Nagradite osumnjičene

Nagradite osumnjičene

Polako nam se bliži ovosezonski All-Star vikend koji će se održati unatoč pandemiji te negodovanju većine zvijezda. Profit je jednostavno prevelik i gubitak toga bi bio veliki udarac za NBA. Cash rules everything around me rekla bi simpatična družina znana kao Wu-Tang Clan. Svima bi godio predah u ovoj sažetoj sezoni gdje se gura što veći broj utakmica u malom vremenskom periodu, pogotovo tim najboljima koji podnesu najveći teret. Za nagradu će dobiti još minuta na parketu kako bi razveselili široke mase te malo napunili džepove .

Većina njih je to već prošla nekoliko puta i kroz to idu kao rutineri, očekuje se da budu tamo. No svi dobro znamo da je to ipak prestižno postignuće  te ega košarkaša to žarko žele. Mnogi imaju u svojim ugovorima klauzulu koja se aktivira kada igrač stekne taj status te dobije dodatan novac. Nije im svejedno te žele to priznanje, pogotovo igrači koji nikad nisu iskusili to događanje. Upravo o njima je ovdje i riječ. Pokušat će navesti igrače koji bi po prvi puta trebali nastupiti na All-Star utakmici. Naravno, totalno subjektivno mišljenje koje sam stekao u toku ove sezone gledajući košarku. Stoga pokušajmo navesti igrače koji su svojim igrama ove sezone zaslužili taj status.

Zach LaVine (Chicago Bulls): 28.5 ppg, 5.5 reb, 5.2, ast, 52% FG%, 43.7% 3P%, 84.7% FT%, 22.7 PER

Otvaramo s očitim izborom. LaVine ove sezone igra fantastično te ne vidim način na koji ne može biti izabran. Poznat najviše po atleticizmu u početku karijere, LaVine je napornim radom došao do ove razine kada se može reći da je kompletan igrač (bar u napadu). Nezaustavljiv je strijelac sa svih pozicija na parketu. Šuterski je postao fenomenalan, može se reći neobranjiv. Jedina dva igrača kroz povijest košarke koji su postizali te brojke na te šuterske prosjeke (50/40/80) kroz cijelu sezonu su Steph Curry i Larry Bird. Da, dva najbolja šutera u povijesti igre, nije loše društvo. Podigao je prosjeke u svakom segmentu igre u odnosu na prošlu sezonu te drži ovaj klimavi roster Bullsa u utrci za doigravanjem. Posebno se istaknuo u clutch situacijama kada je s herojskim nastupima donosio pobjede svojoj momčadi u ključnim trenucima. Trenutno predvodi ligu po broju poena zabijenih u zadnjoj četvrtini (217) ispred Giannisa (196) i LeBrona (186). On je njihov MVP te bi nastup za njega u Atlanti 7. ožujka trebao biti zagarantiran.

Julius Randle (New York Knicks): 23.2 ppg, 10.9 reb, 5.5 ast, 48% FG%, 40.7% 3P%, 80.2% FT%, 20.7 PER

Znan kao beyblade zbog svog poznatog poteza, okreta (nepotrebnog). Randle je ove sezone okrenuo stvari u svoju korist te sve kritičare natjerao da pojedu svoje riječi. Daleko je najbolji igrač Knicksa koji se po prvi put nakon dugo vremena nalaze u borbi za doigravanjem. Randle je glavna napadačka opcija momčadi te igrač kroz kojeg sve ide. Efikasnost je podignuo u nebo te je postao konstantna prijetnja za tri poena. Najbolji je kreator momčadi te ih predvodi u asistencijama. Nalazi se u društvu rijetkih velikana na tim pozicijama što se tiče kreacije, a trenutno takve brojke u sezoni je imala samo jedna osoba. Neki tamo Larry (nije Nance). Vrte mnogo setova kroz njega s loptom u rukama te imaju potpuno povjerenje u njega. Izbacio je one nepotrebne ulaze u meso protivnika gdje bi bacao poludivlje pokušaje na obruč. Igra zrelije, pametnije te jednostavno rečeno, bolje.  Brojke govore same za sebe, ali sama činjenica da je učinio Knickse relevantnim bi trebala biti dovoljna.  To je podvig kojem se rijetko tko nadao.

