Mentalno zdravlje igrača u NBA ligi

Mentalno zdravlje igrača u NBA ligi

U okvirima NBA lige pričamo o mnogim stvarima, koje idu od očekivanih poena, skokova i asistencija, pa sve do pomalo čudnih tema, poput seksualnog života igrača (najeklatantniji primjer – Kardashian curse[1]). Međutim, jedna tema se izbjegavala, i kao netko tko takve igrače razumije na razini na kojoj ih definitivno ne razumijem u drugim sferama života, mene to izuzetno nervira. Naime, mentalno zdravlje igrača je još uvijek tabu tema među NBA krugovima, i tako je zbog više razloga. Svakako da su dva najveća, i najgluplja, ako smijem dodati, razloga taj što oni igraju košarku za život, te što za tu igru budu plaćeni milijune i milijune dolara. Dakle, ljudi koji se bave sportom profesionalno nemaju pravo niti, iako je ružno reći, mogućnost da osjećaju kao ostali ljudi? Istim putem dalje, ljudi koji imaju ogromne količine novca (iako ću dokazati da ih velika većina nema) isto tako nemaju ista prava kao obični puk? Da li to Vama ima smisla? Meni, najiskrenije rečeno, nema.

Srećom, velike zvijezde poput Kevina Lovea i DeMara DeRozana su nedavno odlučili da progovore o ovoj temi i javno. Međutim, i prije ovog dvojca, igrači poput bivšeg Celtica Keyona Doolinga i bivšeg Bucka Larryja Sandersa su javno progovarali o svojim mentalnim problemima. Morate shvatiti da za ljude koji upadnu u ovu naizgled beskrajnu rupu konstantnog preispitivanja sebe i svake svoje akcije izaći pred milijune ljudi i progovoriti o najtamnijim dijelovima njihovog uma je poduhvat ravan najvećim herojima grčke mitologije. Naravno, za osobe koje kroz tu mentalnu torturu nisu prošle to zvuči kao par riječih napisanih na papiru, ali ako je išta, ovaj svijet je surova poker igra gdje je poenta pokazati svoje karte kada imate četiri asa. Ovo što su ovi hrabri igrači uradili je pokazivanje, u najmanju ruku, para dvica pred protivnike koji samo čekaju takve da ih ostave bez ičega.

Što se tiče konkretnih problema koji muče NBA igrače, vratiti ću se na priče specifičnih igrača. Prvi koji je ikada povjerio NBA fanovima svoju priču bio je Larry Sanders, koji je čak i karijeru završio (prvo nakratko, sada i definitivno) zbog svojih problema. Sanders je bio bivši petnaesti izbor na draftu 2010. i imao je odličnih par sezona u Bucksima, gdje je brzo izrastao u odličnog zaštitnika obruča i generalno dobrog defanzivca. Međutim, u pet godina igre za Milwaukee, Sanders je imao mali milijun problema van parketa, od ostavljanja svojih pasa vani, do tuči u noćnim klubovima, pa sve do korištenja marihuane, koje je pravdao svojim mentalnim problemima. On je objašnjavao svoje probleme s tim da je NBA liga, koliko god dobra zbog svih navedenih razloga, loša jer ne postoji privatnost. Za ESPN je rekao: „Ne postoje pravila niti smjernice. Nema puno vodstva. Sve ide odjednom – obitelj, dom, život. Onda, trebate biti profesionalac koji mora da radi dobar posao na parketu. To je nevjerojatno. Čim se nešto desi, za minutu je na internetu. Milijun ljudi priča o tome. Privatnost kao takva nam je skroz oduzeta. Kao da smo zamijenili privatnost za novac. Ali nikakav novac ne može da kupi mir.“[2] Sanders je ligu prvi put napustio 2015, kada je nakon još jedne suspenzije za korištenje marihuane, rekao kako mu liga ne dopušta da koristi svoj jedini painkiller i jedinu tvar koja ga oslobađa tog stresa i anksioznosti, što je pokrenulo ogromnu debatu oko marihuane i koliko je NBA liga (pre)stroga oko iste. Srećom, Sanders se vremenom popravio što se tiče njegovog mentalnog zdravlja i iako je njegovih pet utakmica u Cavsima 2017 bilo relativno neuspješno, bilo je lijepo čovjeka sa naočalama ponovno vidjeti na NBA parketu.

