Ima jedan mali svijet

Ima jedan mali svijet

Svaki čovjek je persona za sebe. Na svijetu nećete naći niti jednu osobu, koja je ista u svemu kao neka druga. No, jedna stvar je svima zajednička-promjena. Stvar koja je urođena svima nama, koja se nalazi u našim genima. Svaka osoba na svijetu teži kroz život ka promjenama, neki imaju strah od istih, dok im drugi rado trče u susret.

Shodno tome, veže se i napredak. Sve na svijetu se mijenja, sve napreduje, u svakome smislu. Jasno, to nije moglo zaobići ni košarku. Dugačka je povijest promjena koje je košarka kao sport prošla(o tome je odličnu kolumnu napravio kolega Luka Medak), te će kroz iste tek proći. Što je normalni sasvim, jer kao što sam naveo, cijeli svijet napreduje u svakome smislu, ni košarka nije iznimka.

Osim jednog malog svijeta, koji se drži za sebe. Taj svijet se zove hrvatska košarka*. I kako se čini, nema nikakvih naznaka da će doći do promjene stanja. Nažalost, izglednije je da je ovo bunar u kojem smo zaglavili, te nemamo volje ići naprijed.
*trudit ću se što manje spominjati politiku, no nažalost u nekim dijelovima je neizostavna. Isto tako, u nekim dijelovima ću morati povući paralele s drugim sportovima i državama, radi boljeg objašnjenja.

ZAGLAVLJENI U VREMENU

Prilikom nastanka ove mlade države, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman je izjavio da “su sport i sportaši najbolji promotori zemlje.“. I to je točno, jer sport je izmišljen kao zabava za mase, za narod, raju, te se shodno time nakon svakog uspjeha sve više gleda ka državi koja je isti ostvarila.

U to doba, hrvatska košarka je bila na vrhunskome glasu. U Europi prepoznatljiva ponajviše po uspjesima koje je ostvarila godinama unazad, u sklopu bivše države, te po igračima koji su je predstavljali. Pokojni Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Stojko Vranković… samo su neki od igrača koji su u to doba nosili dres naše reprezentacije. Na klupskome planu se je isticala ekipa koja se vodi među najboljima koje su ikada nastupale u Europi, trostruki zaredom prvak Eurolige, splitska Jugoplastika. Koliko je hrvatska košarka tada značila na našem kontinentu, dovoljno govori činjenica da je ponajviše na inzistiranje američkih košarkaških krugova, koji su najavili dolazak u najjačem sastavu, te su zahtijevali da se na natjecanje dovede i još jedna reprezentacija koja bi im mogla donekle parirati, Međunarodni Olimpijski Odbor organizirao dodatno kvalifikacijsko natjecanje, u koje je bila uključena i naša reprezentacija, sve u cilju da naši nastupe na Olimpijskim igrama koje su 1992. godine održane u Barceloni. Ishod istog svi znamo, drugo mjesto, te srebrna medalja zlatnog sjaja.

Što se u međuvremenu dogodilo?

Dogodilo se veliko ništa. Zadnji veliki uspjeh je ostvaren 1995. godine, na Europskom Prvenstvu u Grčkoj kad je osvojena brončana medalja. Zbog tadašnjeg silaska s dodjele medalja, kroz naše medije se proširila ona poznata “grčka kletva“, gdje se upravo silazak s postolja navodi kao prokletstvo. Najsmješniji mogući izgovor, kojim se pokušava prikriti pravo stanje u našoj košarci, te valjda i najveći laik se nasmije kad to čuje.

Problemi su puno veći, i dublji. I nema naznake da će doći do promjene na tome polju.

UZROCI I PROBLEMI

Poznata je izjava da je sport odraz stanja u društvu i državi, te ista ima jako puno argumenata koja ju može potkrijepiti. Stvar je jednostavna: u uređenome društvu, gdje se točno zna čija je koja dužnost, te gdje postoji hijerarhijski poredak i sustavni rad, rezultati dolaze s vremenom, kao nagrada i plod vremena uloženog u isto. Sve stvari koje kod nas-kako u državi, tako i u košarci, ne postoje. Uzroci, jasno, kreću od osnove svega-države. Tamo gdje postoje jasno definirani zakoni, koji se poštuju, te gdje postoji plan za razvoj sporta te gdje ima točno napravljeni hijerarhijski poredak, tamo se nakon određenog vremena vide rezultati i napredak. Kao primjer ću navesti Njemačku te njihov nogomet (razlika je u sportu, poanta je ista).