Jaylen Brown (Boston Celtics): 25.9 ppg, 5.5 reb, 3.6 ast, 50.6% FG%, 40.9% 3P%, 76.6% FT%, 22.3 PER

Kad god neki igrač koji najviše operira na perimetru ima takve šuterske prosjeke znate da je dobar. Brown je ove sezone poletio te u duetu s Tatumom čini mokre snove svih navijača Bostona. Šteta što je ostatak rostera na razini KK Vrijednosnica Osijek. Počeo je više igrati s loptom u rukama kao organizator što zbog svog napretka, što zbog sila prilika zbog ozljeda Smarta i Walkera. Klasična je triple threat opcija koja može sve napadački. Spustiti loptu na pod, šutnuti te odigrati pravovremeni pas. Uz sve to igra izvrsnu obranu te im je ponajbolji obrambeni igrač. Podigao je svoju napadačku igru debelo u odnosu na prošlu godinu te je sada uz bok Tatumu, a ne bi bilo loše da preuzme titulu prve opcije. To je napravio na nekonvencionalan način jer je poduplao broj šutova s poludistance. No pogađa ih u nevjerojatnom postotku od 56%, većinu iz driblinga. Ta igra između trice i obruča je izuzetno važna, a Brown ju ima u malom prstu. Nešto manje dolazi do obruča, ali nije ni bitno kada s takvom lakoćom igra na perimetru.

Fred VanVleet (Toronto Raptors): 20.4 ppg, 4.2 reb, 6.6 ast, 41.7 FG%, 37.7% 3P%, 89.2% FT%, 18.3 PER

Ne postoji puno takvih priča u ligi gdje igrač koji nije izabran na draftu dođe do ove razine. VanVleet je ostao sam u prostoriji bez ijednog novinara oko njega na dan drafta te je svoj put do vrha gradio doslovno od dna. Kroz razvojnu ligu do prve momčadi. Od omalenog beka do šampiona. Fred je svoje sjajne igre materijalizirao te dobio unosan ugovor od Raptorsa, ali za razliku od većine koja osigura novac, njegova igra nije pala. Štoviše, igra još bolje te možemo reći da je jedina konstanta u momčadi ove sezone. Imali su nešto lošiji početak, Siakam ne može pronaći svoju igru dok Lowry često izbiva van parketa. Ovisno o danu, ta tri igrača često mijenjaju uloge prve opcije unutar momčadi, ali većina napadačkih akcija ide kroz VanVleeta. Može služiti kao primarni playmaker, spot up šuter, napast u obrani. Unatoč manjku centimetara svojim vrhunskim driblingom si lako otvara prostor za šut te koridore do obruča. Ako to može napraviti Giannisu koji je DPOY, može bilo kome. Koliko je opasan strijelac mogli smo vidjeti u susretu protiv Orlanda kada je ubacio čak 54 poena. Nema toga što ne može s loptom i u sezoni kada Toronto ne igra baš bajno svejedno bi trebali imati jednog igrača na All-Star utakmici. Može se napraviti slučaj za spomenuta dva suigrača, ali VanVleet je lokomotiva koja ih vuče te se nadam da će ga liga znati nagraditi.

Jerami Grant (Detroit Pistons): 23.8 ppg, 5.3 reb, 2.9 ast, 44.3% FG%, 38.7% 3P%, 88.3% FT%, 18.7 PER

Mnogi su ga prozivali što je planine Denvera zamijenio s turobnim Detroitom, ali Jerami je znao što radi. Praktički je imao istu ponudu na stolu od Nuggetsa, ali je htio veću ulogu u momčadi, nešto što tamo nije mogao dobiti. Očigledno je da im nedostaje njegova prisutnost na krilu jer se dosta muče u oba smjera. S druge strane Detroit je na dnu Istoka, ali to najmanje možemo pripisati Grantu već konstrukciji momčadi oko njega. Da nema Granta vjerojatno ne bi probili granicu od 90 poena po susretu. Ne volim kada se za nastup na takvim susretima ili općenito za nagrade gleda timski uspjeh. Zato postoje timske nagrade. Ovo je individualna i tako ju trebamo promatrati. Grant je eksplodirao napadački u Pistonsima te ima daleko najbolje brojke u karijeri. Znalo se da je svestran obrambeni as koji je u stanju čuvati 1-4. No ovu igru u napadu nitko nije mogao predvidjeti. Zabija sa svih pozicija, spušta loptu na pod, ulazi u dribling, šutira iz driblinga, dolazi na liniju slobodnih bacanja. Postao je sjajan igrač te mu je jedini uteg vlastita momčad koja jednostavno nema dovoljno talenta oko njega da bude kompetitivna. Nadam se da to neće biti faktor pri odabiru jer je svojim igrama zaslužio biti pozvan.

