Dan kada je umrla košarka

Dan kada je umrla košarka

Već neko vrijeme smatram da su dvije činjenice o sportu neosporive – prva je ta da su svi najpopularniji sportovi napredovali kvalitetom, igrači su fizički snažniji, brži, tehnički moćniji i tako dalje. Druga je ta da je obrnuto proporcionalno s porastom kvalitete igrača drastično krenuo padati i njihov karakter.

Ne očekujem da ću ovaj i sljedeći tjedan na Wimbledonu ugledati nekog kako u stilu Ivaniševića nakon poraza govori da se ide ubiti i da se bolje roditi bez k**ca nego bez sreće, niti da ću ikog toliko munjenog u glavi tko se nalazi na 125. mjestu ATP ljestvice gledati kako u finalu s Patrickom Rafterom leti od vrha do dna, od asa do duple greške i onda pak cijelom svijetu objasni što je to smisao života u četiri meč lopte. Isto tako, ne očekujem da ću za nekih devet mjeseci u početku doigravanja gledati Bena Wallacea kako staje protiv zvjezdane momčadi i hladno ih sve šalje u onu stvar, on i ekipica im, kako se redovno kaže, ne daju disati, lagano ih izbace i ostave ih zapitane – pa je l’ se liga još uvijek može osvojiti samo obranom?

Sad ne očekujem. Prije dvije godine nije mi bilo ni vjerojatno da će jedan Kevin Durant, MVP lige i član kluba 50-40-90 držati onaj moćni Golden State na konopcima, nakon toga u šestoj utakmici zajedno s Russellom Westbrookom pokazati sav manjak ‘muda’ i doslovce ‘prosuti’ vodstvo od 3:1 u seriji, izgubiti i onda – otići u taj isti Golden State? Bio sam uvjeren da ću Duranta gledati u Bostonu, i bilo mi je drago, još jedna momčad radi velik iskorak, još jedni kandidati za naslov i ta klasična nadanja jednog pratitelja košarke. Ne bi Durantu ni bilo loše u Keltima, budimo realni, to je bila momčad s tonom izbora na draftu, već tad pokojim mladim talentom, vrlo lako budućim najboljim trenerom u povijesti lige i jednim od kreativnijih i podmuklijih GM-ova koji su ikad hodali zgradama NBA franšiza. Ali eto, kako kaže Kemal Monteno, nije htjela (zmija, imenica ženskog roda).

Nije problem bio sam Durantov odlazak u Golden State. Nećemo lagati da bi već i samo to većinu nas malo nanerviralo samim time što bi liga sve više postala organizacija jedne ekipe, no glavni je problem ipak taj manjak karaktera – jer ne ideš u ekipu koju si držao na prednosti od 3:1 iako su oni bili favorit, a onda su te preokrenuli. Jednostavno ne ideš. Dobro, Durant je otišao. Krenulo je masovno uspoređivanje famozne „odluke“ LeBrona Jamesa kada je otišao u Miami Heat, te iako ne mogu reći da je to najkarakterniji potez, uvjeren sam da je daleko od toga da ima veze s ovim što je Durant napravio, pogotovo s obzirom na to da je 35-ica Warriorsa nekoliko godina prije glumila Twitter moralnu vertikalu.

Dobro, otišao je KD u Warriorse i krenule su priče kako je košarka ‘mrtav’ sport, kako više nema smisla ništa ni gledati i kako treba tražiti novi sport, bio to kriket, polo, brzo jedenje burgera ili pak ženski hokej na travi. Ja sam se u tom periodu malo više fokusirao na Euroligu, na regionalna natjecanja i na naše domaće prvenstvo, i nisam uopće bio razočaran. Međutim, opet sam krajičkom oka uvijek pratio NBA, ovaj bolesno jaki Golden State s četiri All-Stara, ili još gore – dva MVP-a lige, obrambenim igračem godine koji je uz to i vrhunski u razigravanju te četvrtim igračem – šuterom koji bi u talentom lošoj ekipi, a dobro sistemu vjerojatno stavljao 25+ poena po utakmici. Točnije sigurno.  Isto tako, nisam baš pratio ‘njih’, više sam se nadao da će doći netko tko im može stati na kraj, da će biti ta jedna momčad koja će izbaciti taj svemoćni Golden State, uništiti im ostavštinu jednom za sva vremena i tako dalje, jer što ti vrijedi možda i individualno najbolja momčad u povijesti loptanja pod obručima, ako te izbaci netko na papiru dvaput lošiji? Ne vrijedi ništa, a što ti fali? Prsten. I karakter. I malo me sram dok zvučim kao prosječni hrvatski kvazinovinar kojemu se tekst sastoji od isključivo paragrafa za paragrafom osrednje patetike, no činjenica je da je karakter u košarci u drastičnom padu već neko vrijeme. Polako tone, a povremeno se nađe neka veličina koja ga još udari nogom da sve prije potone u dubine gdje karakter postaje potpuno nepoznat pojam. A s njim i ostavština. Ta famozna ostavština svakog igrača. Mnogi osporavaju ona dva prstena Hakeema Olajuwona jer tad nije bilo Michaela Jordana, mnogi su osporavali LeBronove prstenove u Heatu, a s ovim naslovima što dolaze? Pa taj pojam je sve bliže kliničkoj smrti, iz kojeg ga mogu izvući jedino tri Kobeja, pet Duncana i šest Stocktona koji cijelu karijeru nisu mijenjali klub. Ne, to ne znači da treba cijelu karijeru biti u jednoj franšizi, dapače ponekad i treba promijeniti mjesto boravka, no ovo je dan kad smo prekršili sve.

