Kraljevo novo ruho

Kraljevo novo ruho

And I want my damn respect too.” Da, poštovanje, riječ koja se često koristi u kontekstu košarke, ali riječ koja često zaobilazi osobe kojima to treba iskazati. Često se nalazim u društvu ljudi koji ne priznaju uspjehe koje naslovni junak ove priče dostiže. Nalaze izlike i stvaraju argumente na razini djeteta kojem je povrijeđen ego, nešto poput Shaqa kad ga sir Charles prizemlji. Neki su otišli toliko daleko da kao životni fanovi Lakersa nisu podržavali tu franšizu otkako je Kralj sletio u nju. Fascinantno zar ne?

LeBron James je postao prvakom po četvrti put te otišao u povijest s mnogim rekordima koje je pritom postigao. Postao je prvi igrač ikada koji je uzeo tri nagrade najkorisnijeg igrača finala s tri različite ekipe. U svojoj sedamnaestoj godini u ligi s 35 na leđima je ostvario najbolji postotak šuta na šutovima za dva poena u povijesti doigravanja pritom srušivši svoj vlastiti rekord.

Da, LeBron, 35 godina, koliko je to impresivno? Zamislite samo kroz povijest dominantne sile pod obručima. Shaq, Kareem, Wilt pa sve do izvanserijskih šutera poput Curryja, Birda i Duranta. Ima najviše zabijenih poena, ukradenih lopta te najviše pobjeda u doigravanju. Nakon debakla protiv Dallasa 2011. godine ima period od osam nastupa u finalima, četiri naslova prvaka, prosjeke od 29-9-7 na 60% TS%. Od 260 utakmica u doigravanju, pobijedio je u njih 172 što je 66% uspješnosti, više nego bilo koja franšiza ikad. Mogu nizati tako rekorde ovdje i ispunio bi kvotu za cijeli tekst, ali nema smisla jer što god rekao i dalje neće biti cijenjen na način koji zaslužuje. Na svako novo postignuće dobije nemogući, nedostižni standard kojem treba stremiti.

Klasični i prvi argument je uvijek poraz u finalima (3-6 mafija). Otkad se nastup u finalu smatra neuspjehom? Jedini put gdje je zakazao i trebao pružiti više je 2011. godina, sve ostalo, ne. Čovjek je garancija uspjeha sam po sebi gdje god došao. Podiže momčad na šampionski nivo te preskače bilo kakvu vrstu rebuildinga. Ne da je to loša stvar, dapače, ali ako imate opciju da s jednim igračem budete automatski u finalu naravno da ćete ju uzeti. Miami nije dobio nijednu seriju u doigravanju u četiri sezone prije dolaska Jamesa. Cavsi su bili sprdnja lige te kanta za napucavanje. Lakersi nisu osjetili slast pobjede još od vremena velikog Bryanta. Godinama su gledali Ryana Kellyja, Jordana Hilla i ostale dijamante kako se vuku svetim parketom Staplesa.

LeBron je to sve u roku od dvije sezone promijenio te donio titulu u vitrine franšiza za koje je nastupao. No opet mu se zamjeraju porazi. Problem je što je igrao protiv jedne od najboljih ekipa svih vremena, dinastijom protiv koje nema spasa. Da li tko Jordanu zamjera što je izgubio od Bostona i Detroita? To su dinastije preko kojih nije mogao. Gubio je u prvom krugu doigravanja, ali to nije neuspjeh jer nije poraz u finalu. Sve je to stvar konteksta, LeBron je jednako tako mogao gubiti od neke dinastije u prvom krugu isto kao što je Jordan mogao gubiti u finalu da se tada susreo s tim ekipama. Da li je ovaj epski nastup Butlera ove sezone okaljan jer je izgubio u finalu? Dok su recimo velikani Giannis i Kawhi svoju sezonu neslavno završili puno ranije. Ali hej, nisu poraženi „kada je to bitno”.

