“I tell my legs how high, and they go higher”

“I tell my legs how high, and they go higher”

Malen broj NBA igrača kroz 60-e i prvi dio 70-ih mogao se uspješno “teleportirati” u današnju ligu i odmah biti uspješan All-Star igrač i zvijezda lige. Još manji broj igrača bio je atletski sposoban igrati visoku razinu obrane, a da uz to ima i široki spektar napadačkih poteza, od igre s perimetra, do igre u postu.

U obzir se moraju uzeti i letačke sposobnosti tog igrača, jer danas raznorazne TV kuće nažalost više cijene zakucavanja, atleticizam i dobre poteze od fundamentalnih stvari koje čine dobrog igrača. Takav igrač je bio Gus Johnson, 198 centimetara visoko krilo, koji je u svojih deset godina NBA karijere zaslužio biti svrstan među najbolje igrače te ere.

Međutim, Honeycomb je zaboravljen i danas ga spominju samo najzagriženiji NBA znalci. Gus je navedeni nadimak dobio od svog sveučilišnog trenera koji ga je redovno nazivao “6-foot-6 Bill Russell”. Gus je u svojoj karijeri (sveučilište i NBA) razbio čak tri konstrukcije koša, a u jednoj je sveučilišnoj sezoni prosječno hvatao nevjerojatnih 20 skokova, uz 30 poena.

Prije legendarnog Darryla Dawkinsa koji je kršio table ko Prosinečki gemište, Gus Johnson je već bio dobar u tom poslu te je bio pionir ludovanja po obručima. Na slici vidimo jednu žrtvu Johnsonovog nevjerojatnog atleticizma. 

Quadruple-double učinak od 37 poena, 25 skokova, 15 blokada i 12 dodavanja izgleda nestvarno, a Johnson je baš ove brojke upisao u jednom koledž susretu. 37 poena, 25 skokova, 15 blokada i 12 dodavanja! Zvuči nestvarno, ali dokaz je u članku novina Eugene Register-Guard, objavljenom 7. veljače 1963. godine.

U srednjoj školi je bio suigrač legendarnom centru Nateu Thurmondu, pa nije ni čudo što je ostao u sjeni svih većih sveučilišta. Još jedan veliki razlog tome je i rasistička priroda gotovo svih većih koledž programa kojima je tada, u burnim 50-ima, pozivanje crnog igrača bilo ravno samoubojstvu.

Na kraju je studentsku karijeru proveo na dva manja sveučilišta, Boise Junior College i University Of Idaho gdje je ostavio odličan dojam. Idaho Vandalsi su mu umorivili dres s brojem 43 te je uz Garryja Simmonsa jedini igrač koji je imao tu čast.

Kada je kao 24-godišnjak u sezoni 63/64. stigao u NBA kao 10. pick Baltimore Bulletsa (danas Washington Wizardsi), odmah je ostavio dojam vrhunskog košarkaša. U prosjeku je zabijao 17 poena, ali je hvatao i nevjerojatnih 13,6 skokova te je bio drugi najbolji skakač ekipe iza glavnog igrača, centra Walta Bellamyja. Izabran je kao drugi u izboru za najboljeg novaka NBA lige, odmah iza nedodirljivog Jerryja Lucasa koji je u prvoj sezoni, u dresu Cincinnati Royalsa prosječno zabijao 18 poena i hvatao 17 skokova.

Doigravanje je Gus Johnson s Bulletsima igrao pet puta, a jednom je stigao i do velikog NBA finala, ali 1971. godine su Kareem Abdul-Jabbar i Oscar Robertson u dresu Milwaukee Bucksa bili prevelik zalogaj za cijelu ligu. Sezona 70/71. mu je bila i najbolja u karijeri, prosječno je zabio 18 poena i hvatao 17 skokova te je uz Wesa Unselda i ”Black Jesusa” Earla Monroea odveo Bulletse do već spomenutog NBA finala.

Ozljeda koljena limitirala je Johnsona na samo deset profesionalno odigranih NBA sezona, od čega je zadnju igrao za Washington Bulletse, Phoenix Sunse i tada ABA momčad Indiana Pacerse s kojima je osvojio ABA naslov kao iskusni veteran.

Gus Johnson je mogao i trebao napraviti puno više, dosta NBA legendi iz tog vremena naziva ga “LeBronom Jamesom 60-ih godina”. Jedan je od rijetkih igrača koji je imao potpuni paket vještina, od izvrsne obrane, do napadačkog arsenala kojeg se ne bi posramili i najbolji strijelci NBA povijesti. Pet puta je igrao All-Star utakmicu, dva puta je bio u najboljoj obrambenoj petorci lige, a u karijeri je prosječno zabijao 16 poena, uz 12 skokova.

U Kuću slavnih je uvršten tek 2010. godine, čak 37 godina nakon njegove zadnje utakmice i 23 godine nakon njegove prerane smrti zbog moždanog tumora. Washington Wizardsi (tada Bulletsi) 1987. godine su umirovili dres Gusa Johnsona s brojem 25 te je samo jedan od četiri umirovljena dresa franšize. Uz Johnsonov, Wizardsi su umirovili samo još dresove Earla Monroea, Wesa Unselda i Elvina Hayesa, što samo pokazuje koliko ga cijene u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država.

Izjave dvojice legendarnih igrača i dugogodišnjeg vlasnika kluba dovoljno govore o igračkim kvalitetama.

“Gus je bio ispred svog vremena, letio je i zakucavao, lomio je table i dodavao iza leđa preko cijelog terena. Bio je spektakularan igrač, ali je uz to sve igrao obranu i bio je izvrstan skakač. U životu nije digao uteg, a izgledao je kao grčki bog. Definitivno je zaslužio ulazak u Kuću slavnih”

rekao je legendarni Earl “The Pearl” Monroe.

“Prvi puta sam Gusa vidio na televiziji, nikada nisam vidio igrača koji tako dominira. On je bio Julius Erving svoga vremena i svi koji su ga imali prilike gledati nikada neće zaboraviti kakva je igračina bio”

osvrnuo se tadašnji vlasnik kluba Abe Pollin.

Za kraj, prigodno je staviti i video koji odlično prikazuje sposobnosti Gusa, a do danas je poznata i njegova izjava: “I tell my legs how high, and they go higher.”

    Ostavite komentar