La Vie En Rose

La Vie En Rose

Trenutna situacija s pandemijom koja se odvija diljem cijelog svijeta nam svima teško pada. Svedeni smo na vlastita četiri zida te smo ostali sami sa svojim mislima. Trudimo se pronaći način na koji ćemo provoditi sve to vrijeme čekajući bolje sutra. Puno nas se oslanja na ono najpristupačnije, mobitel te Internet pa tako i vaš dragi autor. Moj omiljen bijeg od zbilje je Reddit, riznica informacija, znanja, zabave te humora.

Nedavno sam tako naletio na jedan post u kojem se pitalo navijače te posebice građane Chicaga koliko je zapravo Derrick Rose značio gradu? Nisam bio začuđen odgovorima jer povezanost njega s gradom je kao s pupčanom vrpcom. Nije isti kao recimo s Jordanom, Bryantom ili Nowitzkim koji su svoje fan baze osvojili pobjeđivanjem. Derricka je grad pratio od malih nogu, podigao ga te pratio kroz cijeli život, kao ponosan otac svoga sina. Kada je stao na vlastite noge, raširio je krila te mu je utjecaj otišao mnogo šire van granica rodnog grada.

 

„I met this girl when I was three years old

And what I loved most, she had so much soul

She said, “Excuse me, little homie, I know you don’t know me

But my name is Windy and I like to blow trees.”

And from that point, I never blow her off

N***** come from out of town, I like to show her off

They like to act tough, she like to toe ’em off

And make ’em straighten up their hat ’cause she know they soft

And when I grew up, she showed me how to go downtown

In the nighttime, her face lit up, so astoundin’

I told her in my heart is where she’ll always be”

 

Da, Chicago je poseban grad. Tako nam Kanye govori u svojoj pjesmi i opisuje odnos kakav ima s njim te se taj odnos može poistovjetiti sa svim mladim, nadolazećim zvijezdama grada. Rođen u jednoj od najopasnijih četvrti grada, Englewoodu, Rose je imao stereotipno djetinjstvo za takvo podneblje. Bez oca, majka mu je bila ogroman oslonac tijekom života te je njoj naposljetku i posvetio svoj MVP trofej. Cilj svakog dana je isključivo bio preživljavanje, egzistencija. Braća su ga štitila od ralja narkotika te je umjesto vrećice droge u ruke primio košarkašku loptu. Spasio se od ulice te je izlaz iz tog svijeta pronašao u košarci.

Oči nacije na sebe je skrenuo u dresu Simeon srednje škole gdje nikome taj spoj fizikalija, atleticizma i brzine nije mogao proći nezamjetno. Nakon Wadea i Garnetta, nova velika nada s tih prostora. Taj potencijal je prepoznao svima dobro znani trener, John Calipari koji ga je doveo na sveučilište Memphis. Prva epizoda van rodnog grada gdje se Derrick sasvim dobro snašao. Odveo je svoj tim sve do finala gdje im je srca slomio kasniji član famozne družine iz Miamija, Mario Chalmers. Bilo je bolno očito da nema što tražiti više na toj razini te se čekao dolazak u NBA ligu.

Ne znam dal’ da to nazovem sudbinom ili nečim drugim, ali nešto se tog dana umiješalo, neka viša sila. Njegovi Bullsi su imali mizerne šanse, gotovo nikakve za prvi izbor drafta, ali igrom slučaja nagrađeni su upravo s njim. Pomalo poetski, nije bilo nikakve dileme koga izabrati na nadolazećem draftu. Lokalni klinac kojeg su gledali kako odrasta pred svojim očima je navukao famozni crveni dres na sebe u nastojanjima da franšizi gladnoj uspjeha povrati staru slavu.