Nakon ispadanja od Hrvatske na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, te debakla na Europskom dvije godine kasnije, čelnim ljudima je bilo jasno da je krajnje vrijeme za promjene koje bi značile oporavak istoga. Okupili su se zajedno s vodećim ljudima države, iznijeli plan i prijedlog, dobili podršku države, te uz njenu pomoć se okrenuli totalnoj reorganizaciji istog. Izrađivani su tereni, treneri su prolazili sve moguće vrste stručnog osposobljavanja, počele su se raditi selekcije od najmanjih uzrasta, te je uloženo puno znoja, truda i vremena. Rezultat svega? Od 2006. godine rezultati na najvećem nivou, redovna žetva medalja u svim uzrastima, mladi treneri koji su cijenjeni u cijelome svijetu, te iz godine u godinu dolazak novih, mladih nogometaša koji imaju vrhunski talent.

Znam, staviti u istu rečenicu zemlju od preko 80 milijuna stanovnika i Hrvatsku od 4 500 000 stanovnika, te uspoređivati nogomet i košarku nema pretjeranog smisla, no u cijeloj toj priči je bitna poanta-uz uređena pravila i zakone, jasnog plana te sustavnog ulaganja, rezultati moraju doći.

Idemo povući drugu, po svemu mnogo bližu i bolju paralelu. Dvije susjedne zemlje-Srbija i Hrvatska. Prvi nakon vremena suše opet svake godine bilježe vrhunske rezultate u svim kategorijama, drugi zaglavljeni u ćorsokaku. Prvi ulažu u košarku redovno, izgrađuju košarkaške terene po cijeloj državi, drugi tapkaju u mjestu. Prvi se s razlogom nazivaju najjačom reprezentacijom poslije američke, drugi sami sebe varaju svake godine da je baš to ta godina za rezultat i veliki povratak, te živi na staroj slavi.

I opet se vraćam na temelj svega-država.

Uspoređujući stanje u državi(sportu) , te rezultate koji se općenito u sportu ostvaruju, pravo je čudo kako uspijevamo izroditi tolike talente, te osvajati medalje.

Nećemo se lagati- ti talenti i igrači koji nastaju su stvar puke sreće i slučajnosti, nikako rezultat sustavnog rada, koji jasno ne postoji.

Ako želiš postati uspješan ovdje, te netko i nešto, potrebno je ispuniti dva uvjeta- članska iskaznica, te podržavati vladajuću vrhušku. To su potrebne kvalifikacije- ostalo je manje bitno.

Do dolaska sadašnje vladajuće garniture HKS-a, koju čine bivši reprezentativci, a koja vlada od kraja 2016. godine, 14 godina, točnije u razdoblju od 2002.-2016. godine,vladala su dva čovjeka, Ivan Šuker te Danko Radić. Kvalifikacije-članska iskaznica omiljene stranke u Hrvata.

Nekad, u doba dok su nešto značili i imali snagu da se bore za naslove, Cibonu, Zadar te Split su vodili ljudi kojima je zajednička jedna stvar- članska iskaznica iste te stranke.

Rezultat? Godine sustavnog i konstantnog uništavanja, koji su srozali košarku do samog dna.
U redu, u mlađim kategorijama smo imali određene uspjehe, no prelaskom na najveću scenu ti su talenti nestali, nisu naučeni na vrijeme na ono što će se očekivati od njih, te se nisu uspjeli prilagoditi. Što nas vraća na problem nepostojanja plana, stručnosti ljudi koji su zaduženi za razvoj i odgoj mladih igrača, te selekciju istih. Najbolji i možda najsvježiji primjer je idući- Nik Slavica te Jayson Tatum.

