Hrvatska-Mađarska: Mit o prvoj utakmici

Postoje te neke stvari „koje lijepo zvuče, ali ništa ne znače“, rekao bi moj prijatelj. Sto puta ste sigurno čuli, na primjer u politici, da se „osniva stručno povjerenstvo“ za neko goruće pitanje u državi. Je li ikada itko na ovome svijetu bio u stručnom povjerenstvu? Tko ga saziva? Po kojim kriterijima? Kako se donose odluke i zaključci tu? Koliko ljudi sudjeluje? Postoji li doista stručno povjerenstvo ili je to samo fino skovan metafzički pojam da bi umirio narod, a političari ispali pametni, trezveni i parlamentarni? Hoće li se doista na kraju okupiti trust mozgova i stručnjaka za stolom i donijeti najbolje rješenje ili će odluku bez konzultacija donijeti neki moćnik na vlasti?

Postoji i u sportu takvih pojmova koji lijepo zvuče ali ništa ne znače. Na primjer veteransko prisustvo. Kao, veterani su carevi, što imaš više veterana u ekipi to ćeš dobiti više utakmica. Uopće nije bitno ako je veteran s 10 kila viška i izgubio je vještine koje je nekad imao, samo njegovo postojanje je dovoljno da ekipa bude bolja. Ili na primjer, šampionski mentalitet. Uf, e ta se sintagma opasno prostituira javnim prostorom. Ali pazi, zbog šampionskog mentaliteta Zaza Pachulija ove godine vodi Gruziju do titule europskog prvaka.

(Bio bih papak kada ne bi priznao da sam i ja u tekstovima desetke puta sigurno koristio ovakve floskule. Ponizno priznajem. Zato se i rugam sam sebi upravo)

A ima i ta neka prva utakmica turnira. Ona je vrlo zanimljiva pojava. Kada prošlog ljeta plesneš Španjolsku usred Rija i Olimpijade o njoj nitko ne govori. Dobio si ih zato jer si bio bolji, oni su bili lošiji i to je to. Kada propišaš krv da bi dobio Mađare onda je ona izgovor zato jer si bio loš, a protivnik nešto lošiji od tebe pa si ipak upisao pobjedu.

Smeta mi to nejasno značenje ovih floskula. Volio bih znati smijemo li govoriti o prvoj utakmici turnira i kada protivnika sataremo 30 razlike ili skinemo skalp elitnim momčadima, ili se o prvoj utakmici priča samo kada odigraš loše? Je li svaki veteran vrijedan ekipi ili su neki potpuno beskorisni? Zašto Zaza ipak neće odvesti Gruziju do titule pa nitko neće spomenuti njegov šampionski mentalitet?

Prvo, znam, banaliziram, ali ni ove floskule nisu ništa bolje. Drugo, ne znam, nikada se nisam bavio profesionalnim sportom niti sam igrao prve utakmice. Možda je to stvarno bio problem hrvatskim košarkašima u prvoj utakmici EuroBasketa. Ono što znam je da su u igri postojali brojni problemi. Koji, inače, nemaju apsolutno nikakve veze s tom famoznom prvom utakmicom. Događanja na parketu su pričala sama za sebe. Samo, svima je puno lakše pričati o prvoj utakmici i nervozi: komentatorima na TV-u jer moraju biti pozitivni, navijačima koji u tome nađu utjehu želeći zadržati idiličnu percepciju o momčadi, igračima koji vrući nakon utakmice ne žele pričati o stručnim problemima u igri, pa čak i izbornik svoju analizu nakon utakmice počinje floskulom o prvoj utakmici (na kraju je pošteno ipak priznao da je bilo problema u igri).

Meni to pak nije zabavno. Više od „prvi mačići se u vodu bacaju“ analize volim pogledati utakmicu opet u snimci, vrtjeti akcije po nekoliko puta i zabilježiti gdje je Hrvatska doista imala ozbiljnih poteškoća u igri. Koji, opet napominjem, nisu simptom te nesretne prve utakmice.

Idem redom.

