Boris The Explorer

Boris The Explorer

Oduvijek su me, kao po nekoj inerciji, kao vođen nekom nevidljivom silom, u svoj krug privlačile smirene, neopterećene, takozvane zen osobe. Njihovo stanje uma, duše, shvaćanje i poimanje života mi je uvijek bilo fascinantno, nekako opuštajuće. Mislim, kvragu, kako ne voljeti način života u kojem ti je glavna mantra “Lako ćemo”?

Takve osobe po pravilu ne mogu funkcionirati ograničene u nekakvim kalupima, nametnutim normama. Sloboda je nešto što je upisano u njihov DNK, i samo tako mogu funkcionirati najbolje što znaju, iskazivati svu svoju ljepotu i mogućnosti.

Samim time, od početka praćenja košarke i takva vrsta košarkaša mi je spadala u onu posebnu kategoriju, koju sam uvijek s guštom gledao, jer su sve radili s nevjerojatnom lakoćom, u potpunosti neopterećeni, tako igrajući najbolje što znaju. Nažalost, najdraži primjerak takve vrste je jučer navečer objavio kako odlazi u mirovinu.

I ne sjećam se kada mi je neka vijest teško pala kao umirovljenje Borisa Diawa.

Kada se spominju podcijenjeni, underrated igrači, njegovo ime nikada nećete vidjeti tamo. Gledajući kroz prizmu isprazne statistike – tog najvećeg sportskog bikinija – bude Vam jasnije zašto ljudi zaboravljaju na 3D-a. I tek tada Vam bude jasno koliko je ona prokleta za ocjenu igrača.

Da me netko pita tko je za mene najtalentiraniji igrač kojeg je zemlja Eiffela, Louvrea i perfektnih vina ikada dala, moj odgovor bi bio Diaw. Ne osporavajući uspjeh i karijeru Tonya Parkera, Joakima Noaha iz zlatnih dana te ostalih, na mojoj ljestvici niti jedan nije ni blizu onome što je radio, i što je tek mogao raditi Boris.

A mogao je sve!

U ligu se otisnuo kao MVP francuskog prvenstva – koliko god ta liga bila pod upitnikom – i već na workoutu prije drafta je pokazao o kakvom talentu je riječ. I o kakvoj osobi pričamo. Došao je čovjek mrtav-hladan u dvoranu, noseći espresso u ruci i japanke na nogama, i tu se prvi put vidio mašinu za mjerenje vertikalnog odraza. Nakon što su mu prisutni objasnili o čemu je riječ, te da rekord drži Amar’e Stoudemire koji je porušio sve ljestvice, mirno je sa strane ostavio svoju kavu, izuo se te iz prve, bez ikakvog napora oborio rekord koji dugo vremena nitko nije mogao srušiti. I dok su prisutne osobe u čudu gledale kako je neki Francuz uspio tako lako srušiti sve iz prve, on je već bio na izlazu iz dvorane, noseći svoj espresso, i samo dobacio kako “to uopće nije bilo teško.”

I vjerojatno ga je baš taj opušteni pogled na život koštao bolje karijere i većih uspjeha u NBA ligi, ostavivši ga s jednim prstenom i jednom nagradom za najveći napredak u sezoni (MIP). Fizikalijama je mogao braniti svakog igrača u ligi, razumijevanje i pregled igre je bio na nevjerojatnoj razini, imao je viziju u malom prstu te je svaki potez mogao predvidjeti par poteza ranije – ali mu se nije dalo. Dojam je da je ovu igru i svoj bogomdani talent shvaćao samo kao sredstvo i mogućnost za ostvarivanje ostalih životnih želja i svega što ga veseli i zanima. U tom smjeru ide i izjava nekadašnjeg skauting direktora Phoenix Sunsa Todda Quintera.

