Garden of Eden

Garden of Eden

Godina je 2013. Poplave u Alberti te eksplozija bombe u Bostonu za vrijeme maratona su okupirale vijesti. Veliki Nelson Mandela nas je napustio, a na svijet je došao maleni Princ George. Te godine je bilo mnogo bitnih događanja za naš planet, ali ja ju pamtim samo po jednome. Tada je bio zadnji nastup New York Knicksa u doigravanju.  

Možda se sjećate. Sezonu je obilježio Carmelo Anthony sa svojom estetski najljepšom napadačkom igrom u povijesti sporta. Raymond Felton je promijenio program prehrane te se odlučio na samo tri burgera dnevno čime je uslijedio drastičan skok u njegovoj igri. Tyson Chandler je radio što i inače radi dok je J.R Smith pronašao savršenu ravnotežu između opijata i sporta. Kidd, Camby i Kurt Thomas su pronašli fontanu života te u poznim igračkim godinama dali veliki doprinos uspjehu momčadi. Chris Copeland je i dalje trčao kao Forrest Gump s protezama na nogama, a Pablo Prigioni je bio ono što Campazzo misli da je danas. Bio je to ludi spoj igrača koji je stvorio uspjeh i atmosferu koja dugo vremena nije bila viđena u Gardenu. Pobjeđivanje liječi sve rane zar ne? Toga je bilo napretek i Knicksi su se našli na drugom mjestu konferencije čime su si osigurali prednost domaćeg terena sve do finala Istoka. Boston je šaptom pao, potom je uslijedio okršaj s razbijačima iz Indiane.

Mladi George, George Hill, David West te famozni otac vertikalnosti, Roy Hibbert. Upravo je potonji zatvorio vrata finala konferencije svojim patentiranim potezom kako bi spriječio zakucavanje Mela u presudnim trenucima eliminacijske utakmice. Lance Stephenson je odigrao košarku života i tako se taj tračak nade ugasio u trenutku. Niz događaja koji je uslijedio ne želim baš previše komentirati te tako otvarati stare rane sebi te drugim sretnicima koji bodre taj klub.  

Osam godina anemije

Osam godina patnje, tuge i muke. Osam godina gledanja igrača poput Bargnanija, Shveda i Amundsona kako sramote taj sveti dres anemičnim igrama. Ta razina se uzdigla van parketa te se uvukla u svaki kutak dvorane. Legende kluba su doslovno bile izbacivane iz dvorane. Dotaklo se neko novo dno, čak i za njih. Osam godina kasnije, neki novi vjetrovi su zapuhali kultnim hodnicima Gardena. Istim onima kojima je Willis Reed unio život hodajući na jednoj nozi u finalu NBA lige. Istim onima gdje su Ewing, Oakley i Mason ledili krv u žilama suparnicima svojom pojavom. Osam godina kasnije, Knicksi su se vratili tamo gdje i takva jedna franšiza pripada.

Kome se zahvaliti? To nije čin jednog pojedinca nego kolektivni trud cijele organizacije od vrha do dna. Nesnosni vlasnik je konačno dao disati drugima te im dozvolio da rade svoj posao. Leon Rose je obavio sjajan posao te postavio odlične temelje za rad s akvizicijama koje je doveo te tako transformirao ovu momčad. Počeo je od glavnog trenera koji je bio izuzetno osporavan zbog svog zadnjeg mandata u Minnesoti. S razlogom se sumnjalo u njegove metode, ali Thibodeau je sve to odagnao te svima pokazao da je i dalje vrhunski stručnjak. Drži ovu ekipu u gotovo svim obrambenim statističkim mjerilima u vrhu lige te je tako oživio duh 90-ih kada je i sam bio dio te kulture i momčadi. Rose je doveo Rosea usred sezone, bolje rečeno, ukrao ga je Detroitu za ništa. Ujedinio je tako Derricka s voljenim trenerom. Dao je ugovor Randleu koji su mnogi dočekali sa skepsom, ali se sada čini kao bagatela jer Julius igra košarku života na MVP razini. Stavio je provjerene igrače zadatka, veterane u svlačionicu koji svojim profesionalizmom pomažu mladim snagama da pohvataju konopce lige. Nije im zaustavio razvoj te su oni veliki oslonac pomoću kojeg je i ostvaren ovaj uspjeh. Barrett je ostvario značajan napredak u igri u svojoj drugoj sezoni dok se Quickley već kao novak dokazao kao ubojit strijelac.  

Knicksi više nisu sprdnja

Sve to pomoglo je da se izgradi neka nova kultura, kultura pobjeđivanja. Uz sve to, Knicksi imaju tri izbora prve runde (pick Dallasa i pravo na zamjenu s Clippersima) na draftu ove sezone. Imaju mnoštvo prostora na cap spaceu za potpisati koga god žele. Pozicionirali su se odlično na tržištu te sami diktiraju svoju sudbinu i put kojim će ići. U sezoni kada su veliki gradski rivali doveli Kevina Duranta, Kyrieja Irvinga i Jamesa Hardena, Knicksi su glavna priča u gradu. Upravo su i oni bili u utrci za tim kapitalcima, ali su izvisili upravo zbog te kulture. Netsi su pokazali da su ozbiljna franšiza te poželjna destinacija, a Knicksi upravo čine tu transformaciju. Tolike godine plakanja za tim vrhunskim igračima koji jedva čekaju doći tamo samo na temelju New Yorka kao grada te svega što on donosi sa sobom. Sada konačno mogu na to računati kao faktor. Pozicionirali su se kao poželjna destinacija za igrače i više ih se ne gleda kao predmet sprdnje.  

Malo tko je očekivao taj tijek događaja. Prije početka sezone su im većina analitičara predviđala oko 20 pobjeda, a sinoćnjim pothvatom protiv Hornetsa su poduplali taj broj. Thibodeau je kandidat za trenera godine, Randle za nekolicinu nagrada, a Noel za obrambenog igrača godine. Nakon osam godina, cijela putanja franšize se zaokrenula i konačno idu u pravom smjeru. Znam da se mjesto koje vodi u doigravanje inače ne slavi baš previše. Ali isto tako znam da je rijetko tko proživio takvu muku i sušu te bio izrugivan od strane lige. Navijači su nosili papirnate vrećice na glavi da ne vide tu sramotu, LeBron je prevrtao boce sa strane jer mu je bilo dosadno pri vodstvu od plus 30. Nitko ih nije doživljavao previše ozbiljno. Ovo je možda malen korak za čovječanstvo, ali ogroman za Knickse. Liga je jednostavno bolja kada su oni dobri i kompetitivni. Ovisno o ishodu današnje utakmice, mogli bi biti domaćini u prvom krugu doigravanja. Apsolutno nitko to nije očekivao i samo ovo već ostvareno je ogroman uspjeh, a sve ostalo je samo bonus na ovu sjajnu sezonu. Postavljen je kamen temeljac za budućnost i sada sa sigurnošću mogu reći, WE HERE. 

    Ostavite komentar