preokreta i zbivanja, ne samo na terenu. Bila je to godina puna uspjeha za grad New York, Rangersi su uzeli naslov prvaka u hokeju, a Knicksi su imali priliku uzeti to u košarci. No i jedne i druge je zasjenio događaj koji se odvio usporedno s velikim finalom. Bila je to famozna potjera za O.J. Simpsonom i njegovim Ford Broncom. Paralelno se puštala utakmica s prijenosom potjere, toliko je bilo značajno. O.J. je na kraju bio uhvaćen, a Amerika se mogla vratiti zbivanjima na parketu. Knicksi su ispustili jednu utakmicu u Gardenu, ali su uzvratili istom mjerom u Houstonu te su imali doma tri meč lopte za naslov prvaka. Imali su vodstvo od 3:2 u seriji te priliku da dovrše veliki podvig.

No sudbina ipak nije bila na njihovoj strani. Olajuwon je dominirao na obje strane parketa, a ostatak ekipe mu je bio prilično raspoložen. Kenny Smith, Sam Cassell te Robert Horry su dali ogroman šuterski doprinos i postali prevaga koju NY nije mogao pratiti. Najveći tragičar bio je John Starks kojem je Hakeem blokirao tricu za pobjedu u zadnjim trenucima šeste utakmice, a potom je u sedmoj šutirao 2-18 i ispucao svoj tim iz finala. Olajuwon je tako uzvratio Ewingu za poraz u finalu NCAA lige, ali na puno većoj sceni.

Tako blizu, a tako daleko. No vratili su se u sam vrh lige zahvaljujući svom čvrstom stilu igre predvođeni svojim dominantnim centrom. Nažalost, ispostavilo se da je to bilo najbliže što će doći osvajanju prstena. Hakeem je uzeo još jednom, a potom se Jordan vratio te svima začepio usta novim threepeatom. Riley je napustio Garden te odlučio svoj zenit provesti u toplijim krajevima South Beacha. NY je preuzeo njegov učenik Jeff van Gundy koji je imao istu filozofiju igre. U drugom valu pokušaja da odu do kraja, Ewing je dobio neka nova pojačanja. Allan Houston, ludi Sprewell te Larry Johnson su dali novu dozu snage da se pokuša još jednom.

Bilo je tu svega, rivalstva s Pacersima su se nastavila dok su se rodila i neka nova s Miamijem zbog narativa Rileya te dva teškaša s Georgetowna, Ewinga i Mourninga. Vjerujem da svi pamtimo kako se van Gundy šlepa uz nogu Mourninga kako bi spriječio eskalaciju sukoba. Zaista čudesno razdoblje. Kako je vrijeme odmicalo tako je Ewing sve teže i teže ostajao u jednom komadu. Godine raubanja su ostavile traga na njemu te su ga učestale ozljede spriječile da u potpunosti pomogne svojoj ekipi.

Više nije bilo bitno koliko sudjeluje, zbog svoje igračke veličine je zadužio svoje suigrače te sam grad i svi su vukli za njega kako bi otišao s prstenom prvaka. Došli su blizu još jednom u pravoj filmskoj priči. S osme pozicije su došli sve do finala pritom izbacivši ljute rivale iz Miamija šutem za pobjedu Houstona te u finalu konferencije još jednom su pali Pacersi. Nažalost dalje nije išlo, Duncan i Robinson su bili previše za reket Knicksa bez Pata i još jednom su morali gledati suparnika kako slavi te ispija šampanjac.

Početkom novog milenija Patrick je bio primoran obući novo ruho koje je vjerujem svima bilo neprirodno. Posljednje dvije sezone odigrao je za Sonicse i Magic te se potom umirovio. Još jedna velika igračka karijera se ugasila neokrunjena prstenom. Može se reći da je to tema cijelog tog razdoblja košarke zbog njegovog veličanstva, gospodara prstenova, Jordana. No nemojmo to gledati kroz prizmu naslova, brojne karijere su zbog Jordana tako završile, ali učinak koji su ostavili na parketu je nemjerljiv. Ewing je došao kao mladić pun nadanja, a otišao je kao legenda kluba koja predvodi svoj tim u svakoj bitnoj statističkoj kategoriji.

No ono važnije od samih brojki je bio njegov učinak na košarkašku scenu u gradu te na ljude oko sebe. Vratio je Knickse tamo gdje pripadaju, učinio ih je relevantnim te se kroz mnogobrojne bitke u doigravanju pretvorio u kult obožavanja. Bio je utjelovljenje ratnika, srce šampiona, igrao je ozlijeđen, bio žrtva brutalnih zakucavanja jer nikada nije prezao pred izazovom da zaštiti svoj koš. Broj 33 je vinut visoko pod krov kultnog Madison Square Gardena te unatoč tome što nije ponovio uspjehe svojih prethodnika Ewing će ostati upamćen kao najbolji igrač koji je ikada obukao narančasto plavi dres New York Knicksa.

    Ostavite komentar