Iskupljenje u Clevelandu

Iskupljenje u Clevelandu

You got this lion, he’s the king of the jungle. Huge mane out to here. He’s laying down under a tree, in the middle of Africa, he’s so big, he’s so hot! He doesn’t wanna move. Now, the little lion cubs they start messin’ with him, bitin’ his tail, bitin’ his ears, he doesn’t do anything. The lioness, she starts messing with him, coming over making trouble, still nothing. Now the other animals, they notice this, and they start to move in. The jackals, hyenas, they’re barking at him, laughing at him. They nip his toes and eat the food that’s in his domain. They do this and they get closer and closer and bolder and bolder, till one day…that lion gets up and tears the shit outta everybody, runs like the wind, eats everything in his path, ’cause every once in a while, the lion has to show the jackals who he is.

To su riječi koje sam napisao na ovaj dan prije četiri godine, na dan kada je završen jedan od najvećih povrataka u povijesti sporta. Stvarno nisam imao favorita u tom finalu, ali kroz tih par tjedana mi se iznjedrilo mišljenje i stav o najvećem košarkašu moderne ere.

Bio je to još jedan u nizu od sudara između dva teškaša. Nikad jači Warriorsi koji su minulu sezonu završili s najboljim omjerom ikada te s druge strane moćni Cavaliersi prevođeni LeBronom i Irvingom. Svi se sjećamo ružnih scena u Ohiu kada je James odlučio javno prenijeti svoje talente u South Beach. Bio je to nož u leđa građanima te države, suigračima, organizaciji. Mržnja ih je obuzela, paljenje roštilja dresom s brojem 23 na leđima je postala norma. Predsjednik kluba, Dan Gilbert je pisao pismo prožeto gnjevom u kojem je pokazao svoje pravo lice.

Nakon godina i godina u kojima je upravo on iznevjerio svog franšiznog igrača s nemogućnošću sastavljanja konkurentnog rostera oko njega, Lebron je odlučio uzeti stvari u svoje ruke. Za to je bio prikucan na križ te postao persona non grata u gradu koji ga je iznjedrio te postavio na veliku scenu. U međuvremenu ono obećanje Gilberta kako će Cavsi uzeti titulu prvaka prije no samoproglašeni Kralj je palo u vodu. Lebron je isporučio, not 5, not 6, not 7, ali 2, više no dovoljno. Skinuo je to breme s leđa te mogao mirno prijeći u novu fazu svoje karijere.

Svaki prvak na kraju sezone dobije taj prestižan trofej šampiona te uz njega ide prstenje koje mogu nositi do kraja života. Svaka ta titula jednako vrijedi i svi dobiju iste nagrade, ali svi mi dobro znamo da svaki naslov nosi svoju težinu. Htjeli to ili ne, sve se analizira, pogotovo od strane medija te navijača. Nije da to nosi neku težinu igračima koji su postali prvaci, ali duboko u podsvijesti vjerujem da ih smeta. Earned, not given je česta izreka u svijetu sporta. Upravo taj aspekt na earned je neki jezičac na vagi u konstantnim raspravama oko toga tko je bolji ili čiji naslov više vrijedi. Potez Duranta kada je napustio Oklahomu kako bi se pridružio Warriorsima smatra se jednim od najslabijih poteza ikad. Da stvar bude bolja, u tekstu koji je objavio opravdavajući taj potez je napisao da je uzeo najteži put.

Da Kevine, bilo je izuzetno teško pobjeđivati u ekipi koja je bez drugog najboljeg igrača svijeta ostvarila 73 pobjede. On je svoj cilj ostvario isto kao i LeBron prije njega. Lakoćom su uzeli back2back titule prvaka, ali nitko na to ne gleda kao „zarađenim”. Ne nosi istu onu težinu kao recimo pohod velikog Dirka s njegovim Dallasom. Klasična priča underdoga koji redom izbacuje negativce u doigravanju prije no što se sastao tada s omraženom osobom broj jedan u očima nacije. Dobro protiv zla, a da priča bude potpuna, dobro je moralo prevladati. Odigrao je doigravanje za pamćenje te stavio ekipu na svoja leđa te ih povukao kada je trebalo. Zarađeno u punom smislu te riječi.

