Coming to America – štorija o ratniku iz Konga

Coming to America – štorija o ratniku iz Konga

Kad pročitate naslov, svi se sjetite istoimenog filma s Eddie Murphyjem u glavnoj ulozi. Nekad princ, bogataš, dio kraljevske obitelji, a dolaskom u Ameriku, običan radnik koji pere podove u nekom food chainu da bi skrpao kraj s krajem. Sličnu priču, ali daleko opasniju i ekraniziranu ispred njegovih očiju, imao je i junak današnje priče – Didier „D.J.“ Ilunga-Mbenga.

Rođen u Kinshasi, glavnom gradu Konga (onda Zaira) imao je poprilično lijepo i bezbrižno djetinjstvo, koje nije imalo nikakve veze s košarkom. Otac mu je bio dio političke kreme i za malog Mbengu je sve bilo kao u raju. Sve dok nije izbio najsmrtonosniji moderni rat poslije Drugog svjetskog rata. Rat se vodio između dvije frakcije, Hutu i Tutsija, a jedan dio tog rata koji se vodio dijelom i u Ruandi, možete pogledati u fantastičnom filmu – Hotel Ruanda. No, iako sam veliki ljubitelj povijesti, neću puno o tome jer bi onda otvorio totalno novu temu koja nema veze s košarkom, pa bi me šefovi na Hoopsteru pitali: „Jesi ti normalan?“  Naime, zbog sukoba, milijuni ljudi su postali izbjeglice. Kongo je u jednom desetljeću izgubio stanovništva koliko ga ima Danska. Jedan od izbjeglica je postao i Mbenga. Nakon što je pobijedila i došla na vlast frakcija koja se borila protiv njegovog oca, čitava obitelj je završila u zatvoru. Iako otac nije uspio spasiti sebe, uspio je kroz nekakve sumnjive pregovore odvući svog sina i ženu u izbjeglištvo.

Avionska karta u ruke i prva država na koju padne kocka. Bila je to Belgija, točnije grad Kepellen gdje su živjeli u političkom azilu.

Smrknutog lica, tužan, depresivan, misleći da mu je život gotov, tada 17-godišnji Mbenga pronalazi svijetlo na kraju tunela, svijetlo koje se zvala košarka. Da gorostas dugih ruku iz Konga, kako bi se reklo u žargonu „zna nešto“, primjetio je i legendarni belgijski košarkaš, a onda trener – Willy Steveniers. On mu je postao kao Sir Alex Ferguson Cristianu Ronaldu, Gregg Popovich svim svojim igračima, Mr. Miyagi Danielu, Aristotel Aleksandru Velikom, itd., pošto sam već pretjerao s usporedbama.

I tako je započela njegova profesionalna košarkaška karijera. Godine 2001. Mbenga se pridružio Spirou Gillyju iz belgijske Druge lige gdje je ostvario svoj profesionalni debi . Godine 2002. pridružio se Memphisovom bratu po medvjedima ,ekipi Leuven Bears iz Prve belgijske košarkaške lige za sezonu 2002-03, gdje je u 21 utakmici prosječno zabijao 8,1 poen po utakmici. Nakon toga, godine 2003. pridružio se Spirou Charlero, kada je nastupao i u ULEB kupu, kada je pružao odlične partije.

Nakon dobrih igara u dresu belgijskih klubova, čelnici Dallas Mavericksa nisu ostali na to imuni te su ga doveli među svoje okrilje. Realno, kad vidiš diva od 213cm automatski se zaljubiš, u košarkaškom smislu. Stvari za D.J.-a nisu bile dobre u prvoj sezoni. Odigrao je samo 15 utakmica radi ozljede. U drugoj sezoni je to izgledalo već malo bolje, odigrao je 43 utakmice i bio član Mavsa koji su te godine došli do finala. No, Mbenga je igrao samo 5 minuta po utakmici, i većinom su neke nekošarkaške stvari u vezi njega plijenile pažnju medija i navijača. U finalu konferencije protiv Phoenix Sunsa, uletio je na tribine kako bi spasio ženu trenera Averyja Johnsona od salve uvreda i prijetnji koje je dobivala tijekom utakmice. I zbog toga je dobio nekoliko utakmica kazne. Iako nije puno igrao, navijači Mavsa su ga voljeli, njegovi dresovi su se masovno prodavali te je to marketinški bio pun pogodak za klub iz Texasa.

