Bio jednom Golden State – Run T.M.C.

Bio jednom Golden State – Run T.M.C.

Zbog dominacije Golden State Warriorsa NBA nebom zadnjih par godina, dominacijom koja je proizvela „pomiješane“ osjećaje kroz čitav fanbase lige, zaboravilo se ustvari koliko je drugih odličnih ekipa ova franšiza imala kroz godine. Međutim, neću se okretati na šampionske godine ili na godine kada je ekipa bila nešto specijalno dobra, već na one ikonske ekipe, a vjerujem da znate s kojom ću početi ovaj mini serijal od tri dijela. Naravno, pričam o dvije sezone elitne košarke pod vodstvom trenera Dona Nelsona, koji je vodio jednu od najzabavnijih starih ekipa prigodnog imena – Run T.M.C.

Naravno, radi se o ekipi koju su na parketu predvodili Tim Hardaway Sr., Mitch Richmond i Chris Mullin. Nažalost, rezultatski i igrački su podbacili, a razloga ima mnogo. Možda stvarno nisu bili toliko dobri, možda su dvije sezone malo, možda je Nelson pogriješio razmjenom Richmonda u Kingse, možda je NBA liga tada jednostavno bila ili prejaka, ili nespremna na brzi tempo košarke, tko će ga znati?

Priča, međutim, počinje neke četiri godine prije nego što je trojka bila na okupu, ali već je imala jedan dio – Mullina. U svojoj prvoj sezoni, sedmi izbor je imao odlične brojke u lošoj ekipi. Naime, imao je 14 poena na 46% šuta iz igre, ali je ekipa generalno bila tragična i imala samo 30 pobjeda, i uzeli su zadnje mjesto u svojoj diviziji. Mullin je na društvo iz TMC-a čekao još dvije godine, kada je kao peti pick u Oakland sletio Mitch Richmond, i u prvoj sezoni je već stvorio odlično partnerstvo s Mullinom, i zajedno su imali 47 poena po utakmici. Ta ekipa, u kojoj su još ozbiljnije uloge igrali Terry Teagle i Winston Garland (15.2 i 14.5 poena, respektivno; Teagle bio dio Run TMC-a jednu sezonu, Garland razmijenjen u Clipperse u prvoj sezoni ikonske ekipe), je došla do druge runde doigravanja u sezoni 1988-89, izbacivši Jazz u prvoj rundi. Međutim, Phoenix Sunsi s Tomom Chambersom, Eddiejem Johnsonom i Kevinom Johnsonom (uz još jedan ikonski par – Dan Majerle-Jeff Hornacek) su bili prejaki za Warriorse koji su bili predvođeni Mullinom i Teagleom.

Naredna sezona je prva od dvije ovog trojca, kada je Hardaway kao 14. izbor došao u Oakland i isprofilirao se u startera na poziciji jedinice. Mullin i Richmond su nastavili s odličnim scoringom, stavljali su nekih 47 poena zajedno, dok je Hardaway stariji dodavao 14.7 uz odličnih 8.7 asistencija po utakmici. Koliko po odličnom trojcu, ova ekipa je ime dobila po tome što je trener (i GM) Nelson obožavao brzu igru, pa su Dubsi imali najbržu ekipu koja je stavljala čak 116.3 poena po utakmici, imala jako visoke brojeve u segmentima uzetih i pogođenih šuteva (mada je procenat uvijek ostajao negdje u drugom domu lige). U prvoj sezoni, trojac je uspio „nagurati“ 37 pobjeda što, nažalost, nije bilo dovoljno za bitnije uloge u sezoni i ostavilo ih je van doigravanja. Defenzivni rejting i primljeni poeni su bili ogroman problem, a svi dati poeni ovog svijeta nisu mogli pokriti tu rupu u sistemu.

Već je naredne sezone to izgledalo bolje. Trojka je sada bila neprikosnovena na vrhu hijerarhije u samoj franšizi, s obzirom da su samo oni i simpatični Litvanac Šarunas Marčiulionis stavljali preko 10 poena (iako je Šarunas stavljao samo 10.9, dok je trojka išla preko 22 poena). Mullin je igrao čak 40 minuta po utakmici i stavljao 25.7 poena uz elitnih 53.6% iz igre, dok nisu mnogo zaostajala ni ostala dvojica. Richmond je stavljao 23.9 uz 49.4%, dok je Hardaway dodao 22.9 uz 47.4% i 9.7 asistencija. Osim u napretku u individualnim brojevima, i ekipa je napredovala, bez obzira na gubitak trećeg strijelca od prošle godine, Teaglea, koji je razmijenjen u Lakerse za izbor prve runde, koji se pretvorio u Shauna Vandivera. Ako se pitate tko je Shaun Vandiver, ne čudim se, jer sam se pitao i ja tko je on. Naime, radi se o 25. izboru koji nikada nije igrao u NBA ligi, već je svoj košarkaški kruh zarađivao u Europi, primarno u Italiji (Fortitudo Bologna, Viola Reggio Calabria) te Španjolskoj (Cajabilbao, Gran Canaria te Estudiantes). Međutim, ovo je bila nepotrebna digresija, pa se lagano vraćamo na postsezonu 1991., kada je Golden State u ovom sastavu dobio svoju jedinu playoff seriju.

