El Babo

El Babo

Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Finale ABA lige 2010. godine, još jedan susret ljutih rivala, Cibone i Partizana. Egal utakmica kako i priliči takvom finalu. Cibona gubi 71:68 u posljednjoj minuti utakmice te igrač Partizana još ima dva slobodna bacanja. Promašuje jedno, Marko Tomas uzima loptu i pogađa nevjerojatnu tricu te smanjuje vodstvo. Ponovo isti igrač Partizana na liniji slobodnih bacanja (jer je ulio toliko samopouzdanja sa svojim prethodnim promašajem), a sada nije u stanju pogoditi niti jedno bacanje. Jamont Gordon osigurava obrambeni skok, gura loptu naprijed Tomasu, a on je prosljeđuje u kut igraču koji je cijelu utakmicu bio hladan kao srce Kevina Duranta kada je potpisao za Golden State Warriorse. Nije bilo bitno, ušla je kao kap, to je odlika velikih šutera, a on je jedan od najvećih ikad na ovim prostorima. Svi ste do sada već shvatili da je riječ o Bojanu Bogdanoviću. Babo Beretta, El Babo, kako vam god drago bilo. Tu ću se zaustaviti s naracijom te utakmice jer boli i dan danas pomisao na idući tijek događaja.

Per aspera ad astra

Moje prvo upoznavanje s Bojanom preko malih ekrana je bio upravo te sezone kada se vratio iz inozemstva u Hrvatsku. Slušao sam brojne priče o nekom mladom wunderkindu koji bi trebao biti sljedeći veliki naš igrač, ali nisam znao ništa o njemu. Igrao je za brojne selekcije Real Madrida, naravno da ako u tako ranoj dobi potpišeš ugovor s takvim velikanom znači da vrijediš nešto. Nažalost ili možda bolje srećom po njega taj brak se raspao te u potrazi za boljom minutažom te više prilika za igru je došao u Zagreb kako bi ujedinio snage s domaćim momcima. Pazite sad ova imena koje ću navesti, ako se ne naježite sada ne znam kada ćete. Robert Troha, Dalibor Bagarić, Vedran Princ, Vedran Vukušić, TOMISLAV ZUBČIĆ, Lukša Andrić (a.k.a pet faulova u tri minute igre). Mogao sam komotno cijeli roster nabrojati. Dva igrača su se isticala iz mase, dva koja su vukla cijele sezone. Marko Tomas i Bojan Bogdanović, kakva splash braća, mogu im samo dodavati lopte na treningu. To je bila određena lansirna točka za mlado krilo Cibone koja je potaknula niz događaja koji ga je doveo do trenutne situacije.

Da, on je nedavno postao najplaćeniji Hrvatski sportaš svih vremena. Novac sa sobom uvijek donosi brojne polemike htjeli mi to ili ne. Povlače se pitanja da li je zaslužio, koliko zapravo vrijedi? Je li to sve preuveličano zbog ogromnog cap spacea gdje si ekipe mogu priuštiti davati basnoslovne ugovore? Stvarno ovisi o kontekstu u kojem gledamo stvari. Mi živimo u svijetu gdje plaću veću od 18 milijuna dollara godišnje primaju iduće vedete: Allen Crabbe, Chandler Parsons, Nicolas Batum, Hassan Whiteside, Tyler Johnson. Mogu realno tako u nedogled, i taj prag koji sam si zadao nije toliko mjerodavan jer većina tih igrača ima lagano preko 20 milijuna, Andrew Wiggins 25, Gordon Hayward 31…(skrenite pogled fanovi Bostona). Ako uzmemo to u obzir ovaj ugovor Babi je bagatela. U vakuumu je sasvim solidan jer budimo realni, ako hoćete oteti nekog igrača drugoj ekipi morate malo preplatiti. Ako mislite da je taj igrač odličan dodatak i može vam potencijalno pomoći osvojiti naslov, nema razmišljanja.

