Living on a prayer

Living on a prayer

Jedan od mojih najdražih filmskih protagonista  rekao je: “let me tell you something my friend. Hope is a dangerous thing. Hope can drive a man insane.” Većina vas je prepoznala ovaj filmski klasik i znaju na što se lik iz filma odnosio kada je govorio o nadi. Nada je zeznuta stvar, a upravo je ona polazna točka rukovodstva jedne od najbogatijih franšiza u sportu, New York Knicksa. Šokirali su cijeli svijet potezom da razmijene svog najboljeg igrača za praktički nadu, nadu da će ih zvjezdana klasa igrača u ljeto 2019. razmotriti i doći u tu slavnu dvoranu kako bi im povratili stari sjaj.

Kao navijač Knicksa ne znam što da mislim o ovome. Godine i godine loših poteza te nesposobnosti generalnih menadžera koje su često mijenjali su me sveli na prilično nisku razinu optimizma. Govorimo o momčadi koja je dala izbor prve runde za Andreu Bargnanija, dva izbora prve runde za Curryja (ne Stepha, njega je milimetar dijelio od Gardena na draftu, ali nismo mi te sreće). Pričam o maskoti lanaca brzih restorana, Eddyju Curryju. Jedan generalni menadžer je smatrao u redu nazivati žene „kujama“ dok je drugi zaspao tijekom gledanja NBA prospekata za nadolazeći draft. Mogu slobodno cijelu kolumnu napisati o pogreškama uprave u novom stoljeću, ali nastojim si ne buditi duhove prošlosti, neke rane su još svježe. Zato sam dosta skeptičan oko razmijene Kristapsa Porzingisa.

Nakon dugo vremena smo imali određenu dozu optimizma. Porzingis  je postao senzacija, 221 cm visok, ogroman raspon ruku pomoću kojeg štiti obruč, mogućnost šuta za tri poena, agilnost. U potpunosti je opravdao nadimak koji je dobio jer igrača s takvim setom vještina ne viđamo često. Imali smo svog franšiznog igrača, nekoga oko koga možemo graditi momčad postepeno kroz draft, ali svi mi dobro znamo da to nije the Knicks way. Svi oni zvižduci koje je dobio na noć izbora upravo u Gardenu su se ubrzo pretvorili u navijanje. Postao je spasioc kojeg smo očajnički trebali. Svojim igrama oduševio je fanove i struku te je iz dana u dan napredovao. Bio je na putu za svoj prvi All Star nastup, ali kako to biva u ukletim franšizama dogodilo se ono najgore. U utakmici protiv Sixersa pri doskoku nakon zakucavanja slomio je ligamente koljena (tu scenu nažalost znam napamet, slično kao Roseovu protiv te iste momčadi) i njegovoj sezoni došao je kraj. Sva nadanja koja smo imali su pala u vodu i mogli smo se slobodno okrenuti tankiranju.

Pod novim vodstvom Stevea Millsa i Scotta Perryja organizacija je odlučila konačno prihvatiti pravi rebuilding i posvetiti se građenju momčadi kroz draft bez prečaca. Na draftu je izabrano mlado krilo s Kentuckyja, Kevin Knox koji ima sve potrebne alate da jednog dana bude vrhunski igrač. Dali su šansu mnogim mladim igračima koji su odbačeni od strane svojih momčadi u nadi da će nešto pronaći. Mudiay, Vonleh, Hezonja, samo su neki od projekata koje su uzeli kako bi možda pronašli nešto za budućnost. No, glavni produkt toga svega bio je nekonkurentan roster s kojim trener David Fizdale ne može polučiti neki uspjeh. Porazi su se gomilali, a nezadovoljstvo na mladoj zvijezdi momčadi je proporcionalno raslo.

