Humanizacija Russella Westbrooka

Humanizacija Russella Westbrooka

Možda sam malo zakasnio, ali nedavno sam, na nagovor nekih prijatelja, instalirao još uvijek megapopularnu igru League of Legends, igru koju vjerujem većina zna, a dobar dio je vjerojatno i igrao. U svakom slučaju, osim po jednom skinu za šampiona Dariusa (popularni Dunkmaster Darius), košarka i LoL nemaju skoro nikakve poveznice, osim nekih generalnih kao što je popularnost i gledateljstvo.

Međutim, tražeći pravi način da otvorim tekst o Russellu Westbrooku, nisam mogao odoliti a da ne tražim NBA igrače koji su slični nekim šampionima iz ove igre. Tako je recimo Kevin Durant vjerojatno omaleni Teemo (poveznica: svi koji igraju protiv Teeme ga mrze, oni koji igraju sa njim ga obožavaju), LeBron James je vjerojatno Master Yi (ako ga imate u svojoj ekipi, pobjeda vam je manje više garantirana), dok je Stephen Curry vjerojatno Tristana (omaleni šampion s visokom brzinom napada, te velikim rangeom). Kada bi Westbrooka morao da povežem s nekim, to bi vjerojatno bio Rammus, pod čijim se nevjerojatno jakim oklopom krije agresivan, brz i nevjerojatno snažan šampion koji, kada ga krene, može čitav game odvući na svoju stranu.

Čitajući ovo vjerujem da ste barem na sekundi pomislili – da, to je Russell. Westbrook ima ogromni oklop oko sebe koji ga sprječava da se više otvori prema vanjskom svijetu, ali ispod oklopa se krije igračina, bivši MVP čiju odličnu utakmicu ne može zaustaviti niti najbolji tim na svijetu. Priča oko Westbrooka, u suštini, počinje u Kaliforniji, kao i većina glamuroznih priča u svijetu dominiranom američkom kulturom.

Kao što sam već natuknuo u prošlom dijelu, Westbrook ima određen emotivni oklop oko sebe koji nekako sprječava da mnogo informacija dolazi oko njegovog osobnog života prije košarke. Međutim, kao što i sam Russ kaže:

„Velika većina priča oko košarke počinje od toga da ste bili dobri s osam godina. Ja nisam bio dobar do svoje 17.“

I to je stvarno istina – Westbrook je bio notoran kao relativno ispodprosječan košarkaš godinama. Međutim, momak iz Long Beacha, dijela Kalifornije koji je popularizirao Snoop Dogg, nije pustio niti vlastitu sumnju u svoje vrijednosti da ga spriječe u rapidnom skoku prema vrhu. Možda nije imao sirovi talent – ko da je to i bitno. Uostalom, mnogo veći talenti od njega su propadali, ali nitko tko je imao ovakvu etiku rada, ovakav motor u stražnjici i tu razinu bolesnog natjecateljstva kao Westbrook, što mu je kasnije omogućilo da bude ovo što jeste danas.

Jedna jako zanimljiva priča dolazi nam s jednog treninga Leuzinger srednje škole u Lawndaleu, gradiću od nekih 30ak tisuća ljudi, kada je Westbrooka došao gledati Ben Howland, trener košarkaške ekipe UCLA, koledža kojeg je Westbrook sanjao. Mora biti jasno kako je on sanjao UCLA zato što čak ni on nije vjerovao kako će dospjeti u NBA ligu. U svakom slučaju, Howland je došao da gleda Westbrooka kao prvu zamjenu Darrenu Collisonu, koji je u to doba dominirao koledž scenom. U 6:30 ujutro, Howland i Westbrook su bili sami u dvorani, a dok je Howland čekao trenera srednjoškolske ekipe, Westbrook je mirno čisto dvoranu. Kada je završio, Westbrook je došao svojim suigračima prije treninga i „nahajcao“ ih kao da će upravo igrati sedmu utakmicu NBA finala, te je doslovno preuzeo ulogu trenera, pokazivao je koje vježbe treba da rade i kako.

Tada se Howland upoznao sa stranom Westbrooka koju svatko od nas itekako dobro zna – on je esencija lidera, čovjek koji je za svoje momke spreman ostaviti sve na parketu, pa makar igrali sredinom siječnja protiv 6-35 Sunsa, ili sedmu utakmicu NBA finala protiv najomraženijih suparnika. Kasnije je jedan Howlandov asistent došao i na jednu utakmicu njegove srednje škole, kako bi se uvjerio u talent Westbrooka. Russell je nažalost imao jednu od gorih utakmica, zaredao par air-ballova, bio vidno frustriran te pravio neke jako loše odluke u svojoj igri. Ipak, asistent je rekao samo jedno: „This kid can play.“

Asistent imena Kerry Keating je šest puta bio na utakmicama Westbrookove srednje škole, i u svakoj od njih je bio jedini skaut. Bilo je jasno kako drugi programi ne vide potencijal u 173cm visokom razigravaču bez šuta i bez previše košarkaškog IQ-a, ali to nije bilo relevantno za UCLA. Westbrook je bio lokalni klinac, s ogromnim motorom i intenzitetom koji nitko nije mogao, a vjerujem ni sad ne može, da parira. Sve to je dolazilo od Russella Westbrooka Sr., prijašnje pick-up legende u Long Beachu koji je na košarku gledao dosta vojnički, često ponavljajući svom sinu:

„Samo radi više od njih. Radi više od njih sviju.“

Pedagogija na stranu, vidi se kako je taj stav oca prešao i na sina, koji traži od svojih suigrača na jako intenzivan način isto ono što je otac tražio od njega.