 

Godina je 2015., finale Svjetskog prvenstva u U19 kategoriji. U to doba su i jedan i drugi stavljani u red najvećih talenata svoje generacije, te je susret obilježila fenomenalna blokada Slavice nad Tatumom, koja je obišla cijeli svijet. Iako su na kraju izgubili, Slavica je proglašen za najboljeg igrača finalne utakmice, te je uvršten u drugu petorku prvenstva, i uz očekivani daljnji napredak u jednog od nositelja reprezentacije te mogućeg NBA igrača, dogodilo se ono drugo-stagnacija i zastoj. Danas Slavica igra u Cedeviti, te ga se rijetko tko sjeća, a Tatum nastupa redovno za ekipu Boston Celticsa kao starter, te jedan od najboljih rookiea svoje klase. U toj generaciji naše reprezentacije, za koju zbog nesposobnosti saveza nije mogao igrati Dragan Bender, još su nastupali i Marko Arapović, koji je bio izabran u najbolju petorku prvenstva, Ante Žižić je s klupe čekao svoju šansu, Ivica Zubac je bio startni centar, a krilo je pokrivao Luka Božić. Prvi danas igra za Cedevitu, drugi za Cleveland Cavalierse, gdje se pokušava nametnuti, treći traži minute u Los Angeles Lakersima, a potonji je napokon ove sezone dobio slobodu da pokaže šta može, te je jedan od najboljih igrača Zadra.
Ako pogledamo unazad koju godinu, naći ćemo primjer KK Zagreba, te njegovih kadeta koji su bili prvaci Europe. Za njega su nastupali Mario Hezonja, Dario Šarić te Dominik Mavra, te su i oni bili na glasu kao jedni od najboljih u generaciji. Hezonja i Šarić danas igraju u NBA ligi, u Orlando Magicu te Philadelphia 76ersima,a Mavra nastupa u ABA ligi za makedonski MZT.

Jasno, ogromna je razlika između mlađih kategorija te seniorske košarke, no koja je zajednička stvar Hezonji, Šariću, Benderu, Zubcu i Žižiću, koja ih odvaja toliko od ostatka svoje generacije? Ta što su oni u doba kad se radi najveći iskorak otišli igrati u inozemstvo, te su taj ključni korak napravili vani. Što je još jedan dokaz o nesposobnosti i nedostatku sustava da odgoji mlade igrače. Uostalom, umjesto da se najveći talenti forsiraju da igraju te skupljaju iskustvo, u velikoj većini slučajeva ispred njih se stavljaju preplaćeni stranci, koji im uzimaju neophodne minute te automatski koče razvoj.

Pogledajmo primjer iz 2017. godine. Nastup reprezentacije na Europskome prvenstvu. Na poziciji playmakera za minute su se borili Roko Leni Ukić, Marko Tomas te Marko Popović. Svaki od njih je davno prošao najbolje dane karijere, već su prošli tridesetu godinu, te su bližu zalasku karijere nego modernoj košarci. Kako je moguće da od dolaska Ukića, koji je startni playmaker, nismo uspjeli izbaciti jednog kvalitetnog playa, nego smo jedno vrijeme čak i dovodili strance da igraju za nas? Kako je moguće da u 14 godina se nije našao niti jedan igrač koji bi mogao voditi igru reprezentacije? Zbog lošeg sustava razvijanja i selektiranja tih mladih igrača.

Iako smo ispraćeni s najavama o mogućem odlasku u polufinale, od samog starta se vidjelo da igra ne štima. Plan je bio sljedeći: šalji loptu do Šarića i Bojana Bogdanovića, i oni će odraditi ostalo. Kad bi netko od njih zakazao, stala je igra, a rezervnih planova nije bilo. Nikakvi standardi moderne košarke se nisu vidjeli, niti jedna suvisla akcija, ništa. Ovisili smo o inspiraciji dvojice najboljih igrača, i očekivali da nas vode što dalje.

Tko je kriv za to? Sustav i struka, koja nije u stanju smisliti rezervne opcije i rješenja, nego je zaglavila u vremenu te nije u stanju se prilagoditi modernoj košarci.

Nažalost, vrijeme prolazi, a bolji dani se ne naziru nigdje, te sumnjam da će u dogledno vrijeme doći. Košarka propada, dok je onima koji se najviše moraju brinuti o njenom stanju svejedno. Nažalost.

Na terenu produktivan kao spasioc na vaterpolo utakmici. Dan bez pive uzaludno proživljen, kao i bez košarke.

    Ostavite komentar