Ispred njih su stajali Spursi predvođeni Admiralom Davidom Robinsonom koji je igrao svoju drugu NBA sezonu, a u obje je već bio All-Star. Ekipa koja je još imala i Terry Cummingsa i Seana Elliota je ušla u seriju odlično, jer su već u prvoj utakmici dobili rezultatom 130-121. Tako su obranili svoj domaći teren, a iako su sva trojica u Golden Stateu odigrala odlično, to nije bilo dovoljno (čak ni uz 18 poena Šarunasa i još 15 Marija Elieja s klupe), jer su Spursi imali raspoložene Willie Andersona (38 poena na 72% šuta), Roda Stricklanda (30 poena, 60% šuta) te Robinsona (30 također, uz jedan promašaj iz igre i tri promašena bacanja od 15). Zanimljivo je da je klupa Spursa u prvoj utakmici imala tek 12 poena, od čega je osam došlo od Paula Presseya, koji je igrao 37 minuta na utakmici, daleko najviše od svih igrača s klupe.

Druga utakmica je već bila druga priča, i tu Warriorsi kradu pobjedu na gostujućem terenu, te se u Oakland vraćaju s odličnim rezultatom u seriji. Dobili su Spurse 111-98, a ono što je čudno jeste da su Mullin-Hardaway-Richmond imali tišu utakmicu nego prvu. Međutim, Strickland je zabio samo osam, Anderson „samo“ 19 te je klupa ponovno podbacila, sa samo 16 poena (12 od Presseya). Robinson je imao odličnu utakmicu (28 poena, 15 skokova, sva bacanja pogođena te samo četiri promašaja iz igre), ali to nije bilo dovoljno da Spursi ponovno obrane svoj teren.

Treća utakmica nam je dala borbu do zadnjih trenutaka, ali iza fantastične igre četvorke Šarunas-Richmond-Mullin-Hardaway, Dubsi su se provukli s tri poena prednosti. Iako je velika trojka manje više odradila svoj posao (Richmond 27, Mullin i Hardaway 22, Hardaway 11 asistencija), mnogo je pomogla igra Litvanca, koji je dodao 21 poen s klupe, te tako dao dimenziju koju Spursi nisu imali u ovoj seriji – pomoć s klupe. Čitava prva petorka Spursa je dala dvocifren broj poena (27 Robinson uz 12 skokova, Elliott 24, Strickland 16, Cummings 13, Anderson 11), kriminalna klupa (15 poena ukupno) je preokrenula u korist Golden Statea.

Zadnja utakmica u seriji je bila, relativno, rutina za Oaklandovce, koji su drugu ekipu Zapada i nadolazećeg Robinsona poslali kući sa kombinirano 72 poena, te 32 poena s klupe (14 od Šarunasa, 14 od Roda Higginsa te 4 od Toma Tolberta, koji ima zanimljivu priču za Nelsona, koju ćete pročitati malo kasnije). Richmond je taj koji je imao malo tišu utakmicu što se tiče poena, ali Hardaway je dao 32 poena i preuzeo dio odgovornosti od klupskog kolege. Spursi, s druge strane, su ponovno imali malo pomoći s klupe, ali i prva petorka se utišala (Robinson „samo“ 18 poena i 14 skokova, Anderson samo osam poena) pa je tako serija privedena kraju. U drugoj rundi su Dubse čekali Lakersi predvođeni Magicom Johnsonom, Jamesom Worthyjem i ostalim igračima koji su pridonijeli igrom u ovoj seriji. Kasniji finalisti su se u pet utakmica riješili Golden Statea, sa samo jednom porazom. Velika trojka nije uspjela sve sama, pa su tako oni stavljali odlične brojeve (Hardaway 26.8 uz 12.8 asistencija, Richmond 22.4 poena, Mullin 22.3), ali podrške je bilo malo ili nikako. Već nadolazeće sezone Nelson pravi razmjenu za koju je kasnije priznao kako nije trebao napraviti, te šalje Richmonda u Sacramento za Billy Owensa, treći izbor na draftu prošle godine te igrača koji je imao solidnu karijeru, ali nikada vrijednu tako visokog izbora.

Međutim, nije nikada uspjeh glavni dio ikonskih ekipa, već su to zanimljive priče. U više intervjua se mogu naći neke zanimljivosti, pa je tako recimo Tolbert podijelio kako je u prvih par sezona pod Nelsonom mislio da se zove ‘dumb son of a bitch’, jer se popularni Nelly toliko derao na njega. Hardaway se na to nadovezao, rekavši kako je Nelson uvijek bio na nečijim „leđima“, rekavši kako je Nelson bio pravi staroškolski trener, with a little bit of drinking. Nadovezao se još na to kako je Nelson, kada se vratio kasnije da ponovno trenira Warriorse (2006), kako je prišao čovjeku za opremu te mu dao listu alkoholnih pića koje mu mora nabaviti.

