Intervju: Jacques Hacquebord, kirurg o stanju Markellea Fultza

Intervju: Jacques Hacquebord, kirurg o stanju Markellea Fultza

4.prosinca je saga oko ozljede Markellea Fultza dobila novi nastavak. Nakon posjeta nizu specijalista i stručnjaka, dijagnosticiran mu je sindrom gornjeg torakalnog otvora te mu je preporučena fizikalna terapija u trajanju od tri do šest tjedana. Da li se konačno našao uzrok Fultzovim varijacijama u mehanici šuta, ostaje nam za vidjeti. Matt Ellentuck, novinar portala SB Nation, razgovarao je s doktorom Jacquesom Hacquebordom, specijalistom za operacije perifernih živaca, kako bi otkrio što je točno ovaj sindrom i kako se otkriva te koji su simptomi i načini liječenja.

SB NATION: Što je točno sindrom gornjeg torakalnog otvora (thoracic outlet syndrome)?

JACQUES HACQUEBORD: Postoje živčani nastavci koji izlaze iz vratnog dijela vaše kralježničke moždine. Nakon što ti nastavci napuste moždinu, zajedno tvore kompleksnu mrežu živčanih nastavaka koja se zove brahijalni pleksus.

Dakle, s jednog kraja imate živce koji izlaze iz moždine, a na drugom kraju živce koji odlaze u vašu ruku i inerviraju specifične mišiće. Između ta dva kraja se nalazi ta regija koju nazivamo brahijalni pleksus.

Gornji torakalni otvor bi bilo mjesto gdje ti živci napuštaju prsni koš, a ovaj sindrom nastaje kada na tom mjestu postoji pritisak, odnosno kompresija.

SB: Zašto je bilo potrebno toliko vremena za konačnu dijagnozu Markellea Fultza?

JH: Poznato je da je dijagnoza ovog sindroma iznimno zahtjevna i često ne možete naći točno mjesto kompresije jer su metode poput ultrazvuka ili magnetne rezonancije nedostatne. Drugi slučaj može biti i da se ne može pronaći konkretno mjesto kompresije jer ono uopće anatomski ne postoji.

U stvarnosti je ta regija u kojoj može postojati potencijalna kompresija zaista velika. U većini slučajeva se ovaj sindrom dijagnosticira metodom eliminacije, što znači da ste prvo prekrižili sve drugo i onda razmotrili ovaj sindrom kao moguću dijagnozu.

Simptomi su dosta nejasni i mogu, a i ne moraju početi s nekim minornim događajem. Može postojati određena bol, slabost i poremećena funkcija.

Ovaj sindrom je teško dijagnosticirati jer je teško naći specifično mjesto gdje se problem nalazi. Ponekad je srž problema što ljudi imaju dodatno rebro koje je vrlo visoko pa može pritiskati brahijalni pleksus. Također mogu imati i vrlo velike mišiće koji okružuju taj pleksus.

SB: Kako netko uopće dobije TOS?

JH: Gotovo nikada se ljudi s dijagnosticiranim sindrom gornjeg torakalnog otvora ne žale na simptome cijeli život. Gotovo uvijek postoji specifična točka u vremenu kada su simptomi počeli. Tada se morate zapitati – ako nisu sudjelovali u nekoj prometnoj nesreći gdje je došlo do kidanja pleksusa ili se slomila neka kost koja nakon toga vrši pritisak na pleksus, zašto su baš tada počeli osjećati simptome?

S druge strane ljude, kada sumnjaju u tu dijagnozu, uvijek podsjetim na sindrom karpalnog tunela. To je jedna od najčešćih dijagnoza koja se tretira operacijom gdje se događa kompresija živca u ruci.

Ako se to može dogoditi na razini zapešća ili lakta, zašto se ne bi moglo dogoditi i na drugim razinama tijela? Kao što je slučaj i sa sindromom gornjeg torakalnog otvora, takva se stanja mogu samo odjednom pojaviti, a ne znamo zašto.

SB: Je li Markelle Fultz premlad za razvoj tog sindroma? Ima tek 20 godina.

JH: Ovaj sindrom najčešće ima nešto mlađa populacija u dvadesetima, tridesetima i četrdesetima. Nije poznato zašto.

Smatram da neki ljudi imaju veću tendenciju razvoja tog sindroma tako da ne vjerujem da bi svaka osoba na planeti pod istim okolnostima razvila ovaj sindrom. Možda zbog toga što neki ljudi imaju specifičan anatomski raspored, te samim time imaju povećani rizik, do prezentiranja simptoma dolazi ranije u životu.

SB: Sindrom gornjeg torakalnog otvora je mnogo češći u baseballu, gdje je već dijagnosticiran bacačima Mattu Harveyu i Chrisu Carpenteru. Do sad nikad nije bio dijagnosticiran u košarci. Zašto?

JH: Bacači izlažu ruku ogromnoj razini sile, a pritom je ruka još u neprirodnom položaju. To bacanje preko glave uzrokuje rotaciju ramena i pomicanje lopatice te povlačenje i guranje brahijalnog pleksusa. Jasno je da su oni izložili ruku značajnoj sili nekoliko stotina puta i da svaki puta kada bacaju uzrokuje povlačenje tih živaca koji su nam značajni za ovaj sindrom. Stoga ne mogu reći da sam iznenađen što je taj sindrom češći u bacača nego u drugih sportaša.

SB: Možete li ikada sa stopostotnom sigurnošću reći kako netko ima sindrom gornjeg torakalnog otvora?

JH: Postoje pacijenti za koje to možemo tvrditi sa sigurnošću. Možete vidjeti da su živci pod pritiskom, kao i anatomsku anomaliju koju imaju tipa dodatnog rebra, hipertrofiranog mišića ili pritiska krvnih žila na splet živaca. Možete vidjeti i kirurški tretirati problem.

