Bio jednom Golden State II. – We Believe

Bio jednom Golden State II. – We Believe

Ovo je drugi dio moje serije tekstova o ikonskim ekipama Golden State Warriorsa kroz vrijeme. Prije nego što počnem o We Believe godini, želim reći par stvari. Svjestan sam da je bilo šampionskih ekipa u povijesti, znam da je jedan Wilt Chamberlain igrao u Dubsima, ali nije poanta u tome. Poanta je da se Vama, našim vjernim čitaocima, približe neke ultra-ikonske ekipe koje nisu morale da imaju uspjeh ili ogromno NBA ime kako bi privukli našu pažnju. Recimo, danas ćete čitati nešto o ekipi koja je u svom rezimeu imala jednu playoff pobjedu, istina ikonsku, ali ipak samo jednu. Imao sam potrebu da ovo natipkam, a u trećem dijelu čitati ćete o najrecentnijoj od ove tri ekipe, onoj šampionskoj iz 2015.

Želim da vam ispričam priču. Ne, ne, ovo nije klasična priča, ovo nisu klasični good guy heroji koji će Vam oduzeti srce nekom ljepotom. Ne, ovo je priča o igračima koji su mahom imali, da iskoristim američki izraz, chip na ramenu, te milion glasova iza njih koji im govori da ne mogu, da nisu dovoljno dobri, da nemaju šanse. Razlog zašto se o We Believe Warriorsima priča i dan danas jeste zato što jako mal broj nas na planeti Zemlji bude ogromna sila pred kojom se svi sklanjaju. Od najstarijih vremena i najstarijih zapisa, ljudi jednostavno obožavaju priče kako mali porazi velikog, kako mali David dobija Golijata, kako jedan Leicester u inat svim milijardama funti i eura drugih klubova uzima titulu u Engleskoj, kako relativno mala Hrvatska dođe do finala Svjetskog Prvenstva i bori se do krvi sa favorizovanim Francuzima. Ovo je takva priča.

Vratimo se malo na 2007. godinu. George W. Bush je predsjednik SAD-a, Luciano Pavarotti svoj nevjerojatni glas prebacuje na drugi svijet, a Gwen Stefani ima treću najbolju pjesmu. Yikes, teška godina. Međutim, da se držim teme košarke, NBA sezona je počela Draftom gdje je prvi izbor bio Andrea Bargnani, dok je sezona bila obilježena ogromnim uspjehom dotada relativno tihih Mavericksa, koji su predvođeni MVP-em Dirkom Nowitzkim pobijedili 67 utakmica i bili su jedni od najvećih favorita za naslov. Međutim, u Oaklandu je još tiša franšiza bila spremna na velike promjene. Warriorsi tada nisu to znali, ali ova sezona će, osim po prvom finalu nekog tamo LeBrona Jamesa, biti poznata po njima.

Naime, GSW je kao franšiza bila jako neuspješna. Nakon Run-TMC faze, imali su samo jedan nastup u postsezoni, sve do sezone kada se Don Nelson vraća na njegovo najdraže mjesto – klupu svojih Warriorsa. Isti trener koji je radio s prijašnjom ikonskom ekipom, sada je naslijedio ekipu sa 34 pobjede u protekloj sezoni, koja je imala Jasona Richardsona, Barona Davisa i mladog Montu Ellisa, te ne mnogo više pored toga. Popularni Nelly je uzeo stvar u svoje ruke te odmah potpisao Matta Barnesa, koji je proteklu sezonu imao tek tri poena u prosjeku, igrajući u New Yorku i u Philadelphiji. Sezona je počela jako loše i već do roka za razmjene, Warriorsi su bili na omjeru 19-20, što je u i tada jakom Zapadu bilo malo za postsezonu. Međutim, Nelson onda izvlači magiju iz šešira te razmjenjuje Mikea Dunleavya, Keitha McLeoda, Troya Murphya i Ike Diogua za Ala Harringtona i Stephena Jacksona. Ova dva igrača, uparena sa talentom koji je već bio na rosteru, bila su ogroman boost za njihove šanse, ali ni to nije mnogo pomoglo isprva. U ovoj sezoni, Richardson je imao problema s ozljedom ruke, dok je Baron Davis, drugi nosioc igre, imao problema s koljenima, te je čak prošao manju operaciju na koljenu. Nekih mjesec i pol nakon razmjene, bili su devet utakmica ispod pozitivnog omjera, te se nitko nije mogao ni nadati da će tada 12. ekipa Zapada biti ozbiljan igrač u postsezoni.