Još jedan Cavalier je nedavno pokrenuo ovaj razgovor u NBA krugovima, Kevin Love. Love je u velikom tekstu na Players Tribune uradio nešto stvarno ogromno, otkrivajući, kako i sam kaže, prvi put u 29 godina nešto tako osobno, na tako javnom mjestu. Riječ u tekstu je bila oko utakmice koju su Cavsi igrali sa Hawksima prošle sezone, petog studenog. Love je napustio utakmicu nakon treće četvrtine i nitko, u suštini, nije znao zašto. Dva dana kasnije, protiv Bucksa je u pobjedi ubacio 32 poena i nikome nije bilo jasno što se u toj utakmici desilo sa All-Star krilom Cavaliersa. Međutim, čitav slučaj je Love opisao kao napad panike zbog ogromnih problema koje je imao van i na parketu. Cavsi, za koje su svi mislili da će ponovno igrati finale s Warriorsima, počeli su sezonu 4-5, Love je imao problema van parketa te nije spavao najbolje. Sve to zajedno, uz loš početak utakmice za njega (15 minuta u prvom poluvremenu, jedan koš iz igre i dva slobodna bacanja), kulminiralo je u trećoj četvrtini kada je Love mislio da ima srčani udar, zbog brzine otkucaja njegovog srca. Napadi panike u svijetu ljudi koji imaju mentalnih problema su relativno česta stvar, nešto s čim se jednostavno živi, a Love je tu konverzaciju sada otvorio i u NBA ligi. Tokom već spomenutog teksta, Love je imao odličnu rečenicu: „Mentalno zdravlje nije samo nešto povezano s atletama. To što radiš za život ne mora da te definira. Ovo je povezano za sve ljude.“[3] Mislim da je odlično sumirana poena ne samo njegovog ili mog teksta, već čitavog razgovora oko mentalnog zdravlja i u NBA ligi, i generalno.

DeMar DeRozan je odlučio da progovori o svojim problemima na drugačiji način, postavljajući tweet negdje sredinom veljače ove godine. Napisao je jednostavno „This depression get the best of me…“, što je odmah pokrenulo debatu u NBA krugovima što se to dešava s All-Star bekom Toronto Raptorsa. Vrlo brzo je DeRozan objasnio koji ga točno problemi muče, kada je u intervjuu s Toronto Starom rekao: „Imao sam svakakvih noći. Uvijek sam bio takav, otkad sam bio mlad, i mislim da iz toga svega dolazi i moje ponašanje. Ako me ne poznajete, uvijek sam miran i šutim. Držim se dalje od sviju, u svom osobnom prostoru, kako bi mogao da se nosim sa čim moram da se nosim.“[4]. DeRozan je također dodao kako mu je majka, kojoj je jako privržen, uvijek govorila kako ne možeš znati tko kroz što prolazi, pa uvijek treba biti isti sa svima, te nikoga ne provocirati, bez obzira na bilo koju različitost. DeRozan možda u intervjuima sa sada već bivšim suigračem Kyleom Lowryem uvijek izgleda sretno i nasmijano, ali što se krije iza fasade nije uvijek lako pronaći.