Međutim, postoje i drugi pacijenti kod kojih je to nešto nejasnije.

Sada imam jednu pacijenticu kojoj smo napravili ultrazvuk i za koju sam poprilično siguran da ima ovaj sindrom, no atipičan. Nema dodatno rebro, no postoji područje ključne kosti koje kada gurnem uzrokuje pojavu njenih simptoma. Za tu pacijenticu postoji sumnja da ima sindrom gornjeg torakalnog otvora, ali uzrokovan pritiskom na atipičnom mjestu.

SB: Kakvu bol osjećaji ljudi s ovim sindromom? Kakve restrikcije imaju u odnosu na zdravu osobu?

JH: Bol koju ovi pacijenti osjećaju se teško može opisati. Znate onaj osjećaj kada vam noga utrne i kada vam se osjet počne vraćati i osjećate karakterističnu bol i trnce. Mnogi pacijenti se žale upravo na takvo neugodno trnjenje. Ljudi s kompresijom živaca se žale na tupu bol i utrnulost, međutim ne takvu da ništa ne osjećaju, već takvu da imaju smanjen osjećaj koji je neugodan.

Ako imate žulj i odete u šetnju, potpuno ste onesposobljeni zbog takvog malog žulja i pitate se kako me jedna takva mala stvar može tako ograničiti? To je nešto na što ne obraćamo dovoljno pažnje. Bol je strašan osjećaj za ljude i ne možete je ignorirati. Mnogi kažu: “Trpi i igraj unatoč boli.” Ne možeš! Bol ne možeš izbaciti iz misli. Prirodno smo programirani da izbjegavamo raditi ono što izaziva bol.

Dakle, ako netko osjeća bol i trnce u ruci, naravno da će pokušati nešto promijeniti jer mu tijelo govori: “Kada napraviš pokret A, boli. Probaj s B.” I onda će pokušati s drugim pokretom, no kada i on boli, ponovno će probati nešto drugačije. To nam može objasniti zašto njegov izbačaj izgleda različito. Ne uspijeva pronaći pokrete koji ne izazivaju neugodu i bol.

SB: Što je posebno frustrirajuće za ljude s ovim sindromom?

JH: Ako ne uspijete definirati problem, ljudi odmah pomisle da sve izmišljate. A ako ljudi misle da lažete, a vi osjećate pravu bol, postajete sve depresivniji i frustracije se nakupljaju. Počnete preispitivati i sebe: “Je li ovo stvarno? Je li nešto stvarno nije u redu sa mnom?”

Pacijenti s kroničnom boli, posebno oni koji ne znaju uzrok, prolaze kroz psihološko mučenje. Ljudi ih ne shvaćaju ozbiljno, etiketiraju ih i optužuju da su sve zamislili, da to rade zbog neke koristi i slično. A kada ljudi nemaju empatije za vas, osjećate se zaista jadno.

SB: Fultz je i dalje bio sposoban igrati obranu, dodavati loptu, čak i zakucavati. Zašto je ostatak njegove igre ostao u redu, a jedino je mehanika šuta patila?

JH: Kada dodajete loptu ili igrate obrane, ne morate podizati ruke kao prilikom šuta. Kod zakucavanja vam ruka je u položaju iznad glave, no ne morate brinuti oko preciznosti jer niste udaljeni kao prilikom šuta. Ako možete skočiti, možete i zakucati.

Za postizanje šuta iz daljine je s druge strane potrebna finesa i tehnika. Moguće je da Fultz ima iste simptome i prilikom zakucavanja, no budući da nije potrebna tolika preciznost njegova sposobnost zakucavanja nije bila toliko pogođena.

SB: Kako se ovaj sindrom liječi? Što će Fultz raditi prilikom fizikalne terapije?

JH: Ne znam što će raditi što već nije radio. U dosta slučajeva kada pacijent ima ovakav problem i niste sigurno što je točno uzrok, refleksno predložite fizikalnu terapiju.

Postoje pacijenti kod kojih se ultrazvukom može vidjeti specifično područje gdje postoji kompresija brahijalnog pleksusa. Za te je pacijente neoperativni postupak prikladan jedino ako odbiju operaciju jer ih simptomi toliko ne ograničavaju.

U slučaju da ne znate konkretno mjesto kompresije, pokušavate pomoći terapijom s nadom da će se stanje poboljšati. Mislim da je to prva linija obrane jer je pomalo morbidno odmah predložiti operaciju.

Ako nekoga s ovim sindromom želite operirati, morate imati snažne dokaze da postoji određeno mjesto kompresije i morate točno znati gdje se to mjesto nalazi. U suprotnome ih ne bi trebali voditi u operacijsku salu.

SB: Ako se Fultz odluči za operaciju, kakav će to proces biti?

JH: Tijekom operacije napravite rez oko ključne kosti. Opasno je što operirate oko velikih krvnih žila i važnih živčanih nastavaka tako da morate biti iznimno oprezni i pedantni. Oporavak je relativno kratak.

Međutim, posljedice su u slučaju da nešto pođe po krivu puno gore nego kod recimo operacije križnih ligamenata. Ako zahvatite veliku krvnu žilu, možete uzrokovati moždani udar. Također možete paralizirati određene skupine mišića u ruci što bi značilo kraj karijere. No šanse da nešto pođe po krive s iskusnim kirurgom su zaista male.

NBA početke vežem uz glasove Nevena Bertičevića i Tomice Cvitkovića na HTV-u. Medicina i košarka - Gary Vitti idol.

    Ostavite komentar