Ljudi ne shvaćaju i ne vide njegove fizičke predispozicije i mogućnosti. Kada smo ga 2006. godine doveli u Phoenix on je bio najbrži igrač kada se gleda trčanje s jednog na drugi kraj parketa, nitko mu nije bio ni blizu. O skočnosti da ne pričam. Ipak, izgleda da on ništa od toga ne uzima za ozbiljno. Dapače, mislim da on svoje predispozicije koristi samo onda kada baš mora.”.

Pitanje je koliki bi mu bio plafon da je imao radne navike, da je košarku želio shvatiti na pravi način, da je imao 50 posto radnih navika koje ima LeBron James, ili koje je imao Kobe Bryant. Vjerojatno bi ga danas imali u kontekstu najboljih europskih igrača ikad. Ali, to onda ne bi bio Boris. Koji je sve nadoknađivao vizijom, na kojoj mu je zavidio čak i Steve Nash, kojeg se opravdano smatra jednim od najboljih ikad na svojoj poziciji.

U situaciji kada svi misle da je došao do krajnjeg rješenja, on vidi još nešto. Ne mogu opisati koliko nas je sve to znalo izluđivati. Sjećam se jedne utakmice gdje je igrao fenomenalno, prolazio je do obruča kako je htio, ali bi na kraju rijetko kad položio, već bi loptu poslao na tricu. I tako prvi put, drugi put, treći put… Toliko nas je izludio da mu se cijela momčad počela derati da položi napokon. I na prvom timeoutu smo mu Raja Bell i ja rekli da napokon krene ubacivati jebena polaganja, jer nam trebaju njegovi poeni, i da je to najbolje za momčad. Samo nas je pogledao i rekao: “To vi mislite.”. Kasnije sam gledao snimku utakmice nekoliko puta, da pokušam vidjeti ono što on vidi, i tek tad sam uspio shvatiti na što je točno mislio.”.

Pitanje je da li bi se ikada dohvatio prstena da ga Charlotte nije odlučio otpustiti. Gregg Popovich i Spursi su u njemu vidjeli onaj ključni faktor i nisu pogriješili. Njegovo ubacivanje u petorku prije treće utakmice finala 2014. godine, te uparivanje s Timom Duncanom je preokrenulo seriju i donijelo prsten u Teksas. Jer, koliko god svemoguć bio, James nije mogao čuvati i Diawa i Kawhia Leonarda kada su u elementu. A obojica su bila cijelo finale, Kawhi u šuterskom, Diaw u svom elementu, koji ga je činio tako dobrim igračem. Svojim čitanjem igre i pomaganjem je olakšao i Leonardu i Duncanu, bio spona između njih dvojice koja je njima dopuštala da igraju najbolje što znaju, i to je rezultiralo prstenom.

I opet, pitanje je koliko je njemu značio taj prsten. Jedna od priča koje su kružile nakon proslave finala govore kako je on od svih igrača ekipe bio najmirniji u slavlju, ostavljajući dojam kao da ih osvaja svaki dan. Jer, na kraju dana, Boris je košarku doživljavao kao sredstvo koje ga vodi do stvari u kojima baš uživa – planinarenje, hrana, vino, kava i putovanje – zbog čega mu je Manu Ginobili dao nadimak “Dora the Explorer”.

U Utahu je cijelu momčad napravio ovisnom o kavi – čovjek je imao mali espresso aparat u svojoj svlačionici, o čemu dalje pričati? – u San Antoniu je svaku večer ispijao vino s Popovichem – koji je priznao da mu to neopisivo fali – te u Francuskoj ima svoju liniju vina koja se našla na naslovnici najutjecajnijeg sommelierskog časopisa, više puta je proputovao cijeli svijet, ovisnik je o dobroj hrani, a u suradnji s National Geographicom je izbacio slikovnicu za djecu, gdje ih uči o svim životinjama koje obitavaju na Afričkom kontinentu.

Pa, iako je sigurno mogao više, onda to ne bi bio on na kraju, onda to ne bi bio Boris Diaw kakvog znamo. Au revoir, French Magician.

Na terenu produktivan kao spasioc na vaterpolo utakmici. Dan bez pive uzaludno proživljen, kao i bez košarke.

    Ostavite komentar