Larry Johnson i Alonzo Mourning – Zlatni dani Hornetsa

Larry Johnson i Alonzo Mourning – Zlatni dani Hornetsa

Inače, cijenjenim kolegama poput Antonija Rogulja i Maida Lolića „ostavljam“ povijesne tekstove, a i kako neću? Oni to rade tako fantastično, da nema potrebe da se mi drugi kolumnisti portala miješamo u njihov segment. Međutim, ova priča koju ću Vam predstaviti u narednih par redova toliko me se dojmila i nekako mi je sjela, tako da sam morao sjesti za svoj laptop, riskirajući manjak sna pred početak novog semestra na faksu, te natipkati Vam priču o najboljem dijelu povijesti jedne od najnesretnijih franšiza u ligi, Charlotte Hornetsa.[1]

Naime, svi bolji poznavaoci NBA lige i posebno entuzijasti za velike skandale, tuče i druge marifetluke tokom dugogodišnje povijesti ove sportske organizacije se sjećaju velikog sukoba Larry Johnsona i Alonzo Mourninga, dok su nosili dresove New York Knicksa i Miami Heata, respektivno. Popularni Grandmama i Zo prije današnjeg Zoa (nadimak i repersko ime razigravača Lakersa, Lonzo Balla) su se pokušali obračunati na kraju utakmice, koju je Johnsonov New York riješio s pet poena razlike. Nakon što je Tim Hardaway promašio tricu na samom kraju utakmice, Johnson i Mourning su krenuli u klinč, mada nitko od njih nije uspio drugog da pogodi.

Ovako, bez ikakvog predznanja o situaciji čovjek bi rekao da su jedan drugome psovali obitelji, možda pogodili neku bolnu točku, ali ovom dvojcu psovke i riječi nisu trebale. Ovaj meč šakama je rastao godinama i samo se čekalo kada će do istog doći, a 1998., u prvoj rundi playoffa, napokon je eskalirala situacija. Obojica su „popili“ suspenzije po dvije utamice, te ukupno platili kaznu od $32.5 tisuće dolara. Na kraju je valjda najgore prošao sadašnji (privremeni) selektor reprezentacije SAD-a i analitičar za TNT, Jeff van Gundy, koji je tada predvodio New York Knickse. Sa svojih 175 centimetara i eventualno 80ak kilograma, nije ništa ni mogao mrcinama od 198 i 208 centimetara (Johnson i Mourning respektivno, a obojica su lagano prelazili i 100 kilograma u to doba. Borba kao borba je bila dosadna, a da bi Vam dokazao kako nije bila spontana niti slučajna, moram vas sve vratiti u 1992. Ne volimo se mi na Balkanu vraćati u te godine, ali umjesto u svoje rodno mjesto, skočite malo do Sjeverne Karoline, u grad kojem je te godine već harao Johnson, a uskoro će mu se pridružiti i mladić s Georgetown sveučilišta, Mourning.

Charlotte je u svojoj, tada četverogodišnjoj povijesti, imala jednu sezonu s 30+ pobjeda, a prije dolaska Johnsona putem drafta sezonu prije nego što se mi uključujemo u priču, najbolji igrač je vjerojatno bio Muggsy Bogues, što dovoljno govori o situaciji u ovom gradu na istoku SAD-a. Sa prvim izborom na draftu, Hornetsi biraju Larrya Johnsona, mladića s UNLV-a, što im ne pomaže previše, pa na narednom draftu imaju drugi izbor. Drugim izborom kupe Mourninga, i tako se u ovom gradu stvara potencijalno dinastijski one-two punch na visokim pozicijama. Mourning i Johnson već u prvoj sezoni pokazuju koliko dobri mogu biti, pa s 44 pobjede ulaze u playoff kao peta ekipa na Istoku, i u prvoj rundi ih čekaju Boston Celticsi koji su imali samo jednu pobjedu više. Kelte koje je predvodio dvojac iz zlatnih 80tih, Kevin McHale i Robert Parish, Hornetsi rješavaju s jednom izgubljenom utakmicom[2], a Mourning i Johnson apsolutno dominiraju. Zo stavlja 23.8 poena, deset skokova i četiri blokade po utakmici, dok ga Johnson prati s 22 poena, 9.3 skoka, 4.3 asistencije i 61.4% šuta iz igre. Već prestari Celticsi nisu mogli da se nose s nadolazećim Hornetsima koji su pored spomenutog dvojca imali i Kendalla Gilla koji je stavljao 19.5 poena po utakmici, te Della Currya koji je stavljao preko 45% svojih trica u seriji. Zadnja utakmica je završila legendarnim fade-away šutem Mourninga s linije za slobodna bacanja, i njegov 33. poen je bio dovoljno da serija završi.

