Labuđi pjev

Labuđi pjev

Svaka era košarke ima svoje sljedbenike, navijače koji su na ovaj ili onaj način počeli pratiti najuzbudljiviju ligu svijeta. Svaka ta era je ujedno izdala igrače koji su obilježili taj sport te ostavili svoj trag u povijesti. Oni su ti koji pogone košarku i koji su pomogli da se razvije u globalni sport. Koliko god je današnja liga postala ogromna tvornica novca gdje postoji velik broj zaposlenih ljudi, ono što donosi sav taj novac i oko čega se sve vrti su košarkaši.

Devedesete su nam dale njegovo visočanstvo, Michaela Jordana te cijelu plejadu Hall of Fame igrača koji su na neki način uzdigli igru na tad neviđene razine. Volim to nazivati dobom romantike jer danas imamo veliki broj fanova koji su odrasli uz HRT3, časopis Košarku te isječke iz novina. Njima nitko nikada neće doći blizu Jordanu nit će razina košarke biti blizu onoj koja se igrala tada. Nema im ništa slađe no pogledati neku staru snimku utakmice na YouTubeu između Bullsa i Knicksa i gledati kako Charles Oakley, Anthony Mason te ostatak odbora za doček s grčko rimskim stilom igra „nježnu” obranu na momcima iz vjetrovitog grada. I to je u redu, oni su se zaljubili u to tada i ostali vjerni pratioci do sadašnjih vremena.

Premda više bacaju otrovne strelice u smjeru današnjih igrača te stila igre, ali su svejedno ostali fanovi. Svaka era na svoj način oblikuje fanove i postavlja određene kriterije. Kraj prošlog milenija je obilježila poludistanca, tvrda obrana te naravno, Jordan. Danas djeca gledaju sasvim suprotne „vrijednosti” u igri. Naglasak je na vanjskom šutu, slobodi kretanja igrača te vještinama koje posjeduju bez obzira na poziciju koju igrali. Vide to te upravo te stvari pokušavaju usvojiti i smatraju da je to kvalitetno te pravi način i smjer u kojem treba ići.

Upravo negdje između te dvije ere sam se smjestio ja, tj. moje odrastanje uz NBA košarku. Nisam imao prilike gledati Jordana kada je harao parketima, sve što mogu je gledati stare video isječke koji mu ipak ne daju pravdu. Danas imam prilike pratiti mlade zvijezde poput Giannisa, Dončića, Davisa te ostalih, ali nitko od njih u meni ne izaziva onaj osjećaj. Znate na koji mislim, onaj zbog kojeg ostajete budni noćima te ujutro izgledate kao zombi na poslu ili u školi/fakultetu. Onaj zbog kojeg se zaljubite u košarku i ostanete uz nju dok god dišete.

Meni se taj osjećaj dogodio daleke 2009. godine kada je mladi novak iz Chicaga stupio na veliku scenu protiv favorita za naslov prvaka i dao nam playoff seriju za pamćenje. Otvorio je doigravanje s triple double učinkom te tako postao najmlađi igrač ikad s tim podvigom, a ja sam samo mogao uživati u nj igrama. Kupio me tog dana te sam ostao u nj taboru u dobru i zlu, kroz uspone i padove. U početku su bili samo usponi, metaforični i oni doslovni. Svojim atleticizmom je rušio sve pred sobom, bar one dovoljno lude da mu stanu na put. Jedan od njih je bio smjeli Slovenac koji je vjerojatno samo pokušao spriječiti laku kontru te otežati put do obruča. Nije bio svjestan nitra te raketnog pogona u Roseovim nogama. Sve drugo osim naracije Staceyja Kinga tog događaja je grijeh: “What are you doing Dragić? Did you not get the memo! Derrick Rose can go upstairs! I wanna go higher!” Izgleda da nije dobio dopis. Rose je uhvatio ligu na prepad te ubrzo postao jedan od omiljenih igrača s ogromnom fan bazom.