Ja nisam ovdje da vodim debate o tome tko je najbolji ikad, to možete sami shvatiti. Ja sam tu da ukažem na veličinu igrača koji dolazi jednom u generaciji. Dragi Kobe je jednom rekao: „let’s just enjoy each other greatness”. To su riječi po kojima ovo sve trebamo gledati. Zašto uspoređivati dva igrača koji su imali različitu igru, poziciju i mentalitet. Igrali su u različitim erama u drugim uvjetima te su obojica na svoj način obilježila ovaj sport. LeBron je ušao u NBA svijet davne 2003. godine kao golobradi tinejdžer s bremenom cijelog svijeta na svojim ramenima. Teret očekivanja je bio neviđen, medijski pritisak, unosni ugovori, gdje god krenuo bio je pod povećalom.

Bio je proglašen velikom novom nadom, King James te  naposljetku sva ta očekivanja i nadmašio što je s obzirom na to što je sve prošao izuzetan uspjeh. LeBron je na krovu lige već dobrih 15 godina te je u tom periodu prošao sito i rešeto. Ono što je meni fascinantno je kako kroz sve te godine bio konstanta te je napredovao iz sezone u sezonu. Rastao je kao igrač i kada je dosegao svoje atletske kapacitete. Često je bio osporavan kao netko tko će pasti s godinama jer nema takvu igru na koju se kasnije može osloniti, nije strijelac, samo fizikalije. Ali to se nije dogodilo, LeBron kao fino vino, što stariji to bolji.

Dio košarkaške igre koji ga odvaja od svih drugih je njegov intelekt odnosno košarkaški IQ. Student je igre te se uvijek trudi naučiti nešto novo. S razlogom je ove sezone uz njega bio Rajon Rondo te recimo Jared Dudley s klupe. Uvijek je na kraju klupe imao veterane koji su dugi niz godina u ligi i od kojih može naučiti nove stvari. U Miamiju su tu bili Juwan Howard, James Jones te Haslem. Provede sate i sate pred filmom s utakmica kako bi uočio i najmanje sitnice koje bi mogao popraviti. Upravo ga taj IQ odvaja od sebe samog prije deset godina. Mentalno je sazrio te ga to čini mnogo kompletnijim igračem.

Primjere toga vidimo na svakoj utakmici Lakersa kao i njegovih prijašnjih ekipa. Često je znao izdiktirati na konferenciji za novinare nakon utakmice cijeli niz događaja detaljno napamet. Nedavno je DeRozan bio gost na jednom podcastu gdje je pričao koliko je zapravo teško proći kraj LeBrona na istoku. U jednom trenutku je pričao priču kako je Toronto vrtio određenu akciju i jedan igrač nije dobro pratio upute te bio na svojoj poziciji (khm P.J Tucker).

LeBron mu je prišao i rekao gdje mora stajati. Ako vam to ne ubije mentalitet i samopouzdanje, ne znam što će. Toliko ih je pita posramio u doigravanju da su vjerojatno imali noćne more zbog njega. James vjerojatno zna svaku akciju koja postoji u knjizi, sve moguće setove svih ekipa te najdraže specijale te tipove obrana svih aktualnih trenera. Uvijek je tri koraka ispred konkurencije i vidi što se odigrava, zna gdje će ići lopta i kamo treba rotirati. U vremenima kada je igrao za Cavse imali su omiljenu akciju koju su vrtjeli za Lovea gdje bi se on oslobodio za backdoor cut. Protiv lošijih ekipa je to prolazilo, ali kraj Warriorsa i Greena već malo teže.

Draymond je tu akciju znao napamet i vidio je što dolazi, jednim potezom je onemogućio inicijalnu akciju kao help defender, ali je LeBron to vidio da dolazi i već je inicirao drugu akciju koja rezultirala lakim poenima upravo njega samoga, 3D šah. Takvih primjera ima mali milijun. Iako na prvu i na golo oko sve to na parketu izgleda lako i jednostavno, hrpa atleta trče gore, dolje, skaču i zakucavaju, ispod površine je to mnogo kompleksnije. Tu su sati i sati priprema za svaki matchup, pogotovo u doigravanju.