Ipak, Dallas ga se odlučio riješiti, pa je sreću potražio u Golden State Warriorsa. No, i oni su napravili istu stvar, pa je svoju „fortunu“  (kako bi Pomet iz Dunda Maroja rekao) morao tražiti u redovima LA Lakersa, koji su tada bili u naponu svoje snage.

Upravo u Lakersima je provodio najbolje trenutke svoje karijere. Čitajući razne blogove, mlađi, pa i oni stariji navijači Lakersa su imali simpatiju prema njemu, pogotovo nakon što se njegova životna priča koliko-toliko proširila u javnosti. Bio je šutljiv, igrači ga nisu baš poznavali. Kad bi novinari upitali Josha Powella, koji je igrao s njim i u Dallasu i u Lakersima,  poznaje li barem on dobro Mbengu, Powell bi na to odgovorio: „Recimo da poznam.“ Iako su Lakersi, vjerojatno najpopularnija momčad u povijesti, momčad koja se uvijek analizirala do najmanje sitnice, D.J. Mbenga je tada ostao enigma za sve analitičare, novinare i stručnjake.  Kobe Bryant ga je samo zvao „Congo“ i to je jedino što je znao o njemu.

Što se tiče njegovo košarkaškog znanja, poprilično je nevjerojatno kako je završio u NBA-u. Do 17 godine nije znao što je košarkaška lopta, kad je zaigrao svoju prvu utakmicu, nije znao pravila: „ Bilo je ludo, ali i smiješno. Sve se dogodilo tako brzo. Nisam uopće razumio pravila. Nisam ništa znao.“

Iako u početku nije ništa znao, naučio je. Svoje najbolje igre je pokazao upravo u Lakersima gdje se u onih 5-10 minuta izdvajao kao odličan obrambeni igrač i bloker, ali s druge strane, na ofenzivnom dijelu prosječni igrač koji je davao sve od sebe i svaki dan se trudio sve više i više.  Ono što je još luđe je da je jedne sezone imao jedan blok u prosjeku po utakmici, a igrao je samo 7 minuta u prosjeku. I na kraju njegove epizode u Lakersima, pisat će: D.J. Mbenga, tri sezone i dva prstena, odnosno nešto na što je sigurno velik dio košarkaška ljubomorno.

Nakon velikih svijetla Los Angelesa, malo je otišao u močvarni grad jazza – New Orleans, pa je nakon toga potpisivao ugovore za Buckse i Knickse koji su ga odmah protjerali. I na koncu karijere – Kina, današnji logičan put u karijerama košarkaša ili pak nogometaša.

Mbenga, na kraju krajeva, nije bio igračina ili virtuoz ispod obruča, ali je bio igrač koji je svakog dana radio sve više i više. Čovjek koji je imao sve u materijalnom smislu, a onda sve to izgubio. U očaju, misleći da ništa nema je pronašao svoju sreću. Otkrio svoju novu ljubav u košarci. Opet je imao sve, ali ne više samo u tom materijalnom smislu već i u onom bitnijem, nematerijalnom i duhovnom. Postao je bolji čovjekom, dobri div  koji bi svima uskočio u pomoć, jer je i sam prošao takve stvari.

I upravo zato, može svima reći: „Hej, pa ja sam onaj što pomaže stotinama djece u svojoj domovini, onaj što govori 7 jezika, onaj što je zakucao nad Vince Carterom i Alonzo Mourningom, a na kraju i onaj koji ima na svojoj ruci dva prstena.“

I kao zadnje, ovo je svima dokaz da je krilatica kojom se diči NBA točna, jer NBA je upravo ono – „Where amazing happens.“

    Ostavite komentar