Nakon epizode u Turskoj gdje je braneći boje Fenera stasao u ponajboljeg beka Europe odlučio se otisnuti preko bare. Još je 2011. godine izabran na draftu od strane Miami Heata pa razmijenjen u Timberwolvese te potom u Brooklyn Netse. Klasična stereotipna draft priča o Europljaninu kojeg su bacali od ekipe do ekipe. Nije bio prvi, a bome ni posljednji. Kad su tako jednog Gordana Giričeka razmijenili Spursi za izbor druge runde drafta. E moj Popovichu, što je moglo biti. 2014. godine se konačno odlučio okušati među najboljima. U Europi je bio izuzetno dominantan, fizički snažniji no većina, šuterski nedodirljiv. U NBA ligi je ipak malo drugačija slika. Svi su atletski na jednoj drugoj razini te u najbolju ruku može biti prvi među jednakima. Trebao mu je period prilagodbe da se navikne na brzinu igre, akcije, suigrače, na sam život. Nije to nimalo laka tranzicija za nikoga.

Srećom po njega došao je u situaciju kada su se Netsi borili za goli život u onom periodu gdje su se pomirili s tim da ih ona famozna jezgra neće nikamo odvesti. Imao je priliku te se nametnuo treneru svojim dobrim igrama. Stvorio je određenu reputaciju kao šuter i tog se držao. Ako mislite opstati tamo morate imati neku vještinu u kojoj ste elitni, nešto što radite bolje od ostalih. Bogdanović je to napravio sa šutom. Poslao je Karaševa nazad u Rusko podzemlje te je kao starter žario i palio Barclays Centrom. Erupcija se dogodila kada je momčadi Sixersa utrpao 44 poena, simbolično. Upao je na radar sada već svima diljem lige. Protivnički treneri su obraćali mnogo više pažnje kada rade pripremu utakmice, a ekipe koje su na rubu dobrog rezultata su ga ciljale kao pojačanje koje će ih lansirati na nivo više. Jedna od tih ekipa su bili Washington Wizardsi. Uvijek djeveruše, nikad mlade. Stalno s velikim planovima i aspiracijama, ali nikad s rezultatima koji bi podržali taj govor. WallBeal duo potpomognut našim asom jednostavno nije bio dovoljan da pređe prepreke u Istočnoj konferenciji. Hvala Bogu pa je ubrzo mogao otići iz te uklete franšize te potražiti sreću na drugom mjestu. U tom periodu je već bio respektabilan kalibar igrača i veoma tražen.

Recognition

Potpisao je s Indiana Pacersima u trenutku  kada je PG13 otišao u Oklahomu. Nije se ni osjetilo. Okružen s Victorom Oladipom, Mylesom Turnerom te hrpom kvalitetnih košarkaša, Bogdanović je pronašao savršeno okruženje za svoje kvalitete. Igrali su jednostavnu košarku s puno kretanja, dodavanja te pametnih odluka. U obrani su presingom stvarali puno protivničkih izgubljenih lopti te tako dolazili do lakih poena na drugoj strani. Ta feel good priča je kulminirala ulaskom u doigravanje. Moram ponoviti da se to sve odigralo nakon odlaska Georga. Svi su mislili da je kraj svim nadanjima jer za jednu takvu franšizu na malom tržištu često sve šanse počinju i završavaju sa zvijezdom koju sami stvore i odgoje. Kada ih je ista ta zvijezda šutnula Pacersi su počeli igrati puno ljepšu košarku. Oladipo je preko noći postao All Star kalibar te se nametnuo kao pravi vođa. Za nagradu u prvom krugu dolazi sam Kralj, LeBron i Cavsi su očekivali lak posao, ali su skoro polomili zube na tvrdoj obrani Indiane.

Serija je otišla do finalne sedme utakmice, a svoj signature trenutak je u toj seriji imao upravo Bogdanović. U trećoj utakmici serije se odigrao duel za pamćenje između njega i Jamesa kada je Babo izrešetao obranu Clevelanda dalekometnim projektilima. Posebice je upečatljiva bila ona trica nekoliko metara iza linije za tri poena u zadnjim sekundama napada pri kraju utakmice, dagger. Fuck you trica mogu slobodno reći, nema draže. Puts it in, from way downtown vikao je Mike Breen kojeg se jedva čulo od buke domaćih navijača. Toliko emocija i povezanosti s ekipom nisu pokazali još od onih vremena kad su se Ron Artest i Stephen Jackson penjali po tribinama. Nosio ih je u napadu, ali to još veću težinu ima kada uzmemo u obzir da je na drugom kraju parketa čuvao najboljeg igrača svijeta. Tko god se ikad bavio košarkom na bilo kojoj razini zna koliko je teško istovremeno trošiti gomilu energije u obrani na protivničkom najboljem igraču te biti prva opcija u napadu. Bojan je to radio na najvećoj sceni na svijetu protiv jednog od najboljih svih vremena. Uzmimo u obzir i to da mu majka priroda nije baš podarila fizikalije i atleticizam kao nekima, ali lavovsko srce je bilo više no dovoljno. Takvi nastupi vam donose ove dolare koje će on sada zaraditi. Koliko god netko dobro igrao kroz regularnu sezonu, tek se u doigravanju vidi tko je za što sposoban i od kolike vrijednosti može biti za određenu franšizu.