Kada imate spomenutih 173cm i sve navedene probleme u igri, sve elitne ekipe koje skupljaju najbolje srednjoškolce iz određenog područja vas izbjegavaju, lokalni mediji vas ignoriraju a skauti su rijetka ili nikakva pojava. Međutim, brinuti se o tome nije nešto što je uopće u rejonu mozga Russella Westbrooka, koji je prvenstveno svojim manijačkim radom zaradio sve što ima. Da se rad isplati, i da sreća prati one koji je zaslužuju, kaže i zadnja godina u srednjoj – skok u visini od pet inči, te monstruozna sezona koja je natjerala Keatinga da se sladi uspjehom otkrovenja nečeg specijalnog prije nego što je to bilo toliko specijalno.

U isto vrijeme, UCLA je imala problem. Osim prodigya Collisona, u ekipi je bio i Jordan Farmar, osoba koja je držala ključ možebitne Westbrookove UCLA karijere. Ako bi Farmar odlučio otići u profesionalce, otvorilo bi se mjesto za Westbrooka, ali ako on odluči suprotno, Westbrook je već imao ponudu Arizona Statea. Međutim, Farmar se nakon sezone odlučio na odlazak u profesionalce, a sada već ne tako mali Westbrook je mogao otpuhati Arizonu i ostvariti svoj dječački san – UCLA.

Ovdje bih želio da uradim preokret, i možda vas iznenadim ovom rečenicom – nije bitno što je Westbrook uradio na UCLA sveučilištu, jer su to bile dvije relativno tihe sezone, a nije ni bitno što je uradio u NBA ligi, jer je to već svima poznato. Sedmostruki All-Star, jednom MVP, sedam puta All-NBA (dva puta prvi tim, pet drugi), te dvije titule najboljeg strijelca i jedna asistenta. Sve ovo već znate, pa nema puno smisla da trošim i svoje i vaše dragocijeno vrijeme pričajući vam nešto što već znate. Radije bih vam pričao o Westbrooku kao osobi, onim stvarima koje nećete čuti svaki dan o njemu.

Westbrook, kao što je to već par puta spomenuto u ovom tekstu, ima velikih problema s otvaranjem drugima. Na parketu se možda čini kao glasna životinja spremna otkinuti grkljan svakome na svijetu tko mu stoji na putu, ali Westbrook u suštini nikada nije bio takav van parketa. Puno je stvari u suštini usmjerilo njegovu osobnost, te njegov stil igre i količinu intenziteta, ali ništa kao najtragičniji događaj u njegovom životu.

Naime, Westbrook je imao zdravu konkurenciju u Khelcyju Barrsu, momku iz istog kvarta i iste srednje škole koji je, po nekima, bio i bolji prospekt od Westbrooka. Barrs i Wes bili su nerazdvojni, doslovno su sve radili zajedno, a finalni cilj je bio zajedno nastupanje za UCLA i kasnije NBA liga. Iako je Westbrook svoje dočekao, Barrs nažalost nije. Sa 16 godina, igrajući igru koju je obožavao, Barrs je osjetio jake bolove u prsima, a nekoliko sati kasnije i preminuo zbog problema s uvećanim srcem. Tako je jedno, malo veće, srce prestalo kucati, dok je u Westbrooku počelo kucati za obojicu, jer je svaki svoj uspjeh smatrao zajedničkim. Chris Young, lokalna legenda Los Angelesa, imao je ovo za reći, i mislim da odlično opisuje moju poantu:

„Russell živi san za svoga prijatelja, i smatram da je Khelcyeva energija u Russellu, energija koja ga gura da bude najbolji mogući igrač. Situacija sa Khelcyem, siguran sam 100% da čak i večeras, danas, to što se desilo daje Russellu tu dodatnu snagu, taj dodatni poticaj. To ga tjera da nikada ne odustane, samo zbog svega toga.“

Često, u nekom čitavom sklopu NBA lige, igrače gledamo kao neemocionalne, nepristupačne robote čije nas osobne priče ne dotiču, već samo želimo da vidimo što mogu pokazati na parketu. To nas možda najviše ‘pere’ upravo kod Westbrooka, koji je imao stvarno teških trenutaka u NBA ligi što se tiče te neke dehumanizacije zbog koje smo svi krivi, na jedan ili drugi način. Otkako je kao četvrti izbor izabran od strane tada Seattle Supersonicsa, mada su samo par dana kasnije postali Oklahoma City Thunder, kritike na Westbrooka padaju na dnevnoj bazi.