Hardaway je također u intervjuu izjavio kako mu je jedan suigrač, baš Tom Tolbert iz prethodne priče, vadio živce svojim ponašanjem. Inače, Tolbert sada radi kao komentator za Dubse na radiju, a Hardawaya je posebno nerviralo kako je Tolbert znao da doslovno zaje*ava svoje suigrače, te je spomenuo priču kako je jednu utakmicu samo odlučio, i rekao to Hardawayu, da ne želi da šutira, a koliko je daleko išao, svjedoči i Hardawayev nastavak priče. Naime, Tolbert je imao otvoreno polaganje, koje je odbio kako bi se držao onog rečenog prije utakmice. Međutim, on je radio to primarno zbog Nelsona, kojeg je to također nerviralo, pa ga je valjda zato stalno gulio na treninzima.

Richmond je također podijelio priču kako je, čak i prije partnerstva u Golden Stateu, znao za Mullina, inače prvog koji je došao u Oakland. Radili su zajedno nešto za američku Olimpijsku reprezentaciju, te je rekao kako ga je stvarno pokušao čuvati, ali mu nije bilo jasno kako netko tako spor može tako lako da ga prolazi: „Sjećam se kako sam ga pokušao čuvati, on krene točno korak pored mene, kao u slow motionu, te zabije koš. Pitao sam se ‘Isuse, kako je ovo bilo sporo’. Ali ga nisam mogao čuvati.“

Iza priče kako je Hardaway pao na 14. mjesto baš Dubsima također ima zanimljiva priča. Naime, zbog nevremena, Hardaway nije mogao uzletjeti iz Chicaga, tako propustivši šansu da se dokaže pred NBA Draft 1989. godine. Međutim, Nelly je imao vjere u mladića te je raširio priču kako on ima jako loša koljena, podložna ozljedama. Hardaway je tako pao na 14. izbor i Nelson je dobio svog čovjeka. Kasnije su se svađali oko svega, od forme njegovog šuta, jer Hardaway nikada nije volio da mu netko u to dira, do toga da je Nelson Hardawaya smatrao vođom njegove ekipe, iako ovaj u to nije vjerovao, primarno jer je najstariji i najiskusniji bio Mullin.

Hardaway je također dijelio neke priče oko njegovih pokušaja da bude u teretani prije Mullina, koji ga je nekako uvijek „prestizao“ i dolazio do sprava prvi. Još jedna zanimljiva priča je nakon prve sezone TMC-a, Nelson je dobio ideju kako će 30 dana prije sezone, Warriorsi imati svaki dan dva luđačka treninga, kako bi ih navikao na brzinu koju je on preferirao. To se, istina, isplatilo na kraju, jer su Dubsi imali više nego solidnu sezonu, a igrali su igru koja je, kao što vidimo danas, ispred svog vremena.

Najviše priča je, na kraju, ipak vezano za Nelsona, koji je bio ekscentrik. Tako je, recimo, na mnogo treninga namjerno mijenjao igračima pozicije, stavljajući 196cm visokog Richmonda, inače dvojku, na centra, a Hardawaya, inače razigravača, na visoko krilo. Naredni dan bi ih propitivao ono što im je govorio da rade na tim pozicijama. Hardaway mu je, po svim pričama, bio najdraži pa je bio lider na parketu, čovjek koji je prenosio loptu i vodio čitav napad ekipe, svi su morali dotaći loptu i ako nitko nije šutirao, na Hardawayu je bilo da završava akcije. Također, u nekim utakmicama je Nelson odbacio princip nacrtanih akcija i tako govorio timu da doslovno igraju jednostavno – backdoor cuts, postavljanje blokova, nalaženje otvorenih šuteva.

Za kraj, odlučio sam ostaviti priču koja je, uz dužno poštovanje, najbitnija od svih – kako je ovaj odlični trio nazvan kako jeste. Naime, lokalni mediji su to otvorili na natjecanje, i zbog popularnosti hip-hop grupe Run-DMC, te zbog specifičnih prvih slova u imenima „naših junaka“, jedan domišljati navijač se sjetio baš ovog imena koje stoji na vrhu ove kolumne.

Prava je šteta, i Nelsona, i GSW-a, a i igrača, što ova ekipa nije imala veći rezultatski utjecaj. Jednostavno, može se reći da su bili daleko ispred svog vremena i to je to. Ostaju Hall-of-Fame karijere Mullina i Richmonda, te ekscentrične priče o Nelsonu kao „dokaz“ postojanja ove ekipe, ali ostaje i žal što nisu uradili više, ili što barem nisu uradili iste stvari preko više od samo dvije sezone.

 

Život posvetio Real Madridu, NBAu, pisanju i svađanju na Facebooku. Pogledao White Men Can't Jump tisuću puta i ustanovio da je premisa filma izuzetno točna. Na basketu diže trice, a na Hoopsteru diže pritisak navijačima Knicksa jer je ludi fan Netsa.

    Ostavite komentar