Kao što Amerikanci često kažu, pressure makes diamonds, pa su ovi Warriorsi pod ogromnim pritiskom koji su stavljali na sebe uspjeli da pobjede 16 od zadnjih 20 utakmica u sezoni, te su s omjerom 42-40 ušli u postsezonu, prvu nakon generacije s Latrellom Sprewellom. Međutim, bili su osmi u konferenciji, što znači da je s druge strane bio nitko drugi do već spomenuti Dirk, i možda najbolja (do tada, ne pikamo sezonu 2010-11 u ovom tekstu) ekipa Mavericksa ikada. Osim Dirkove MVP sezone, Josh Howard je davao skoro 19 poena po utakmici, dok su ostali bitniji igrači bili kasniji All-Star Devin Harris te Jason Terry. Prije Warriorsa, samo su Knicksi 1999 te Nuggetsi 1994 uspjeli kao osmi seed iznenaditi prvoga i dobiti jednu playoff  seriju, ali to je bilo kada se prva runda igrala na tri dobijene. Prva utakmica se, naravno, igrala u Dallasu, i odmah smo imali iznanađenje.

Predvođeni s Davisovih 33 i Jacksonovih 23, Warriorsi su iznenadili domaćine s pobjedom od 12 razlike, zatvorivši MVP-a na samo 14 poena i šut od mizernih 25% iz igre. Iako je čitava prva petorka Mavsa imala preko 10 poena, Nelsonovi Warriorsi su ih očistili s parketa u toj utakmici. U drugoj smo već vidjeli nešto što smo mogli očekivati, laganih 13 razlike za Mavse uz odličnu igru Terrya, Nowitzkog te Howarda. S druge strane, podbacio je jako bitni Harrington koji je imao jedan pogođen šut iz igre i samo pet poena. Serija se preselila u Oakland, te su Warriorsi uzeli dvije pobjede, gdje je prva bila lagana (19 razlike, Richardson 30 poena, Davis 24), a druga teška (4 razlike, 33 poena Barona Davisa). Sa 3-1 u pobjedama, Dubsi su se osjećali sigurno, a nacija, ili barem onaj dio koji ne navija za Mavse, počeo je lagano sve više da vjeruje – neki tamo David će skinuti nekog Golijata. Tada, samo je sedam ekipa uspjelo da okrene 3-1 deficit, ali ako će itko tu uraditi, to su MVP-Nowitzki Mavsi? Zar ne?

Počelo je dobro, petu utakmicu Mavsi rješavaju u American Airlines areni uz 30 poena svog najboljeg igrača, kojem je najveća pomoć bio Josh Howard sa 23. Jedan san je morao biti srušen, ili onaj Mavsa o povratku nakon 3-1, ili onaj za koji su svi navijali, osma ekipa da riješi prvu u šest utakmica. Mislim da je, barem na kraju te utakmice broj šest u dupke punoj Oracle areni, svijet bio malo bolji – Golijat je pao, četvrti metak su donijeli Jackson sa 33 poena i Davis sa 20, uz deset skokova i šest asistencija. I to na kakav način su to uradili, tako što su Nowitzkog, igrača koji je tada bio u konverzacijama za najboljeg u ligi, spustili na osam poena i 15% šuta.

Nažalost, Jazz u narednoj rundi je bio prejak za Warriorse u koje su svi vjerovali, ali to ne smanjuje vrijednost onoga što je urađeno baš te 2007. godine.