 

Novo tisućljeće ih nije mazilo, odlaskom Jordana u mirovinu ostao je ogroman jaz kojeg je nekako trebalo popuniti, a o standardu na koji ih je navikao da ne govorim. Franšiza koja je u jednom desetljeću šest puta uzela naslov prvaka se preko noći našla u rupi bez dna. Porazi su se nizali, igra je bila negledljiva, nije bilo svjetla na kraju tunela. Sve dok se nije pojavio on. Navijači su se vratili na tribine, grad je dobio novi puls, United Center je ponovo disao punim plućima. Rose nije nikome od njih bio enigma, svi su dobro znali što može, ali ostatak lige je ostao zatečen.Pod mentorstvom velikog Kirka Hinricha je ubrzo preuzeo palicu te postao vođa mladih bikova koji su jurišali na cijelu ligu. Joakim Noah, Taj Gibson, Luol Deng te promuklo grlo trenera Thibodeaua su uz njega činili okosnicu momčadi za koju se već tada osjećalo da će napraviti velike stvari.

Svijetu su se predstavili s jednom od najboljih playoff serija u povijesti sporta. Susret protiv Celticsa bio je prožet s buzzer beaterima, napetim završnicama te izvanrednom košarkom. Ben Gordon, John Salmons protiv Allena i Piercea, Rose i Rondo te naracija svega toga od strane Edina Avdića. Bio je to must see TV. Iako su ispali, skupo su prodali svoju kožu. Svi su znali da njihovo vrijeme tek dolazi. Kako je Rose rastao igrački tako je i njegova ekipa. Puno prije no očekivano su postali vrhunska ekipa, a Rose nezaustavljiva sila koja će pronaći put do koša što god vi napravili.

 

Uslijedila je sezona iz snova, Bullsi su pregazili sve na putu do najboljeg omjera u konferenciji, a Rose je nagrađen s najprestižnijom mogućom nagradom. MVP trofej se ponovo našao u vitrinama United Centra, a osvajač je bio najmlađi u povijesti košarke. Da, taj dečko je bio stvarno dobar igrač. Podignuo ga je pred svojim vjernim fanovima u susretu doigravanja protiv Pacersa. MVP Rose je stvarno bio nešto posebno, nešto što morate vidjeti vlastitim očima da bi vjerovali. Taj prvi korak, eksplozija, agilnost, moć, najbolje to mogu opisati riječi jednog od najboljih komentatora u ligi te legende, Staceya Kinga. Uživao sam gledajući prijenose Bullsa upravo zbog toga što je činio sve te poteze još moćnijim zbog svoje naracije. Mislim da apsolutno svi, čak i casual fanovi prepoznaju neke od njegovih doskočica. Primjerice kada je Dragića poslao u zagrobni život: „what are you doing Dragić!? Did you not get the memo!? Derrick Rose can go upstairs!” Goran je iz prve ruke osjetio svu silu Rosea u naponu snage, sumnjam da bi mu se itko htio naći u koži.

Bilo je tu hrpe poteza s kojima je definirao tu sezonu te onu nakon nje. Definirao je cijelo jedno razdoblje igre te stvorio vojsku sljedbenika koja je uz njega ostala do danas. Još se sjećam one serije protiv LeBrona i Heata kada je s tri nevjerojatna zakucavanja isisao zrak iz protivničke arene te svima spustio čeljusti do poda. Too big, too fast, too strong and just too good. Bilo je tu fantastičnih blokada, šutova za pobjedu, crossovera, svega što jedan MVP i radi, sjećanja naviru sama od sebe. Stvorio je ogromnog fana u dalekoj Hrvatskoj, a što mislite kako je tek bilo biti građaninom Chicaga tada? Njegova fan baza se proširila nekako kao ovaj famozni virus u sve kutke svijeta. Nije bilo platforme gdje se nisu vrtjeli njegovi sažeci. To uz onaj narativ LeBrona kao negativca broj jedan zbog prelaska u Miami su Derricka okarakterizirali kao heroja koji na svojim leđima nosi breme cijelog svijeta, a ne samo Chicaga.

