Mjesta za mene

Mjesta za mene

U jeku zbivanja svih silnih događaja na All Star vikendu u Chicagu mene je najviše zanimao izbor umirovljenih igrača koji će biti nominirani za Hall of Fame kuću u Springfieldu. Naivno sam se nadao, pošto se događaj održava baš u Chicagu, da se možda sjete jednog velikana koji je ostavio dubok utisak u nj klubu. Došao je kao nepoznanica, a otišao kao heroj. Toni Kukoč je unatoč svim preprekama pokazao sve što zna te osvojio srca velikog broja navijača. Vrijeme je da ga i struka prizna kao jednog od najvećih ikada, već debelo kasne.

Dino, Dražen, Toni, Arvydas, Šarunas, Vlade. Nisam nikome napisao prezime, ali mislim da znate apsolutno svako od navedenih igrača. Bio bi grijeh ne znati jer se ovdje radi o pionirima igre, o ljudima koji su na sebe stavili odgovornost da naprave veliki igrački te životni iskorak i pokažu cijelom svijetu koliko vrijede. To su momci koji su unatoč svim predrasudama izborili svoje mjesto pod suncem i utabali put za sve one koji slijede. Mislite da bi danas Luka Dončić, Kristaps Porzingis ili Giannis imali takvu šansu biti izabrani visoko na draftu te dobiti odmah priliku nametnuti se treneru te dobiti minutažu da nije bilo njih? Kao i većina boraca za određena prava nailazili su na otpor. Kad god ste prvi u nečemu morate podnijeti pristranost koja proizlazi iz neznanja.

Amerikanci su poznati po tome da misle kako su bolji od svih, arogantni te nadobudni, a to se najbolje pokazalo na prvom valu igrača koji je došao iz Europe. Među njima je bio po mom skromnom sudu najbolji, najtalentiraniji te najtrofejniji igrač koji je ikada izašao sa starog kontinenta, Toni Kukoč. Znam da sam subjektivan, ali Toni ima pokriće za to. Njegov najveći grijeh je da je igrao u eri koja ga nije cijenila te stavila u poziciju da ostvari sav svoj potencijal. Svi dobro znamo priču o njegova dva suigrača koji su ga na OI u Barceloni namjerno ciljali i napadali kako bi pokazali Krauseu da „griješi”. Ksenofobija, velika Američka tradicija.

No, tadašnji GM Bullsa je jako dobro znao što radi i koga dovodi. Toni se otisnuo „preko bare” samo da bi ga dočekale upute trenera da ne šutira i dribla. Mediji su ga automatski stereotipno prozvali mekanim. To je bilo izuzetno teška tranzicija te borba u stilu me against the world. Ne bi Toni bio Toni da nije pobijedio. Svakim treningom te utakmicom je pokazivao ljudima raskoš svog talenta te ih natjerao da mu daju priliku te više slobode u igri. To me najviše i boli, bio je ispred svog vremena, imao je toliko vještina da je mogao raditi što je htio, ali je dospio u kako ja to volim zvati šablonsku eru košarke. Stavljen si u kalup i radiš ono što se traži od igrača koji okupiraju tu određenu poziciju. Kada uhvati skok mora tražiti svog „razigravača” koji ima debelo manje kreativnosti od Splitskog maestra, ali on je playmaker i mora prevoditi loptu te ostvariti određen broj asistencija. Zamislite Tonija danas. Stavimo ga u ovu eru, dajmo mu ovlasti Dončića ili nekog igrača tog kalibra. Strah me zamisliti kakav bi teror sijao po parketima diljem lige.

No što je tu je, moraš napraviti najbolje s onim što imaš i u situaciji u kojoj jesi. Toni je u Europi bio ono što su Pippen i Jordan u Americi. Apsolutni prvak, dominator, zmaj da se tako izrazim. Nema tog trofeja i medalje što nije osvojio, od individualnih do timskih. Toni je svojom gracioznošću, vizijom te vještinom na parketu jednostavno plovio te se poigravao s konkurencijom. Nije lako otići iz takve situacije gdje imaš apsolutno sve da bi postao tamo neki igrač zadatka te vodonoša. Zbog toga još više cijenim taj potez i nj hrabrost. To se izdiže van same igre jer je taj potez donio toliko toga i pomogao napretku igre te globalizaciji sporta. Ja sam kao dijete imao dvije majice s logom bijesnog bika u crveno crnim bojama. Ne bi to nikada nosio da nije bilo Kukoča koji je odjenuo njihov dres i tako skrenuo oči cijele nacije na vjetroviti grad. Utjecao je na velik broj djece, ne samo mene. Ja možda nisam završio u NBA ligi (bar ne još), ali postoji x broj osoba koja su uspjela u svijetu sporta jer je Toni probio barijere u eri kada je to bilo praktički nemoguće. Ovdje pričamo samo o njegovom utjecaju na svijet NBA košarke, ali to je internacionalno priznanje, a ja stvarno ne znam tko ima više nagrada od njega.

