Chef Curry

Chef Curry

Pisanje kolumni zna biti iscrpljujući posao. Rijetki su trenutci kad pisac u glavi ima zamišljen uvod, glavni dio i zaključak. Kad odmah zna cijelu glavu i rep teksta. Češće se dešava, barem meni, da nabasam na samo jednu ideju. Da znam kako bih napisao jedan paragraf, onaj ključni dio koji me potakao da sjednem za laptop i pišem cijelu kolumnu. Također zna biti i veoma nezahvalan posao. Može se napisati tisuće riječi, a opet da ne pogodiš poantu koju si želio pogoditi. Ili da čitatelj ne dobije ni blizu istu poantu onoj koju si želio pokazati.

To može biti pokazatelj kako si jednostavno loš kolumnist, ali na kraju krajeva, ovo su samo crne riječi na bijeloj podlozi što unošenje emocije u tekst čini još težim. Izostavlja se neverbalna komunikacija, koja ipak čini većinu ljudske međusobne komunikacije. Koja može biti toliki difference maker da inteligentan čovjek izgleda poput neznalice, a budala poput genijalca. Intervju Allena Iversona, poznatiji „we talkin about practice“, ne čine riječi koje su izgovorene. Čine ga lik i djelo Iversona, način na koji su izgovorene. Zamislite Kawhija Leonarda da daje identični intervju. Ni blizu ikonski, zar ne? Zbog toga je neke događaje i trenutke veoma teško prenijeti u tekst, jer same te događaje i trenutke tako posebnima čini neverbalna komunikacija mase. Mase koja ne može vjerovati što se upravo dešava, koja se drži za glave u nevjerici, a opet ne mogu slegnuti pogled. Kao ni vi, jer za neke stvari ne vrijedi treptati. Osim naravno, ako niste navijač New York Knicksa.

Steph Curry je 2012. godine potpisao četveorogodišnji ugovor vrijedan 44 milijuna dolara, dakle ugovor s  ratom od 11 milijuna godišnje. Koliko god to apsurdno zvučalo, tad se to smatrao veoma riskantnim potezom. Curry je prijašnju sezonu odigrao samo 26 utakmica zbog, kako se tad činilo, kroničnih problema sa zglobovima. Za tada 24-godišnjaka koji je s Klayom Thompsonom živio i umirao s tricom, jako zabrinjavajuć podatak. Gotovo pa nitko nije očekivao da će se ta kocka pretvoriti u najisplativiji GM potez ovog desetljeća.

Jer, kao prvo, Warriorsi su dobili dvostrukog MVP-a u sljedeće četiri sezone za 11 milijuna godišnje i kao drugo, s tom niskom ratom im je ostalo sasvim dovoljno prostora za potpis Kevina Duranta nakon što je salary cap eksplodirao. Dakle, Warriorsi su se prvo riješili dokazane NBA face u Monti Ellisu kako bi se ubojici dječjeg lica oslobodio prostor, kojeg je najefikasnije iskoristio tek kad je potpisan za mizernu godišnju ratu što je eventualno dovelo do stvaranje najjače ekipe u povijesti lige.

No opet, koliko god Steph bio dobar u prvoj sezoni ugovora (2012./13.) za pravi učinak nedostajala je jedna predstava koja bi ga gurnula među zvijezde. I tu se vraćamo na Knickse. Jer koja je bolja prigoda od toga, nego utakmica u Madison Square Gardenu sa svim reflektorima i očima javnosti na sebi. Da, to je utakmica nakon koje osjetiš da se nešto mijenja, ali nisi u stanju opisati kako. Danas znamo, tada smo se mogli samo držati za glavu i tražiti prave riječi.

54 AT THE GARDEN

Postoji više specifičnosti zbog kojih Curryjev šut izgleda drukčije od ostalih te zbog kojih je efikasniji od ostalih. Recimo, primijećeno je kako mu stopala prilikom šutiranja stoje oko 10 stupnjeva van kuta prema košu, izbačaj je brz jer loptu diže već od prsa i prilikom šuta ona hvata puno viši kut nego uobičajeno. To je veoma bitno jer tako daje veću akceleraciju i energiju što rezultira većim brojem okretaja lopte u zraku te u kombinaciji s višim kutom pada, formira takvu putanju da gotovo uvijek izgleda kao da će ući u koš. Situacije iz kojih Curry dolazi do poena su nam odavno poznate i ništa drukčije nisu bile tada u Gardenu, ali to je bio događaj koji je doveo i do toga da Klay Thompson može krenuti u sezonu s 12% šuta za tri i zatim zabiti 14 trica, a naša reakcija će biti; „klasični Klay“.

Istrčavanja iz blokova, šutevi s 9 metara nakon visokog pick n rolla, sve su to postali zaštitni potezi Warriorsa, a eventualno i cijele lige. Steph je samo trebao razbiti cijelu predodžbu košarke jednom utakmicom i upaliti lampice dijelom lige.

