Leon Powe i zašto su Celticsi veliki

Leon Powe i zašto su Celticsi veliki

Kad ga vidite u zelenom dresu Boston Celticsa pomislite da je dio Groove streeta, najbolji prijatelja Sweeta i C.J.-ja, i kao da će vam svakog časa sa svojim 206 centimetara glasno uzviknuti: „Follow the damn train.“ A nije bio daleko od takvog života, kakvog su vodili gore spomenuti junaci iz najkultnije igre svih vremena – GTA San Andreasa.

Kao i mnogim neopjevanim junacima mojih priča, život otpočetka nije išao mirnim i lijepim putem. Nije ni njemu, ali je on utipkao „HESOYAM“, odnosno u njegovom slučaju „KOŠARKA“ i stvar je bila spašena.

Iako  apsolutno ne vidite u naslovu o kome je riječ, naglasit ću kako je ovo tekst o Leonu Poweu Jr.-u. Naravno, šalim se za ovo vezano za naslov. Ali, njegovo ime se negdje po prvu put mora spomenuti u tekstu i boldati, pa sam odlučio da to bude tu. Odmah na početku.

Njegov otac, Leon Powe senior, napustio ga je kad je imao samo dvije godine. Ostao je samo sa svojom majkom. I tu je počela njegova borba u Oaklandu, Kaliforniji. Tu nije bio kraj nedaćama, znate koliko ste baksuzi kad, uz već ogromne financijske probleme,  zapali vam se kuća i postanete beskućnici. E, pa to se upravo dogodilo Poweu i njegovoj obitelji. U šest godina promijenili su dvadesetak prebivališta, a jedno vrijeme su živjeli i u starom automobilu. Radi toga, država je uzela majci njegovu braću i sestre i smjestila u dom za djecu.

Kakav je život bio u Oaklandu, ukratko je jednom i sam Powe opisao: „Ja sam iz Oaklanda. Znate, odrastao sam baš tamo gdje većina djece ne uspije. To im se dogodi jer misle da znaju sve, kao što sam i ja mislio.“

Baš tako je uvijek bilo, kad misliš da znaš sve, ne ispadne dobro. Isto tako, uvijek bi neko smrknulo, a nekom svanulo. Ovaj put je fortuna (ne Dusseldorf, kladionačire, a niti ona Pometova iz Dunda Maroja) bila na njegovoj strani. Powe je mislio da zna sve, ali je na vrijeme shvatio da je to krivo razmišljanje, i tako izbjegao katastrofu.

Ipak, Powe je znao nešto. I to jako dobro – igrati košarku. George Orwell je u svojoj knjizi „1984“ rekao kako je „neznanje snaga“. Možda u životnom smislu nekad i je, ali u sportskom je upravo suprotno. Košarkaško znanje i talent je spasilo Powea od života na ulici. Svjetlo na kraju tame bila je ljepotica zvana košarka. Kroz ljubav prema igri saznao je što je dobro, a što loše, a to je na kraju i ono najvažnije.

Nakon što je  uspio ostati na „pravoj“ strani, krenula je njegova raspodija pod obručima. Barem jedno vrijeme. Dok je mogao. Prvo u srednjoj školi. Mjesto radnje je bila srednja škola Oakland Techincal, gdje je do 2003. prosječno zabijao 27 poena po utakmici, uz 14 skokova i 3 bloka. Statistika za ruganje, kako bi se reklo. Svi koji su tad vidjeli Leona Powea, vidjeli su što je snaga, zalaganje i talent. Pred očima su imali najboljeg srednjoškolskog košarkaša.  Na posljednoj godini, bio je član Parade All-American prve petorke  i Gatorade najbolji igrač Kalifornije. Naravno, kao velika zvijezda igrao je i na McDonald’s All-American utakmici. Nakon toga je postao i prvi sportaš kojem je njegova srednja škola umirovila dres.

No život je pun uspona i padova. Uvijek se protiv problema treba braniti. I kad ne možeš, možeš, kako bi naš nogometni španer Robert Prosinečki rekao za Nijemce. To je znao i Powe, nakon što ga je potresla tragedija smrti njegove majke. Njegov san, kako će majci kupiti ogormnu kuću, ostao je nedostižan negdje gore u oblacima.

