Price tag

Price tag

NBA liga je jedna velika tvornica novca, to smo do sad već svi shvatili. Mjesto gdje nema previše prostora emocijama kada se donose bitne odluke za smjer franšiza. Razmjene igrača su učestale i teško je negdje stvoriti dom kada mijenjate mjesto prebivališta iz sezone u sezonu. To je obično sudbina igrača zadataka, da budem iskren, onih lošijih koji su tu da popune kvotu igrača na rosteru. U zadnje vrijeme igrači su ti koji imaju moć u svojim rukama i kako idemo prema naprijed to je sve učestalija pojava. Franšizni igrači, superzvijezde mijenjaju timove češće no ikad, a zadnji slučaj toga se dogodio na relaciji WashingtonHouston.

Salary cap je izuzetno kompleksna stvar i nešto što pravi generalni menadžer mora imati u malom prstu kako bi dobro obavljao svoj posao. Postoji hrpa pravila i potpravila unutar njega i važno je dobro manipulirati njime. Jedan problem koji se pojavio je stvaranje famoznog supermax ugovora koji mogu dobiti određeni igrači. U ligi postoji možda šačica igrača koji su vrijedni tih novaca i kojima bi bez razmišljanja to dali. Znate i sami koji su to. No problem je za one koji su granicu ispod toga. Vrhunski igrači, ali ne baš vrijedni tog novca.

Oni žele biti plaćeni, a momčadi nemaju luksuz samo pustiti igrače da odšetaju i što onda? Čekati narednih 10 godina da se pojavi netko približno dobar. To je pogotovo problem za omanje franšize na malim tržištima koje su ponekad prisiljene i preplatiti kako bi zadržali ili doveli igrača. Charlotte nije bila voljna dati taj novac Kembi Walkeru koji se na to naljutio i otišao (još jedan problem supermaxa), ali su onda dali još gori ugovor Haywardu. Očito imaju fetiš na socijalna triple threat krila.

Mike Conley zarađuje 34 milijuna godišnje, Paul George 35, a Blake Griffin mrvu manje od Conleya. Kawhi zarađuje manje no klupski mu kolega, dok Tobias Harris debelo šiša igrače poput Lillarda, Townsa i Beala. Kevin Love i Steven Adams primaju više novca no Joel Embiid. Kako je došlo do toga? Upravo ta manja tržišta koja si ne mogu priuštiti da ih najbolji igrač napusti si onda pucaju u nogu. Conley je taj ugovor dobio od Memphisa i jedno vrijeme bio najplaćeniji košarkaš svijeta. Griffin od Clippersa, plus sjajnu powerpoint prezentaciju o tome kako im znači apsolutno sve prije no što su ga poslali put depresivnog Detroita.

Neki ugovori su ponekad opravdani, ali pad u formi, loš fit ili poneka ozljeda brzo narativ stvari promjeni u negativan kontekst. Na kraju dana kontekst je sve što je bitno. Tobias Fünke je dobio produženje ugovora nauštrb Butlera i to se pokazalo kao loš potez iako je on super igrač. Stavljen je u situaciju gdje je konstrukcija rostera bila očajna i nije mogao dati najbolje od sebe dok je Jimmy stavljen u situaciju gdje je dao i više od svog maksimuma. Sve je u novcu, visini ugovora, njegovom trajanju i klauzulama.

Victor Oladipo je možda bolji igrač u vakuumu od Covingtona, ali Oladipo koji zarađuje 21 milijun godišnje nasuprot Robertovih 12 je sasvim druga priča. Danas se ne gleda samo talent, vještina nego i novac koji itekako utječe na mjerenje nekog igrača. Capela je korisniji igrač no Bayness, ali Capela košta 9 milijuna godišnje više dok recimo biseri poput Biyomba, Dienga i Mozgova dobivaju još više. Shvatili ste poantu, da bi bili pozitivna vrijednost momčadi morate zadovoljiti sve kriterije, od parketa do ugovora. Danas je to prava rijetkost s obzirom na skok koji je nastao u salary capu i ima novca za trošiti. No igrači danas migriraju više no ikad usprkos tome i nema previše lojalnosti (ni one lažne) s obje strane.