U narednoj seriji ih je čekao Patrick Ewing, John Starks i New York Knicksi, ekipa preko koje se teško moglo. Ewing je stavljao 26 poena uz 10.6 skokova i tako su Hornetsi u pet utakmica, rezultatom 4-1, riješeni. Dok je Alonzo imao skoro iste brojeve kao i u prvoj rundi, Johnson je pao na 18 poena i samo pet skokova, dok je Gill pao na 15.6 poena, a Curry pogodio samo jednu od dignutih deset trojki. U Hornetsima svejedno nisu spuštali glavu, vjerujući kako ih njihov core ispod koša koji je tek imao 22 (Mourning), odnosno 23 godine (Johnson), može dovesti do NBA titule u nadolazećim godinama. Sve je izgledalo sasvim dobro, Mourning i Johnson nisu imali problema između sebe, ili se tako bar činilo. Međutim, da ne brzamo, idemo lagano na sezonu 1993-94.

Za Johnsona, sezona nije mogla bolje početi. U listopadu 1993. potpisuje ugovor od $84 milijuna preko narednih 12 godina (vrijeme kada su ugovori bili dosta manje regulirani), i tako je ušao u godinu, vjerujući da će ponovno svoje Hornetse odvući do postsezone, ali sada s više uspjeha. Međutim, u prosincu iste godine proživljava tešku ozljedu leđa koja ga je promijenila kao igrača, a i promijenila i čitavu hijerarhiju u njegovoj matičnoj ekipi. S Johnsonom out, Hornetsi se okreću svojoj drugoj mladoj superzvijezdi, te Mourning stavlja nevjerojatne brojeve u svojoj drugoj sezoni u Sjevernoj Karolini. Dok je Johnson odigrao tek 51 utakmicu i pao sa 22 na oko 16.5 poena, Mourning je odigrao All-Star sezonu koja ipak nije bila dovoljna da Hornetsi uđu u postsezonu, s obzirom da su imali tek 41-41 omjer, što je bilo dovoljno za devetu poziciju Istoka. Na parketu se nisu mogli vidjeti problemi, ali mnogi su oko franšize znali da se nešto dešava. Navodno, Mourning je bio ljubomoran na Converse reklame, na to da se nije mogao TV uključiti bez neke pojave Grandmame, te ljubomoran na ogromni (za taj period) ugovor kojeg je potpisao Johnson. Najviše je ljubomoran bio na izjave ljudi unutar franšize, koji su javno govorili kako je Johnson najbolji igrač ekipe i kako će ih on dovesti do titule NBA prvaka. Ipak, na površini je sve izgledalo sasvim okej, čak je i dvojac bio na Svjetskom Prvenstvu 1994, gdje su bili dio Dream Team II ekipe koja je u SAD donijela zlato.

