Lijepa priča u Brooklynu

Lijepa priča u Brooklynu

Ako ste čitali moj tekst od prije par dana o 2015 Warriorsima, znate jednu stvar – kultura je bitna. Jako bitna. Neke od najboljih ekipa, barem u zadnjih nekoliko godina, imale su jako dobru kulturu unutar svoje franšize, a za to ne treba više primjera od zadnjih dvadesetak godina San Antonio Spursa, koji su u taj mali teksaški grad donijeli pet titula na osnovu ekipe s dugoročnom osovinom, pametnim menadžmentom i, pogađate, dobrom kulturom. Na prste jedne ruke možete izbrojati ljude koji su se žalili na događanja unutar Spursa (dva koja ja znam, Stephen Jackson i Kawhi Leonard), i to je očekivano od franšize koja je imala manje više iste ključne aktere 20 godina.

Jedan takav akter, doduše ni blizu ključan, je Sean Marks, bivši igrač i asistent u San Antoniju, a danas generalni menadžer „moje“ franšize, Brooklyn Netsa. Netsi, naravno, nisu ni blizu po pobjedama niti po uspjehu generalno Spursima, ali se u manjoj franšizi iz New Yorka kuhaju neke lijepe stvari. Stariji posjetioci ovog portala sjetiti će se (nadam se) mog teksta sa sredine protekle sezone, kada sam govorio kako ova ekipa, iako nije imala neki bogzna kakav omjer pobjeda i poraza, može da se nada mnogo čemu. Evo nekih skoro sedam mjeseci poslije, odlično ljeto od strane Marksa i ostatka menadžmenta daje mi za pravo da kažem – Netsi su jedna od ljepših priča ove NBA lige.

Naravno, objektivan sam kao sudac protiv Dinama, ali stvarno vjerujem u ovu izjavu. Od 2016, kada je Marks doveden na mjesto generalnog menadžera, radilo se i prekovremeno kako bi se franšiza koju su svi otpisali nakon katastrofalnih poteza bivšeg GM-a, Billy Kinga, vratila na mapu. Nije bilo lako ni Marksu, ni nama koji smo gledali raznorazne kvazi-NBA talente kako prolaze kroz Brooklyn, ali dvije godine kasnije, kad podvučem liniju, imam itekako čemu da se nadam kada je u pitanju moja franšiza.

Mlad i moderan roster komplimentiran modernim i mladim trenerskim timom

Trenutno, kada pogledate igrače koje Brooklyn smatra budućim nosiocima igre, to su Jarret Allen, D’Angelo Russell, te eventualno, ako se stvari lijepo slože, Džanan Musa. Najstariji od njih je Russell, koji ima 22 godine, dok Allen i Musa imaju 20 i 19 respektivno. Ostatak ekipe je također jako mlad. Joe Harris ima tek 26, otrkovljenje prošle sezone Spencer Dinwiddie ima 25, Rondae Hollis-Jefferson 23, perspektivni Caris LeVert također 23, i lista ide dalje. Naravno, „naleti“ poneki stariji, poput DeMarre Carrolla, koji ima 32, ali to su jednostavno neki igrači koji se istrpe dok je ekipa u razvitku. U svakom slučaju, manje više svi su ispod 26 godina, što je stvarno odlično, posebno kada uzmemo u obzir da Marks, kada je preuzeo ekipu 2016, tu je bio tek Hollis-Jefferson, a već naredno ljeto, Marks je sjeo na posao, te je počeo od razmjene koja je Thaddeusa Younga poslala u Indianu za prava na LeVerta, potez koji se pokazao odličnim, posebno kada uzmemo u obzir da LeVert ima još potencijala koji nije pokazao. Harris i Dinwiddie su dovedeni na minimalnim ugovorima, i dokazali su svoju vrijednost, pa se Harris tako naplatio ovo ljeto, a Dinwiddie će vjerojatno biti razmijenjen dok je na minimalnom ugovoru, a na vrhu svoje igre. Harrisov ugovor je još bolji kada uzmemo u obzir da je kratak (dvije godine), potpisan za relativno malo novca (pouzdan tricaš koji je dodao dobar dribling te napadanje koša u svoj repetroar za osam milijuna) i to je možda najveći dokaz da igrači znaju nagraditi kada menadžment vjeruje u njih. Harris je, po meni, ogao dobiti i veći ugovor negdje drugdje, ali je shvatio kako mu je Marks dao šansu kada skoro nitko u ligi nije, i nagradio je vjeru u njega.