De’Aaron Fox (Sacramento Kings): 22.8 ppg, 3.3 reb, 6.9 ast, 47.5% FG%, 33.6% 3P%, 68.8% FT%, 19.5 PER

Slično kao i Randleu, njegov najveći uspjeh možemo gledati kroz prizmu pretvaranja Kingsa u ozbiljnu momčad. Unatoč svim preprekama iz samo vlasništva, Fox ovu ekipu drži u borbi za doigravanjem. Podigao je svoju igru te je dosta agresivniji napadački što podiže plafon ekipi. Možda najbrži igrač lige s loptom u rukama, Fox najčešće voli zabijati u srcu protivničke obrane, na obruču. Izuzetno je težak za braniti jer je voljan dodavač i stavlja svoje suigrače u čiste pozicije za realizaciju. Jedina veća boljka mu je šut gdje još ima puno prostora za napredak. Ako to podigne na respektabilne razine uz tu brzinu i eksplozivnost koju posjeduje bit će gotovo nemoguć za čuvanje. Ovako mu mnogo ekipa zatvori reket gomilanjem tijela, a ne može ih kazniti toliko izvana. Muči se i s linije slobodnih bacanja gdje iznenađujuće gađa ispod 70% što je za jednog beka dosta loš prosjek. No sve to nadoknadi na druge načine. Borba na bekovskim pozicijama u Zapadnoj konferenciji je oduvijek bila strašna. Odlaskom Hardena na Istok, ozljedom Klaya i McColluma otvorilo se koje mjesto viška, a upravo bi se tu Fox mogao pronaći.

Zion Williamson (New Orleans Pelicans): 25 ppg, 6.8 reb, 3.1 ast, 61.8 FG%, 37.5% 3P%, 71.8% FT%, 27 PER

Dugo sam vagao između njega i Brandona Ingrama, ali i ja sam pomalo pao pod hype. Iako je ograničen na zabijanje u reketu to mu ne predstavlja problem. Svi znaju što će napraviti i što dolazi, ali nitko ne može zaustaviti. Savija protivničke obrane po svojoj volji. Timska obrana Pelicansa je katastrofalna, ali ih napad drži iznad vode te u borbi za play-in u doigravanje. Napad sa Zionom na parketu je strašan. Zabija neumoljivo te pritom ruši rekorde. Da stavimo malo stvari u perspektivu nabrojit ću neke od njih. Jedini igrač u povijesti koji 20+ poena na 60%+ postotka iz igre kroz prvih 50 utakmica karijere. Najviše općenito zabijenih poena kroz prvih 50 utakmica s 1180, ispred Griffina, Embiida, Jamesa te brojnih drugih velikana. Da, odigrao je tek 50 utakmica, a već je toliko dobar. Tek je zagrebao površinu svog talenta, a obrane nemaju rješenje za njega. Zion je nezaustavljiva sila, ali ono najvažnije za samu ligu i publicitet je njegova atraktivnost. To je ono što često presudi jer je on tip igrača rođen za takve manifestacije. Zakucat će što god mu bacili te će sažvakati obruče u Philips Areni. Znam da ja to želim vidjeti, a vjerujem da mnogi dijele to mišljenje.

Shai Gilgeous-Alexander (Oklahoma City Thunder): 22.5 ppg, 5.4 reb, 6.5 ast, 50.3% FG%, 38.3% 3P%, 78.4% FT%, 21.6 PER

Shai je silom prilika postao vođa ove mlade momčadi Thundera te se ući zanatu pritom. Znalo se da ima mnogo potencijala, ali nadmašio je sva očekivanja. Kompletan je bek, lijepo kombinira šuterske periode s ulazima te kreiranjem za druge koji to ne mogu za sebe. Ima vrhunske šuterske prosjeke te je velika opasnost izvana. Bez problema probija suparnike ispred sebe te tako stvara prostor drugima. Mnogi su Oklahomu predvidjeli kao najgoru ekipu u konferenciji, ali zahvaljujući fenomenalnim igrama ovog mladića OKC se nalazi u borbi za doigravanjem. Nisu ništa gori nego recimo Pelicansi koji su kao krcati talentom. Budućnost mu je sjajna, ali on stvara ime za sebe već sada te se s pravom može staviti u konkurenciju najboljih bekova na Zapadu.