Naredna sezona počinje optimistično za Hornetse. Naime, Johnson se vratio od ozljede potpuno zdrav, ali zbog toga što je dosta svoje igre temeljio na atleticizmu, Johnson je izuzetno puno radio na ostalim segmentima svoje igre da bude spreman za svoju narednu sezonu. Nakon što je propustio 30 utakmica i nije uspio ući u All-Star ekipu sezonu prije, popularni LJ se vraća u nevjerojatnoj formi, s dodanim šutem sa perimetra, igrajući približno 40 minuta uz 18.8 poena, 7.2 skoka i skoro pet asistencija. Ipak, koliko god Johnson bio dobar, činilo se kako je Mourning rastao u boljeg igrača. 21.3 poena, skoro 10 skokova te skoro tri blokade uz 52% šuta iz igre, uz te brojeve je teško bilo praviti argument protiv bivšeg igrača Georgetown sveučilišta. Obojica su bili All-Star igrači na kraju godine, te je Charlotte sa 50 pobjeda (tadašnji rekord franšize) bez problema ušao u playoff kao četvrti seed. Međutim, problem je bio što je peto mjesto držao Chicago. To ne bi bio problem da se nije jedan čovjek, napisajući dvije riječi na papir, vratio u tu franšizu malo prije nego što je počeo playoff. Da, Hornetsi su morali u bitku s Bullsima koji su „friško“ ekipi dodali Michaela Jordana, koji je krenuo dalje da dominira ligom. Jordan je u četiri utakmice stavljao prosječno 32.3 poena, 6.5 skokova, 5.8 asistencija te dvije ukradene lopte, i skoro pa sam riješio Hornetse. S druge strane, odličnu seriju su imali i Johnson i Mourning, s tim da je Mourning ponovno bio bolji, sa 22 poena, 13.3 skoka te 3.3 blokade. Johnson je po utakmici imao 20 poena, 5.8 skokova, 2.8 asistencije te jednu ukradenu loptu. Sami nisu mogli, barem ne protiv svemogućeg Jordana, i nitko nije slutio da je ovo kraj ovoj generaciji Hornetsa.

Ljeto je počelo turbulentno, s mnogo izvještaja o internoj mržnji između zvijezda Hornetsa koja se nakupila preko prethodne tri godine. Navodno, Johnson je podbadao Mourninga što je on bio rookie godine, a ovaj nije, te mu je konstantno ‘spuštao’, što ovome nije odgovaralo. Osim toga, Mourning nije bio zadovoljan novčanom ponudom Hornetsa, koja je iznosila prosječno $11.4 milijuna preko narednih sedam godina, pa su u ovoj franšizi počeli da traže novo mjesto za centra kojeg su samo prije par mjeseci imali u dugoročnim planovima. S obzirom na to kakve je tri sezone imao u ligi, GM-ovima su sline išle, misleći kako ga mogu dobiti po nekoj manjoj cijeni. Jedan takav savy menadžer je bio novi menadžer i trener Miami Heata, te trenutni GM ove franšize, Pat Riley. Riley je do tada bio trener New York Knicksa ali je bio nezadovoljan što je imao manje moći, a u Heatu su mu ponudili da kombinovano vodi i ekipu na parketu i ekipu van parketa, što mu je očigledno odgovaralo. Prvi potez mu je bio ponuditi Charlotteu bivšeg četvrtog izbora na draftu, nisko krilo Glena Ricea, koji je proveo šest sezona na Floridi, stavljajući odličnih 19.3 poena uz 46% šuta iz igre. U suštini, osim Ricea je poslano još par igrača (Matt Geiger, Khalid Reeves te izbor prve runde koji je kasnije postao Tony Delk) ali samo Rice je ostavio dugoročni otisak u Charlotteu. Mourning je krenuo u drugom pravcu, te se nije razočarao.