Ovo je dan kad je zaboravljen pojam ‘ostavštine’, zaboravljen pojam tih famoznih ‘muda’ koja su omiljena sportska riječ na Balkanu, a ovo je i dan kad smo NBA ponovno godinu unaprijed – odlučili. Točnije Warriorsi su odlučili.

Dovesti All-Star centra za pet milijuna dolara!? Čisto usporedbe radi, Mario Hezonja je dobio šest i pol milijuna godišnje… DeMarcus Cousins po meni je nesumnjivo jedan od najprecjenjenijih igrača lige, čovjek koji usprkos svojim genijalnim brojkama pokazuje svu moć današnjeg nabijanja statistika, s obzirom na to da je većina njegovih momčadi s njim na terenu bila u najboljem slučaju jedva vidljivo bolja, a ovogodišnji New Orleans Pelicansi upravo su bez njega izgledali mnogo opasnije. Usprkos tomu, stvarno se ovdje ne bi trebalo pričati o tome kakav je Cousins ‘fit’ u Golden Stateu. Ne, ne paše njihovim obrambenim shemama, spor je, ne može koristiti u njihovoj obrani pick and rolla, a uz to je i problematičan karakter.

Je li to uopće bitno ovdje? Ne.

Mi pričamo o igraču koji je imao 25 poena, 13 skokova i gotovo pet asistencija, a centar je. Spor je? Spor je i Enes Kanter, ali očito toliko sporiji kad nije nikada ostajao dovoljno u igri ni u lošim ekipama poput Knicksa da dođe do ovih brojki. Koji je još spori centar bio iti blizu Cousinsovih brojki? Nikola Vučević je totalno propao nakon dvije odlične sezone, Jahlil Okafor nikada nije napravio ništa, vrijeme Ala Jeffersona i sličnih je davno umrlo. Najbliže mu je Nikola Jokić, a radi se o dva (brojkom: 2) centra u ligi, koji su spori u obrani, a svejedno imaju odličan učinak na terenu. S tim da Jokić nikada nije bio All-Star i još je daleko od svojih najboljih godina, dok je Cousins upravo sad u istima, a već je četverostruki All-Star, a ne bi bio ni daleko od MVP kandidata da je neku od svojih momčadi uveo u doigravanje.

Što reći o Cousinsu? Taj karakterni siledžija koji se Durantu unosio u facu i koji je uvijek izgledao kao neki primjer ‘bad boya’ koji se neće prodati za naslov otišao je u Warriorse za petnaestak milijuna ispod svoje vrijednosti (zbog obrane i karaktera pitanje je zaslužuje li maksimalni ugovor, a tek s obzirom na tešku ozljedu sigurno je da ga nije mogao dobiti), i to upravo na nagovor Duranta se i odlučio na taj potez. Nije imao bolje značajne ponude? Siguran sam da u njegovom taboru značajna ponuda znači 150/5 u kandidatu za doigravanje, ali budimo realni, to nitko osim Boogieja samog ne bi ni očekivao, a sigurno je mogao doći do barem tri ponude od šesnaestak milijuna godišnje na pokoju sezonu. Sigurno.

Golden State je na još jednoj poziciji doveo top pet igrača lige, a sad takvog imaju… čekajte…. još malo… pa na svih pet pozicija? Jebeno. A i što, pobogu, rade ostale ekipe kada se on može dovesti za pet milijuna dolara, jer naposljetku jedini koji je imao u planu spriječiti ovu petoglavu hidru iz Oaklanda, bio je Danny Ainge. Ali ni njemu nije uspjelo. Cousins kakav god da se vrati, vratit će se bolji od Zaze Pachulije i JaValea McGeeja, stavljat će dvadesetak po utakmici, unositi se sucima i protivničkim igračima u facu kao da je neka moćna živina i da nije otišao u već i prije njega diskutabilno najjaču momčad svih vremena. Kao da oni bez njega ne bi osvojili NBA. Gasi ligu, motaj kablove, uprava Warriorsa napravila je bolju ekipu nego itko ikad na NBA 2K, a Cousins je napokon dotukao i posljednju trunku onog starinskog, romantičnog NBA kojeg nekad previše uveličavamo, ali istina je – liga je padala, a on ju je udario nogom u leđa, kao i sve one jadnike poput Damiana Lillarda i sličnih koji sezone provode u istoj ekipi boreći se s vjetrenjačama, ovaj, Warriorsima.

I dok palim Euroligu, pričam nekome o jednom sportu koji se davno zvao košarka, a sad u Americi više ne postoji, dok američki klasik Dona McLeana „American Pie“ nikada nije imao više smisla… Prije 59 dana umrla je glazba, a sada je došao red i na nekoć veliki sport…

Samoprozvani kralj tipkovnice, neproduktivni lajavac i jedini čovjek na Zemlji kojemu su u top 5 najdražih igrača Avery Bradley i Gary Harris. U slobodno vrijeme živim poput Ernestsa Gulbisa, izuzev toga što ne igram tenis.

    Ostavite komentar