Ovaj roster, posebno njegovi glavni dijelovi, odlično je sastavljen za modernu NBA ligu. Van Hollis-Jeffersona, svi su pristojni šuteri, čak i centar, Allen, koji je pogodio pet trica prošle sezone i aktivno, po svim izvještajima, radi ovo ljeto na još pouzdanijem šutu za tri poena. Također, osim Russella i Muse, svi su barem dovoljno dobri defanzivci, posebno Allen i Hollis-Jefferson. Manje više samo na odličan rim protection i pokretljivost u obrani, Allen je bio u razgovoru za jednu od All-Rookie ekipa, dok je RHJ već u prvoj sezoni dokazao da se radi o potencijalno elitnom defanzivcu, i to na više pozicija.

Ove dvije stvari nadoponjuje i trenerski tim, koji predvodi Kenny Atkinson. Atkinson je prije Netsa bio dugogodišnji asistent u Knicksima i Hawksima, i rad pod bivšim asistentom Spursa, Mikeom Budenholzerom se isplatio. Netsi su prošle godine igrali šestu najbržu košarku u ligi, a samo su Rocketsi ispalili i pogodili više trojki od ekipe iz Brooklyna. Takav tip košarke, visok volumen i napada i ispaljenih šuteva s perimetra je ono što svi igraju u modernoj NBA, i tako treba ići naprijed. Nažalost, ozljede su prekinule dosta dobrih stvari koje su se dešavale u Netsima protekle sezone, pa je tako recimo Russell odigrao tek 48 utakmica, sada razmijenjeni Jeremy Lin tek jednu, Hollis-Jefferson 68, a LeVert 71. To ne umanjuje rad Atkinsona i njegovog tima, koji, naravno, imaju još stvari da poprave, ali ono što je bitno za reći jeste da se postiže stabilnost, te da Atkinson kao trener raste uz ovaj roster, koji se nije bitnije mijenjao tokom njegovog rada u franšizi.

Igrači koji su gladni da se dokažu

Ovo je postala blago tema u Brooklynu prošle sezone, a najviše se odnosila na Harrisa i Dinwiddieja. Ove sezone, ako ne bude ozljeda, mislim da će se prenijeti na tri bitna imena – D’Angelo Russell, Rondae Hollis-Jefferson, Caris LeVert.

Nisam slučajno odabrao baš ova tri imena, s obzirom da dvojac Russell-RHJ igra svoju zadnju godinu ugovora, dok LeVert od početka svoje NBA karijere pomalo otkriva svoj potencijal, ali nikako da nam da sezonu koja se od njega u potpunosti očekuje. Russell je talentom vjerojatno najbolji od trojca, što znači da on naredne sezone ima najviše i da dokaže. Sebe smatra talentom za maksimalan ugovor, dok je Marks, po svim izvještajima, rekao kako će Netsi sačekati još da vide ovu sezonu, pa će pregovarati o novom ugovoru tokom narednog ljeta. Bivši Laker je stvarno dobar igrač, odličan potencijal, ali postoje bitni upitnici oko njegove igre. Prvenstveno, da li može ostati skoncetriran na obje strane parketa tokom vremena na parketu. Naime, osnovni problem Russella je što se nekada čini da nije mentalno tu na parketu, što je čudno, s obzirom da je dokazao u više navrata, u obje franšize za koje je igrao, kako je mentalno jak u bitnim momentima. Osim toga, vrijedi spomenuti da konstantnost šuta pod hitno mora da popravi, s obzirom da nekada zna da ispaljuje trice bez mnogo uspjeha, te mora da popravi i koncentraciju i igru u obrani. Ako u ovoj sezoni napravi taj skok na negdje rubnog All-Stara, koji se na neki način i očekuje, Russell će biti nagrađen vjerojatno maksimalnim ugovorom.

RHJ ima jedan ogromni problem, i njega ako riješi, ne bi bio sekunde „ljut“ kada bi mu Marks dao dug i bogat ugovor – šut. Jednostavno, kada imate igrača u modernoj košarci koji nije ama baš nikakva prijetnja s perimetra, to i nije toliko dobro. Hollis-Jefferson ima dosta „sitnih“ poteza u napadu koji mu donose lagane poene, otvorene šuteve s poludistance i slično, ali barem prosječan šut za tri poena ga odvaja od neke još veće uloge unutar ovih Netsa. Svi drugi segmenti, a posebno tu mislim na njegovu obranu, su tu i to je svakako pozitivan znak i za igrača i za ekipu. Ako bi baš morao da cjepidlačim, volio bih ga više vidjeti na njegovoj originalnoj poziciji niskog krila, gdje bi imao više šanse u obrani te više prostora u napadu.