Naredne godine i nisu previše bitne, jer je poanta teksta ipak odnos Mourninga i Johnsona te njihova igra zajedno, ali spomenuti ću kada se dvojac sretao u playoffu. Već za dvije godine, u postsezoni su se sreli, ali Charlotte nije bio tu. Naime, Johnson je razmijenjen u New York tek godinu nakon što je ekipu napustio Mourning, i u drugoj rundi playoffa su se sreli baš New York i Miami. U sedam nevjerojatnih utakmica, Mourning je stavljao 19 poena, devet skokova i skoro tri blokade, dok je Johnson imao smanjenu ulogu u Knicksima, stavljajući tek 11.8 poena uz 4.5 skoka. Na kraju je pobjedu odnio Miami, koji je u narednoj rundi s 4-1 poražen od Jordana i Bullsa, iako su u Miamiju imali prednost domaćeg parketa. Već naredne sezone se ponovno sreću, ali ovoga puta Johnsonova ekipa odnosi pobjedu. Upravo u četvrtoj utakmici te serije se desila bitka s početka ovog teksta, a s obzirom da je Mourning bio dosta bitniji za svoju ekipu od Johnsona, New York je došao do pobjede u petoj utakmici, ali nije mogao dalje od naredne runde i Indiana Pacersa. U obje naredne sezone, Mourningov Heat nije mogao dalje od Johnsonovih Knicksa, a za više susreta nije bilo ni šanse, jer se Johnson zbog kontinuiranih ozljeda leđa i dosta smanjene produkcije povukao nakon deset sezona. Nikada se više nije vratio na All-Star razinu igre, ali je imao pet odličnih sezona u Knicksima gdje je svake godine igrao bitnu, iako smanjenu, ulogu. Mourning, s druge strane, je odigrao osam sezona više od svog bivšeg suigrača, skupio pet All-Star nastupa više od Johnsona (te pet ukupno bez Johnsona kao suigrača), skupio dva All-NBA nastupa, dvije nagrade za najboljeg defanzivca godine te 2014. ušao u Kuću Slavnih. Naravno, ne treba ni zaboraviti prsten s Heatom 2006.

Kada se sve sumira, Johnson je taj koji je trebao biti nositelj franšize, najbolji igrač, NBA prvak kao alpha-dog i sve što ide uz to, ali daleko bolju karijeru je definitivno napravio Mourning, čak i sa zdravstvenim problemima s bubrezima koju je imao. U Charlotteu definitivno mogu žaliti za tim što bi bilo da su šansu, više novca i spotlight dali Zou,  a ne Conversoveoj zvijezdi i „babi“ NBA lige, Larryju Johnsonu.

Na kraju, kako bi ovaj tekst fino zaključio, vrijeme je da Vam ispričam nešto o muralu. Znate, murali koje ljudi iz vodstva grada finansiraju da eto gradovi izgledaju ljepše (ignorirajući mase smeća pored i na putevima, koji im valjda ne smetaju kao neobojani zidovi). Ipak, ovaj mural je bio specijalan. Naime, 1993. je First Union banka, tada sponzor Hornetsa, na stranu jedne od svojih zgrada je naslikala Boguesa, Johnsona i Mourninga. Taj trojac je trebao nositi Hornetse godinama, ali tek tri godine kasnije, Mourning ide u Heat, a First Union je odlučio, valjda iz panike, da fanovima Charlottea ostavi izbor tko ide na novi mural, jer ne može tu biti igrač koji više nije tu.

Fanovi su bili jedan od najboljih aspekata ove franšize, jer su kao od šale punili Charlotte Coliseum, popularnu The Hive, dvoranu koja je nažalost uništena 2007. Na kraju, izbor je pao na…Hugu the Horneta, maskotu ekipe! I, kako banka ne bi izdala demokratiju i moć izbora, Hugo je završio na istom mjestu kao nekada vodeći trojac nadolazećih Hornetsa, a ironija je htjela da na tom muralu Hugo izgleda kao da izlazi iz zida, kao svojevremeno Kool-Aid reklama (ironija jer je to bila poznata reklama, kao što je bila Grandmama reklama Johnsona, koji je nekada bio na tom mjestu naslikan). Nevjerojatan kraj za generaciju koja je imala toliko potencijala.

[1] Napomena: tekst je inspirisan SB Nationovim videom, koji je pokazivao povijest beefa između dvojca o kojem je tekst.

[2]  Serija je završila 3-1, s obzirom da se tada prva runda igrala do tri dobijene.

Život posvetio Real Madridu, NBAu, pisanju i svađanju na Facebooku. Pogledao White Men Can't Jump tisuću puta i ustanovio da je premisa filma izuzetno točna. Na basketu diže trice, a na Hoopsteru diže pritisak navijačima Knicksa jer je ludi fan Netsa.

    Ostavite komentar