Upravo to me dovodi do tog trenutka prije četiri godine. Nakon par plodonosnih sezona u dresu Heata, Bron se vratio u rodni kraj kako bi napravio nemoguće. Grad Cleveland ima tri velike sportske organizacije koje se natječu u nacionalnim ligama. Nijedna od tih momčadi nije donijela previše uspjeha svom gradu te se tako počelo i praznovjerno gledati na njih te govoriti o prokletstvu. 52 godine je trajala suša bez titula. Potez koji je započeo promjenu bio je povratak Kralja.

Gilbert je progutao svoje riječi, ratna sjekira je zakopana, navijači su svu onu mržnju pretvorili u ljubav, a novi suigrači su jedva dočekali zaigrati s igračem tog kalibra. Koliko god bilo bolno kada ih je prvotno napustio, godine gledanja Ramona Sessionsa te Tylera Zellera kako pokušavaju igrati košarku su im nabile tolike traume da nema te mržnje preko koje ne mogu priječi. Sva sreća pa su bili toliko sretni da su imali Diona Waitersa u svojim redovima, tko zna koliko bi tek loše bilo bez njega. LeBron se vratio kao prvak, iskusan rutiner koji zna što je potrebno za otići do kraja. Nije više isti onaj mladić koji je bio na početku karijere, ali ona silna želja te glad da donese naslov u svoj grad je i dalje postojana.

Povratkom njega, Cavsi su se vratili na veliku scenu, finale je praktički bilo garantirano svake sezone jer nije bilo pravog konkurenta na Istoku. No na Zapadu je bila sasvim druga priča. Stvorena je ekipa koja je naizgled bila nepobjediva. Warriorsi su stvorili vrhunsku momčad prevođenu s dva najbolja šutera lige te su već zadali prvi udarac aspiracijama Cavsa kada su ih pobijedili u prvom finalu otkako se LeBron vratio. Miris pobjedničkog  šampanjca u svlačionici dvorane je ostao urezan u pamćenje igrača, snažna motivacija za narednu sezonu.

Kakva je to samo sezona bila, puna fantastičnih okršaja. Iz serije u seriju se igrala bolja košarka, a sve je kulminiralo u velikom finalu. Sve je ličilo na novi naslov za Curryja i društvo. Otišli su na vodstvo od 3-1, Cavsi su bili na konopcima, a onda je uslijedilo nešto neviđeno. Sjećam se jako dobro tih utakmica jer nisam mogao ne gledati svaku uživo s obzirom na kvalitetu igre te narativ koji se stvarao. Bio sam ravnodušan cijelu tu sezonu, ali nešto se prelomilo u meni i jednostavno nisam mogao simpatizirati više GSW unatoč stilu igre koji njeguju.

Njihovo ponašanje na parketu te van njega, govor tijela, sprdanje me okrenulo protiv njih. Nisu više bili oni slatki, mali igrači koji se bore protiv struje. Zdušno sam navijao za njih 2013 protiv Spursa u doigravanju, ali to više nije ista ta ekipa. Draymond Green je postao nesnosan, Curryjev štitnik za zube je više bio van njegovih usta nego unutar, Iguodala je za svaki sučev zvižduk bio u njegovom uhu, a ni ostatak ekipe se nije trudio previše zadobiti naklonosti fanova. Bio sam shrvan kada su okrenuli vodstvo Thundera od 3-1, kada je Klay Thompson stavio 11 trica u šestoj utakmici konferencijskog finala. Imao sam izraz lica kao onaj Pikachu meme, šokiran blago rečeno. Nisam htio da pobjede, ne tako. Ne želim slušati pijanog Draymonda na televiziji i gledati te parade po parketu. Zato kako bi rekao Jordan u svom dokumentarcu: so I took it personal.

Kao navijač Knicksa nemam što previše tražiti u doigravanju te nadati se. Zadnje doigravanje što sam s toliko žara pratio je 2012-13 kada su još bili dobri (sad je 2020.), ali ovo je bilo drukčije. Nisam toliko navijao za Cavse koliko protiv Warriorsa, unikatna situacija. Onda je počelo, porazi, rub eliminacije, uranjena slavlja navijača, slušanja kako je LeBron gubitnik.