LeVert je stvarno talentiran klinac, igrač koji bi mogao biti odličan volume poenter u budućnosti, ali njegovi problemi počinju i završavaju u njegovoj glavi – koncetracija. Iako ima i drugih problema, kao što je recimo slabo popunjen frame, koncentracija i nekonstantnost na obje strane parketa stvarno LeVerta čine gorim igračem nego što to njegov talent sugerira. Kada gledate koncentriranog LeVerta, radi se o duguljatstom defanzivcu i solidnom scoreru, ali kada koncentracije nema, LeVert diže ogroman broj loših šuteva, te stalno gubi svog čovjeka u obrani. Ipak, pripisati ćemo to njegovim godinama.

 

Puna usta hvale

Mogu Vam sada izvući deset tisuća izjava raznih igrača o tome kako stvari funkcionišu, ali izvući ću samo par, kao što je recimo ova od poznatog „bombaša“, novinara Adriana Wojnarowskija, koji je rekao ovo: „Pričao sam sa igračima unutar lige, agentima, ljudima. Svi vole ono što se gradi u Brooklynu, od trenerskog tima, organizacije, sve oko toga. Knicksi to još nemaju.“ Caris LeVert je, upitan o kulturi unutar Netsa nakon godinu dana provedenih u franšizi, rekao sljedeće: „Čovječe, obožavam je. Od prvog dana, vidio sam točno gdje ide franšiza, željeli su dovući mlade, dobre igrače, ali isto tako odlične ljude oko kojih žele da grade, i mislim da su uradili odličan posao. Kad su me doveli ovdje u procesu oko drafta, to je bilo ogromno za mene. Oni imaju novu dvoranu, nove centre, novi trener, sve ide u pravom smjeru. Želio sam odmah biti tu.“ Čak i veliki LeBron James, kada je bio upitan nakon poraza tadašnje njegove ekipe, Cavaliersa, početkom prošle sezone, imao je ovo za reći: „Igraju igru na pravi način. To je ono što oni rade. Imaju odličnih mladih igrača, igraju na pravi način i dijele loptu.“

Ako ne vjerujete meni, vjerujte Kralju. Ako još uvijek mislite da stvari poput spomenutih nemaju nikakve veze, razmislite ponovno, ako ništa, barem zbog narednog ljeta. 2019. se Brooklynu otvara ogroman prostor na plaćama, a navodno, prema nekim izvještajima, sastanak će Netsi dobiti sa Leonardom, Jimmy Butlerom te Kyrie Irvingom. Svako od njih će dati šansu franšizama iz New Yorka, i ja Vas pitam, barem onaj dio koji čita ovaj tekst a da ne navija ni za jednu franšizu – tko ima veće šanse za jednu od ovih zvijezda, ako baš dođe da izbor bude između ove dvije? Istina je, Knicksi imaju veliko ime, povijest i Kristapsa Porzingisa, ali što poslije toga? Netsi imaju igrače koji provode ljeta zajedno (ako meni ne vjerujete, pogledajte Instagram profile igrača, sve će Vam biti jasno), koji se doslovno kunu jedni u druge, imaju nove trening centre, imaju mladu ekipu, mlad menadžment koji zna kako se to radi na najvećoj razini, te imaju stabilnu franšizu. Ja nisam objektivan, pa ne mogu reći, ali mislim da Netsi imaju blagu prednost.

Na kraju, treba reći da ova ekipa, barem ove sezone, vjerojatno neće igrati postsezonu, možda će se „ugurati“ na osmo mjesto, ali i to vrlo teško. Međutim, u vrijeme nepobjedivih Warriorsa, to nije ni cilj. Cilj je biti kompetitivan kada se otvori prostor, a Netsi, ovom politikom, za to apsolutno imaju pravo da se nadaju. Još treba dodati da je ovo sve urađeno bez vlastitih izbora prve runde, te će Netsi tek naredni draft napokon imati sve svoje izbore (hvala puno Billy King), što čini ovaj roster, sa svim svojim manjkavostima, ipak jako impresivnim. Nadam se da će što više ljudi znati prepoznati dobru priču kada im se dešava pred očima.

Život posvetio Real Madridu, NBAu, pisanju i svađanju na Facebooku. Pogledao White Men Can't Jump tisuću puta i ustanovio da je premisa filma izuzetno točna. Na basketu diže trice, a na Hoopsteru diže pritisak navijačima Knicksa jer je ludi fan Netsa.

    Ostavite komentar