Uslijedio je MVP trofej, najmlađi u povijesti košarke s tim postignućem. Samo nebo je bila granica. Sve dok ga te iste noge koje su ga nosile do neslućenih visina nisu sputale u naumu da Chicagu povrati staru slavu. Nemam srca nabrajati sve ozljede koje su mu se dogodile jer i dan danas boli. Uslijedile su turobne godine prepune padova. Začarani krug rehabilitacije i povrataka na parkete da bi se iznova vratio u bolničke prostorije. Ljudi su se okrenuli protiv njega te je čak jednom nogom bio van lige. Više nije bilo pitanje fizičke spremnosti za igru nego mentalni aspekt koji ga je dotukao. Stvarno je bio na rubu sve do trenutka reinkarnacije. Pomalo poetski je bilo da se to dogodilo pod palicom trenera koji ga je na neki način i „uništio” s konstantnim raubanjem. Dao mu je šansu kada su svi drugi okrenuli leđa, a Derrick je ponovo pronašao žar za igrom. U zadnje dvije sezone je na prosjecima od 18 poena po utakmici uz 48% šuta iz igre.

Uz limitiranu minutažu kako bi ostao zdrav, Rose nam pokazuje za što je sposoban. Iza sebe ima mnogo godina patnje, ali usprkos svemu ostao je uporan, nastavio raditi da dođe do ove faze u svojoj karijeri. Svaku tu stopu u nj karijeri sam pomno pratio isto kao i veliki broj ljudi koji su s jednakom strašću gledali njegovu igru. Zato sam izuzetno sretan što pruža tako dobre partije te pokazuje mladima da još ima ulja u svijeći.

Ima nešto posebno u tome, vidjeti igrače koji su te uvukli u taj svijet kako i na kraju svoje karijere pokazuju da je forma prolazna, ali klasa vječna. Jedan od njih je i košarkaš koji je unazad zadnje dvije godine prošao sito i rešeto samo da se dokopa NBA parketa. Od najboljeg strijelca generacije je preko noći postao tumor, negativna pojava u svlačionici, persona non grata. Svi su mu zatvarali vrata i nekoć toliko voljena figura je već mislima bila u mirovini. Pomalo izgnan od strane analitički nastrojenih umova je ostao sam u svoja četiri zida te naporno trenirao, ostao u formi kako bi bio spreman ako poziv dođe. Sve to vrijeme je slušao kritike sa svih strana, od novog vala mladih košarkaških fanova, trenera, generalnih menadžera pa sve do brojnih lica na medijskim platformama.

Stvarno sam svašta čuo, od toga da je Joe Johnson nakon osvajanja BIG3 lige mnogo bolji igrač te da je Jared Dudley sa svojim tijelom od prosječnog tate iz predgrađa puno kvalitetnija opcija za NBA momčadi. Posebne pohvale idu komentatorima Toronto Raptorsa koji su za vrijeme emitiranja utakmice rekli nešto nalik ovome: „znate li koliko su Blazersi očajni? Upravo su potpisali Carmela Anthonyja.” Premotajmo par tjedana kasnije, utakmica između Portlanda i Toronta u Kanadi. 99:99, Melo uzima loptu na trici, but it was merely a pump fake, I pull the ball down, I step over the line, game winner! Karma u svom najboljem obliku. Melo je spremno dočekao poziv Neila Olsheya te mu na ukazano povjerenje vrača višestruko. Portland je bio izuzetno tanak na krilnim pozicijama te su morali nešto poduzeti, on je trebao njih koliko su i oni njega.

