NAJAVA SEZONE – NORTHWEST

NAJAVA SEZONE – NORTHWEST

MINNESOTA TIMBERWOLVES

Krećemo s nominalno najslabijom ekipom divizije. Timberwolvesima nikako da krene. Prije par godina izgledali su kao najpoželjnija mlada ekipa lige kada su krenuli u rebuilding s dva uzastopna prva izbora drafta na rosteruAndrewom Wigginsom i Karlom Anthonyjem Townsom. Gdje su danas? Pa, Towns je top 15 igrač lige po talentu, samo što ponekad izgleda kao da mu nije do košarke, posebno u obrani, a Wiggins je užasno neefikasni jednodimenzionalni scorer s jednim od najgorih ugovora lige. No, mora se priznati da su ih putem trenirali staromodni i tvrdoglavi treneri poput Sama Mitchella i Toma Thibodeaua.

“Andrija, brate, ne tresi se. Kasnije idemo na playstation i svi će zaboraviti onih 17 promašenih dugih dvica preko ruke.”

Ryan Saunders, sin od starog Flipa (počivao u miru), najmlađi je trener u ligi sa samo 33 godine. To bi trebalo značiti da je modernijeg kova i da bi trebao donijeti neke nove ideje u učmalost Minnesote. Međutim, gledajući njegovo obiteljsko stablo, zatim i trenersko (pomoćnik Randyju Wittmanu i Mitchellu), postoji opravdani strah da nasljeduje zastarjele ideje svojih mentora. Nije baš oduševio na nemalom uzorku od 42 utakmice prošle sezone. No, nova sezona, novi igrači i odrađen trening kamp možda nose promjenu u njegovom trenerskom rukopisu. Vrijeme će pokazati kakav je kalibar.

Prvi i osnovni cilj trebao bi biti učiniti Townsa centralnom figurom igre u oba smjera. Napadački gledano, mladi centar ima spektar vještina za biti MVP kandidat, samo treba posložiti smislen napad oko njega. No, to neće biti nimalo lako jer je popratni orkestar blago rečeno loš. Wiggins je prvi kandidat za trade (ako ga je itko voljan uzeti), a zajedno s Gorguijem Diengom čini 43,5 milijuna $ spaljenog novca. Jeff Teague je solidan i pouzdan bek, no ništa više od toga, dok je Robert Covington sjajan krilni defanzivac, ali i nekonzistentan šuter i nije kreator. Stoga su oči uprte u rookieja Jarretta Culvera koji bi u teoriji trebao donijeti all-around igru s vanjskih pozicija kombinacijom šuta i razigravanja, ali i dužine u obrani. Klupa je pak totalni užas.

Wolvesi u svojim izjavama najavljuju playoff. S ovim rosterom i na ovako krcatom Zapadu? Nema šanse. Čeka ih još jedna godina mučenja, razočaranja i lova na što bolji draft pick, koji srećom imaju u svom posjedu.

OKLAHOMA CITY THUNDER

Stare Oklahome više nema. Odlaskom Russella Westbrooka u Houston, počela je nova era.

Vođa nove Oklahome trebao bi biti Shai Gilgeous Alexander koji je bio glavna nagrada za prepuštanje Paula Georgea LA Clippersima. Uz njega je došao i Chris Paul (u tradeu za Russa) kojeg se pokušavaju riješiti. Da, Paulovo vrijeme je prošlo što se tiče titule franšiznog igrača i prve opcije, međutim čovjek je još uvijek sjajan razigravač i vrhunski šuter. Stoga bi za ekipu, kao i za mladog Alexandera, možda bilo bolje Paulovo mentorstvo bez obzira što trenutačno vrijedi pola od masnih 38,5 milijuna $ koje će dobiti za narednu sezonu. Da ne govorimo o iduće dvije kada mu plaća još raste za 3 milijuna po sezoni. Gledano strogo s financijske strane, Oklahomin proračun bi prodisao kada bi ga uspjeli razmijeniti. Problem je također u te dvi dodatne godine ugovora koji k tome raste, a igraču vrijednost pada, pa je taj omjer sve nepovoljniji s vremenom. Ako Miami ili netko drugi dođe s ponudom, nema sumnje da je Paul bivši.

