A sad adio

A sad adio

We used to have it all

 but now’s our curtain call

so hold for the applause, oh

and wave out to the crowd

and take our final bow, oh

it’s our time to go

but at least we stole the show

 

Tanka je granica između luđaka i genijalca, bar tako kažu. Daryl Morey je često plesao po toj granici te bio prozivan zbog svojih progresivnih ideja te razmišljanjem izvan okvira kutije. Ja mu čestitam na tome te sam iznimno zahvalan jer je sa svojom vizijom pomaknuo granice košarke prema naprijed. Nije se libio činiti stvari koje većina ne bi, povlačio je poteze sve u interesu krajnjeg ishoda, pobjede. Doduše, samo jednom u njegovoj karijeri nije napravio nešto što inače bi jer je tada tek započeo svoj mandat u Rocketsima. Podlegao je pritisku glasova sa strane te je poslušao svoje „stručne” skaute. NBA draft je riznica talenata gdje se ekipe često obogate ili osiromaše, zavisi od izbora. Jedan takav se odvio 2007. godine gdje se skrivao dijamant u blatu. Moreyjev računalni model koji je stvorio mu je izbacio ime igrača za kojeg je predvidio da će biti odličan. Možda vam je ime poznato, Marc Gasol, 48. izbor drafta koji je postao višestruki All star te NBA šampion. Koje su vjerojatnosti da ćete pronaći takvog igrača tako nisko? Veoma mršave, Morey ga je mogao imati, ali zbog riječi i savjeta ljudi oko njega je odustao. Prozvali su ga „man boobs”. Od tog dana je uslijedilo novo pravilo u stručnom štabu Houstona, nema nadimaka.

Vjerojatno ste gledali film pod nazivom Moneyball. O čovjeku pogonjenom analitikom koji je uz pomoć naprednih statistika doveo momčad Oaklanda do naprednih rezultata unatoč skromnom budžetu. Morey je Beanov košarkaški ekvivalent. Bio je pionir u analitičkom aspektu košarke. Iako je bilo prije njega mnogo takvih nastrojenih umova, nitko se nije usudio gurati granice toga do rubova. Preuzeo je uzde kluba u vrijeme Yao Minga i McGradyja. Nije imao izbor poput njegovog učenika Hinkiea da gradi kroz draft i besramno gubi, morao je stvoriti ekipu i pritom biti kompetitivan. Riječima Beana, njegov posao je bio da dovede ekipu u doigravanje, a sve ostalo je sreća. Morey je to napravio u vrlo kratkom roku zahvaljujući potezu koji je obilježio ligu zauvijek. Jedno od najvećih what if pitanja generacije, James Harden. Kada je postao slobodan, Morey nije oklijevao da baci Oklahomi sve što može za njega. Znao je kakvog igrača dobiva i što može s njim u sastavu. Tako je započela nova era košarke u Houstonu.

Houston nikada nije birao u lutriji, sve što su radili oko izgradnje rostera su radili na marginama. Pokušali su stvoriti pobjedničku ekipu kako bi bili privlačnija destinacija slobodnim agentima. Uspjelo je, našli su kvalitetne igrače gdje drugi nisu. Chandler Parsons, Jeremy Lin, pomogli su Hardenu u stvaranju pobjedničke kulture. Uskoro se pridružila i najveća primadona lige, Dwight Howard. Labuđi pjev leđne „tehnike” ako ju možemo tako nazvati je započeo tada u Rocketsima. Dosegli su finale konferencije, ali se vidjelo da nisu ni blizu razini Warriorsa. Bar su pomogli uništiti reputaciju Clippersa kada su se vratili s 3-1 zaostatka u seriji uz pomoć bombi Josha Smitha i Coreyja Brewera.  Odnos na relaciji Howard-Harden se raspao te je Morey potražio novo osoblje koje će voditi momčad. McHale je dobio otkaz, a uzde je preuzeo jedan od najboljih trenera koje je liga ikad imala, famozni Pringles, Mike D’Antoni. Njegovim dolaskom cijela organizacija je prigrlila napadački stil igre koji je imao naglasak na šutovima za tri poena. Jer na kraju dana tri vrijedi više od dva zar ne? Harden je procvjetao u izolacijskom stilu košarke gdje se sve vrtjelo oko pick&rolla i njegovih vještina, a bio je okružen osobljem koje je potenciralo njegove snage. Ryan Anderson i Eric Gordon su pojačali roster te je five out košarka postala simbol momčadi. Warriorsi su njegovali sličan stil košarke, tj. da se bolje izrazim sličan naglasak na šutovima, ali s različitim načinom dolaženja do njih. Jednostavno su imali bolji igrački kadar u to vrijeme. Harden nikada nije imao ni približno dobre suigrače te je bio primoran boriti se s onim što ima.

