Bob Cousy: Žao mi je što se nisam više zauzeo za Billa Russella

Bob Cousy: Žao mi je što se nisam više zauzeo za Billa Russella

Bob Cousy, legenda Boston Celticsa, je 9.kolovoza ove godine napunio 91 godinu. No još je važnije da je 22.kolovoza primio najvišu nagradu koju građanin u Americi može primiti, a to je Predsjednička medalja slobode. Postao je tako 33. sportaš dobitnik te nagrade. Cousy je ostvario zavidnu karijeru u kojoj je prosječno postizao 18,4 poena i dijelio 7,5 asistencija po utakmici. U svih 13 sezona s Celticsima je bio izabran za All-Stara, osvojio je šest naslova prvaka, a 1957. je izabran i za najkorisnije igrača lige. Zanimljivo je da je, do Allena Iversona 2001., sa 185 cm visine bio najniži osvajač te nagrade. Zbog njegovih dodavanja i driblinga su ga prozvali Houdinijem parketa.

„Nikada se nisam promovirao, no stavio bih svoju kreativnost, imaginaciju i dodavačke sposobnosti uz bok s bilo kime tko je igrao u ligi. Iskreno, 1957. sam se smatrao najboljim igračem na svijetu.“

Suigrač Bill Sharman je potvrdio Cousyjeve sposobnosti: „Bio je poput Magica Johnsona jer je isto tako bio inovator i prvi su mu instinkti bili omogućiti suigračima kvalitetan šut. U kontrama je bio pravi umjetnik koji je uvijek izmišljao nešto novo – bio je daleko ispred svog vremena.“

Današnji igrači imaju mnogo toga za zahvaliti Cousyju jer je upravo on 1954. kontaktirao neke od najboljih igrača lige kako bi osnovali igrački savez koji je liga 1957. konačno i priznala.

Cousy i Bill Russell (2011.) su inače čine jedan od samo dva para suigrača koji su dobili Predsjedničku medalju. Drugi par su legendarni igrači Yankeesa – Babe Ruth i Yogi Berra. Za Russella je itekako poznato kakve je rasističke ispade morao trpjeti tijekom 1950-ih i 1960-ih. Ljudi su mu provaljivali u dom, vandalizirali ga, vršili nuždu u krevet te se neljudski odnosili prema centru Celticsa. Cousy je Steveu Aschburneru za nba.com naglasio kako smatra da je važno što su međurasni odnosi sada u fokusu javnosti i što se polagano popravljaju.

Baš sam nedavno nekome govorio kako je unatoč frenetičnoj i strastvenoj retorici s obje strane, koja je pomalo razdvajajuća, vrlo važno imati takve diskusije. Htjeli mi to priznati ili ne, iako smatram da nismo rasistička zemlja, rasizam postoji. Pustili smo da klija te ga nismo dovoljno apostrofirali, zasigurno ne koliko smo trebali. Ovi razgovori koje sada vodimo u medijima su važni za vraćanje fokusa na taj problem. Nadam se da će nešto dobro i produktivno izaći iz toga.”

Cousy i Russell su se iznimno poštovali, ali unatoč tome što su zajedno proživjeli mnoge sretne trenutke, izvan terena nisu bili pretjerano bliski. Cousy je žalio što se nije više zauzeo za Russella dok su bili suigrači (1956.-1963.) te što nisu vodili razgovore o rasnim problemima pa mu je zbog toga 2015. napisao i pismo što je tema knjige Garyja M. Pomerantza “The Last Pass”. Russell je pak često bio kritiziran da je konstantno ljut i da se previše držao po strani. Cousy je pojasnio kako je on to sve vidio.

„Russell je vrlo osjećajan čovjek koji je prezirao sve rasističke ispade kojima je bio izvrgnut. Znate, sportaši su vrlo kompetitivni, i teško nam je šutjeti i okrenuti drugi obraz. Bill to nije mogao trpjeti te je zato davao pretjerane izjave poput one da je Boston grad s najviše rasista u svijetu jer je time pokušavao zadobiti pažnju većine i skrenuti je na ono što proživljava. To je po njegovoj prosudbi bio dobar način za borbu protiv rasizma. Ja sam vidio druge načine za to, no nikada neću kritizirati Billa što je slijedio svoje instinkte i borio se na svoj način.“

Cousy je inače iznimno zadovoljan koliko je NBA napredovao od njegovih igrački dana do sada, i po pitanju rasnih problema, i po pitanju globalne popularnosti.

„Jedna od stvari na koju sam najviše ponosan je ta što sam pokrenuo osnivanje igračkog saveza. U to je vrijeme bilo samo šest momčadi, onda smo se proširili na osam, pa na deset. Morali smo moliti ljude da nas dođu gledati, dijeliti karte po ulici. Premotajte 50-60 godina naprijed – zadnje što sam vidio da je franšiza u Los Angelesu prodana za 2,1 bilijun dolara. Liga je toliko daleko dospjela od 1950-ih. Sretan sam što sam odigrao barem nekakvu ulogu u svemu tome.“

NBA početke vežem uz glasove Nevena Bertičevića i Tomice Cvitkovića na HTV-u. Medicina i košarka - Gary Vitti idol.

    Ostavite komentar