Trenutak za koji volim misliti da je prelomio seriju te tok povijesti je intervju nakon četvrte utakmice finala kada je Klay zauzeo mjesto na podiju te izrekao rečenice za pamćenje. “Obviously people have feelings. People’s feelings get hurt if they’re called a bad word. I guess his feelings just got hurt.” Nije trebalo dugo da to dođe do Jamesa koji je to prihvatio sa smiješkom, ali od tog trenutka je krenulo pisanje povijesti. Slika Jamesa u majici Undertakera, leđima uza zid, doslovno i figurativno. Alley oop koji je dohvatio sa stropa dvorane, 41 poen u petoj utakmici (on i Kyrie kao prvi suigrači koji su kombinirali s 40+ poena u finalu), blokade nad Curryjem.

Njegovi otisci su bili posvuda te nas je to dovelo do odlučujuće sedme utakmice usred Oracle arene gdje će remek djelo postati potpuno, njegova Mona Lisa. Ta utakmica će mi ostati ucrtana u pamćenje iz više razloga, ali prvenstveno jer sam ju gledao okupljen s prijateljima. Dobro, tad mi nisu bili prijatelji, navijali su za Golden State, 90% prostorije, bio sam sam. Svaka trica, svaka presječena lopta ili polaganje su bili popraćeni ovacijama i skandiranjem meni u lice. Cijelu noć smo bili na rubu, nemoguće za opustiti se s obzirom na važnost utakmice.

Kako i priliči sedmoj utakmici, bio je egal cijelo vrijeme, bez nekih prevelikih odvajanja. Koš na koš, tvrde obrane, krute ruke, strah, stres, margina za pogrešku je bila minimalna. Približavao se kraj utakmice, a onda se dogodio potez koji je obilježio košarku te ostao upamćen za sva vremena. „Iguodala to Curry, back to Iguodala, up for the layup, OHHH BLOCKED BY JAMES, LEBRON JAMES WITH THE REJECTION! WOW!” Riječi Mikea Breena mi dan danas dignu dlake na koži, a u tom trenutku kao da je vrijeme stalo.

Bio sam zapanjen tom blokadom, nitko na par sekundi nije bio svjestan što se dogodilo. Kad smo došli sebi, Kyrie je zaplesao sa Stephom, a Kevin Love na drugoj strani imao najveći obrambeni posjed svog života. Preokret je bio potpun. Povijest je napisana, cijeli jedan narativ je promijenjen. Nakon dugih i turobnih 52 godine čekanja, Cleveland je dobio šampione.

Ja sam to proživio s nevjerojatnom strašću i energijom, sumnjam da kao žitelji Ohija, ali za nekog indiferentnog mladića iz Hrvatske, sasvim dovoljno. Nisam bio njegov preveliki fan prije tog finala, nisam ga mrzio, cijenio sam ono što čini, bio sam svjestan njegove veličine. Ali ono što je u tom finalu napravio je izuzetan podvig zbog nekoliko stvari.

Dobio je momčad s najboljim omjerom u regularnoj sezoni ikad. Prvi koji se ikad vratio s 1-3 u finalu. No ono najvažnije, isporučio je titulu gradu Clevelandu, nešto što je obećao davnih dana i na što su čekali jako dugo vremena. „Cleveland this is for you” govorio je kroz suze. Kao što sam rekao, svaki naslov ima svoju težinu, a teže od ovoga ne ide. Kako za nas, tako i za igrače. Užitak osvajanja je fenomenalan, ali vjerujem da mu taj koji je donio Cavsima znači više no dva osvojena s Miamijem zajedno. Više nije bilo ljutnje, mržnje, mogao je napraviti što god ga volja i nitko ne bi trepnuo jer im je omogućio nemoguće. Čak i kada ih je ponovo napustio, ovaj put nije bilo paljenja dresova i pisanja pisama. Nedavno sam čitao iskustva ljudi koji su taj dan bili u Clevelandu na proslavi.

Ono što sam mogao izvući od svih njih je da im je to bio najbolji dan u životu. Ne rođenje djeteta, vjenčanje ili neki drugi osobni uspjeh. Zato ta titula prvaka znači više no ostale. LeBronu, organizaciji te građanima/navijačima. Iskupio se u stilu. “LeBron James, who crawled through a river of shit and came out clean on the other side.”

    Ostavite komentar