Ekipa ionako nema kratkoročne ambicije, čemu svjedoči činjenica i da je Steven Adams u izlogu također. Jedan je od najboljih defanzivaca lige na poziciji, ima tek 26 godina, a pokazuje i naznake dodavanja šuta, što je izgledalo nemoguće ostvariti za igrača koji nema nikakvu napadačku igru osim direktno ispod koša. Stoga njegovih 26 milijuna nisu prepreka za ekipu poput Bostona koja će defanzivno krvariti na toj poziciji, a imaju visoke ambicije ove sezone. Odličan trade mamac trebao bi biti i Danilo Gallinari koji ima ističući ugovor od 22,6 milijuna $, ali i može biti sjajna popuna nekoj ekipi s većim ambicijama.

Oklahoma ima cijelu ergelu budućih draft izbora, a za gore spomenutu dvojicu mogla bi dobiti još pokoji. Premda bi s ovakvim rosterom kakav jest možda mogli biti konkurentni za zadnje mjesto u doigravanju, jasno je da je ovo ekipa koja se okreće budućnosti kroz prikupljanje novih resursa te da neće juriti rezultat, već graditi od početka. Jedan komadić puzzle su svakako već dobili u Alexanderu, a imaju i perspektivnog rookieja Dariusa Bazleyja. Ostaje za vidjeti kako će uprava posložiti ostatak jezgre kroz idućih nekoliko sezona. Situacija je itekako obećavajuća.

PORTLAND TRAIL BLAZERS

Nakon dvije ekipe za koje je apsurdno pisati išta o situaciji na parketu, konačno dolazimo do ekipe u kojoj se ono zanimljivo događa na terenu, a ne u uredima. Nekih velikih enigmi pak nema – dokle god su za kormilom Damian Lillard i CJ McCollum, a zapovjednik je trener Terry Stotts – ekipa će imati jasan identitet kao i prethodnih sezona. Kombinacija pick and rolla i istrčavanja šutera iz bloka prokušan je recept ove ekipe, baš kao i konzervativna obrana koja centre ne udaljava puno od reketa. Sistem je kao i uvijek kod Stottsa prilagođen igračima koje ima na raspolaganju.

Ostatak rostera je ipak doživio značajne promjene u odnosu na kraj prošle sezone kada su igrali u finalu konferencije. Praktički, uz udarni dvojac, jedina konstanta su Rodney Hood s klupe i Jusuf Nurkić koji je i tada bio ozlijeđen. Ozljeda potonjeg koji se neće tako brzo vratiti na teren, a i kada se vrati trebat će mu puno vremena da dođe na razinu od prije, nagnala je upravu da iz Miamija dovedu Hassana Whitesidea kojeg se Heat jedva dočekao riješiti. Obrambeno gledano, Hassan je sjajan dodatak ovom tipu obrane jer su zaštita obruča i blokade njegovi aduti, a izlasci prema perimetru (koji se od njega neće tražiti) najveća slabost. U napadu bi mogao predstavljati problem svojoj ekipi jer je grozan asistent. Štoviše, rijetko i da pomišlja na pas. A to je jedan od osnovnih mehanizama Portlandovog napada: pick and roll s centrom, bekovi bivaju udvojeni te centar dobiva loptu nakon short rolla, protivnik rotira igrača da pokrije centra, a centar potom bira slobodnog igrača te na taj način koristi višak koji se stvorio udvajanjem prije nego se obrana stigne ponovno rotirati. Je li Whiteside sposoban za tako nešto? Teško. Stoga bi s njim na parketu mogli gledati više akcija u kojima on postavlja offball blokove za bekove. Loptu u post svakako neće dobiti.

U opisanoj akciji zato bi se mogli naći Zach Collins ili veterančina Pau Gasol, koji bi bio kao stvoren za tu “pick your poison” situaciju, samo da je malo mlađi. Collins bi pak više vremena mogao provesti na poziciji krilnog centra jer je dovoljno pokretljiv i ima šut, a Blazersi i nemaju puno rješenja s klupe za tu poziciju. Krilnu poziciju će krpiti Hood, Kent Bazemore i naš Mario Hezonja, dok je rookie Nassir Little, premda s pedigreom, još daleko od košarkaških vještina za ovu razinu. Zato od mladog beka Anferneeja Simonsa očekuju doprinos u njegovoj drugoj sezoni. Svejedno, klupa djeluje vrlo tanko. No, djelovala je i prethodnih sezona pa je Stotts pametnim rotacijama i akcijama maskirao njene limite.