Još jedan igrač vrijedan spomena u ovom tekstu je definitivno Keyon Dooling. Dooling nikada nije bio ogromna NBA zvijezda, većinom role  igrač u redom Clippersima, Heatu, Magicu, Netsima, Bucksima, Celticsima i Grizzliesima. Međutim, jedna od tih ekipa je uradila za Doolinga nešto što nitko nije – Celticsi, točnije GM Danny Ainge, trener Doc Rivers i igrači Rajon Rondo i Avery Bradley, su izvukli Doolinga iz paranoidne depresije koju je Dooling i sam jedva prihvatio. Naime, nakon sezone 2011-12 gdje su Celticsi došli do finala Istoka, Dooling je potpisao novi ugovor za $1.4 milijuna i na površini je sve za njega izgledalo odlično. Međutim, Dooling je ušao u Aingeov ured sa svojim dvogodišnjim sinom i tu se sve raspalo. U svoj svojoj snazi, paranoidnost je izašla na vidjelo te je Dooling pričao o Bogu, o životu i doslovno se raspadao pred Aingeom, koji je tada zvao Bradleya i Rondoa, koji su u suštini izvukli situaciju. Bradley je odveo Doolinga doma, te se on nakon par dana sam prijavio u mentalnu instituciju u Bostonu, zajedno s najtežim slučajevima u istoj. Ono što Dooling u svom tekstu za, ponovno, Players Tribune ističe kao najbitnije je da je imao podršku ljudi koji su bitni. Rekao je: „Svi su tada mislili da sam lud. Svi osim Rajona, Averya, Doca, Dannya i moje žene Natoshe. Nekada pogled kaže sve, ako znate na što mislim? Nekada pogled znači više od riječi. Avery, Rajon, Doc, Danny, moja žena su mi dali isti pogled. U njihovim očima nisam vidio osudu ili strah. Vidio sam konfuziju. Htjeli su da mi pomognu, jer su znali da se nešto loše desilo osobi koju poznaju. Nikada neću zaboraviti taj osjećaj podrške. Spasio mi je život.“ Dooling se srećom izvukao iz ovoga, vjerojatno najviše zbog pomoći ljudi oko njega te spremnosti da progovori o svojim problemima, pa je tako s Riversom pričao o traumi iz djetinjstva koja ga je, na neki način, dovukla do tog stanja.

Da se vratim na dva glavna argumenta ljudi koji misle da u NBA ligi teče med i mlijeko. Dakle, prvi od njih je, kao što sam već spomenuo, to što se oni ipak bave igrom za život. Zar to nije svačiji san? Svi bi mi rado laptope zamijenili košarkaškim loptama, urede za parkete a dosadne kave poslije posla izlascima dugo u noć s novcem koji nema kraj (doći ćemo i do toga, naravno) te okruženi zgodnim ženama. Međutim, ono što se krije iza svega je godine mukotrpnog rada, godine odricanja bilo kakvog socijalnog života radi balansiranja učenja i igranja, nevjerojatan pritisak da donesete baš vi tu titulu ili pobjedu protiv mrskog rivala, samo da bi se ta velika pobjeda zaboravila na narednoj velikoj prepreci koja nije pređena. Jednom prilikom je Richard Sherman, igrač američkog nogometa, rekao kako bi volio da obični student prođe samo jedan semestar rasporeda atlete studenta, kako bi vidjeli kako je to. Iako Sherman nije košarkaš, njegove riječi su rezonirale dugo vremena u mom razmišljanju, i odlično opisuju u kakvom stanju su semestrima zaredom (najmanje dva, zbog pravila NBA lige) budući profesionalni košarkaši prije nego što uopće uđu u NBA ligu. Ako mislite da se popravlja u NBA ligi, tu je tek gore. Umjesto malobrojnih fanova vašeg sveučilišta, sada imate milijunski auditorij koji od vas očekuje da pretvorite lošu u dobru franšizu, možda očekuju da taj fringe postsezonski tim pretvorite u šampionski, očekuju od vas da nosite svoje suigrače korak dalje, i mali milijun drugih stvari koje bi osoba prosječnog mentalnog sklopa izdržala možda šest mjeseci, a i to teško. NBA igrači pritisak te magnitude, gdje ste u pogrešnom koraku ili u lošem dodavanju od heroja postali fall guy kojeg će sutradan svi kriviti, moraju da trpe godinama i godinama. Najveća ironija je upravo u tome da isti oni koji prave argument da ljudi koji se bave sportom/igrom u životu ne trebaju da se žale na mentalne probleme stvaraju te mentalne probleme svojim nerealnim očekivanjima od igrača. Ljudi jednostavno ne shvataju da je ispred njih, ako isključimo sudce, ipak deset ljudi. Nisu to roboti, nisu to neki bezosjećajni klonovi koji rade sve mehanički, to su ljudi, istina talentovaniji od ostatka svijeta, ali ljudi u konačnici.