Napadačka kilavost

Stara je vijest da u hrvatskom napadu najveći košarkaški estetičari sladokurci ne mogu uživati. Koncept nam je takav da se oslanjamo na individualne poteze i talente Darija Šarića i Bojana Bogdanovića. Primorani smo na to jer je pratnja limitirana vještinama i talentom: nemamo bekove driblere, nemamo atlete i šuterske specijalce, nemamo visoke igrače rollere i post prijetnje. Nažalost, situacija je takva i Aleksandar Petrović je napravio sjajnu stvar što je ovoj dvojici dao sve napadačke ovlasti shvativši da jedino tako može izvući maksimum iz napada.

Ovaj tandem je i jučer bio na visini zadatka. Bogdanović standardno raspucan i agresivan, Šarić ne toliko ali opet efikasan. Ni protiv Mađara, poučen prijašnjim iskustvima, nisam očekivao nekakav spursijanski pokretni napad, ali ovo je bilo tragično inertno, sporo i dosadno. Vladao je potpuni manjak kretanja bez lopte, otvaranja sa slabe strane, napadanja iz sekundarne kreacije, kretanja lopte sa strane na stranu i preslagivanja obrane, i svega onoga što jedan napad čini tečnim. Bilo je previše soliranja i loše donesenih odluka. Objasnimo problem na par primjera.

1 – Tomas razbija ritam

Pick je dobro postavljen, imamo spacing sa šuterima u korneru, Planinić odlično rola ali ga Ukić ne potvrđuje zbog straha od Vojvode koji rotira zatvoriti sredinu. Tomas ostaje sam u korneru ali umjesto da šutne ili napadne Vojvodu koji rotira sada prema vani on ide u nekakvo korištenje prednosti u visini i skoro gubi loptu. Dakle imao je dva dobra rješenja, on je izabrao treće najgore.

https://www.youtube.com/watch?v=B2cvtL4_BP8

2 – Bogdanovićev „pregled“ terena

U najavi skupine C napisao sam da je Bogdanovićeva mana što ne vidi teren dobro, odnosno uglavnom vidi samo koš, ne i otvorene suigrače. Ovo je klasični primjer gdje je Šarić ostao sam u korneru ali je ovaj radije išao glavom kroz zid. Loša odluka kao i Tomasova.

3 – Statičan timski napad 

Ovdje smo u formaciji iz kojeg Bogdanović treba istrčati na perimetar ili dobiti izolaciju na lijevu stranu. Ulazak u akciju i namještanje traje predugo, 8 sekundi, Ukić predugo drži loptu. Nitko ne radi lažne kretnje da navuče obranu. Bogdanović dobiva loptu tamo gdje želi ali Hanga ne pada na fintu. Gubi dribling ali se i dalje nitko ne kreće. Na kraju Tomas mora opaliti po košu i srećom zabija.

4 – Prerano finiširanje 

Simon je zavrtio pick i pronašao Bendera u korneru. Mađarska obrambena rotacije je dobra pa Bender ne uzima šut nego dodaje Bogdanoviću. Bender mu postavlja blok, rola se prema obruču a Bogdanović uzima šut iz driblinga iako je 12 sekundi do kraja napada i neka nova akcije se može započeti.

5 – Spacing

Ovdje su zeznuli Bender i Popović. Simon ide nakon picka u desnu stranu što znači da se iz kornera Popović mora pomicati prema sredini trice a Bender popuniti korner. Međutim Popović prekasno radi svoju kretnju (ali je ipak radi), Bender je ne radi nikako i to rezultira izgubljenom loptom i krivim pogledima. Bender je imao nižeg igrača protiv sebe i vjerojatno je to htio iskoristiti ali akcija je propala.

Već sam rekao, teško da Hrvatska može igrati nekakav super pokretni napad, ali ovo je druga krajnost i krajnja statičnost. Ne tražimo od ekipe da postavlja 10 blokova po napadu i kreću se poput Warriorsa, ali malo više akcije na strani bez lopte, malo više protrčavanja u sredinu kada Šarić ima loptu u ili na postu, malo više kretanja trojice koja ne sudjeluju u 2 na 2 igri dobro bi došli. Nisu to nikakvi revolucionarni setovi, to može igrati svaka ekipa, pa i Hrvatska, svim svojim limitima usprkos.