Nakon što je skinuo hrđu sa sebe svi smo mogli vidjeti one krasne vrline koje su ga pratile kroz karijeru i zbog kojih je doveden ovdje. Dao je impuls ovoj ekipi Blazersa koja je to nasušno trebala te ih je uz pomoć Lillarda i McColluma vratio u sliku za doigravanje. No taj aspekt nije toliko ni bitan koliko je ovo samo jedna velika pobjeda za njega. Nakon svih kritika koje je pretrpio se vratio te ušutkao dežurne „lajavce” svojom igrom, pokazao je da pripada ovdje. Ne mogu opisati koliko me to čini sretnim jer je to igrač kojeg sam noćima budno pratio tijekom cijele nj karijere. Vidjeti tu izolaciju s poludistance, jab step, jab step, pull up, swish. Nema te analitike koja će mi ikad reći kako je to loš šut. Taj potez treba uvrstiti na popis Unescove svjetske baštine koliko je dragocjen.

Njegov dobar prijatelj te član famoznog banana boata, Chris Paul osim što je doktor košarke u slobodno vrijeme daje lekcije mladićima , a i veteranima diljem lige. Iza sebe ima turbulentno ljeto u kojem je razmijenjen iz Houstona u Oklahomu te su svi nekako mislili da je to kraj za njegovu kompetitivnu karijeru. Tražili su mu neku drugu destinaciju, ali je označen kao toksičan ugovor i ljudi ga ne smatraju dovoljno dobrim da bude prevaga za neke šampionske aspiracije. To je ionako prgavom malom generalu samo dalo ulja na vatru. Ekipa Thundera je jedno od najugodnijih iznenađenja lige te pod palicom iskusnog Paula mirno plove u doigravanje. CP dirigira orkestrom te vuče sve konce u igri Oklahome. U susretu protiv bivše momčadi je odigrao na fantastičnoj razini te je s par poteza doslovno osramotio protivnika. Došlo je do te mjere da je sam odlučio izaći iz igre da spriječi daljnje zlostavljanje. Ne znam hoće li kraj sezone dočekati u istom dresu, ali jedno je sigurno, Paul je igrač najviše klase.

Godinama su dolazili i odlazili playmakeri označeni kao novi nositelji lige. Od Derona Williamsa, Rajona Ronda, Derricka Rosea, Johna Walla, Mikea Conleyja, Roka Ukića pa sve do novog vala igrača poput Moranta, Irvinga, Traea Younga uvijek je bila jedna konstanta koja je morala biti spomenuta kada su se birali najbolji razigravači lige. Nisam više siguran koja je ovo sezona s obzirom na veliki broj igrača koji igra kao da su u najboljim danima. Jel’ 2019/20. ili 2009/10.? Čak je i Dwight Howard konačno sazrio u glavi da je odlučio igrati na onaj način na koji to žele od njega. Unosi puno energije, skače, blokira, igra obranu te čak pogađa trice. Ono što je najbitnije, zabavlja se u igri koju voli i koristan je faktor najboljoj momčadi lige. Suigrača mu u zlatno ljubičastoj garnituri ne vrijedi ni spominjati. LeBron James je neki svijet za sebe te će vjerojatno dominirati ligom u dobi od 60 godina. On i Bronny kao 1-2 punch, možda se i neki unuk stigne priključiti, taman će LeBron biti u desetom primeu.

Košarka kao sport neprestano raste, stvara nove trendove. Obrambeni principi od prije pet godina više ne vrijede te se konstantno treba prilagođavati igri. Novi igrači koji dolaze u ligu donose nešto novo sa sobom, nešto po čemu će biti posebni. Nema više onih starih šablona kako s obzirom na visinu moraš biti to i to. Ne, ne moraš. Čovjek od 220 centimetara visine šutira trice kao bek, omaleni igrači ordiniraju reketom te su temelji najboljih obrana lige. Nema više strogih podjela uloga, svi moraju znati sve. Objektivno gledajući ovo je vjerojatno najviša razina košarke koja je ikad bila i zato me posebno veseli što su heroji koji su oblikovali moje košarkaško odrastanje našli mjesto u ovoj eri. Neki su se prilagodili te čak postavljali trendove dok su neki ovom novom valu dali malo doze stare škole te šarma. Uživajmo u tom spoju romantike dok još možemo jer neće zauvijek biti tu.

    Ostavite komentar