Što se tiče Hezonje, ako mu je ovo zadnji vlak za ostanak u NBA ligi, onda je odabrao pravu ekipu. Em konkurencija nije prevelika, em je ekipa ozbiljna (ali nije u krugu contendera), em je poznato da Stotts svake godine od poluanonimusa iscijedi solidnu klupu. Sjetimo se samo kako su lani na trenutke djelovali Nik Stauskas, Jake Lyman, Seth Curry, pa i spomenuti Hood kojem je ovaj praktički lani spasio karijeru (a Hood herojstvima s klupe odveo Blazerse preko Denvera). A Hezonja je talentiraniji od njih, barem u mojim očima. Nadajmo se da će u ovoj ekipi dobiti vodstvo kakvo mu treba da ostvari barem dio svog ogromnog potencijala. Trenutak je sad ili nikad.

Premda je Portland dobra ekipa, lanjski uspjeh se ipak može objasniti srećom s ždrijebom (dakako, trebalo je prvo izboriti status nositelja), nedoraslošću Denvera na prvom playoff ispitu i posrtajem nekih jačih ekipa. Zapad se dodatno popunio na vrhu te je iluzorno očekivati da Blazersi ponove išta slično. No, plasman u doigravanje bi svakako trebali ostvariti. Bez obzira na rezultat, i dalje ostaju jedna od zanimljivijih ekipa za gledanje.

UTAH JAZZ

Godinama solidni i neugodni, Jazzeri su shvatili da su udarili u plafon svojih dosega i odlučili prodrmati stvari.

Rudy Gobert i dalje je temelj identiteta. Kondor koji garantira sjajnu obranu, a u napadu zakucava zicere, prethodnih sezona morao je većinu minuta provesti u paru s Derickom Favorsom koji je imao slične vještine te su se međusobno gušili. Micanjem Favorsa i okretanjem modernijoj košarci s posebnim naglaskom na spacingu, Gobert bi u sredini trebao imati značajno više prostora nego prije. A da kao roller bude ubojit, pobrinut će se pridošlica Mike Conley, ponajbolji floor general i pick and roll bek u ligi. Ostatak petorke će činiti Donovan Mitchell, Joe Ingles i Bojan Bogdanović. S dva elitna šutera kao Jingles i Babo, reket bi trebao biti rašireniji no ikad. Ne samo što su sjajni spot-up i šuteri iz kuta, već obojica mogu spustiti loptu na parket i napasti driblingom, što je definitivno luksuz.

Dolaskom Conleyja, uz Goberta bi trebao profitirati najviše Mitchell. On ulazi u tek treću sezonu te je jasno da se u prve dvije od njega jednostavno tražilo previše zbog čega mu je često patila efikasnost. Kada Mike preuzme teret kreacija, Mitchell će moći napadati iz spot-upa ili kretanjem bez lopte. Također, kada lopta bude kod njega, neće se morati bojati udvajanja jer ni Conley (za razliku od Rubija) ni ostatak ekipe ne smiju biti ostavljeni bez nadzora.

Jeff Green, Royce O’Neale i Ed Davis pružaju solidnu širinu s klupe, iako sam dojma da nedostaje još jedan bolji bek jer ni Dante Exum ni Emmanuel Mudiay ne ulijevaju povjerenje. Ipak, imaju dovoljno kreatora u prvoj petorci da pametnim miksanjem maskiraju mane klupe. Temeljno je da nikad na parketu ne bi smjela biti petorka koja ne sadrži jednog dominantnog kreatora, odnosno ili Conleyja ili Mitchella, te elitnog šutera, odnosno ili Bogdanovića ili Inglesa. Vjerujem da stručni štab također razmišlja u tom smjeru.