U internet diskusijama o njegovog igri čuti ćete svašta – od sebičnosti, preko prevelikog intenziteta, tjeranja drugih na nešto što oni ne mogu, forsiranja situacija u kojima nije dovoljno dobar, pa sve do otvorene mržnje prema svemu što Westbrook uradi. Njegov dugogodišnj suigrač, Nick Collison, je u jednom intervjuu izuzetno dobro sve opisao:

On je bio oblikovan nekim stvarima koje su se desile rano u njegovoj karijeri. Imate čovjeka kojem je 22,23 godine u playoff utakmici, a čitav konglomerat medija se obrušio na njega. To ga je oblikovalo kao čovjeka kojeg je baš briga za ono što mediji govore. Shvatite ovo – koliko mladih igrača koji dođu u finale konferencije imaju takvu metu na leđima?“

U kontekstu odlaska Duranta iz Oklahome, Collison je ponovno bolje nego što bi ja ikada mogao sumirao čitav narativ oko toga da li je Westbrook loš suigrač:

„To je ludost. Njegova moć da dolazi tu svaku noć i natječe se na najvećoj razini je svakako nedovoljno cijenjena. Njegova konstantnost, dugotrajnost, produkcija, ne možete tražiti ništa više kao suigrač. Poboljšao se u puno stvari što se tiče liderstva, posebno u razgovoru s nama…nešto kao škola, gdje svi žele da budu kao kul momak. On je uvijek bio taj kul momak.“

Ako vam ovo nije promijenilo mišljenje, uzimite u obzir i ovo – ne bi svatko doveo igrača u svoju kuću na prvu noć free agency perioda, doveo mnogo ljudi, doveo legendu east-side repa Nasa, i to sve kako bi vas „natjerao“ da ostanete u njegovoj ekipi. Sam Paul George je rekao kako mu je godina s Westbrookom pomogla da se odluči za Oklahomu, iako je u Indiani bio siguran da će završiti u Lakersima kada mu ugovor istekne, što je dovoljan dokaz da je Westbrook očigledno dobar suigrač.

George je imao štošta za reći za svog suigrača:

„On je meni otvorio ovaj grad, ovaj tim, i učinio sve da mi bude ugodno. Na parketu je igru učinio lakom, za razliku od Indiane gdje je sve počinjalo od mene, on je tražio način da svima bude lakše. Samo smo se spojili, i to odmah. Postoji ogromno poštovanje među nama dvojicom, i ja obožavam sve što on nosi i van i na parketu.“

Njegov najnoviji suigrač, Dennis Schroder je to samo potvrdio, kao i trener Billy Donovan koji je ispričao priču o sada članu Indiane, Domantasu Sabonisu, koji je imao ogromnih problema s obranom pick’n’rolla. Međutim, Westbrooku ništa na svijetu nije teško za svoje suigrače, pa je tako jutro za jutrom, trening za treningom neumorno radio s mladim Litvancem kako bi on pohvatao sve što treba.

Tu dolazimo do suštine priče. Kako kažu svi oko organizacije Oklahoma City Thundera, Westbrook možda jeste perenijalni All-Star, MVP i NBA superzvijezda, ali njegov intezitet čuva taj stav da je on još uvijek mali, undersized razigravač kojeg ne dolaze gledati NCAA skauti. Zbog tog underdog stava, kako kažu OKC zaposlenici, Westbrook se brzo spaja s „otpatcima“ NBA lige, igračima koji su (pre)lako odbačeni od drugih franšiza i iz njih vadi što god može. Primjer je već spomenuti Schroder, te još bolji primjer je turski centar Enes Kanter. Kanter je zbog raznih problema u toksičnom rastanku napustio Utah, a sa „ludim“ Westbrookom je našao neki interni mir, te ga je ovaj pretvorio u kvalitetnog NBA igrača koji je Enes danas.

Za kraj, nemojte ovo smatrati obranom Westbrooka, niti je ona tako planirana. Westbrooka će ljudi mrziti ili voljeti, i ja na to niti želim niti mogu da utičem. Osobno, neutralan sam po pitanju NBA igrača, i jako limitiran broj njih je na neki način meni drago ili antipatično. Radije bi volio da ovo smatrate humanizacijom jednog od igrača kojeg mediji sve više guraju u taj kalup robota, stvari koja nam treba stvarati užitak i na koju se mogu bacati drvlje i kamenje kada, nakon napornih 11 mjeseci rada i truda, kao 23-godišnjak u playoffu pod nevjerojatnim pritiskom promaši šut ili donese lošu odluku na parketu.

Westbrook je kao vi i ja, čovjek od krvi i mesa, i čovjek koji je dobio barem deset puta više kritika nego što je realno zaslužio. Međutim, baš su te kritike dio oklopa kojeg danas Westbrook s posebnom draži nosi, a kada vas, kao Georgea, Kantera ili Schrodera uvuče pod taj oklop, znate da ste specijalan igrač, i još specijalnija osoba.

U dresu Reggie Millera ide do svog dilera. Na basketu bode trice kao Larry Ptica.

    Ostavite komentar