Carmelo, vrijeme je.

Carmelo, vrijeme je.

Ako ovo je kraj
Ako umro je sjaj
Ne daj da nam drugi sude….

Fascinantno je kako se uspijemo povezati s osobama koje nikad nismo, a vjerojatno nikad ni nećemo upoznati, već sve o njima dobivamo putem tehnologije. Isto tako, fascinantno je kako svaki njihov uspjeh slavimo kao svoj, kako nas svaka nepravda, svaki neuspjeh boli kao da smo ga mi osobno doživjeli, a to se posebno odnosi na sve situacije kad se povežete s nekim sportašem.

Iskreno, svaki povratak Derricka Rosea sam jednim dijelom doživio kao svoj, isto tako i svaki ponovni pad. Suze koje je pustio nakon maestralne partije protiv Utaha, te onaj govor nakon utakmice je sa sobom povukao i moje suze radosnice. Ozljedu tetive Kobea Bryanta, te ona nemoć samostalnog izlaska s parketa nakon realiziranih slobodnih sam isto doživio kao da se meni dogodila.

No niti jednu nepravdu i sreću nisam doživljavao kao onu Carmela Anthonyja.

Vijest o tome kako je Houston odustao od njegovih usluga me nije iznenadila. Dapače, donekle sam još onog trenutka kad je objavljeno da je postao njihov član i znao da neće dugo potrajati taj brak. Ono što me neugodno iznenadilo je kontekst pod kojim je do istog i došlo.

Ukratko da rezimiramo slijed događaja: nakon poraza od Oklahome te Anthonyjeve katastrofalne partije (dva poena, 1/11 šut, od toga 0/6 za tri) front office Rocketsa na čelu s GM-om Darylom Moreyjem je odradio sastanak s njim te mu priopćio kako njihova suradnja završava, te kako mu je dvoboj protiv Oklahome bio posljednji u dresu Rocketsa. Jasno, informacija je ubrzo izašla u javnost, a Carmelo se opet susreo s ulogom koja ga prati posljednjih godina: dežurnog krivca za loše stanje u ekipi. Uslijedilo je prebacivanje krivice od strane trenera Mikea D’Antonija te izmotavanje od strane Moreyja. Pringles je rekao kako je njegov posao ostvarivati pobjede te kako sva pitanja treba usmjeriti prema Moreyju, dok se Houstonov GM izvlačio na navodnu bolest Anthonyja, naglašavajući kako je to razlog njegovog izostanka iz momčadi.

Klasična laž. Istina je, kao po običaju, negdje u sredini.

Gledajući čisto sa sportske strane, otkaz Carmelu ima smisla: doveden je kao pojačanje s klupe, te unatoč lošoj sezoni u Oklahomi smatralo se kako kao scorer s klupe može pomoći momčadi da ponovi lanjski rezultat. Ipak, on tu ulogu nije opravdao, već je nastavio s lošim partijama od prošle sezone. Od 10 utakmica koje odigrao je u 8 utakmica imao očajan postotak šuta za tri, koji je glavna mantra ove ekipe, te nije donio prednost koja se od njega očekivala. Na to se nadovezala i njegova nemogućnost uklapanja u momčad, što je izjavio D’Antoni, i cijela priča o njegovom otkazu ima smisla.

Ipak, ovdje pričamo o početku sezone i malom uzorku utakmica da bi takav potez imao smisla i smatrao se opravdanim.

Druga priča koja kruži ima puno više smisla: Morey je odlučio iskoristiti lošu reputaciju koja prati Mela te tako zamaskirati poteze koje je franšiza vukla na ljeto. Zbog odluke vlasnika Tilmana Fertitte o neplaćanju velikih penala na prelazak salary capa Morey je bio prisiljen vući poteze koji su promijenili sliku ekipe. Zbog davanja max contracta Chrisu Paulu te navlačenja s Clintom Capelom oko novog ugovora franšiza se morala suočiti s odlascima Trevora Arize i Luca Mbah A Moutea, a iste nisu uspjeli nadoknaditi. Na to se nadovezao odlazak jedne od ključnih karika prošlosezonskog uspjeha, defenzivnog trenera Jeffa Bzdelika, te se prošlogodišnja savršena momčad urušila kao kula od karata. Kombinacija toga i Melovih loših nastupa je Moreyju sjela kao as na desetku, te idealno poslužila za kamufliranje.

No, da li je to budući Hall of Fame igrač stvarno zaslužio, takav odnos prema njemu?

Pa, vjerojatno nije, ali za to, kao i za mnoge druge stvari u životu si je kriv sam Melo. Ne prihvaćajući činjenice da ipak više nije riječ o igraču AllStar kalibra, rasnoj prvoj napadačkoj opciji koja sije strah i trepet gdje god se pojavi, dozvolio je da mu se kritičari ismijavaju i oskvrnjivanju njegov legacy, što je na kraju i dovelo do situacije u kojoj se sada nalazi.

I što sad, što dalje napraviti?

Jedini logični korak je mirovina, koliko god meni osobno ta pomisao teško pada (koliki sam zaljubljenik u njegov lik i djelo dovoljno govori da sam njega i Bryanta istetovirao na list desne noge. Da, totalni sam manijak.). Uloga s klupe je nešto što on ne želi ni razmotriti, a u ekipi imati ostarjelog igrača koji i dalje o sebi misli da zaslužuje biti starter je smrt za svakog trenera. Daljnjim forsiranjem karijere samo ruši svoj legacy, koji je već sada ukaljan, te ne dozvoljava da ga ljudi pamte po onome što je on bio: najbolji napadač svoje generacije, te top5 napadača svih vremena.

Nažalost, vrijeme je za oproštaj.

 

Zbog savršenog “kamena-s-ramena” šuta odlučio postati neokrunjeni seronja za tipkovnicom. Preko tjedna vodi život kao Roko Karanušić, a vikendom se priprema za novi tjedan. Građom kao bure ponosno čuva dio na svakom šanku, odakle dolazi i većina tekstova. Svoju sklonost ka alkoholu pripisuje autodestruktivi u vidu navijanja za Knickse.

    Ostavite komentar