Sve je kulminiralo kada je to nezadovoljstvo javno iznio upravi franšize koja stvarno nije oklijevala pri razmijeni. Ne mogu reći da su sav svoj rad time bacili u vodu, ali su se odlučili riskirati bez pokrića. Porzingis je sigurna stvar, znaš što imaš s njim i sumnjam da je tu ozljeda koljena imala veliki faktor. Možda su pomalo ishitreno to izveli, ali njihov cilj je svima poprilično jasan. Odlaskom Hardawaya juniora i Courtneyja Leea oslobodili su ogroman cap space i pozicionirali se kao glavni igrači za nadolazeći free agency. Dobili su dva veterana u Jordanu i Matthewsu kojima ističe ugovor i mladog nadarenog razigravača Smitha juniora kojeg su mogli izabrati na draftu.  Razmijenili su franšiznog igrača za cap space. Možda tu ima neka šira priča o kojoj javnost ništa ne zna, određeni sukob na relaciji igrača i uprave ili bojazan od čestog broja ozljeda kod tako visokog igrača, ali sam dojma da se ovo moglo i moralo bolje razriješiti. Za igrača takvog kalibra se mogao dobiti puno bolji paket, ali očito je glavni cilj te razmijene bio oslobađanje prostora i novi pokušaj hvatanja nedostižnog.

Klasa slobodnih igrača u ljeto 2019. krcata je zvijezdama. Kevin Durant, Kawhi Leonard, Kyrie Irving, Klay Thompson, Tobias Harris, Kemba Walker, samo su neka od imena dostupnih na tržištu. Unatoč brojnim izjavama novog vodstva da se neće preskakati razvojni proces učinili su ono što je x broj njihovih prethodnika već učinio. No, možda to i nije tako loše koliko se na prvu čini. Trenutno drže najgori omjer lige te pole position za Ziona Williamsona. Imaju sve svoje pickove te dva buduća picka prve runde od Mavericksa. Posjeduju nekolicinu mladih i atraktivnih igrača te par veterana kojima ističe ugovor i koji se mogu koristiti u razmijeni kako bi plaće funkcionirale s obje strane (khm Anthony Davis). To su sjajni resursi s kojima mogu biti konkurentni na nikad aktivnijem tržištu.

No ono što je najvažnije bilo njima je čist cap space s kojim kreću u utrku za gore nabrojanim imenima. Imaju prostora za dva max ugovora i ići će all in na to. Samo je jedan problem. Koliko god se ponavljalo da je New York san svih igrača, a Garden Meka košarke, to više nije tako poželjna destinacija za slobodne agente zbog već navedenih razloga. Toksini prošlih uprava još teku kroz hodnike dvorane. Uostalom najznačajniji slobodan agent koji je došao u Knickse u zadnjih 20 godina bio je Amare Stoudemire pred krah svoje karijere zbog ozljede koljena i koji se pretvorio u jako loš potez zbog visine ugovora i produkcije na parketu. Igranje na velikom tržištu više nije toliki prioritet kao što možemo vidjeti u posljednje vrijeme. New York se ne može više oslanjati na grad, povijest i ostavštinu, moraju dokazati igračima da su ozbiljni, a ne predmet sprdnje.

Ovo ljeto im može definirati budućnost. Sve su glasnije priče o odlasku Kevina Duranta iz Warriorsa. Možda želi biti alfa u svojoj ekipi. Kyrie Irving sve više istupa u javnosti o problemima unutar momčadi i više se ne čini kao sigurna opcija za ostanak u Bostonu. Kemba Walker i Tobias Harris su rođeni u New Yorku i zasigurno im je san igrati pred svojim navijačima. Postoji mnoštvo narativa za dolazak nekih od navedenih igrača. Sve i da ne dođu zadržat će se fleksibilnost cap spacea i imat će novi pokušaj iduće ljeto, nadodati vjerojatno top 3 izbor na ovogodišnjem draftu na već mladu jezgru te neće biti tolika tragedija ako Durant ne odjene plavo narančasti dres Knicksa. Wow, dugoročni plan franšize koji zapravo ima smisla, šokiran sam.

Andy Dufresne puzao je kroz kanalizaciju kako bi došao do svoje slobode. Nadao se i uspio je. „Hope is a good thing, maybe the best of things, and no good thing ever dies.“ Knicksi su već godinama u „kanalizaciji“ i traže svoj put na slobodu. Čini se da rade isto ono što su već pokušali stotinu puta, ali nešto je drugačije. Imaju jasnu viziju i plan, a ako već sanjaju o zvijezdama, zašto ne sanjati veliko?

    Ostavite komentar