Premda je trener Quinn Snyder previše forsirao visoke postave, kako je vrijeme odmicalo sve se više okretao nižim petorkama. Možda više nema ljudstvo za vrtjeti horns akcije tako često, ali raspolaže nemjerljivo boljim napadačkim arsenalom. U obrani je Gobert ionako garancija elite sam po sebi, no ni ostatak ekipe nije za baciti. Neke preinake će biti potrebne, kao i vrijeme za uigravanje, ali Utah Jazz se s pravom smatra prvim Dark Horseom lige. Kliknu li stvari kako treba, Jazzeri mogu vrlo, vrlo daleko. Konkurencija je jaka, ali ne i nepremostiva za ovakvu ekipu.

DENVER NUGGETS

Nakon lanjske sjajne regularne sezone, uslijedio je pomalo razočaravajući playoff. No, s obzirom da je to bilo prvo pojavljivanje ove mlade jezgre u doigravanju, polufinale konferencije i ispadanje od Portlanda u sedmoj utakmici i nije neki neuspjeh. Ove sezone će se od njih ipak očekivati korak naprijed.

Kada gledamo roster i u obzir uzmemo konzistentnost, tj. koliko dugo je neka ekipa na okupu, Denver je možda i prvi favorit za najbolji omjer Zapadne konferencije u regularnoj sezoni. Jednostavno, petorka Jamal Murray – Gary Harris – Will Barton/Torrey Craig – Paul Millsap – Nikola Jokić je do bola uigrana i dokazano gazi u regularnoj sezoni. Jokić je legitimni MVP kandidat svoj defanzivnoj propusnosti usprkos, a Murray njegov idealan partner. Paul Millsap mu je pak komplement u obrani jer sjajno nadopunjava Jokićeve minuse. Na klupi su Monte Morris, jedan od boljih rezervnih razigravača, šuter Malik Beasley, Juancho Hernangomez i Mason Plumlee. Ključan dodatak je Jerami Grant jer sada obrana neće patiti kada vremešni Millsap odmara, a u napadu služi kao stretch četvorka. Također, više ne bi trebalo gledati ono neprirodno uparivanje dvojice centara, Jokića i Plumleeja. X-faktor bi pak mogao biti Michael Porter Jr., veliki potencijal koji je prošlu sezonu bio ozlijeđen, ali dugoročno bi mogao biti treći dio slagalice uz Murrayja i Jokića.

Premda ga se u obrani konstantno nastoji sakriti, što je za centra nemoguće u današnjoj košarci, Nikola Jokić svojim beskrajnim talentom čini napadački sistem prikrivajući nemaštovitost trenera Mikea Malonea. Ni u obrani Mike ne briljira tražeći pretjeranu agresivnost na lopti i visoke izlaske centara od rostera koji jednostavno nema taj potencijal na toj strani parketa. Iza trenera ipak stoje dobri rezultati te povjerenje uprave i igrača. Dokle god je tako, gledat ćemo Malonea u Coloradu.

Kada bi samo prekopirao obranu koji koristi njegov kolega Stotts u Portlandu, Jokić bi se puno manje trošio i plivao, a bio bi korisniji u zaštiti obruča. Ovako je prečesto daleko, a nije se sposoban u dva koraka vratiti gdje treba. Dakako, dio krivice ide i srpskom centru na dušu. Vjerujem da bi svi voljeli vidjeti kakva bi Nikolina igra tek bila kada bi se jedno ljeto zakopao u teretanu i doveo tijelo u red. No, “tko je bez grijeha, nek’ baci kamen prvi”.

Dakle, dubina, uigranost i MVP kandidat – Nuggetsi imaju sve za pomesti regularnu sezonu. Koliko daleko mogu u playoffu? Ovisi o ždrijebu i formi protivnika, a poklope li se stvari ni borba za naslov nije nemoguća.

Bodul dušom i srcem, sportski fanatik postao je još u ranom djetinjstvu, uvijek preferirajući gledati i analizirati vise nego vježbati. Iako građom sličniji ragbijašu, u NBA se zaljubio odavno. Kada ne jede ili ne sluša heavy metal, tada piše o košarci. Nerijetko i sve nabrojano istovremeno.

    Ostavite komentar