Većina je ekipa u tom razdoblju spustila gaće i čekala da era Warriorsa s Durantom prođe da bi pokušali biti konkurentni. Ne i Morey, zato mu odajem počast. U vremenu kada nitko nije htio ili mogao izazvati GSW on je radio sve u svojoj moći da im parira. Potez koji ih je lansirao u orbitu je bilo dovođenje Chrisa Paula. Houston je s dva maestra s loptom u rukama postao ozbiljna momčad te je završio sezonu s maestralnih 65 pobjeda. Čekalo se samo jedno, neizbježno, sraz s Warriorsima. Sjetimo se samo toga, Durant, Curry, Klay, Iggy i Draymond na istom parketu u isto vrijeme. Warriorsi su bili neviđena sila, jedna od najjačih u povijesti i nitko nije mislio da im se može nauditi. Ne i Morey doduše. Houston je u finalu konferencije poveo 3-2 i bio jednu pobjedu nadomak velikog finala kada se dogodilo ono što sam spomenuo, (ne)sreća. Paul se ozlijedio te propustio ostatak serije. U sedmoj utakmici su unatoč tome bili u igri, ali su promašili 27 trica za redom. 27!? Da, 27. Nikakav model to nije mogao predvidjeti. Pali su herojski protiv ekipe kojoj nitko nije ni parirao. U Durant eri nijedna momčad im nije uzela više od jedne pobjede u doigravanju, Houston je uzeo tri u jednoj seriji. Zastanimo na trenutak i zapitajmo se, što da se CP3 nije ozlijedio? Meč lopta je bila u rukama, dvije, jednu bi sigurno iskoristili? Moreyball bi pobijedio. Nažalost nije došlo do tog ishoda te je bio prisiljen raditi nove poteze kako bi izazvao prvake.

Njegovom voljom ili ne, Paul je razmijenjen  te je njegovo mjesto popunio Russell Westbrook, vidno lošiji fit za momčad. Imali su svoje momente, ali često zatvoren reket zbog prisustva Capele i nemogućnosti šutiranja Westbrooka je stvarao velike probleme napadu Rocketsa. Uslijedio je all in potez na filozofiju koju je njegovao, igra bez „centra”. Bolje rečeno, igra bez igrača koji je visok preko 210 centimetara. Dolaskom Covingtona su prešli u potpunosti na igru vještine te su na parket poslali pet najboljih igrača koji svi mogu driblati, šutirati i igrati obranu. Dobro, više manje svi. Reket je bio otvoren za Russove ulaze, obrana je izgledala sjajno unatoč manjku centimetara, P.J Tucker je izgubio par godina života, ali je funkcioniralo. Prije prekida zbog pandemije su nanizali zaista odlične utakmice i činilo se da eksperiment prolazi. Na putu do naslova im se opet ispriječila momčad s povijesno dobrim individualcima. Dva igrača koji mogu sve to što mogu Rocketsi, samo bolje. To me dovodi do točke zbog koje mi je žao što Morey odlazi. Nikada nije u potpunosti dobio poštenu priliku. Radio je to što je radio s jednom rukom vezanom iza leđa zbog škrtosti vlasnika.

U razdoblju od 2010. godine, Houston je samo jednom platio porez na luksuz i to jedva 3,6 milijuna. Da, znam da zvuči puno nama, ali u okvirima lige je zaista sitnica. Za usporedbu, Warriorsi su platili 49,63 milijuna u zadnjih pet sezona dok je čak jedna Oklahoma koja se nalazi na malom tržištu platila 33,7 milijuna. Houston je četvrto najveće tržište u Americi, ali njihov vlasnik se nikad nije isprsio za uspjeh ekipe. Morey je bio prisiljen svake sezone raditi ludosti s ugovorima samo da se spase plaćanja poreza na luksuz. U nekim slučajevima je morao dati i resurse poput izbora prve runde što je jednostavno glupo. Ako si momčad sa šampionskim aspiracijama onda tako mora biti postavljena franšiza od temelja do dna, a ne da se moraju rasipati resursi radi škrtosti pojedinca. Tilman Fertitta je ime tog pojedinca ako koga zanima.  Imao je Jamesa Hardena, top tri igrača lige u naponu snage, generalnog menadžera koji pretvara vodu u vino, stručno osoblje spremno za najveće pothvate te su bili na korak do osvajanja titule. U slučajevima kada bi većina dala što god je potrebno da se ode do kraja, on se postupno povlačio i tako indirektno utjecao na kraj jedne ere. Unatoč tome, Morey je pronalazio igrače koji su bili odbačeni, otpisani. Jeff Green, Austin Rivers, Danuel House, svi su pronašli svoje mjesto pod suncem u Houstonu. Radio je najbolje što je mogao s obzirom na mogućnosti kakve je imao. Trebao je biti već NBA prvak, ali nažalost nije. To ne umanjuje njegov doseg te status koji je stekao unutar NBA zajednice.

Iza sebe ostavlja zaista ogromno naslijeđe te je zaslužan za mnogo dobrih stvari koje su se dogodile u svijetu košarke. Naglasak na tricama te analitički aspekt igre je na nikad većem nivou iako je to njemu direktno škodilo jer je tim pristupom drugih ekipa izgubio onu prednost stvorenu matematikom. Nije prezao raditi stvari koje su većini bile nepojmljive kako bi pospješio svoju momčad. Nije se bojao niti ustručavao i po tome će biti zapamćen. Možda nije prvak (ne još), ali je svojim znanjem i zalaganjem zadužio svijet košarke. Ostavlja Houston da još jednom pivotira u nekom drugom smjeru, ovaj put bez njegovog vodstva. Njemu želim da nam se vrati u svijet košarke, samo ovaj put da iza sebe ima punu podršku vodstva kluba. Bilo bi zaista šteta da izgubimo takav genijalni um. Tko zna što bi iduće smislio što bi unijelo evoluciju u košarci? Ne znam, ali želim saznati.

    Ostavite komentar