2 na 2 obrana

Na napadačke probleme nakalemili su se i obrambeni. Obrana picka nije dobro funkcionirala. Promijenili smo taktiku kako inače branimo pick, a to je držanjem visokog u zoni i s bekom koji ide preko bloka ako je šuter opasan, ako nije ide ispod, ali pod svaku cijenu se čuva reket i šuteri na perimetru, a ostavlja se distanca protivničkom beku. Tako se igralo u Torinu i Riju recimo. U Cluju za prvu utakmicu stručni štab je valjda procijenio da od Mađara najveća opasnost prijeti s perimetra od Hange i Vojvode što je i istina. Zato su naše visoke igrače tjerali da s bekovima i krilima udvajaju ovu dvojicu kako bi im izbili loptu iz ruku i onemogućili ih u kreaciji. Postoji par problema s ovim agresivnim načinom obrane picka. Prvo je da ostavljaš dosta prostora u pozadini oko obruča. Drugo, ako se bek pravovremeno riješi lopte napadnut si 4 na 3. Treće, cijela obrana mora biti sinkronizirana, ako nije sve se raspada. Četvrto, spori centri se teže vraćaju u reket nakon udvajanja i ovakav tip obrane ih troši. Peto, centri su daleko od obruča i gube svoju vrijednost na skoku.

Sve ove probleme smo mogli vidjeti jučer protiv Mađarske. S dolaskom Petrovića i zonskom filozofijom nadao sam se da dugo vremena više neću morati gledati kako nam centri plivaju jer izlaze duboko. I bilo je sve ok do jučer. Ideja je bila dobra jer smo išli agresivno zatvoriti suparnika, ali nismo mislili o sebi. Pokazalo se da nismo uigrani za ovu obranu niti imamo ljudstvo za nešto ovako. Eksperiment nije uspio. Evo nekoliko primjera.

1 – Allen 3

Šarić je izašao preduboko na pomaganje i ostavio Allena potpuno samog.

2 – Preslagivanje obrane

Udvojili smo Vojvodu s loptom koji se iste pravovremeno rješava. Pronalazi svog centra koji se rolla, a ovaj dodaju loptu u korner za Perla koji ima koridor do našeg obruča. Srećom pa je ugazio na aut liniju. Ukić (vidno usporen i ozlijeđen) je zakasnio u povratku na svog igrača, Žorić mora pokriti tog čovjeka u korneru i nema ga u blizini obruča, tek kada centar primi loptu on može ići tamo. Na drugoj strani protivnik pravovremenim dodavanjima rješava udvajanje i agresivnost i tako dobiva na protočnosti napada i ritmu. To su sve posljedice agresivnog rotiranja prema perimetru za koji nismo uigrani.

3 – Vojvoda vs Planinić

Ovakvih akcija Vojvode je bilo jako puno. Planinić ga sada niti udvaja niti stoji u zoni. Opet, Vojvodi ostaje dovoljno prostora iza našeg centra i daje mu šansu da ga pretrči i zabije lagane poene. Ovaj put je promašio ali važno je dobro čitanje igre mađarskog beka i naše mučenje s obranom picka.

4 – Strana pomoći?

Još jednom udvajanje, rupa u reketu, Kellera nitko ne čuva, Šarić i Simon prekasno shvaćaju da moraju rotirati prema njemu pa mađarski centar ima lagano zakucavanje.

Iskreno se nadam da ovakvu obranu picka u hrvatskoj reprezentaciji više nećemo gledati. Kao i u napadu za ovako nešto igrati trebaš imati mobilne centre, igrače s dobrim defanzivnim navikama, igrače atlete koji stignu zatvarati u ovoj unutra-van obrani, a Hrvatska to nema. Držimo se recepta koji funkcionira, pojednostavimo stvari maksimalno i vratimo se staroj varijanti obrane picka koja je funkcionirala.

Mađari

Čak i ako je istina da je nervoza prve utakmice utjecala na nas kako to da ta prva utakmica nije utjecala na Mađarsku. Jesu oni mentalno bolje pripremljeniji? Ah da, oni su bili autsajderi koji nisu imali što izgubiti. To bi trebala biti ta krucijalna razlika ali nije u tome stvar. Sada smo na primjerima iz naše igre vidjeli da smo imali ogromnih problema u izvedbi kako u obrani tako i u napadu, taktika nije bila dobro posložena  i nedostajalo nam je napadačke tečnosti. Mađari su također kumovali lošijem izdanju hrvatske reprezentacije. Bili su odlično pripremljeni i dobro su nas skautirali.