 

Nažalost nije uspio u svome naumu, platio je danak neiskustvu i pao na predzadnjoj stepenici. No nema veze zar ne, došao je tako blizu u tako mladoj dobi, znalo se da je on idući na redu da preuzme palicu. Nova sezona, nove pobjede, novi potezi od kojih vam se zavrti u glavi. Strašna zakucavanja, nemoguća polaganja te još jača dominacija na parketu. Pamtim susrete u Staples Centru protiv obje momčadi iz grada. Prvo rješavanje pitanja najboljeg razigravača lige u direktnom okršaju s Paulom gdje ga je apsolutno nadigrao,  potom onaj divan floater preko produžene ruke Pau Gasola za pobjedu nad Lakersima. Posebice je bio upečatljiv game winner protiv uvijek ljutih susjednih rivala, Bucksa. Još mi riječi Kinga odzvanjaju u glavi: „let me step back and kiss myself! MVP time! Windy City assassin does it again! Da, hype oko Rosea i Bullsa je bio stvaran. Stvarala se pobjednička atmosfera i po prvi puta nakon odlaska najvećeg se s pravom očekivalo da bi mogli ponovo biti prvaci. Sve je upućivalo na novi epski okršaj Rosea i LeBrona, ali se nešto ipak ispriječilo tome.

Trenutak koji je zamrznuo cijelu naciju te sve nas pred malim ekranima, od tog dana ništa nije bilo isto. Prvi krug doigravanja protiv Sixersa, blowout pobjeda, ali Rose je još na parketu. Krenuo je u jedan od svojih karakterističnih prodora, doskočio je i momentalno se primio za koljeno, nastao je kolektivni muk u dvorani. Svi smo znali istog trenutka da nije dobro, da je njegovoj sezoni došao kraj. Jedan veliki what if trenutak u povijesti košarke. Slomio je ligamente koljena te je pred njim bio mukotrpan put do oporavka. Bio je to ogroman udarac za ambicije Chicaga te za sve fanove diljem svijeta, ostali smo uskraćeni za njegove čarolije na parketu. Miami je uspostavio dominaciju na Istoku te mu se nije više imao tko suprotstaviti. Jasno se sjećam tog razdoblja jer sam vodio teške bitke po forumima i igralištima, nisam dozvolio da se blati nj ime. Oporavak mu je trajao duže od očekivanog te nije htio stupiti na parket ako nije 100% siguran. Propustio je okršaj s Miamijem naredne sezone unatoč silnim pritiscima sa svih strana. Ona nekoć vjerna publika koja bi poginula za njega se malo po malo počela okretati.

 

Dinamika unutar ekipe je bila drukčija, Noah i Jimmy Butler su zauzeli glavne uloge, a povratkom Rosea nije sve kliknulo kako treba, niti je on bio isti onaj igrač kao prije. Imao je reputaciju i ovlasti kao MVP, ali nažalost taj igrač je od onog dana ostao stvar prošlosti. Mene nije smetalo, sve die hard fanove nije, bili smo samo sretni što ponovo igra. Na momente nam je znao donijeti dašak prošlosti sa svojim potezima poput onog kada je strpao Cavsima tricu za pobjedu od table. Bit ću iskren s vama, skočio sam iz kreveta i otrčao krug oko kuće tad, nema veze što je bilo debelo iza ponoći. Povezanost s njim je nešto iznad same košarke. Zato me ova epizoda njegovog života posebno boli jer je uslijedila bitka za mentalno i fizičko zdravlje.

Taj drugi dio njegove karijere je obilježen brojnim ozljedama koje su ga udaljile od parketa na duže vrijeme. Postalo je kronično i problemi su se samo nizali, ne samo fizičke prirode. Tko god se bavio sportom na bilo kojoj razini se vjerojatno u nekom trenutku našao izvan pogona. Nekakvo sitno istegnuće ili prijelom koje je od nas tražilo mirovanje. Svi se sportom prvenstveno bavimo zbog ljubavi prema njemu pa tako i profesionalci. Kada smo prisiljeni pauzirati izuzetno nam je teško i fali nam, iako to bilo na kratko.

Zamislite sad neki duži period od godine dana mukotrpnog oporavka i terapija samo da bi mogli hodati. Cijelo to vrijeme ne možete pobjeći od ostataka svijeta, čujete žamor , izrugivanje, sumnje, mržnju. Jedan potez prstom na mobitelu i vidite sve te negativnosti kako se nagomilavaju. Rose je to na dnevnoj bazi prolazio i nimalo mu nije bilo lako. Jedan taj proces terapije sam po sebi je težak, a on je to praktički prolazio stalno iznova, kao neki uvrnuti Sizifov posao gdje nakon svakog povratka mora iznova prolaziti cijeli taj proces jer je zadobio novu ozljedu.