Njegova evolucija je bila užitak za pratiti. Prošao je kroz mnoga različita razdoblja igre te ostao na vrhu u svima njima što se rijetko kad ističe. Krenuo je 2003. godine kada su na sceni bili Kobe, Shaq, Duncan te ostala ekipa koje se s nostalgijom prisjećamo. Naglasak je bio na poludistanci i gomilanju tijela u reketu. Košarka nije bila ni blizu razini na kojoj je danas. Igralo se striktno šablonski s igračima koji su okupirali određenu poziciju. Obrana je bila bazirana na čuvanju čovjeka bez prevelikih prilagodbi, a zona je bila tek u povojima. U napadu tu nije bilo tolike slobode kao danas.

Znalo se striktno tko je potrošač i što smiješ, a što ne. Prošlo je puno godina od tad do stvaranja velike trojke u Miamiju što je bila prva naznaka neke veće promjene u košarci. Unatoč tome što su pokrenuli trend s niskim petorkama i naglasku na spacing većina momčadi je još uvijek igrala klasičan stil košarke. Pacersi su držali Hibberta (da, kladim se da to ime niste dugo čuli) u sredini, Knicksi Chandlera, a Spursi Duncana i Splittera.  Čak je i tadašnji Heat gurao Joela Anthonyja, Chrisa Andersena i slične profile igrača. Nisu se u potpunosti usudili prepustiti small ballu iako je to bilo neobranjivo oružje. LeBron nije imao problema s tim, igrao je protiv koga god treba, koju god poziciju, protiv niskih ili visokih. Stvar s takvim talentima je da se ne trebaju prilagođavati nikome, protivnik se prilagođava njima.

S vremenom se liga odmaknula od visokih igrača koji su budimo realni samo visoki te se okrenula igri vještine. To je otvorilo sasvim novu dimenziju Jamesu koji je tada u potpunosti otključao svoj potencijal. Maknuli se od striktnog igranja po pozicijama, LeBron bi u napadu bio organizator igre, a u obrani bi čuvao protivničke „centre”. Miče se po terenu po potrebi jer zbog svog unikatnog seta vještina može biti što god poželi. Zato nema smisla uspoređivati prošlost i sadašnjost. Iako neću komentirati tko je bolja individua, sa sigurnošću mogu reći da živimo u zlatnoj eri košarke gdje je razina igre na najvišem mogućem nivou. Za to velike zasluge ima upravo on koji je svojom klasom gurao sebe i protivnike kroz karijeru.

The chosen one je nadmašio sva moguća očekivanja stavljena pred njega i u dobi od 35 godina ne pokazuje znakove popuštanja. Igra s lakoćom na parketu jer nema više ništa što mora dokazivati ikome. Osvojio je apsolutno sve višestruko puta, ali i dalje se nalaze razlozi za osporavanje, to ga i pogoni, konstantna sumnja te upiranje prstom. Usporedbe s tim duhom kojeg lovi te seciranje svakog trenutka. Naslov 2020. će otići u povijest kao jedan od najtežih te najposebnijih zbog cijele ove situacije što se zbiva u svijetu. Iste sekunde kada je isteklo vrijeme na semaforu tako je započelo blaćenje na svim socijalnim mrežama jer se još malo više ugrozio status njegovog veličanstva. Može LeBron osvojiti još tri za redom ili mirno odšetati ove zime u zasluženu mirovinu.

Neće činiti razliku, te debate su subjektivne i uvijek će biti, bez obzira na sve jer tu nema objektivnih kriterija i mjerila koji će definitivno donijeti krajnji ishod. Zar je stvarno bitno tko je bolji? Tko ima većeg? Dok se borite na razno raznim Internet platformama tko je najveći ikada, upravo vam ta veličina prolazi ispred očiju. Nisam bio te sreće da živim u eri Jordana, Kareema te drugih velikana iz prošlosti, ali čisto sumnjam da su tada ljudi bili zaokupljeni usporedbama spomenutih igrača s Ervingom ili Russellom.

Cijenili su ih zbog onog što jesu i što čine. U jednom meni dragom filmu je rečeno da je tekst uvijek najbolje završiti nekim citatom. Netko drugi je već to rekao najbolje, ako ne možeš nadmašiti, ukradi te završi snažno. „Hate is baggage. Life’s too short to be pissed off all the time. It’s just not worth it.” Smetnimo mržnju s uma te uživajmo i cijenimo Jamesa kako to zapravo i zaslužuje. Neće zauvijek biti tu.

    Ostavite komentar