Stephen Jackson, Monta Ellis, Baron Davis, Matt Barnes, Jason Richardson. Na papiru, samo imena, prolazni likovi u vječnoj predstavi kojoj se nekako stalno vraćamo, ali kada bolje razmislimo, što su oni svi imali zajedničko? Recimo, Stephen Jackson, igrač koji je učestvovao u sada već najpoznatijoj tuči u NBA povijesti, došao je u Warriorse sa stigmom lošeg čovjeka, igrača koji je bio jedan od glavnih dijelova Malice at the Palace, jednom od najvećih skandala za NBA ligu ikada. Warriorse nije bilo briga za stigmu, ne, oni su Jacksona prihvatili kakav jeste zato što je bio odličan na parketu, tamo gdje im je to najviše trebalo. Jason Richardson, igrač koji je prije ove ekipe imao pet sezona od kojih je u dvije imao preko 20 poena po utakmici, dok je u četiri imao preko 15, ali nikada nije bio ozbiljno razmatran kao All-Star, iako je vjerovao da mu je tu mjesto. Baron Davis je prije potpisa za Dubse imao odličnih par sezona u Charlotteu ali nikada nije dobio puni kredit za njihov uspjeh tokom regularne sezone, te je imao ogroman chip na ramenu jer je vjerovao kako ga GM tadašnjih Bobcatsa nije gledao kao franšiznog igrača. Tada 21-godišnji Monta Ellis, dinamični scorer i jedan od omiljenih igrača urednika Hoopstera Tonija Lazarušića, bio je izbor druge runde i igrač koji je gorio od želje da se dokaže – i dokazao se. Matt Barnes, 26-godišnjak u doba pridruživanja Warrirosima, nije bio čovjek kojeg se cijenilo u NBA, jer je u tri godine promijenio čak četiri ekipe. Svi ovi igrači su imali nešto iza sebe, nešto što ih gura, izgara, nešto što tinja u njima, spremno da eksplodira – i eksplodiralo je baš protiv Dallasa.

Međutim, put tu nije bio lak. Kako je Jackson rekao u mnogim intervjuima: „Na gostovanjima nas je često publika prozivala. Govorili su kako smo obične crnje, razbojnici[1].“ Jednostavno, u ekipi u kojoj su bili Barnes i Jackson, takvih stvari je moralo biti, ali prava poruka se može izvući iz njihovog odgovora na to. Često, u životu, nevolje natjeraju ljude na poraz, na odustajanje, na prekid borbe protiv nečega što ih muči, ali ovi momci su prvi dokazali kako to treba da bude. Oni su loše stvari iskoristili kako bi dodavali benzin vatri u njima, i ako ikada trebamo inspiraciju za nešto u životu, zašto se ne okrenuti ovim Warriorsima? Vraćamo se lagano na poantu s početka – ljudi vole velike kada nisko padnu. Svi mi uživamo kada Levante uzme Real Madrid, kada Leicester pomrsi račune prebogatom Cityu, kada bi ovi Kevin Durant Warriorsi izgubili u prvoj rundi od nekih novih We Believe momaka.

Nažalost, današnji svijet nas uči u suprotno, a to što pokazujemo primjere kao ove Dubse govori nam kako izgaramo iz želje da dođe netko novi i obrne ligu naglavačke.

Za kraj, moram ispričati jednu odličnu anegdotu vezanu za ekipu. Naime, nakon kolosalnog chokea na kraju serije protiv Warriorsa, Dirk Nowitzki je toliko jako bacio kantu za smeće da je ona napravila rupu u zidu. Pošto su Dubsi još u Oracleu, dan danas stoji rupa u zidu, samo je iznad iste We Believe majica, rupa je uokvirena, a ispod stoji autogram Nowitzkog.

[1] eng. ‘thug’

Život posvetio Real Madridu, NBAu, pisanju i svađanju na Facebooku. Pogledao White Men Can't Jump tisuću puta i ustanovio da je premisa filma izuzetno točna. Na basketu diže trice, a na Hoopsteru diže pritisak navijačima Knicksa jer je ludi fan Netsa.

    Ostavite komentar