Zatraže razmjenu i tu je kraj priče, moć je u njihovim rukama. Mogli smo to vidjeti na primjeru Davisa, a vjerujem da uskoro i Hardena. Prošla su vremena Duncana, Bryanta i Nowitzkog koji su cijelu karijeru proveli u istom dresu te bili vjerni kroz uspone i padove. Sve to uvijek gledamo s te neke sentimentalne strane iako nemamo pojma što se točno tamo zbiva. Posao će uvijek biti na prvom mjestu unatoč svim drugim faktorima. Nitko ne gleda kakav utjecaj je igrač imao na zajednicu, na fan bazu ili na ljude oko sebe. Bitna je prizma kroz koju ih promatramo, prizma novca.

John Wall je albatros, supermax ugovor koji je potpisao i nedugo nakon pretrpio tešku ozljedu koja ga je maknula s parketa na dugo vremena. Svi znamo tko je John Wall, dinamični, atletični playmaker koji je bio top igrač lige, obožavan od struke i medija. Naglasak na bio jer ti dollari koje je dobio brzo mijenjaju narativ priče. Sada je negativna vrijednost, toksičan i jedva su ga se riješili. Sve se vrti oko toga i to me jako žalosti. Taj isti Wall je Wizardsima donio neke neprocjenjive trenutke na parketu. Par desetljeća im je trebalo da prođu u drugi krug doigravanja što znam da nije neki uspjeh, ali zbog njega su postali relevantni.

Poveo ih je u visine i stvarno su bili na putu ka vrhu konferencije da se te proklete ozljede nisu nakupile. Ona trica Bostonu u šestoj utakmici ili famozni behind the back dribling te eksplozija na obruč slabijom rukom su momenti koji su definirali njegovu karijeru u Wizardsima (naravno i gang sign Wall). Bio je munja, eksplozija, lokomotiva koja ih je vukla, ali John Wall je bio puno više od pukog košarkaša. Njegov rad u zajednici je nemjerljiv.

Tijekom ove pandemije stvorio je platformu pomoću koje prikuplja novac za najugroženije građane u okrugu te im omogućuje plaćanje stanarine te hrane. Donirao je 400 000 tisuća dollara sirotištu kako bi ta djeca imala bolji život. Prije svake školske godine donira djeci ruksake i školski pribor kako bi imali lakše školovanje. Svake godine dijeli purice na dan zahvalnosti ljudima koji si to ne mogu priuštiti, a također se pobrinuo da u vrijeme ove pandemije medicinski djelatnici koji se svakodnevno bore dobiju sigurne tople obroke.

Njegov rad u lokalnoj zajednici je neprocjenjiv. Obogatio je mnoge živote svojim potezima, a te stvari nećete naći na nekom ugovoru. Suze mladih navijača Wizardsa nemaju cijenu, oni ne razumiju tu poslovnu transakciju s Houstonom. Oni samo osjete ono što je Wall imao s tim gradom, posebnu vezu koja je neraskidiva unatoč njegovom odlasku. Trenutak koji me za vrijeme Wallovog boravka u Washingtonu najviše rastužio nije imao previše veze s košarkom. Stvorio je posebnu vezu s mladom djevojčicom, Damiyah Telemaque-Nelson koja je bolovala od rijetke vrste raka.