Powe nije odustao. Krenuo je na sveučilište California. Na prvoj godini je opet briljirao. Bio je najbolji skakač Pac-10 konferencije i najbolji freshman godine. I onda su na drugoj godini krenuli problemi i to onaj najgori – ozljeda. Teško je ozljedio koljeno i morao je na dugu rehabilitaciju. Iako su svi sumnjali, njega je rehabilitacija vratila jačeg nego ikad prije. Očito je kako je  tijekom oporavka čitao o jednom hrvatskom playmakeruRoku Leniju Ukiću, koji mu je vratio vjeru u život. Šalu na stranu, Ukić je ljudina kao i Powe, koji je nakon te ozljede nastavio razbijati obruče. U prosjeku je zabijao 20 poena uz 10 skokova. Tako je na zadnjoj godini u novinama pisalo: „Leon Powe Jr. – najkorisniji igrač Kalifornije.“

 

Uslijedio je draft i igranje u najboljoj ligi svijeta. Izabran je u 2. krugu, kao 49.na NBA draftu 2006. od strane Denver Nuggetsa, ali Nuggetsi su ga odmah proslijedili u Boston Celticse. Nakon što je nastupao za Boston u ljetnoj ligi, Celticsi su bili zadovoljni viđenim i Powe je potpisao trogodišnji ugovor. U rookie sezoni bio je četvrta opcija na poziciji centra iza ikona poput Kendricka Perkinsa, Briana Scalabrinea i Michaela Olowokandija.

U taboru Celticsa zaredale su se ozljede te je Powe dobio priliku da pokaže što zna. Da pokaže kakav je igrač bio na sveučilištu. Powe se pokazao kao dobar skakač i odličan obrambeni igrač koji zna igrati i braniti u reketu. Svoju rookie sezonu završio je s prosječnih 4 poena i 3 skoka za nešto više od 11 minuta po utakmici. No, statistika je kao bikini, jer u ono vrijeme koje je provodio na parketu pokazivao je puno više nego ta mizerna 4 poena po utakmici.

Došla je za Celticse, ali i za Powea kultna sezona 2007/08. sezona u kojoj je on postao neopjevani junak playoffa i jedan od zaslužnih za uzimanje prstena i pobjedu nad svojim najvećim rivalima – Los Angeles Lakersima. Game 2 i 15 minuta slave za Powea. Samo tih 15 minuta bilo je dovoljno da se unište Lakersi.  Na koncu 21 poena uz 13 slobodnih bacanja i roštiljanje u obruču Lakersa.

Uz sve to, bilo je mjesta i za dva odlična dunka, gdje je melem za oči onaj drugi kad brutalno zakucava nakon još bolje asistencije Rajona Ronda.

Nakon tog dana, ništa nije bilo isto za Powea. Postao je junak Celticsa, nosio je nulu na leđima, a odigrao za 10. Koliko je utjecaja imao, svjedoči i komentar jednog navijača Celticsa koji je uspio „uhvatiti“ jednu curu, jer je dotična bila poprilično ushićena i sretna nakon te druge utakmice finala. Nakon utakmice su malo popričali, upali u „spiku“ oko dobre igre Powea i noć je odlično završila za tog anonimnog momka. Dobar neki lik taj Powe.

Nakon ludnice u toj sezoni, sljedeća je bila suprotnost. Iako je u njoj zabio rekordnih 30 poena u pobjedi nad Memphisom, u karijeri Leona Powea ozljede su uvijek kucale na vrata. Popucani prednji-križni ligamenti, i to po drugi put, značile su samo ono najgore. Tako je i bilo. Pokušao se vratiti kroz Cleveland Cavalierse i Memphis Grizzliese, ali bezuspješno. A onda na kraju i posljedni vapaj, igrajući u Portoriku.

I tako je, pomalo tužno 2012. godine završila njegova karijera. Powe se vjerojatno onda zatvorio u kuću sa svojom obitelji i igrao video igre, u čemu je najviše uživao. Garant je igrao NBA 2k9 i rasturao sa samim sobom.

Tako je bilo dvije godine. Sve do 2014., kad je dobio poziv. I to od koga. Od Celticsa, koji su mu rekli: „Dođi, radi za nas.“ Powe je to objeručke prihvatio. Vratio se tamo gdje mu je bilo pruženo najviše ljubavi. Bio je zadužen za odnose s ljudima, odnosno prepričavao je iskustva djeci koja su bila zaljubljena u košarku, djeci koja su bila poput njega u mladosti, djeci kojoj je trebalo pokazati pravi put. Celticsi su uvijek znali pronaći rolu svakome, bilo u ekipi na parketu, bilo van njega. Nisu promašili ni s Poweom.

To je razlog zašto su Celticsi veliki, ali i Powe. Ponavljam, dobar lik je taj Powe, a bome i Boston Celticsi.

    Ostavite komentar