Domantas Sabonis je gazio druge postave tijekom regularne sezone, ali u doigravanju ne može dugo ostati na parketu. Tu si je dosta novaca izbio iz džepa. Harrison Barnes bio je na putu da dobije max ugovor prije one užasne finalne serije protiv Cavsa. Aha, ipak ga je dobio, zaboravio sam da je Mark Cuban prava mecena za krilne igrače (khm, Parsons..). Realno nije ga trebao dobiti. Ono što hoću reći je da predstava pojedinaca u doigravanju nosi puno veću težinu no išta drugo.

To nas dovodi do Bojanove najnovije destinacije. On se dokazao kao provjeren igrač i s razlogom je dobio taj novac. Utah Jazz je oformila zaista sjajnu ekipu koja je u uskom krugu kandidata za naslov prvaka. Na postojeću jezgru koja je uvijek bila za korak kratka je uz Bojana dodan i Mike Conley. Fenomenalni playmaker koji savršeno dirigira nad momčadi. Uz njih tu su još mladi Donovan Mitchell, ne tako mlad Joe Ingles te Rudy Gobert. Imaju još pravo malo bogatstvo igrača na klupi, ali pravo blago im se krije u vidu trenera, Quina Snydera. Nakon odlaska Haywarda morao je rekonstruirati napad Jazza. Neki igrači su moćni sami po sebi da svojim talentom uništavaju obrane (Curry, Harden, James..) bez nekih poteškoća, ali ovdje je instaliran napadački sustav koji kolektiv stavlja ispred pojedinca. Dijelom zbog toga što nije više bilo pojedinca koji će to moći raditi. Tu će se Bogdanović snaći poput ribe u vodi. Vrte jako puno dribble hand off akcija, pick&rolla. Gobert je fenomenalni screener te će se Babo otvarati iz blokova za čiste šuteve ili koristiti curl akcije kako bi se dignuo na svoj poznati skok šut s poludistance ili da bi otišao do obruča. Mnogo je bolji dribler danas nego kada je došao u ligu te može napasti iz spot up situacija. Ima kompletan napadački arsenal i stvarno će biti užitak gledati kako će ga Snyder integrirati u maštovitu igru Jazza.

Od malenog Mostara preko Madrida i Zagreba do sjajne pozornice NBA lige. Bogdanović je prošao trnovit put, ništa mu nije bilo dano. Mukotrpnim trudom, radom te zalaganjem je došao do ove točke u svojoj karijeri. Njegovo ime niste mogli čuti u onom jeftinom govoru Brune Kovačevića kada je prozivao gospodu košarkaše. Ne, on je dolazio svako ljeto, na svake pripreme i na svako veliko natjecanje. To što je bio dokazana NBA klasa nije ga sprječavalo da brani boje svoje domovine iako bi bio glavna meta medijskih lešinara nakon svakog neuspjeha s reprezentacijom. A bome ih je bilo. Ne zbog njegove krivice naravno, ali najlakše je napasti one s najzvučnijim imenima. Nisu sigurno krivi čelnici HKS-a, trener i njegov stručni stožer ili netko drugi. Kriv je on što je riskirao svoje zdravlje i ostale stvari što ga vezuju uz NBA ligu da bi slušao Jasmina Repešu kako govori da ne uzima šats from najn meters jebo mu….ili gledao Anzulovića kako igri križić kružić na ploči za crtanje akcija. Prije deset godina nisam previše znao o tom igraču, ali kroz godine koje su uslijedile sam mogao pratiti njegov razvoj u jednog od najboljih Europskih igrača svoje generacije. Bio je to pravi užitak, a najbolje tek slijedi.

slika – Foto: Damir Krajac / CROPIX

    Ostavite komentar