Zbližio se s njom i činio sve u svojoj moći da joj pomogne i olakša, a svoju posvećenost tome smo mogli vidjeti kada je prije svake utakmice pisao njeno ime na tenisice. Nažalost, djevojčica je preminula unatoč silnoj borbi, a Johna je to očekivano pogodilo. U jednoj utakmici regularne sezone protiv Bostona gdje je izborio pobjedu je stao pred kamere kako bi dao intervju i jednostavno nije izdržao. Slomio se u suze na spomen tog malog anđela, a neću vas lagati i mene je rasplakalo. Zato na spomen novca, ugovora, asistencija i poena kroz koje ga svi gledaju samo odmahnem rukom. Wall je čovjek kao i svi mi, a najvažnija stvar za sve nas je da učinimo ovaj svijet boljim mjestom no što smo ga našli, a on svojim postupcima upravo to radi. On je svoj utisak ovdje ostavio na parketu, ali i izvan njega te se nadam da će povratiti svoju staru formu u novoj sredini čime bi opet promijenio kontekst priče oko sebe.

Igrač koji uopće ne mari za takve stvari će naslijediti Wallovu ulogu u glavnom gradu. Ne treba ga posebno predstavljati jer svi znamo tko je i što Russell Westbrook. Od junaka do zločinca u par godina bi mogla biti njegova priča. Ostao je posljednji Mohikanac u svlačionici Oklahome te kada su svi skočili s broda za spasenje, on je ostao. Se queda rekao bi Piquet. Durant, Harden i Ibaka su otišli, na ovaj ili onaj način no ne i Russ. On je ostao te momčad Oklahome držao iznad vode svojim igrama. Srušio je rekorde stare godinama te pisao nove stranice povijesti sa svojim triple double učincima. Dao je apsolutno sve za tu momčad, a kada više nije išlo Presti ga ja barem nagradio poslavši ga u momčad koja se bori za naslov. Isto kao i Wall, Russ je učinio toliko toga za zajednicu, bio je viđen kao božanstvo u Oklahomi.

Zbog svog pristupa igri, emocijama, energiji kao i zbog dobrotvornog rada, Russ je predstavljao mnogo više od samo nekog igrača za te ljude. Danas je žrtveni jarac Rocketsima koji u svom lutanju u mraku pokušavaju izvesti čudo u nastojanju da zadrže Hardena. Također je prozivan zbog visine svog ugovora. Loš šuter, ne igra obranu, ne kreće se bez lopte, luda glava. Narativi se samo stvaraju i preko noći od MVP-a lige se pretvorio u glavnu metu za analitički nastrojene umove.

Ne znam koliko će promjena okoline pomoći ovoj dvojici igrača. Iskreno se nadam i želim mnogo uspjeha za oba da bar na trenutak ušutkaju zle jezike. Novac je bio i uvijek će biti glavni indikator nečije vrijednosti pa tako i za njih dvojicu. Nakon svega što su napravili kroz karijeru se sada samo vidi ta cifra koju dobiju godišnje i ona određuje koliko su korisni. Nisu si oni sami dali taj novac. Potpisali su ugovor koji im je bio ponuđen. Zar bi mi napravili nešto drukčije? Da nama naš poslodavac da povišicu od 50% trenutne plaće? Ma ne hvala, strah me reakcija medija i okoline kako će to tumačiti s obzirom na količinu rada koju obavim. Budimo ozbiljni, potpisali bi taj ugovor brže no što bi Arenas izvadio pištolje u svlačionici. U današnjoj eri košarke nažalost ne možemo pobjeći od takvog razmišljanja. No zastanimo na trenutak i sagledajmo stvari iz njihove perspektive. Oni nisu učinili ništa krivo niti loše da bi ih se konstantno napadalo i krivilo. I oni su ljudi od krvi i mesa kao svi mi, samo što su pod stalnim povećalom gdje god krenuli. Zanemarimo novac na trenutak i sagledajmo što su sve napravili za vrijeme svog igračkog staža. Koliko su života taknuli i koliko dobra napravili? Koliko ljudi ima bolji život radi njih i koliko djece je dobilo svog idola? Neke stvari nemaju cijenu i nikakvi ugovori ovog svijeta ne mogu procijeniti vrijednost dobrih djela ova dva košarkaška genijalca.

    Ostavite komentar