Paralelno s tim, Thompson i Draymond Green su postajali sve efikasniji u svojim rolama. Thompson je svojom trkom kroz blokove otvarao još više prostora, a Green je istovremeno odrađivao rolu rudara i mozga te ekipe. Koliko se zapravo percepcija promijenila, govori nam viđenje lige o najboljem razigravaču. Prije 5 godina ta je uloga gotovo jednoglasno pripadala Chrisu Paulu dok je danas isto tako jednoglasno Curryjeva unatoč tome što Paul nije ništa značajno pao u formi. I potpuno se slažem s takvom percepcijom.

Curry se brže rješava lopte, ima više rješenja u scorerskom repertuaru i jednostavno pruža ekipi puno više rješenja u trenutcima bez lopte. Obrambeno nije na razini Paula, ali trebalo bi i srušiti mit da se radi o lošem obrambenom igraču jer Curry je češće plus u obrani nego minus. U Finalu 2016. godine LeBron James i Kyrie Irving su ga konstantno napadali kroz missmatcheve, a lekcija je naučena. 2017. i 2018. to više nije prolazilo. Za usporedbu, u prve tri utakmice Finala 2018. LeBron je imao 26 posjeda protiv Curryja iz čega je proizašlo ravno nula poena. Nažalost, tu statistiku će te rijetko povezati s Curryjem.

Mislim da je već jasno kuda vodi ovaj tekst i zašto je Curry toliko bitan za današnju modernizaciju. Zbog njegove mogućnosti da istovremeno bude superstar i iznadprosječni role player svaka Death Lineup je funkcionirala bez problema. Nakon što se Durant priključio Warriorsima to je još više došlo do izražaja. Često se i spominje kako se šuterima daje više na važnosti nego obrambenim igračima, a primjer u Curryju je i savršen razlog zašto.

Kroz čistokrvnog šutera možeš iskombinirati cijeli set akcija, a da ne spominjemo kombinaciju više njih. S njima na terenu tražiš missmatcheve dok koliko god dobar obrambeni bek bio, s njima ih izbjegavaš. S današnjim pravilima i apsolutnim preuzimanjima gotovo je nemoguće postalo biti kvalitetan obrambeni bek, bar ne kako je nekad bilo dovoljno. I dok to možda smeta ljudima koji su navikli na čvrstu obranu, zapravo je samu igru dignulo na razinu više. Eliminiralo je jednodimenzionalne igrače i podiglo popularnost do neba.

Vjerujem da najveći šok leži u tome što se sve odvilo tako kratko. Jedno je gledati godinama kako dolaze novi igrači, kako se javljaju novi stilovi. Drugo kad ti sve proleti pred očima. U seriji 12 monkeys, putnik kroz vrijeme Ramse završi 56 godina u povijesti promatrajući svijet kako se mijenja i igra svoju ulogu. Eventualno, nakon 30 godina kad treba ispuniti prvobitni cilj, ne uspijeva. Sličnu ulogu bi mogli dati i LeBronu, vjerojatno najviše proračunatom igraču današnjice.

LeBron je pametan čovjek, kroz cijelu karijeru je iznimno angažiran na terenima i izvan njih gdje je dosta dugo gledao kako se ekipe grade, dovoljno da svaki njegov potez izgleda kao šahovski. I zaista je pitanje kako bi liga izgledala da sudbina nije izbacila Warriorse na scenu. Vjerojatno je većina očekivala da će LeBron godinama biti glavni favorit za naslov gdje god bio s putanjom kojom je krenula njegova karijera, a ne onaj koji izaziva najbolje. No opet, teško je reći da takva situacija nije izvukla najbolje iz svih.

I opet, koliko god frustrirajuće nekad bilo gledati Warriorse kao jedine protagoniste, zanimljivo je promatrati kako se ekipe prilagođuju. Male franšize poput Oklahome i Clevelanda izlaze iz okova i ulaze u luxury cap jer žele ostati relevantni. Velike franšize poput Lakersa i Bostona pokušavaju što pametnije odigrati svoje poteze kako bi u pravom trenutku mogli napasti naslov. Vječne franšize poput Spursa variraju od najbolje do najgore obrane u samo dvije sezone kako bi ostali konkurentni na terenu. Općenito, dojma sam kako je liga postala otvorena prema novim idejama i to dapače, jako otvorena.

Kroz 90-e i rano 21. stoljeće često se znao dobiti dojam kako se nešto novo odbija te se čvrsto drže isti principi igre, oni predvidljivi i repetitivni. Pa kvragu, zar nam to ne govori i gledanost lige? Nije slučajnost što je od odlaska Michaela Jordana gledanost naglo padala unatoč tome što su najveće franšize bile konkurentne i što su neke od najvećih faca poput Kobea Bryanta, Tima Duncana, Iversona, Kevina Garnetta, Dwyane Wadea kročile ligom. Kao što nije slučajnost ni to što se dogodio nagli porast gledanosti tijekom Finala Warriorsa i Cavaliersa. Prepoznato je nešto novo, inovativno i uzbudljivo. A sve je počelo s tih 54 u Madison Square Gardenu, kad je Chef Curry ugravirao sebe u Mount Rushmore, među glavna lica NBA lige.

Kao veliki navijac Liverpoola se u tuzi zbog izostanka velikih trofeja okrenuo NBA ligi. Kad se ne živcira zbog spomenutih stvari, bavi se brojkama i filozofiranjem u tekstovima i ostalim egzistencijalnim problemima.

    Ostavite komentar