Christian Wood (Houston Rockets): 22 ppg, 10.2 reb, 1.3 ast, 55.8% FG%, 42.1% 3P%, 68.8% FT%, 24.1 PER

The Crucifix ove sezone potvrđuje ono što smo mogli zaključiti još na kraju prošle. Igra fenomenalno te nakon odlaska Hardena daje momčadi Rocketsa nadu u bolje sutra. Ne znam što su točno mislili u redovima Detroita kada su odlučili pustiti ovog bisera da odšeta i to za smiješne novce. Pritom su kao zamjenu doveli Plumleeja te ostatak drvoreda. Ostaje samo za maštati kako bi lijepo bilo imati Granta i Wooda u istoj ekipi. Vratimo se u realnost. Houston nema nikakvu namjeru biti konkurentan ove sezone, ali sjajne igre Wooda su ih ubacili u tu grupu ekipa koje se nalaze oko 10. mjesta. (Ne)srećom po njih, Wood je gadno ozlijedio gležanj te izbiva s parketa. Zbog manjka utakmica vjerojatno neće biti u konkurenciji, ali ga ne mogu ne spomenuti jer je zaista sjajan igrač. Pravi moderni prototip centra koji može igrati u oba pravca. Sjajno šutira za tri poena te služi kao pop opcija, a jednako je dobar i kao roller na obruč. Veoma je efikasan u svim aspektima, a na obruču realizira čak 85% svojih pokušaja. U obrani je odličan zaštitnik koša, a jedina negativna strana mu je tanašan okvir tijela kojim ne može parirati teretnim centrima poput Jokića ili Embiida. To ne umanjuje njegov talent te vještine koje posjeduje. Rocketsi su pronašli biser u blatu te će se prije no što se nadaju oporaviti od odlaska Hardena.

Mike Conley (Utah Jazz): 16.5 ppg, 3.7 reb, 5.8 ast, 45% FG%, 41% 3P%, 81.5% FT%, 19,8 PER

Znam, znam, ima boljih i koji su možda više zaslužili. Ovo je izbor iz sentimentalnosti. Godinama je Mike kapetan svojih momčadi. Uvijek konstanta, uvijek dobar, pouzdan, pravi organizator igre koji nema slabe točke u svojoj igri. Čak i floatere baca dobro s obje ruke. Uvijek se pričalo o njemu kao nekome tko je najbolji igrač koji nikad nije bio All-Star. Stoga idemo ispraviti tu nepravdu. Imam dva dobra argumenta za njega. Prvi je timski uspjeh Jazza koji ne možemo previdjeti. Znamo da liga pati na to te nagrađuje pobjeđivanje više od svega. Sjetimo se one ekipe Hawksa kada je cijela petorka bila uvrštena na utakmicu. Da, čak i Jeff Teague. Ne može on biti, a Conley ne. Ne želim živjeti na takvome svijetu. Utah je najbolja momčad lige trenutno i možemo zacrtati Goberta i Mitchella kao izbore, ali ima tu prostora za još jednog igrača. Izbor će pasti između Clarksona i Conleya, a kao što sam već rekao, radi sentimentalnosti naginjem potonjem. Drugi argument je paralela s filmskom nagradom Oscar. Svi znamo da je Leo di Caprio jedan od najboljih glumaca svoje generacije. No ta nagrada ga je zaobilazila cijelu karijeru unatoč tome što je nizao remek djela na filmskim platnima. Na kraju je dobio za film koji možda i nije zaslužio. Imao je puno boljih likova i uloga, ali su mu dali više na račun tih dugogodišnjih postignuća. Isto možemo reći za Conleya. Imao je boljih i uspješnijih sezona, ali zato bi ga sada mogli nagraditi za sve to.

    Ostavite komentar