Kobe Bryant: Bratska ljubav i Anđeli

Kobe Bryant: Bratska ljubav i Anđeli

Sve je počelo u Philadelphiji. Godine 1978., 23. kolovoza, košarkaš Joe Bryant postao je otac sina kojem će suprotno obiteljskoj tradiciji dati ime Kobe. Od početka njegov put prepun je simbolike. Datum koji označava dvojicu braće po oružju, jednog od kojega će preuzeti NBA baklju i drugoga kojemu će je proslijediti. Mjesec u datumu pod čijom će petljom stvoriti ime, ali i koja će se prerano spustiti u horizontalu.

No, vratimo se načas na ime. Priča kaže da je „koban” bio ukusni odrezak u japanskom restoranu u koji su Joe i Pam zalutali za vrijeme njene trudnoće. Zvučnost imena im se toliko dopala da nisu odoljeli. Da bi ipak učvrstili vezu oca i sina malom Kobeu dali su još jedno ime, Bean. Poveznica s očevim nadimkom Jellybeans više je nego očita, ali dječak će svijet zaluditi japanskim imenom kao i radnom etikom.

Otac, inače krilni centar, narednih godina je često mijenjao košarkaške destinacije, a dječak Kobe polako je upoznavao svijet. Italija, gdje je pohađao osnovnu školu, otvorila mu je nove vidike. Kulturne, jezične, sportske. Povratak u rodnu Philu u Lower Merion High School bio je neminovan, ali tinejdžer Kobe nije bio zaluđen domaćim Sixersima. Po vlastitom priznanju oduvijek je bio zaljubljen u purpurno i zlatno. Grad bratske ljubavi uvijek je za Kobija ostao upravo to. „Stariji brat” Michael Jordan tamo je odigrao posljednju NBA utakmicu. „Mlađi brat” LeBron James tamo ga je pred tri dana prestigao na listi najboljih strijelaca lige s natpisom na tenisicama – Mamba 4 life. A Mamba je tamo osvojio svoj drugi NBA naslov. Onaj koji demantira slučajnost. Još uvijek je ta 2001. godina jedna od najuvjerljivijih doigravanja neke šampionske momčadi.

Nakon srednje škole odlučio se za NBA draft. Nije mu se gubilo vrijeme u sveučilišnoj ligi. Kao 13. izbor te 1996. odabrali su ga Charlotte Hornetsi. Sudbina se uplela u obliku Jerryja Westa, najboljeg generalnog menadžera u povijesti NBA lige. Vlade Divac u Charlotteu, a sedamnaestogodišnji klinac u grad anđela. Svemu je prethodio potpis Shaquillea O’Neala kao slobodnog igrača i po treći put u manje od tri desetljeća Lakersi su imali dinamični duo. Reći će mnogi, najdominantniji od sva tri.

Sljedećih dvadeset godina prošlo je kao u snu. Nije bio imun na turbulencije, još manje na uspjehe. Intenzitet usporediv samo s MJ-om. Filter kroz koji su mnogi morali proći kako bi postali NBA prvaci. Magic Johnson nazvat će ga najvećim igračem LA Lakersa svih vremena. Valjda Earvin zna. I oproštaj kakvog ne pamtimo. Jazz solo za kraj. Nismo ni slutili da smo zapravo nezahvalni tugujući što ga više nećemo gledati na košarkaškom terenu. Stigao je još osvojiti i Oscara za najbolji kratkometražni animirani film. Onda je došla ’20.

Sve je završilo u Kaliforniji, 26. siječnja 2020. S praskom bez happy enda. Kada čujete takvu vijest u glavi su vam uvijek oni koji su prerano otišli. Iz bilo koje sfere života, jer su bili veći od svojih profesija. Jer su bili veći od života.

Dražen Petrović i Ayrton Senna – još uvijek, figurativno ili doslovno, u utrci. Stevie Ray Vaughan i Colin McRae u padu helikoptera. Heath Ledger nije uspio pobjeći iz uloge koja ga je na kraju proslavila. A Kobe, kao da je spoj svih njih. Brz, virtuozan, inteligentan, samopouzdan, uspješan. Bit će nesumnjivo i posthumno nagrađivan.

Ono što je meni bilo najprivlačnije kod Kobea je intelektualni pristup igri. Vjerojatno pod utjecajem Phila Jacksona, kad god bi Kobe govorio o košarci govorio je i o životu. Uvijek duboko, uvijek značajno. Sve bi se dalo sažeti u dva citata.

Najvažnije je pokušavati inspirirati ljude kako bi bili sjajni čim god se bavili.

“Bol ne postoji da bi vam rekla kad da stanete. Bol je mali glas u vašoj glavi koji vas pokušava zadržati jer zna da ako nastavite dalje promijenit ćete se.”

Svi znamo mjere vrhova njegove legendarne karijere: 81, 60, 35.4, 20, 18, 9, 5, 4, 2, 2, 2, 1…

I one dvije j….. simbolične. Osam i dvadeset četiri. I ne, ne mislim na brojeve na dresu jedinog igrača u povijesti NBA lige kojem je jedan klub umirovio dva broja. Mislim na njihov značaj u igri u koju je bio doživotno zaljubljen. Mislim na osam sekundi za izlazak iz vlastite polovice, komfor zone u kojoj ništa ne raste. Mislim na dvadeset četiri sekunde za šut koji mora ući u koš. Jer za to si rođen. To je bio Kobe Bean Bryant. Konstantni rast. Evolucija. U redu, možda vidim što želim vidjeti. Prvi poen s linije slobodnih bacanja u New Yorku. Posljednji poen s linije slobodnih bacanja u Los Angelesu. I cijeli život između. Od Istoka sunčanog do Zapada. Tu simboliku prepoznali su preksinoć i igrači širom lige. Odali su počast zadržavajući loptu u svojim rukama sve dok sirena nije označila istek vremena za napad.

Međutim, čak i takve fascinantne brojke padaju u drugi plan pod svjedočanstvima suvremenika, suigrača i suparnika. Ljudi zaboravljaju statistiku, ali pamte kako su se osjećali zbog nekog. Kada je Kobe u pitanju nitko nije ostao ravnodušan.

Zato, kada krajem tog već spomenutog kolovoza bude inauguriran u košarkašku Kuću slavnih, ali ga za govornicom kao ni Dražena ne bude, zaplačite. Nisu sve suze zlo. Čovjeku je ionako bilo suđeno da postane Anđeo.

Zaljubljen u košarku od povratka Najvećeg iz prve mirovine. Trash talker poput Birda s identičnim vertikalnim odrazom. Kad ne svira tamburu upija svaku mudrost Velikog Aristotela i ekipe s TNT-a. BBQ chicken alert!

    Ostavite komentar