Znali su da bi nam skok mogao biti problem i tu su nas razvalili. Skupili su čak 21 napadački skok i „samo“ 19 obrambenih. Bili su pripremljeni za naša udvajanja, pravovremeno su se rješavali lopte, dobro se kretali bez lopte i zabijali zicere. U obrani su znali što i kako igramo, često su slali pomoć protiv Bogdanovića i Šarića i pristupom u obrani nisu razočarali. Nametnuli su fizičku igru, bili su dosta agresivni u oba smjera što je dijelom i zasluga njihovog trenera Ivkovića koji je rotirao do besvijesti igrače kako bi stalno imao petorku koja može energetski pumpati tempo i umarati protivnika. Šteta za njih što su u drugom poluvremenu ostali bez Hange i tako sebi drastično smanjili šanse da naprave iznenađenje.

Skok i rotacija

Dobro, znali smo da nam centri nisu jači dio momčadi, ali da će baš ovako podbaciti protiv Mađarske to nitko nije mogao očekivati. Centarska linija, pa onda i kompletna momčad, imali su problema s jednim od osnovnih postulata košarkaške igre – zaštitom skoka. A nije da nemamo visine, jedna smo od viših reprezentacija na turniru. Samo, Mađari su nas dobro skautirali, znali su da moraju negdje tražiti svoju šansu i to je bio napadački skok. Pomogli smo im i mi s obranom picka koja centra ostavlja, rekao sam, daleko od obruča, nespremnog zagraditi svog igrača. Mađari su bili jako agresivni i s nekoliko igrača napadali ofanzivni skok što Hrvatska nije znala riješiti.

Vezano za ovaj podnaslov, ne mogu da se ne zapitam: kojeg vraga Žorić opet ima ozbiljne minute? Pa koliko još puta čovjek mora dokazati da nema kvalitetu da igra na ovom nivou ni u obrani ni u napadu? Mislim, tip je za 15 minuta na parketu ostvario učinak od jednog skoka i 4 osobne pogreške. Razumijem zašto ga treneri cijene, ne zbog šampionskog mentaliteta ili veteranskog prisustva, nego zato jer će natopiti dres znojem. To mu nitko ne može osporiti, ali za bilo što drugo on nema talenta i više šteti nego koristi. Kada je Petrović vidio da ga ne ide zašto nije dao šansu Buvi, od kojeg nešto možemo možda dobiti i u budućnosti? Što je mogao izgubiti kada vidi da krvarimo u skoku i da Žorić radi gluposti po parketu?

Ali hajde, barem je Aco u zadnjoj četvrtini pogodio s rotacijom. Samo ne znam zašto mu je trebalo toliko da se odluči na nju. Na prijašnjim turnirima bio je puno lucidniji s postavama i odluke je donosio pravovremeno. Recimo da se jučer ipak moglo pokušati ranije s tandemom Bender-Šarić nego početkom četvrte. Ono, ako ti centri ne mogu obraniti ništa i uhvatiti skok, a u napadu samo smetaju, zašto ih uopće držiš na parketu? S Benderom i Šarićem koji mogu igrati na perimetru napad je postao nešto smisleniji, u obrani se manje udvajalo, više preuzimalo, a kada bi se i udvojilo stizali bi se vratiti. Njih dvojica na centru i Bogdanovićevih 7 poena u uvodu četvrtine prelomili su utakmicu. Želim vjerovati da će ovaj tandem na centru dobiti više minuta i da će Petrović ipak korigirati rotaciju u kontekstu backup centra.

S ovim željama odjavljujem tekst, uz nadu da iduće utakmice više promatramo kroz događanja na parketu, a manje kroz psihologiju.

Povijest i filozofiju zamijenio košarkom. Fah idiot postao, košarkaški junkie od glave do pete. Analitika ispred "pjesništva", napad osvaja naslove, Run&Gun baby. Vođa navijača Atlanta Hawksa na Balkanu.

    Ostavite komentar