Toni je svoje prve korake napravio u dresu Splitske Jugoplastike gdje je u tandemu s Rađom pokorio Europu. Rijetko tko je imao bolju kemiju na parketu od njih dvojice. To se prenijelo i na reprezentativni dres gdje su redovno brisali pod s Amerikancima koji su očekivali da će svi pred njima spustiti gaće. Na koje god natjecanje došli s kojim god budućim zvijezdama i nadama sa sveučilišta, Toni i društvo bi im očitali lekciju. Ne samo njima, svi su dobili porciju, nitko gladan nije ostao. I tako ti igrači budu izabrani u lutriji na draftu dok talenti poput Tonija i Dine padaju u drugi krug drafta i sretni su što su uopće izabrani. Kukoč je osvojio apsolutno svaki trofej na svakoj razini i na svakom natjecanju na kojem je nastupao. Nije bio tamo neki prolaznik nego većinom najbolji igrač na terenu. Nije morao zabiti 30 da bi dominirao susretom, njegova igra je toliko dobra da može zabiti i samo pet poena, ali njegov rukopis se osjeti. Kao što je sam rekao, koš usrećuje jednog, asistencija dvojicu. Taj nesebičan stil igre ga je nekako i „koštao” možda većih brojki ili nekih nagrada jer je on taj koji se podredio i uzeo manju ulogu kako bi ega drugih ostala netaknuta. Krhki Scottie se ponašao kao derište kad bi u odsutnosti Jordana veliki Zen Master crtao ključne akcije za Kukoča. Teško je bilo s toliko diva održavati red, ali upravo je tu Tonijev mentalitet bio od velike važnosti. Nikad nije bio igrač kojem su brojke bile od  neke važnosti što ga danas vjerojatno malo i košta oko cijele ove priče.

Gledam danas igrače poput mlađeg Sabonisa, Luke, Kristapsa i osjećam se sretnim te privilegiranim što mogu uživati u njihovim čarolijama. Došli su u situaciju gdje im trener da loptu u ruke i dozvoli da igraju kroz greške te da uče na njima. Osiguravaju im savršenu okolinu za rast. Zamislite centra od 221 cm kojemu je glavna snaga šutiranje trica u 90-ima, pogotovo tako „mekanog” što ne hvata skokove, a mora jer ima 221. Ne mogu ni ja da. Srećom po njih ne moraju se susretati s takvom stigmatizacijom danas, a za to se mogu zahvaliti baš tim velikanima koji su prošli sito i rešeto da bi oni mogli biti tu gdje jesu. Centar da razigrava s visokog posta!? Vlade je to pokazao među prvima, a danas je to osovina napada Denver Nuggetsa. Dražen je sjedio nekoliko sezona na klupi Blazersa, a bio je za 2 koplja bolji od igrača koji su igrali ispred njega. Danas imamo bekove koji se doslovno napucavaju s loptama, a nisu dostojni da vežu tenisice velikom Petroviću.

Drago mi je što živimo u ovoj eri gdje je društvo kao cjelina puno tolerantnije i gdje svi više manje dobiju jednaku priliku za uspjehom nevezano uz boju kože ili prezime. No isto tako znam da nije oduvijek bilo tako. Tih šest spomenutih pionira su prošli mukotrpan put da bi danas košarka bila to što je. Njihov značaj se ne da obilježiti nikakvim brojkama ili titulama. Od njih šest, pet ih je u Hall of Fame kući. Samo se jednog čeka da ga stave tamo gdje pripada i gdje je već odavno trebao biti. Gospodo stručnjaci, nemojte si dozvoliti takve propuste jer to samo vama na dušu ide. Kukoč je trostruki NBA šampion, osvajač odličja s Olimpijskih Igara, Svjetskih i Europskih prvenstava, MVP gdje god igrao, ali Kukoč je još mnogo više od toga. Vizionar, umjetnik, borac. Svoj trag je ostavio duboko i zadužio je svijet košarke zauvijek. Vrijeme je da mu se barem malo odužimo i prekinemo ovu nepravdu. Stvarno nema smisla da takva veličina ne bude u Springfieldu s najboljima ikad jer Toni Kukoč je upravo to, jedan od najboljih ikad.

    Ostavite komentar