 

Sve je to ostavilo traga na igračkom planu pa se od MVP tipa igrača koji ostaje cijelu karijeru u jednom klubu pretvorio u putnika. Promijenio je nekoliko klubova te nigdje nije pronašao veći uspjeh, samo je jedna konstanta bila, ozljede. Koliko god se trudio i radio doživio bi istu sudbinu. Za zapitati se, koliko jedan čovjek može podnijeti? Ne više fizički nego psihički. Mislio sam da je zadnja kap bila kada je bio waivan od strane Ute, pomislio sam i sam pa čemu više? Ako ne ide, ne ide, zaslužuješ bolje od toga. Napravio si dovoljno. Srećom po sve nas, nije dijelio taj mentalitet. Pokazao je taj grit koji mu je oblikovao djetinjstvo, nije odustao tamo kada većina vjerojatno bi. U potrazi za srećom ujedinio se sa starim trenerom Thibsom u Wolvesima.

Pravi kontekst, situacija, konačno malo zdravlja i on nam je pokazao da je i dalje vraški dobar igrač. Kulminacija svih tih godina prije, napora, gnjeva, tuge došla je zadnju noć u Listopadu. Susret protiv Jazza, Rose je već prije toga imao par utakmica s 20+ poena i dokazao je sebi te drugima da još može igrati na najvišoj razini. No ovo je bilo nešto posebno, nadnaravno iskustvo. Noć je završio s 50 poena te sa suzama u očima. Intervju je jedva izdržao te je kroz suze rekao: „I worked my ass off man.” Nemamo pojma kroz koliko je toga prolazio, koliko neprospavanih noći, ali smo zato bili s njim u tom trenutku.

Ne, život nije fer, oduzeo nam je mogućnost da vidimo za što je sve bio sposoban, ali vratio nam je tu noć nešto više. Vratio je njemu vjeru u sebe i svima nama dao neopisivu zadovoljštinu gledajući to. Nije bilo navijača u dvorani tu noć koji nije bio na nogama i klicao mu. Obasipali su ga ljubavlju iako je tamo bio samo jednu sezonu. Koliko je zapravo voljen i cijenjen smo mogli vidjeti dan poslije kada je Internet učinio svoje. Meni je knedla zapela u grlu gledajući sažetak te utakmice. Svi su mu odali počast, od nas običnih smrtnika što ga pratimo s drugog kontinenta pa do njegovih vršnjaka i kolega. Rose je jednostavno poseban igrač te je cijenjen na posve drugi način gdje god došao. Trenutno nosi dres Pistonsa i ondje također ima veliku podršku iza sebe. Tako će biti dok god on odluči igrati jer zbog takvih poput njega ljudi dolaze na tribine.

 

Prošlo je puno godina od tog razdoblja kada je smatran ponajboljim igračem lige. U očima stručnjaka, trenera te menadžera je izgubio tu  reputaciju koja ga je krasila, ali ne i kod nas. Osobe koje ovu igru čine kakvom jest, obični ljudi nikada nisu zaboravili na njega. Možete to čuti i kada se vrati u United Center u bilo čijem dresu. Njegovim koševima se kliče i plješće više no bilo kome tko trenutno nosi dres Bullsa. Kako i ne nakon svega što su prošli skupa te zbog uspomena koje im je stvorio.

Bilo je boljih igrača od njega, ali rijetko tko je dosegao njegov status obožavanja. Značio je više za košarku, obilježio je cijelu jednu eru i s pravom će ostati upisan zlatnim slovima u povijesti ovog sporta. Završit ću tekst s riječima jednog od najvećih boraca čiji stihovi toliko dobro idu uz našeg naslovnog junaka i njegovom putu ka besmrtnosti. „You see you wouldn’t ask why the rose that grew from the concrete had damaged petals. On the contrary, we would all celebrate its tenacity. We would all love it’s will to reach the sun. Well, we are the rose – this is the concrete – and these are my damaged petals. Don’t ask me why, ask me how!“

    Ostavite komentar