Argument o novcu je još jedna velika ironija koja dolazi od istog puka koji taj argument koristi na svojim najdražim igračima. Naime, svi ti ljudi konstantno govore kako novac nije isključivo izvor sreće, korektno prepoznajući kako se radi o lijepoj stvari, naravno, ali ne o deteminanti sreće. Međutim, kad se priča o igračima, onda su oni bogati, pa tako i ne smiju osjećati bol, jer plaćeni su za to. Ovo je notorna glupost i totalni non-argument, jer nekada sav novac svijeta ne može zamijeniti osobu koja više nije u našem životu, niti promijeniti loš u dobar tim. Ljudi u NBA dolaze iz različitih motiva i pozadina, od ljudi koji bježe iz najgorih dijelova svojih gradova, do onih koji dolaze iz bogatih obitelji i samo vole igru. Spektar motiva je raspona od gladi za novcem i boljim životom, pa sve do dokazivanja superiornosti nad drugim igračima, i upravo zato što je ovaj drugi puno češći, zato je argument o novcu apsolutno nebitan. Kako objasniti, recimo, Russellu Westbrooku da, bez obzira na stotine milijuna dolara u raznim prihodima novca, on neće osvojiti NBA titulu u dogledno vrijeme? Takvom ludom takmičaru koji bi sve dao samo za pobjedu trebate reći kako se ne bi trebao osjećati loše zato što ima baš te milijune i milijune? Ja vam definitivno ne bi bio u koži kada mu to trebate reći. Drugi razlog zašto ovaj argument nema smisla je što velika većina NBA igrača ne zarađuje novac kakav nam se predstavlja. Naravno da ima LeBrona i Stepha koji se kite milijunima svake sezone, ali što je sa svima ostalima? Mali ugovori kojima ogromni porezi jedu veliki dio prihoda nemaju tu šansu da žive luksuzne živote pune ogromnih vila u Los Angelesu i kolekcija automobila koje vrijede desetke milijuna ispred tih istih vila. Daleko od toga da ti ljudi žive loše živote, ali činjenica ostaje da to nije onaj glamur koji nam je predstavljen s igračima koji su u spotlightu. Još jedna stvar koju treba uzeti u obzir je da oko 60% NBA igrača bankrotira u roku pet godina nakon povlačenja iz profesionalnog bavljenja košarkom[5], što znači da i ono malo glamura što su uspjeli proživiti većinom izgube. Naravno, ovo je i do toga što je dosta igrača neodgovorno s novcem, ali istina je isto kako dosta igrača jednostavno ne zarađuje dovoljno tokom svoje NBA karijere, jer su to većinom negarantirani ugovori i izlasci iz lige nakon pet ili šest godina.

Da ne dužim sada previše, mentalno zdravlje u NBA ligi, srećom, postaje sve veća točka razgovora i čak su i igrači, u pregovorima s vlasnicima 2017., tražili ekspanziju programa za mentalno zdravlje igrača, što je fantastično. Nadam se da će kroz vrijeme sve više igrača početi da vjeruju u podršku zajednice, u traženje pomoći, i da nam se neće desiti novi Sanders koji je napustio ligu zbog svoje borbe s depresijom, ili novi Dooling koji je odšetao od $1.4 milijuna zbog toga što, kako i sam kaže u svojoj kolumni za Players Tribune, se unutar sebe raspadao. Poenta ekspanzije ovog programa je da se ovi, a i mnogi drugi, slučajevi eliminišu iz NBA budućnosti, i imati velika imena poput Lovea i DeRozana, te kasnije Kelly Olynyka, kao ambasadore promocije većeg spotlighta na ovu vrstu problema u NBA ligi je stvarno ogromna stvar.

[1] Teorija koja kaže kako svaki igrač koji se involviran s članicom Kardashian obitelji više nije dobar kao prije.

[2] http://www.espn.com/nba/story/_/id/12354422/larry-sanders-battle-anxiety-depression

[3] https://www.theplayerstribune.com/en-us/articles/kevin-love-everyone-is-going-through-something

[4] https://www.thestar.com/sports/raptors/2018/02/25/raptors-derozan-hopes-honest-talk-on-depression-helps-others.html

[5] Prema studiji Sports Illustrateda iz 2009.

U dresu Reggie Millera ide do svog dilera. Na basketu bode trice kao Larry Ptica.

    Ostavite komentar